Netko je izračunao da su ljudi u poslijednjih 3400 godina svoje povijesti, u miru proveli svega 268 godina. Od toga, nakon svršetka najkrvavijeg – vjerojatno ne i poslijednjeg - globalnog sukoba, nakon 1945. godine, svega 26 dana bez rata! U ratove se ubrajaju svakovrsna klanja, revolucije i kontrarevolucije u kojima godišnje pogine više od 1000 ljudi. Pa ipak, kad ljude upozoravate na moguće posljedice svojih djelovanja, koja nipošto nisu đavolje već nepatvoreno ljudsko djelo, nailazite na gluhe uši. Najnevinije duše još bi nas mogle optužiti, ne da ih uvaljujemo u nove sukobe i klanja, već da im krademo nadu, slamku spasa slične vrste kao bezumno pasivno i besupješno Spasiteljevo očekivanje, no oni podliji – pravi uzročnici ratova i revolucija sviju vrsta – mnogo su podzemniji, prikriveniji i podmukliji. Oni upravo ljude koji ih upozoravaju na pouke povijesti, optužuju za glavne krivce buntova što svakodnevno izbijiaju širom globusa, a potom i kao silovatelje učiteljice života – kad im pokušate predočiti njenu pravu sliku. Najviše se ustoboče na zadnje noge (jer to nisu nego zvijeri, zvjerčice, i sitni glodavci), ako ih upozorite da se bezumno iskorištavanje većine ljudskog roda, od dobro uhlebljene manjine na popljačkanim dobrima prvih, kad tad mora odraziti na svačiju, a možda prvenstveno upravo na njihovu sudbinu. Dobijaju histerične napadaje na sam pojam revolucija, jer na ratovima oni zarađuju, a revolucije kako tako obračunavaju s tom vrstom gamadi. Postoje "gospodari rata"; oni nikad ne ratuju lično, već za to koriste "pse rata" koji na terenu odrađuju prljavi posao, za što kao rizik posla ulažu vjerojatnost da će preživjeti i naplatiti si klanja. No, prije toga, plaćena, slikovita banda kvazinovinara mora zavaditi ljude, da ih se što više pridruži klanju, stvarajući za to prikladnu atmosferu nepovjerenja među njima. Najčešće na banalnim etnonacionalnim i vjerskim osnovama, kao da to i jesu pravi uzroci ratovanja, a potom svijetu stvari zamagliti do neprepoznavanja, tako da svom dušom bude za "naše" dečke koji se bore za pravednu (dakako) stvar. Postoje i nevine, civilne žrtve, koje najčešće stigmatiziraju kao kolateralne gubitke, izdajnike (jer su pacifisti) i slične im nazive nadjenjujući, kako bi što više neutralizirali pritisak s te strane. Jer, poznata je misao da "kad oružje govori, muze šute", a ušutkivanje preglasnih, koje i ne treba povezivati s muzama, ostaje skoro neprimjećeno od barutnog dima. Postoji i ona vrsta, česta među upravo najzagriženijim ratnicima, koja instinktom evoluciono prilagođene divljači na vrijeme našnjofa promjenu smjera vjetrova, i u "prijelaznim vremenima" (da ne kažem prijelaznom roku!) pretrčava s gubitničke na pobjedničku stranu, bez i zrnca štete po svoj duhovni integritet. Naime, nepostojeće se ni ne može oštetiti. To su štakori. Uglavnom o njima je ovaj tekst.
Štakori, pacovi ili pantagane su glodavci, koji se uglavnom hrane otpadom, što u ljudske vrste znači – dobačenim ostacima sa stolova gospodara rata. Smatraju ih vrlo inteligentnim životinjama, prije bih rekao izuzetno razvijenog instikta za bijeg pod okrilje novih hranitelja. Dobro prepoznaju trenutke kad se, i kuda se ratna sreća naginje, što koriste u prebjegavanju drugim gospodarima, jer, njima je, naime, sasvim svejedno tko ih hrani. Nipošto ih ne treba miješati sa dezerterima, ljudima razvijenih proturatnih osjećaja koji su se stjecajem okolnosti našli (bili prisiljeni) u središtu sukoba, pa nastoje spasiti svoj život, ljudski integritet i dostojanstvo. Štakori samo i jedino, spašavaju svoja dupeta; još bolje ako mogu to naplatiti.
Hrvatski domobrani, vojnički kadar propadajuće k.u.k. monarhije – koje domoljubna javnost i ne prečesto spominje u usporedbi sa proturevolucionarnim Jelačić banom (uglavnom s vojskom srpskih krajišnika!), ili Trenkovim barbarskim i pljačkaškim pandurima koji su slavu kravate sasvim usput pronosili sa slavom bestijalnosti i barbarstva, širom Evrope – na vrijeme je uvidio kako je car Karlo I/IV austrijski/mađarski, tek ovrhovoditelj Ferenc Joškine bankrotirane carevine, te se odmetnuše od vlasti. Doduše, ne znajući još kome se privoljeti carstvu, jer dezintegrirani se dijelovi raspadajuće još ni ne ustrojiše kao nove države, odmetnuše se u šume kao hajduci, banditi, odmetnici, koji su preživljavali što uz pomoće seljaka i rođaka koji su ih hranili, a velikim dijelom pljačkajući bogataše i trgovce. Ni u kojem pogledu to nije bila ikakva revolucija, jer unatoč njihovoj brojnosti (do 50000 krajem rata) stanovništvo nije bilo masovno zahvaćeno, a što je najvažnije – revolucije posjeduju intelektualne snage koje i prije njihova nastupanja teorijski detaljno obrazlože razloge, kao i smjernice njihova vođenja. I, dakako, vodstvo – kako se ne bi posve pretvorile u sasvim nekontrolirani, krvavi kaos. Mnogo je o tom tzv. "zelenom kadru" pisao Krleža, recimo u knjizi "Hrvatski bog Mars" :
"Bilo je to još onih davnih oktobarskih dana (1918), kada se na Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suvereniteta, i kada su naša gospoda domaći advokati i svećenici vodili u ime Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu terorističku akciju i strijeljali narodne gomile na čitavom području Trojedne Kraljevine. U ono je vrijeme i na Jelačićevom trgu potekao potok krvi, a sve su se narodne snage jalovo trošile u bezglavom ustanku i u pogromima antisemitskim i agrarnim. Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez odreñenog smjera, bez voña i bez inteligencije... Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su o čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge."
Za ove "kadrovike" još bi se i moglo reći da poput obezglavljenih brodskih štakora, kad lađa tone, kaotično traže spas, ne znajući ni gdje ni od koga, što ih neminovno – preživljavanja radi – tjera u banditizam. No...
Još prije toga, započeo je veliki revolucionarni pohod ruskih narodnih masa, nezadovoljnih ratom, ljudskim gubicima i stanjem u samoj zemlji, ovaj put predvođen inteligencijom koja je znala što i kako hoće. Oktobarska revolucija, stogodišnjice koje se duće godine prisjećamo – neki će reći kao propale stvari, a ustvari velikog upozorenja svijetu što se zbiva kad obespravljene narodne mase preuzmu uzde u svoje ruke. To upozorenje, još od Spartakovog ustanka, preko srednjevjekovnih seljačkih buna širom Evrope, uspjele i krvave Francuske buržoaske revolucije, do Pariške komune, nikad nije ozbilnije i jače potreslo svijet, obuhvativši u jednom trenutku vlašću skoro pola zemaljske kugle. Revolucije ne izbijaju preko noći i zato što se nekome tako hoće, već moraju postojati povijesni i ekonomski uslovi, koje svijesno ne smišljaju ni kapital ni radnička klasa, već nastaju razvojem proizvodnih snaga i jačanja proturječja između učešća u proizvodnji i raspodjeli stečenoga. Lijepo to ukratko pokazuje Simonović, na primjeru uslova u carskoj Rusiji koji su doveli do izbijanja i uspjeha (noseći u sebi klice propasti) te radničke revolucije. Interesantno je kako su vladarima društva i njihovim prdonjama (prirepcima) puna usta zločina socijalizma, uz ustrajno pometanje pod tepih zločina revolucije kojom su oni došli na vlast (u tom kontekstu, i vlastitih zločina nedavne kontrarevolucije). O uzrocima i preduvjetima, kao i stanju u revolucionarnoj Francuskoj krajem 18. stoljeća, govori Hajnal, od čega izdvajamo pasus o zločinima. Revolucije nisu dječja igra, pa ih ni bogati ni siromašni olako ne prizivaju, iz prostog zajedničkog, biološkog razloga – straha po svoje živote:
"Od 500 000 ljudi bačenih u tamnice, bez suđenja je ubijeno 10-20 000, a “nestalo” 35-40 000. Ostalo je učinila glad i nemilost totalno iracionalnih masa. Francuska je ličila na ogromnu gladijatorsku arenu u kojoj su krv i smrt bili jedini zakoni."
U svom slijepilu, kapital orgija - i sam se raspadajući - nad pobjedom, ne nalazeći rješenja za široke mase (što podrazumijeva odricanja od nagomilanog, popljačkanog bogatstva, i njegovu pravedniju preraspodjelu među one koji su ga u prvom redu svojim znojem, znanjem i mukama stvarali), ne uviđajući ono bitno što je ostalo u spomenu masa. Upozorenje! I svijest da se može drukčije i pravednije, svakako ne na način koji je doveo do revolucionarnog sloma. Za razliku od maloumnih, pametniji ipak uče od vlastitih neuspjeha i od povijesti. U tom svjetskom revolucionarnom sukobu, koji su to više svjetskim učinile zapadne sile svojim vojnim intervencijama protiv njega (prije ikakvih staljinističkih zločina!), i kasnijim učestalim bojkotima radničke države (bila kakva bila u tom času), ugrožena ruska desnica se nakon neuspjelog otpora, poput štakora razmiljela Evropom, osiromašena, sretna što je bar glave i plemićke titule spasila, ako već nije uspjela prokrijumčariti bar dio bogatstva. Dakako da nije bježala samo gamad izravno odgovorna za stanje u zemlji, već i njihove obitelji te dio građanstva - među njima i vrlo talentirani, inteligentni ljudi (1, 2) - zahvaćen strahom, koji se u takvim trenucima poput epidemije širi među ljude. Primjerice, i roditelji Predraga Matvejevića našli su se u tom stampedu, što samo svjedoči da djeca mogu baštiniti plemenitije ideale od svojih stvoritelja.
Kad je brkati moler zasnovao („demokratskim" sredstvima) „tisućljetni Reich" koji je potrajao dobrih 12 godina, počeo je odljev ljudi – ovaj put ljudi, a ne štakora – koji su si to mogli priuštiti, spram Zapada, ali i SSSR-a (što se pokazalo manje "povoljnim"). Treba znati razlikovati suštinu sličnih pojava od njihova formalizma, iako se u tim bjekstvima radi o spašavanju golih života. Ali, u sudionicima jednih možemo prepoznati ljude, a u drugima štakore, mada stvari nisu baš sasvim jednostavne. Tako su ustaški štakori, bijegom pred višegodišnjim protivnicima svoje "demokracije" koju su htjeli uvaliti Hrvatima (a naročito Srbima, Židovima i Romima), spašavajući svoja dupeta, bez ma kakvih moralnih zadrški nastojali prijeći na stranu Saveznika protiv kojih su se godinama borili. Sudbina koja im je prepriječila taj manevar, uz žaljenje za nevinima i zaluđenima ali možda ne i krvavih ruku, onakva je kakvu štakori zaslužuju. Pravda ne mora, mada se ljudski rod upinje - za sada ne baš previše uspješno - biti izvršena samo preko pravosudnih institucija. Kao što teroristi biraju svoju smrt na ulici od policijskih metaka, tako su i ustaški teroristi (a što li su, kad danima nakon službenog kraja rata i nadalje ubijaju?) sami izabrali svoj fatum. Ako ih i treba identificirati i ljudski pokopati, ne znači da ih treba i žaliti. No, našli su se moralizirati kojekakvi, koji niti shvaćaju tko je bio tko, niti razumijevaju duh ondašnjih vremena, uzroci i posledice su im neshvatljive fizikalne kategorije, a sad bi sudili, osuđivali i presuđivali tričetvrt stoljeća unatrag, istovremeno nesposobni i nespremni suditi ratnim zločinima današnji svojih sinova i očeva! Nešto prije ovih koljačkih glodara, suvremeniji oblici k.u.k. domobrana - koji svoj "dom" svako malo brane kakav god režim vladao u njemu – a koje su partizani nakon zarobljavanja, razoružane i obezgaćene slali natrag kući ili im nudili da se pridruže, instiktivno shvativši da kapitulacija Italije navješta kraj molerskih i poglavničkih snova, masovno su počeli prilaziti NOP-u. Od 130000 domobrana u Pavelićevoj službi sredinom 1943. godine, domobranstvo se svelo iduće godine na svega 70000 pripadnika, da bi se potom spojilo s Ustaškom vojnicom u jedinstvene Hrvatske Oružane Snage ("naivni“ branitelji HOS-ove provokacije u Jasenovcu, mogu usporediti naziv i kraticu; no, znaju oni to vrlo dobro!). Našnjofale pantagane, gdje miriše život, a gdje vonja smrt! Kad mi je umro stric, na stolu su mu jedno pored drugog ležala dva dokumenta – svjedočenje o pripadnosti Pavelićevim domobranima, i ono o učešću u NOP-u nakon kapitulacije Italije!
Izvjesna vrsta pacova uspjela je, uz pomoć katoličke crkve - o čemu postoji nebrojeno domaćih i stranih svjedočanstava, knjiga i zapisa (i od samih bjegunaca) - izbjeći "bleiburšku" sudbinu, ali ni izdaleka se ne pokušavši uljuditi. Jednom štakor, uvijek štakor. Neki od njih su se pritajili, pokušavajući se metodom mimikrije uklopiti u novi društveni poredak. Za žaljenje je što su kao štakori prepoznati tek početkom devedesetih, kada je država sa svojim sistemom - krahu kojega su i oni dobrano doprinjeli - počela tonuti, uz toptanje nožica desetaka tisuća "komunističkih glodavaca" na stranu "nacionalističkih glodara". Već odavno je njihov šef (eto, nije završio poput staljinističkih rukovodilaca!) kovao takav manevar, pa se stavio na čelo domaćih, ali i potomaka već ranije izbjeglih štakora. Interesentan je, za razmatranje hrvatske, zapadnjačke i uopće, današnjeg nivoa demokracije, primjer neoustaškog ministra obrane, koji je još za Titova života u Ottawi stavio svinju u lijes, na njoj napisavši "Tito". Primjerimo li se s kanadskom demokracijom onog doba, bi li se netko usudio isto to ponoviti sred Zagreba, s imenom prvog hrvatskog predsjednika na svinji? I, smatra li netko da su kanadske vlasti takvu stvar dopustile iz idile čiste demokracije, a ne političkih pobuda? Dali bi tako jednostavno prošlo na krmku ispisano ime ondašnjeg premijera Joe Clark-a ili kraljice Elizabete, suverena cijelog Commonwealtha, pa i zemlje koja je Šušku dozvoljavala "demokratske" pizdarije? Štakori izbjegli iz bivše države rasplodili su se, vrativši se zajedno s mladunčadi kad su se stekli uslovi za život pantagana, i materijalnu naplatu emigrantskog iskustva. Pa smo imali niz "pravih" Hrvata (dvostrukog i višestrukog državljanstva!) na niz državnih funkcija – od spomenutog ministra obrane do nedavnog premijera – koji ni pristojno govoriti ne umiju naški, a kamoli da imaju iskustva života u zemlji koju su pomogli rasturiti.
Štakori, pacovi ili pantagane su glodavci, koji se uglavnom hrane otpadom, što u ljudske vrste znači – dobačenim ostacima sa stolova gospodara rata. Smatraju ih vrlo inteligentnim životinjama, prije bih rekao izuzetno razvijenog instikta za bijeg pod okrilje novih hranitelja. Dobro prepoznaju trenutke kad se, i kuda se ratna sreća naginje, što koriste u prebjegavanju drugim gospodarima, jer, njima je, naime, sasvim svejedno tko ih hrani. Nipošto ih ne treba miješati sa dezerterima, ljudima razvijenih proturatnih osjećaja koji su se stjecajem okolnosti našli (bili prisiljeni) u središtu sukoba, pa nastoje spasiti svoj život, ljudski integritet i dostojanstvo. Štakori samo i jedino, spašavaju svoja dupeta; još bolje ako mogu to naplatiti.
Hrvatski domobrani, vojnički kadar propadajuće k.u.k. monarhije – koje domoljubna javnost i ne prečesto spominje u usporedbi sa proturevolucionarnim Jelačić banom (uglavnom s vojskom srpskih krajišnika!), ili Trenkovim barbarskim i pljačkaškim pandurima koji su slavu kravate sasvim usput pronosili sa slavom bestijalnosti i barbarstva, širom Evrope – na vrijeme je uvidio kako je car Karlo I/IV austrijski/mađarski, tek ovrhovoditelj Ferenc Joškine bankrotirane carevine, te se odmetnuše od vlasti. Doduše, ne znajući još kome se privoljeti carstvu, jer dezintegrirani se dijelovi raspadajuće još ni ne ustrojiše kao nove države, odmetnuše se u šume kao hajduci, banditi, odmetnici, koji su preživljavali što uz pomoće seljaka i rođaka koji su ih hranili, a velikim dijelom pljačkajući bogataše i trgovce. Ni u kojem pogledu to nije bila ikakva revolucija, jer unatoč njihovoj brojnosti (do 50000 krajem rata) stanovništvo nije bilo masovno zahvaćeno, a što je najvažnije – revolucije posjeduju intelektualne snage koje i prije njihova nastupanja teorijski detaljno obrazlože razloge, kao i smjernice njihova vođenja. I, dakako, vodstvo – kako se ne bi posve pretvorile u sasvim nekontrolirani, krvavi kaos. Mnogo je o tom tzv. "zelenom kadru" pisao Krleža, recimo u knjizi "Hrvatski bog Mars" :
"Bilo je to još onih davnih oktobarskih dana (1918), kada se na Markovom trgu vijao stijeg tzv. narodnog suvereniteta, i kada su naša gospoda domaći advokati i svećenici vodili u ime Narodnog vijeća Srba, Hrvata i Slovenaca krvavu terorističku akciju i strijeljali narodne gomile na čitavom području Trojedne Kraljevine. U ono je vrijeme i na Jelačićevom trgu potekao potok krvi, a sve su se narodne snage jalovo trošile u bezglavom ustanku i u pogromima antisemitskim i agrarnim. Zeleni kader, jedini punomoćni predstavnik (političke volje i svijesti) našega naroda za vrijeme rata, razbio je u ono vrijeme (kada je na čitavom kompleksu Centralne Evrope bila stvorena objektivna revolucionarna situacija u marksističkom smislu ove riječi) svoju glavu uludo. Kao nikada doonda osjećao se kod nas potpun nedostatak politički inteligentnih sila. Zeleni kader stavio se izvan habzburških zakona bez odreñenog smjera, bez voña i bez inteligencije... Zeleni kader je u buntovničkom, negativnom smislu pojava koja se podudara s historijskim pojmom "jacquerie". Kao što je ta davno već zaboravljena pobuna (1358) u Pikardiji i Šampanji prohujala kao vjetar nad garištima zamaka i grofovskih dvoraca, tako je i "Zeleni kader" kod nas godine 1917-18. spalio mnogobrojne barunske i plemenitaške dvorce, katastre, kotarske i općinske arhive, da nestane kao olujna prijetnja u obliku političkih jalovih seljačkih nemira koji su o čitavoj zemlji trajali još do devet stotina dvadesete - dvadeset i druge."
Za ove "kadrovike" još bi se i moglo reći da poput obezglavljenih brodskih štakora, kad lađa tone, kaotično traže spas, ne znajući ni gdje ni od koga, što ih neminovno – preživljavanja radi – tjera u banditizam. No...
Još prije toga, započeo je veliki revolucionarni pohod ruskih narodnih masa, nezadovoljnih ratom, ljudskim gubicima i stanjem u samoj zemlji, ovaj put predvođen inteligencijom koja je znala što i kako hoće. Oktobarska revolucija, stogodišnjice koje se duće godine prisjećamo – neki će reći kao propale stvari, a ustvari velikog upozorenja svijetu što se zbiva kad obespravljene narodne mase preuzmu uzde u svoje ruke. To upozorenje, još od Spartakovog ustanka, preko srednjevjekovnih seljačkih buna širom Evrope, uspjele i krvave Francuske buržoaske revolucije, do Pariške komune, nikad nije ozbilnije i jače potreslo svijet, obuhvativši u jednom trenutku vlašću skoro pola zemaljske kugle. Revolucije ne izbijaju preko noći i zato što se nekome tako hoće, već moraju postojati povijesni i ekonomski uslovi, koje svijesno ne smišljaju ni kapital ni radnička klasa, već nastaju razvojem proizvodnih snaga i jačanja proturječja između učešća u proizvodnji i raspodjeli stečenoga. Lijepo to ukratko pokazuje Simonović, na primjeru uslova u carskoj Rusiji koji su doveli do izbijanja i uspjeha (noseći u sebi klice propasti) te radničke revolucije. Interesantno je kako su vladarima društva i njihovim prdonjama (prirepcima) puna usta zločina socijalizma, uz ustrajno pometanje pod tepih zločina revolucije kojom su oni došli na vlast (u tom kontekstu, i vlastitih zločina nedavne kontrarevolucije). O uzrocima i preduvjetima, kao i stanju u revolucionarnoj Francuskoj krajem 18. stoljeća, govori Hajnal, od čega izdvajamo pasus o zločinima. Revolucije nisu dječja igra, pa ih ni bogati ni siromašni olako ne prizivaju, iz prostog zajedničkog, biološkog razloga – straha po svoje živote:
"Od 500 000 ljudi bačenih u tamnice, bez suđenja je ubijeno 10-20 000, a “nestalo” 35-40 000. Ostalo je učinila glad i nemilost totalno iracionalnih masa. Francuska je ličila na ogromnu gladijatorsku arenu u kojoj su krv i smrt bili jedini zakoni."
U svom slijepilu, kapital orgija - i sam se raspadajući - nad pobjedom, ne nalazeći rješenja za široke mase (što podrazumijeva odricanja od nagomilanog, popljačkanog bogatstva, i njegovu pravedniju preraspodjelu među one koji su ga u prvom redu svojim znojem, znanjem i mukama stvarali), ne uviđajući ono bitno što je ostalo u spomenu masa. Upozorenje! I svijest da se može drukčije i pravednije, svakako ne na način koji je doveo do revolucionarnog sloma. Za razliku od maloumnih, pametniji ipak uče od vlastitih neuspjeha i od povijesti. U tom svjetskom revolucionarnom sukobu, koji su to više svjetskim učinile zapadne sile svojim vojnim intervencijama protiv njega (prije ikakvih staljinističkih zločina!), i kasnijim učestalim bojkotima radničke države (bila kakva bila u tom času), ugrožena ruska desnica se nakon neuspjelog otpora, poput štakora razmiljela Evropom, osiromašena, sretna što je bar glave i plemićke titule spasila, ako već nije uspjela prokrijumčariti bar dio bogatstva. Dakako da nije bježala samo gamad izravno odgovorna za stanje u zemlji, već i njihove obitelji te dio građanstva - među njima i vrlo talentirani, inteligentni ljudi (1, 2) - zahvaćen strahom, koji se u takvim trenucima poput epidemije širi među ljude. Primjerice, i roditelji Predraga Matvejevića našli su se u tom stampedu, što samo svjedoči da djeca mogu baštiniti plemenitije ideale od svojih stvoritelja.
Kad je brkati moler zasnovao („demokratskim" sredstvima) „tisućljetni Reich" koji je potrajao dobrih 12 godina, počeo je odljev ljudi – ovaj put ljudi, a ne štakora – koji su si to mogli priuštiti, spram Zapada, ali i SSSR-a (što se pokazalo manje "povoljnim"). Treba znati razlikovati suštinu sličnih pojava od njihova formalizma, iako se u tim bjekstvima radi o spašavanju golih života. Ali, u sudionicima jednih možemo prepoznati ljude, a u drugima štakore, mada stvari nisu baš sasvim jednostavne. Tako su ustaški štakori, bijegom pred višegodišnjim protivnicima svoje "demokracije" koju su htjeli uvaliti Hrvatima (a naročito Srbima, Židovima i Romima), spašavajući svoja dupeta, bez ma kakvih moralnih zadrški nastojali prijeći na stranu Saveznika protiv kojih su se godinama borili. Sudbina koja im je prepriječila taj manevar, uz žaljenje za nevinima i zaluđenima ali možda ne i krvavih ruku, onakva je kakvu štakori zaslužuju. Pravda ne mora, mada se ljudski rod upinje - za sada ne baš previše uspješno - biti izvršena samo preko pravosudnih institucija. Kao što teroristi biraju svoju smrt na ulici od policijskih metaka, tako su i ustaški teroristi (a što li su, kad danima nakon službenog kraja rata i nadalje ubijaju?) sami izabrali svoj fatum. Ako ih i treba identificirati i ljudski pokopati, ne znači da ih treba i žaliti. No, našli su se moralizirati kojekakvi, koji niti shvaćaju tko je bio tko, niti razumijevaju duh ondašnjih vremena, uzroci i posledice su im neshvatljive fizikalne kategorije, a sad bi sudili, osuđivali i presuđivali tričetvrt stoljeća unatrag, istovremeno nesposobni i nespremni suditi ratnim zločinima današnji svojih sinova i očeva! Nešto prije ovih koljačkih glodara, suvremeniji oblici k.u.k. domobrana - koji svoj "dom" svako malo brane kakav god režim vladao u njemu – a koje su partizani nakon zarobljavanja, razoružane i obezgaćene slali natrag kući ili im nudili da se pridruže, instiktivno shvativši da kapitulacija Italije navješta kraj molerskih i poglavničkih snova, masovno su počeli prilaziti NOP-u. Od 130000 domobrana u Pavelićevoj službi sredinom 1943. godine, domobranstvo se svelo iduće godine na svega 70000 pripadnika, da bi se potom spojilo s Ustaškom vojnicom u jedinstvene Hrvatske Oružane Snage ("naivni“ branitelji HOS-ove provokacije u Jasenovcu, mogu usporediti naziv i kraticu; no, znaju oni to vrlo dobro!). Našnjofale pantagane, gdje miriše život, a gdje vonja smrt! Kad mi je umro stric, na stolu su mu jedno pored drugog ležala dva dokumenta – svjedočenje o pripadnosti Pavelićevim domobranima, i ono o učešću u NOP-u nakon kapitulacije Italije!
Izvjesna vrsta pacova uspjela je, uz pomoć katoličke crkve - o čemu postoji nebrojeno domaćih i stranih svjedočanstava, knjiga i zapisa (i od samih bjegunaca) - izbjeći "bleiburšku" sudbinu, ali ni izdaleka se ne pokušavši uljuditi. Jednom štakor, uvijek štakor. Neki od njih su se pritajili, pokušavajući se metodom mimikrije uklopiti u novi društveni poredak. Za žaljenje je što su kao štakori prepoznati tek početkom devedesetih, kada je država sa svojim sistemom - krahu kojega su i oni dobrano doprinjeli - počela tonuti, uz toptanje nožica desetaka tisuća "komunističkih glodavaca" na stranu "nacionalističkih glodara". Već odavno je njihov šef (eto, nije završio poput staljinističkih rukovodilaca!) kovao takav manevar, pa se stavio na čelo domaćih, ali i potomaka već ranije izbjeglih štakora. Interesentan je, za razmatranje hrvatske, zapadnjačke i uopće, današnjeg nivoa demokracije, primjer neoustaškog ministra obrane, koji je još za Titova života u Ottawi stavio svinju u lijes, na njoj napisavši "Tito". Primjerimo li se s kanadskom demokracijom onog doba, bi li se netko usudio isto to ponoviti sred Zagreba, s imenom prvog hrvatskog predsjednika na svinji? I, smatra li netko da su kanadske vlasti takvu stvar dopustile iz idile čiste demokracije, a ne političkih pobuda? Dali bi tako jednostavno prošlo na krmku ispisano ime ondašnjeg premijera Joe Clark-a ili kraljice Elizabete, suverena cijelog Commonwealtha, pa i zemlje koja je Šušku dozvoljavala "demokratske" pizdarije? Štakori izbjegli iz bivše države rasplodili su se, vrativši se zajedno s mladunčadi kad su se stekli uslovi za život pantagana, i materijalnu naplatu emigrantskog iskustva. Pa smo imali niz "pravih" Hrvata (dvostrukog i višestrukog državljanstva!) na niz državnih funkcija – od spomenutog ministra obrane do nedavnog premijera – koji ni pristojno govoriti ne umiju naški, a kamoli da imaju iskustva života u zemlji koju su pomogli rasturiti.
