Čovjek je sinteza fizičkog i duhovnog bića, nastao kao proizvod evolucije materije. Daklem, i duh je naprosto etapa u njenom razvoju, ukoliko ne mislimo da je usađen od Duha Svetoga, a onda se on grdno zaje..., s obzirom da naznake postojanja duha nalazimo i u evolucijskim nam precima. Sasvim razumljivo za razvoj bilo čega, od primitivnijh ka složenijim oblicima, što – dakako – ne podrazumijeva da je čovjek krajnja etapa. Kao biološko biće, otkad se pojavio na kugli zemaljskoj, čovjek vrši nasilje nad svime što je prije njega postojalo, a dakako i nad pripadnicima vlastite vrste. Podigne li kamen, to je „nasilje“ nad njim jer je on tu oduvijek ležao, pa podizanje naprosto znači promjenu stanja kamena i svijeta. I obaranje stabla je također nasilje, jer fizički mijenja stanje stvari u svijetu. Da ne govorimo o ubojstvu čovjeka ili sofisticiranijim oblicima prisiljavanja da služi nečijoj potrebi. Nasilje ovog ili onog tipa u prirodi je čovjekovoj kao i svakog animalnog bića. Možemo reći, vjerojatno ne da je istina u prirodi ljudskog bića, ali ona svakako postoji, čak i ona apsolutna – ma koliko se relativisti tome protivili. Definiramo li je kao "ono što jeste kakvo jeste i nikakvo drukčije ne može biti", to možemo predstaviti kao – neki se događaj zbio na jedan jedini, jedinstveni način. Sve razlike koje slijede iz čovjekova viđenja istoga, nisu doli samo njegove interpretacije. Uslijed nepotpunog uvida u zbivanje, premale inteligencije, interesa da se tumači na određeni način i slično. „Istina je“ – kao što kaže Gandhi – „bog“, neovisno od toga jeli poznata tek nekom savršenom biću dok ljudima zauvijek ostaje nepoznanica. Komentar na jedan moj tekst mi se neobično sviđa, mada ga ne bih apsolutizirao: "jedna od najtočnijih definicija otprilike glasi da je pravda istina u akciji". Točnije shvaćeno, pravda zahtijeva akciju baziranu na istini, ali svaka istina u akciji nije ujedno i pravda (eksploatacija je istinita i bazirana je na akciji, ali je daleko od pravde!).

Društvenu nepravdu, ma kako je doživljavali i eventualno subjektivno definirali, gro ljudi doživljava manje više pasivno. Drvo se povija kako vjetar puše, tu i tamo se neko i slomi pod njegovim udarcima, a manjina ostaje postojano i stameno u uspravnom položaju, sve dok ne skonča poput svega živog. Za života doživjelo je niz udaraca vjetrova, oluja i uragana, ali to su uvijek bili novi vjetrovi (nepravde) dok je ono uvijek bilo jedno te isto (pustimo sad Heraklita i njegovu, kako ne možeš dva puta stupiti u istu rijeku). Kod ljudi se sličan odnos prečesto premetne u hipokriziju. Devedesetih godina, radeći u prosvjeti, bijah svjedokom da su mnogi profesori zazirali od sindikalnog članstva. Dio se inteligencije osjetio slobodnim distancirati od radništva (pogrešno, jer nije ništa drugo doli radništvo određenog obrazovnog profila), a dio je uvidio nemoć sindikata „koji više ni svinjske polovice ne dijeli“, pa što će zalud plaćati članarinu. Međutim, izvojevavši (vrlo rijetko) neke povlastice za branšu čije je interese zastupao, i nečlanovi su ih objeručke prihvaćali. Savijali se na režimu prihvatljivu stranu (prosvjeta je bila društvena djelatnost pod ingerencijom države), a ako je ovaj pod pritiskom sindikata bio prinuđen ponešto i popustiti, prihvatili kao svršenu stvar bez opasnosti vlastitog izlaganja - režim je to dopustio. To se zove licemjerje, odnosno - s druge strane - pasivnost, pojam koji nas i zanima.

Aktivnost (borba) kao i pasivnost, u prirodi su ljudskog bića i ne mogu se ni na koji način zabraniti, ali i jedno i drugo mogu se potaknuti. Borba za vlastite pravice, bilo individualna ili kolektivna, neodvojivi je dio čovjeka, i samo od uvjeta i pritisaka ovisi koji će dio prevladati. Pasivni ili aktivni. Dobro razmislite; drži li vas netko zatočenog i godinama siluje, nećete li iskoristiti priliku da mu na spavanju prerežete vrat? To nije zločin, već prirodna reakcija na eksploataciju vlastitog tijela i duha, i - bez potrebe za aktima koji bi ga takvim definirali, sudijama i bogom – naprosto čin pravde. Nasilno izveden, ali – zaboga – samo nasilni odgovor na nasilje nad vama. Samoobrana, dovedena do stupnja nasilja, bez vlastite krivice. U "Ustavu RH" – članak 6 "Temeljnih odredbi"– stoji:

"Protuustavne su političke stranke koje svojim programom ili nasilnim djelovanjem smjeraju podrivanju slobodnoga demokratskog poretka ili ugrožavaju opstojnost Republike Hrvatske. O protuustavnosti odlučuje Ustavni sud Republike Hrvatske."

Takve formulacije postoje u ustavima svih država nastalih raspadom bivše. Naravno, nasilnim putem, odnosno pripremanjem nasilja koje se nastoji prebaciti u isključivu odgovornost drugih! Sustavi i režimi, otkad je svijeta i vijeka, kad jednom zasjednu za vrat podanika (pogledajmo samo načine rađanja kapitalizma), odjednom se kao gnušaju nasilja, braneći se od njega teorijski i praktično. Upravo organima represije, a o njegovoj definiciji odlučuje na različite načine izabrana grupa zaštitnika poretka - "Ustavni sud". No, konačna riječ niti je na njemu niti režimu koji štiti, već na interakciji vladajućih i "podanika", odnosno – povijesti! U Ustavu SFRJ iz 1974. ne postoji riječ nasilje, iako se spominje u implicitnijem obliku:

"Slobodama i pravima utvrđenim ovim ustavom nitko se ne smije koristiti radi rušenja osnova socijalističkog samoupravnog demokratskog uređenja utvrđenog ovim ustavom, ugrožavanja nezavisnosti zemlje, kršenja ovim ustavom zajamčenih sloboda i prava čovjeka i građanina, ugrožavanja mira i ravnopravne međunarodne suradnje, raspirivanja nacionalne, rasne i verske mržnje ili netrpeljivosti ili podsticanja na vršenje krivičnih dela, niti se ovim slobodama može koristiti na način kojim se vređa javni moral."

Pa, 'ajd' sad nek' netko kaže koliko je poštovan ovaj 203. član spomenutog ustava, pri "razgradnji" federacije. Stoga, kad član „Radničke fronte“ opisuje peripetije pri registriranju stranke u Ministarstvu uprave:

"Postavljali su nam pitanja: “Što znači to da ste protiv kapitalizma? Znači li to da ste vi nasilni, opasni? Kako mislite ukinuti kapitalizam ako ljudi to ne žele?” Uzvratili smo im da kod nas nasilje ne dolazi u obzir te da smo svjesni kako je pred nama dug proces preobrazbe društvene svijesti i upornog rada na informiranju i educiranju ljudi. Riječ borba ne sadrži samo konotaciju nasilja ili oružanog sukoba, već i nemirenja sa situacijom. Stoga su naši načini borbe: tribine, dijeljenje letaka, razne protestne akcije...",

onda to nije negoli licemjerje, ili korištenje činjenica (da nasilje kao oblik borbe za individualna i kolektivna prava postoji svuda oko nas) kao "manevarskih ćoraka". Ćorci zbog utjecaja, a menaverski, jer se koriste u svakojake svrhe, sem one kojoj bi trebale - da potvrde istinu. Bio to stvarni stav RF ili samo podilaženje zahtjevima registracije stranke, on je u suprotnosti s realnošću i prirodom čovjeka (uostalom, tko će odrediti žele li ljudi ili ne žele kapitalizam; institucije u njegovoj službi?). Svaka zabrana nasilja krahira na uslovima koji mogu dovesti do njega, i tu ne može ništa konglomerat desetak sudaca ma kakvog suda, od općinskog do najvišeg u državi. Od Spartaka i prije, preko njemačkih seljačkih ustanaka, Matije Gubeca, Pariške komune, Oktobarske revolucije, antikolonijalne borbe i one protiv stranih intervencija, Jugoslavije, Libije i "Arapskog proljeća" do Sirije, nasilje je oduvijek bilo i jeste prisutno među ljudima, i na to se ne smije žmiriti. Postoji opravdano (kako individualno tako i kolektivno) i neopravdano nasilje, što naprosto valja priznati.

Osim direktnog, fizičkog nasilja, svakako postoji i ono indirektno, bazirano na različitom stvarnom ili formalnom položaju u ekonomskoj i kastinskoj (klasnoj) struktruri društva ili njegovih dijelova, uključujuću tu i vjerske zajednice te obitelj. Inicijative koje idu, od sprečavanja obiteljskog nasilja, mobinga pa sve do očuvanja vlastitih privilegija i sustava koji ih omogućava, te država koje umišljaju da su zacementirane (povijest svjedoči da takve ne postoje; upravo je Britanija pred raspadom, Španjolska klizi k tome, a SSSR i Jugoslavija su se raspali), ne treba trpati u isti koš. Lakše je izaći na kraj s individualnim nasiljem, jer je bezbolnije definirati i priznavati individualna negoli kolektivna ljudska prava (manjina, naroda, klasa,...). U potonjem slučaju valja se boriti sve do - u ekstremnom slučaju - primjene fizičkog nasilja protiv privilegiranih interesa grupa koje ih silom nastoje zadržati, a poznato je da se "klin klinom izbija". Nije to jednostavno, jer u nasilnom otporu fizičkom nasilju nad mnoštvom potrebna je rezonancija među jedinkama, u obliku klasne, nacionalne ili drugih oblika svijesti (nipošto ih ne izjednačavajuću po značenju i kvaliteti), koju je vrlo teško postići. Ne samo pojedinac, već i gomile znaju rezignirati, bilo pod direktnim utjecajem nasilja (Židovi su uglavnom bez otpora, poput životinja u klaonice, odlazili u logore smrti), bilo stoga što fali svijest da nema drugog izlaza negoli oduprijeti se. Naravno, ni odupiranje ne mora biti isključivo fizičko, ako se cilj može postići drukčijim sredstvima, no najčešće se direktni fizički otpor smatra nasiljem. Cinično je da se kod vladajućih toleriraju oba njegova tipa – fizičko i nefizičko (ekonomsko, psihološko,...) - ali se kod podanika ono prvo suzbija svim sredstvima, napose silom! Odgovor na ekstremnu primjenu sile može također biti ekstreman, i teško je tu govoriti o nevinima. Ako američka vojska pobije civile, priča se o „kolateralnim žrtvama“ i prihvaća "žaljenje" zbog njih. Kad teroristi izvrše napad, bespogovorno ih - sa stajališta komoditeta, straha i licemjerja – osuđujemo, ni ne spominjući kako naša vlastita vojska u tuđoj zemlji - uz blagoslov „demokratski“ izabrane vlade - tamani sve što se miče. S aspekta koje mnogi neće shvatiti, nisu ni sve žrtve terorističkih napada nevine (osim djece) u apsolutnom vidu; pitanje je samo jesu li zavrijedile takvu sudbinu. Uostalom, a jesu li je civili (i djeca!) koje satiru vojske u faktičnom interesu multinacionalki? Dobro je to pobliže objasniti, a za to mogu poslužiti članak 123 (nepružanje pomoći):

 (1) Tko ne pruži pomoć osobi u životnoj opasnosti, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga, kaznit će se kaznom zatvora do jedne godine.

(2) Tko ne pruži pomoć osobi u opasnosti koju je sam prouzročio, iako je to mogao učiniti bez veće opasnosti za sebe ili drugoga, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

i 124 (napuštanje nemoćne osobe) Kaznenog zakona RH:

Tko nemoćnu osobu koja mu je povjerena ostavi bez pomoći u prilikama koje su opasne za njezin život ili zdravlje, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Ako u, primjerice, Libiji, Siriji ili ma gdje po svijetu, vaša vojska uzrokuje pomor lokalnog stanovništva, a vi u najmanju ruku ne protestirate javno protiv te djelatnosti (tekstovi, demonstracije i slično), prepustili ste sudbini osobe u životnoj opasnosti, ne pružajući im pomoć „bez veće opasnosti za sebe ili drugoga"! Jednako tako, ako ostavite bez pomoći nemoćne koji su vam - snagom međunarodnih akata koje je vaša država prihvatila – povjereni, također se ne možete smatrati nevinima. Dakako, tako ekstenzivno tumačenje članaka koji se odnose na individualnu kaznenu odgovornost pojedinaca, izaziva žustro protivljenje premnogih (a napose žrtava ili obitelji žrtava terorističkog nasilja), međutim, kad se slijedom promijenjenih okolnosti traži kažnjavanje država radi zločina počinjenih u njeno ime, uvijek se koristi upravo takvo opravdanje (manevar!): nije država kriva, jer je zločin uvijek individualan! Uostalom, može li itko uvjerljivo objasniti razliku između terorizma i agresivnog rata u kojem učestvuje država? Misli li netko pukom retorikom i promjenom imena opravdati potonji, mnogo veći zločin od terorizma koji je reakcija na vaše istovremeno činjenje (vođenje rata) i nečinjenje (odsustvo protivljenja ratu)? Treba spomenuti da je Hrvatska saveznik držav(e/a) koja širom svijeta uzrokuje ratove, zajednički vršeći manevre na vlastitom teritoriju i obavezujući se priskočiti u pomoć napadne li tko članicu saveza (ništa o tome, što ako članica ili savez napadnu drugu državu?), ne osuđujući evidentne zločinačke angažmane svoje saveznice.

Svaka osoba je u suštini izvan bilo kojeg zakona koji njena savjest i etika ne prihvaćaju, imajući moralno pravo oduprijeti se prisili društva (u kojem sa takvim stavom i nije jedina). Druga je stvar kako će proći, pa se radije poput stabla s početka teksta svija kako zakoni i sankcije za njihovo nepoštivanje pušu. Etika je „božanska“, zakoni su prizemni i tek privremeno važeći. Primjer je tzv. civilno služenje vojnog roka (regulirano Zakonom o civilnoj službi), što ranije nije bilo moguće. Samo moralno krhkim jedinkama, a to je nažalost ogromna većina, društvo ima moć nametati obaveze nesukladne s njihovim najdubljim etičkim stavovima, uslijed čega slijepo odlaze ubijati sebi nepoznate ljude koji im lično nisu išta učinili (i vice versa, s "neprijateljske" strane) bez ikakvog protivljenja. Ipak, ne ide li drukčije, dezerterstvo je uvijek opcija. Dezerteri za proteklih ratova u regiji bili su najmoralniji dio stanovništva, ne dajući se navesti na tanki led etničkih mržnji i - slijedom toga - "opravdanog“ klanja svojih susjeda. Za to su, međutim, platili i odgovarajuću cijenu. Bez obzira na to što piše na papiru (a kaže se da "sila zakon mijenja"!), nad svakim od njih, a posebice nad novim naraštajem – djecom sa novostečenom domovinom - visi kao Damoklov mač prijetnja da će njihova nova (više ili manje dresirana) zajednica zatražiti „danak u krvi“. Tada će pred njima opet iskrsnuti dilema: trebaju li biti podložni zakonima ili samo svojoj savjesti? Nije to nimalo jednostavna odluka, jer „…se zdrav duh naroda sistematski…korumpira putem škole i novina zbog interesa poslovnih i političkih krugova", (Einstein).

No, vratimo se reagiranjima na učestale i ustaljene nepravde učinjene ogromnim skupinama stanovništva. Daleko bi došli kad bi pojedinačne nepravde rješavali metodama "divljeg Zapada" ili krvnim osvetama. Pasivnost je karakteristika većine ljudi, jer dok je njima dobro zašto da rogobore. Svjesniji će nastojati legaliziranim oblicima borbe u okviru institucija države i sistema ispraviti zlo koje se nadvilo nad društvo, no postoje povijesni trenuci kad legalitet gubi ma kakav smisao. To je poput faznih prijelaza; pri određenoj temperaturi radi se de facto također o vodi, ali se više na nju ne mogu primijeniti zakoni koje važe za tekućine. Nastali su novi uvjeti, analogon kojih je društvena revolucija kad se ljudi masovno pridružuju (kao molekule vode pri faznom prijelazu) promjeni stanja sistema, na što su ih prinudili uglavnom neizdrživi ekonomski uvjeti po većinu njih. U svemu je međutim iritantno, da u stabilnim periodima većina radije odlazi u ratove, uperivši oružje na prokazane i pokazane neprijatelje, negoli u oružanu promjenu neljudskih uvjeta u kojima prebiva - obranu svog ljudskog digniteta. Ne daj bože da plediram za nasilje u bilo kakvim – individualnim ili skupinskim – međuljudskim odnosima, jer to bi onda bio neizdrživi, hobbesovski "rat svih protiv sviju", ali podjednako mi nije na kraj pameti zatvarati oči nad povijesnim poukama i zbivanjima oko sebe, u kakva sam još nedavno i sam bio involviran.

"Revolucija ne mora biti nasilna! Ali tamo gde je postojeći poredak doveo čoveka do “nule”, do eksplozije će stalno dolaziti, pa i nasilno. To se ne da nikakvim teorijama predvideti. Ovde bih samo paušalno za naš razgovor hteo reći ovo: Za razliku od životinje koja je identična sa svojom prirodnom (vrstom), pa za nju bitno važi darvinovski pojam evolucije, čovek je već svojim prvim istorijskim korakom morao prekoračiti taj evolutivni put razvoja, pa je, proizvodeći uslove svog života i sebe u njemu, postao po svojoj biti revolutivno, tj. revolucionarno biće. On je time po svojoj biti upravo – utopijsko biće, jer taj svoj topos (mesto pod suncem) on nigde ne nalazi gotovim poput životinje, nego ga mora upravo stvoriti ili proizvesti. Time je on jedini postao i ostao – svetovno biće (biće svog sveta kao proizvoda). Odatle može slediti i zaključak kako je čovek stalno upućen na to da revoluira, tj. revolucionira uslove svog života, bilo mirno ili nasilno."

kaže Milan Kangrga. Dakle, nasilje je sastavni i povremeno neizbježni dio ljudske borbe za promjenu uslova života, u smjeru njihova poboljšanja. Prvenstveno se valja boriti, ne protiv nasilja već uzroka koji dovode do njega – samo se tako ono može, ne baš eliminirati, ali svesti na najmanju mjeru. No, kao što politika svugdje inzistira na sekundarnom – pojavi, umjesto na uzroku iste (primjerice, u rješavanju izbjegličke krize), jer bi u suprotnom morala pogledati u lice svojih interesa i pljunuti na njega, tako i eliminiranje nasilja svodi na nasilnu borbu protiv onoga što je izazavala vlastitim djelovanjem. Pametnjakovići koji zbore kako ih povijest nimalo ne zanima, ne razumiju da, kao što razlaže Mate Kapović u izvanrednom tekstu: "Raspravljajući tobože o povijesti, mi zapravo raspravljamo o sadašnjosti (pa onda i budućnosti), samo prividno izmještajući trenutne probleme u povijest.". Vladajuće elite to itekako shvaćaju, te u ime pozicija koje žele zadržati, a sluteći odakle dolazi opasnost, odbacuju ideologije kao zastarjele, suvremenom svijetu nepotrebne koncepte, jer mu je kao bitna samo ekonomija:

"Pa se tako redovito ideologija rastavlja od ekonomije - ideologija su npr. partizani i ustaše ili pitanje pobačaja, dok je ekonomija navodno nešto posve drugo. Naravno, ekonomska su pitanja par excellence ideološka pitanja - u njima nema niti može biti išta neideološko. Hoće li se npr. povećati porezi siromašnima ili bogatima, hoće li se subvencije davati za socijalu i javne bolnice ili krupnom kapitalu, hoće li se smanjivati prava krupnog kapitala ili radništva – to su sve itekako ideološka pitanja, koliko se god neki pravili da nisu. Inzistiranje na tome da ekonomska pitanja nisu ideološka nije slučajno - to se radi upravo zato da bi se naglasilo da u ekonomiji "nema alternative".

A znana je, pitanje koliko i shvaćena, mudrost, da tko ne nauči ništa od povijesti, osuđen je ponavljati je. Eksploataciju ili (ne)plodonosno krvoproliće, pitanje je sad?