Sjedinjene Američke Države (uključujući svoje NATO saveznike) su nakon Trećeg Reicha (uračunavajući i Trojni pakt), najveća prijetnja koja se nadvila nad ljudsku vrstu u povijesti čovječanstva. Odmah na početku treba dodati onima koji to ne razumiju, da se u analizama pod imenom države uvijek indicira samo njezina vlada i tekuća politika koju vodi, a nikako njeni državljani koji, međutim, ipak ne mogu izbjeći odgovornost. Od svršetka 2.svjetskog rata, čemu su veliki doprinos dale upravo Sjedinjene Države, maltene sve američke vlade vode intervencionističku politiku širom globusa, što nije negoli ekspanzionizam prikriven navodno humanitarnim razlozima ili instaliranjem režima odgovarajućih vlastitom ekonomskom i političkom – kao izvršiteljem njegove volje – mainstreamu. Noam Chomsky je to jednostavno sublimirao kratkom konstatacijom: "Kada bi se nirnberški zakoni primijenili, tada bi svaki američki predsjednik nakon Drugog svjetskog rata trebao biti obješen.". Svakom istinskom čovjeku koji vlastitu slobodu ne uvjetuje tuđim ropstvom i sluganstvom, mora biti jasno da SAD nisu demokratska zemlja, izuzev u čisto formalnom smislu ustrojstva vlasti, koja državljane pripušta svakih pet godina na predsjedničke izbore. Jednakim formalističkim načinom ustrojene su sve kvazidemokracije tzv. "slobodnog svijeta" (pa i čitatelja teksta), što naprosto treba shvatiti kao konstataciju i kritiku, a nipošto zalaganje za uvođenje boljševističkih tipova vladavine. Naime, demokracija u smislu kako su je formulirali još antički Grci - a koja se suvremenicima prodaje kao "muda pod bubrege", u svrhu sprečavanja daljnjeg propitivanja njenog dometa i razvoja – kao vladavina naroda, u svojoj osnovi i nije vladavina, već samoupravljanje! Slobodno odlučivanje vlastitom sudbinom, u kojem svakodnevno – od radnog mjesta do vrhova politike – učestvuju svi građani, s pravom odlučivanja i opoziva onih koji ne izražavaju i izvršavaju njihovu volju.
"Na vaše pitanje o tome što razumijevam pod demokracijom mogao bih odgovoriti navodeći ponovno izreku Rose Luxemburg: »Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma«. Ona je, s jedne strane, uvidjela neophodnost demokracije kakvu sa sobom donosi i ozbiljuje građanska revolucija, ukazujući ujedno i na njezine granice. S druge pak strane, ona ispravno uviđa da je istinska demokracija moguća tek u uvjetima realizacije socijalizma, ali odmah iznosi kritičku objekciju spram Lenjinove partije boljševičkog tipa, u kojoj nema demokracije, kao što je nema ni u društvu što ga taj tip partije želi uspostaviti. I u jednom i u drugom slučaju Rosa Luxemburg pledira za viši tip demokracije, koji se neće zaustaviti samo u horizontu političnosti, nego će zasjeći u dublje slojeve društva, prije svega u ekonomsku sferu, gdje se uostalom i događaju bitne stvari za oblik egzistencije pojedinca i stabilnosti društva u cjelini.". (Milan Kangrga)
Cjelovito izborno tijelo države uvijek snosi odgovornost za njenu politiku, pa i ono američko; ukoliko nakon – što tajnih što javnih - intervencija širom svijeta (Vijetnam, Nikaragva, El Salvador, Irak, Libija,...) već prvom prilikom ne smijeni vlast koja je u to uplela sve državljane – podjednkao podržavatelje kao i protivnike takve politike. Baš kao što je za Hitlerovu ekspanzionističku i genocidnu politiku odgovoran bio cijeli tadašnji njemački narod (za protekle ratove i zločine u regiji - svi njeni narodi, naročito pojedinci koji još uvijek nastavljaju šutjeti. Odgovornost treba razlikovati od krivnje):
"Nijemci su znali i nisu znali. Pomisao da su svi znali što se događa je apsurdna, ali opet nije mogao postojati Nijemac koji nije vidio ljude s žutom zvijezdom i morao se pitati: 'Kamo ih šalju? Zašto se vlakovi vraćaju prazni?'" (povjesničar Michael Stürmer)
Tko danas ne uviđa kakvim se sredstvima (ratne intervencije, organizacija državnih udara, naoružavanje opozicija, prodaja oružja, nasilje, potkupljivanje, laži, nezakonita uzapćenja i likvidacije, mučenja zatvorenika, obračun sa zviždačima, prikrivena filmska propaganda,...) Amerika služi – i kamo ona vode – u ostvarivanju svojih interesa diljem cijele planete, mentalno je ili moralno potkapacitiran tip, ili naprosto učesnik (pasivni ili aktivni) takve politike. Krajnje je licemjerno pozivati se na miroljubivo rješavanje problema istovremeno učestvujući u ratnim operacijama širom svijeta (potpaljenih od samih vatrogasaca!) mimo legalnih odluka jedine za to pozvane organizacije. Kao paradigma državne politike praktično se (ignoriranjem konvencija, međunarodnih ugovora i izdavanju lažljivih saopćenja) promovira kauobojski stil rješavanja problema, gdje pojedinac uzima pravo po svom nahođenju i vlastitim pravilima razrješavati sukobe, mada je i u mnogim vesternima to tek legalno izabranom šerifu dozvoljeno. Ekstremna individualistička, kao i kolektivistčka paradigma vođenja demokratske politike, krajnje su (nedopustive) točke bilo kakvog unutardržavnog ili međunarodnog angažmana. Niti je pojedinac bespogovorni sluga kolektiva, niti je ovaj bezrezervno nadređen slobodi individue (već i institut prigovora savjesti na to ukazuje), a svaki angažman mora biti zakonit, u skladu s internacionalnim pravom u kojem zakoni trebaju biti usklađeni s humanističkom etikom.
Nakon svršetka najvećeg općeg klanja u povijesti, bez obzira što su Sjedinjene Države bile jedan od inicijatora formiranja organizacije Ujedinjenih Nacija, institucije koja je trebala poslužiti sprječavanju ne samo ponavljanja općeg, već i regionalnih te lokalnih međudržavnih sukoba, počinje sistematsko omalovažavanje ove organizacije. Ona je danas politički marginalizirana, bačena na periferiju zbivanja, ukoliko ne računamo njene sterilne deklaracije i aposteriorna amenovanja intervencija NATO pakta, kojeg su Slovenija i Hrvatska – a tome teže i ostale zemlje regije – poslušni slugani. Nema zemlje na svijetu, a teško da ju je moguće naći u svekolikoj povijesti, koja se toliko uzoholila vlastitim ekonomskim, a nadasve vojnim potencijalom, namećući svijetu silom, političkim ucjenama i lažima, ideju demokracije kao krinku za ostvarivanje vlastitih interesa. Ako se nekada govorilo kako SSSR nastoji ostatku realsocijalističkog lagera pod njegovim utjecajem uvaliti vlastito viđene socijalizma, upravo to čini i SAD sa svojim viđenjem demokracije – naravno – prilagođenom njenim interesima. Ne samo svojim saveznicima koji dobrovoljno pristaju (njihove elite) takvom tretmanu. Amerika, uzor demokracije, građanskih sloboda i obećanja uspjeha. Amerika, suvremeni Eldorado za sve napaćene ovoga svijeta, koje statua na ušću rijeke Hudson već stoljeće i četvrt - nesmanjenom snagom - vabi sirenskim zovom Emme Lazarus:
"Daj mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje šćućurene mase koje žude da slobodno dišu"
Dakako, zanemarimo li godišnje useljeničke kvote koje raspisuje američka vlada i testove koje morate položiti da bi se našli među sretnim štićenicima "Majke svih izgnanih" kako još nazivaju "Slobodu (koja) prosvjetljuje Svijet". Na filmu, u pjesmi i u ljudskoj duši, stvari su ipak nešto drukčije negoli u stvarnom životu.
Zvirnimo malo detaljnije u tu čarobnu meku za naivne i zaslijepljene idealiste. Ljudima koji – mada vole poeziju i ne može se im poreći nedostatak idealizma u životu, ali su dovoljno realni da vide “kud pjesma šumom, tud stvarnost drumom” – SAD odavno (posebno nakon Rooseveltova raskida s izolacionističkom politikom) percipiraju kao “svjetskog policajca”. Državu koja sukladno svojim interesima – a u njihovu sferu one ubrajaju cijeli svijet – ima prste gdje treba i ne treba. U svim događajima koje dapače i prečesto same kreiraju kako bi zadovoljile vlastiti probitak, pritom tretirajući narode svijeta kao nedoraslu balavurdiju. Naravno, ne uvijek javno, no ionako se sve značajne diplomatske igre odigravaju iza pozornice. Kaže se kako balkanci vole međusobno ratovati no, njihove ratove u proteklih stotinjak godina mogli bismo izbrojati i na prste obje ruke. U usporedbi sa “Amerima” gotovo da izgledamo kao miroljubiva čeljad koja se tu i tamo zavadi (doduše, s popriličnim brojem leševa kao ishodom). Dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštoma NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih intervecija širom svijeta (uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca), počevši od 1890. sve do one u Libiji 2011. godine. Još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji. Pa kad ljudi sve to znaju – a znaju, sem onih sasvim ravnodušnih i/ili nenačitanih – zašto im je Amerika toliko prirasla srcu, napose njihovim vladama? Vlade očito vezuju interesne spone, bilo samostalno odabrane, bilo one nametnute od svjetskog žandara. A pojedince? Možda ilustrativan odgovor nudi usporedba sa starijim bratom, sitnim uličnim nasilnikom, koji vas je u djetinjstvu štitio od ostalih klinaca. Kasnije se vaš brat premetnuo u prvorazrednog siledžiju spram mirnih stanovnika susjedstva, možda čak i ubojicu, no njegove se zaštite niste odrekli – što vas brige za druge, kad je u pitanju vaša koža, zar ne? Što nas brige za druge narode, kad znamo tko nam je pomagao u olujnim i srodnim meteorološkim nepogodama, a sad nam još i drži zaštitinički NATO-kišobran nad glavama! Da se američke policijske igrice ne završavaju samo na vojnim intervencijama, pokazuju i nebrojeni primjeri pritisaka njihova pravosuđa u pravosuđe (nazivno) suverenih zemalja. Poput slučajeva Wiki Leaks, Richard O'Dwyer ili primjerice, jednog od najvećih websiteova za razmjenu fajlova - MegaUpload, što su samo sitnice u odnosu na nametanje ugovora, sankcija, blokada, i srodnih radnji, suverenim državama koje se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta po vlastitoj mjeri, a da o liferovanju oružja pobunjenicima protiv nepoželjnih režima niti ne govorimo.
Ovdje se bavimo samo nasilnom komponentnom američke "promocije" vlastitog viđenja demokracije; tko želi opširniji kritički osvrt na ovu nadasve opasnu zemlju (uslijed ekspanzionističkih politika koje desetljećima vodi), može pogledati link, nadopunjujuću ga novijim spoznajama. Nestabilnosti koje potresaju svijet nisu posljedica ruskog, kineskog ili bilo kojeg utjecaja zemalja, prema američkim kriterijima svrstanih u "neslobodni svijet", već isključivo zapadnjačkog djelovanja tamo gdje su zvani (a to ne bi smjeli mimo odluka UN) i nezvani. Vrlo se rijetko spominje, i široj javnosti je uglavnom nepoznat, angažman Amerike i ostalih zapadnih sila u pokušaju slamanja Oktobarske revolucije, te su revolucionari bili prinuđeni voditi borbu protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. S druge strane, tijekom američke revolucije, unatoč britanskim zahtjevima za pomoć protiv pobunjenih kolonija, Rusija se nije miješala u zbivanja držeći se neutralno, i trgujući sa pobunjenicima posredno pomogla Amerikancima steći slobodu. U američkom građanskom ratu podržala je Uniju, pripomogavši tako očuvanju cjelovite države. Takozvano "arapsko proljeće", Irak, Libija, Sirija, izbjeglički tsunami, pa i bankarsko-ekonomska kriza čije posljedice još odzvanjaju i nipošto nije sigurno da je prevaziđena, svoje porijeklo nemaju na Istoku, već je njihov izvor kapitalistički Zapad pod američkim vodstvom. Bezbrojni su tome dokazi isporučeni ne samo WikiLeaksom, Snowdenom, Manningom, Assangeom, već i drugim ljudima koji nastoje prosvijetliti zahirene mozgove masa kojih radi je svijet kakav jeste, a koje u velikim finalima (do Armagedona? Za fataliste; smještaj ove biblijske lokacije je na jednom od politički najtrusnijih područja planete, na tlu najvjernije američke saveznice) završavaju na stratištima kao topovsko meso tuđih interesa. Hrvatska službena politika - prepuštena bezobzirnom ostvarivanju interesa elita preko leđa malih ljudi - se u poslijednjih stotinjak godina neprestano nalazi na krivoj strani: 1.svjetski, 2.svjetski rat, a sada i NATO pakt kao buduća gubitnička zajednica kapitalističkih zemalja, ako pobjedništvo ili gubitništvo bude išta značilo u svijetu (ne)izvjesnost čega balansira na tankom užetu varave nade. Najmoralnija opcija je nesvrstana politika aktivne miroljubive koegzistencije, a jedini logični, etički i legalni instrument njenog ostvarivanja mora ići preko institucije UN kojoj treba vratiti dignitet. Židovska sveta knjiga Talmud kaže: „Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“, ali vrijedi i obrnuto „Tko ubije jedan život, ubio je cijeli svijet“! Američka vanjska politika se izlila i treba je vratiti natrag u korito, jer ona ne doprinosu ni prvoj ni drugoj mudrosti, osim ako iskupljenjem - na svoj uobičajeno pragmatični, kapitalistički način - ne smatra spas jednog, za oduzetih bezbroj života. Globalistička imperijalna politika treba se vratiti, ne u ponovni izolacionizam kao poslije prvog svjetskog sukoba, već u vode aktivne, jednako globalne ali miroljubive politike koja će cijeniti nemiješanje u unutrašnje stvari drugih država, izuzev ako to jedini legalni i legitimni organ svjetske zajednice (koju treba reformirati u skladu s demokratskim principima) ne usvoji. Gledajući dva najizglednija kandidata za novog američkog predsjednika – od kojih žena demantira fantazije da bi svijet drukčije izgledao da se prepusti njima – kao da se radi o odbjeglim pacijentima psihijatrijske klinike (1, 2, 3), pa ne treba gajiti iluzije. Primjedbe da se u predizbornim kampanjama svašta govori, što se kasnije ne provodi, promašuju bit stvari. A ona se sastoji u tome da kandidati moraju izbornu bazu objektivno upoznati o svojim realnim namjerama, kako se izbor ne bi vršio temeljem njihovih klaunovskih sposobnosti. No, ionako su kandidati samo slika čopora koji ih bira. Za predsjednikovanja čovjeka koji je Nobelovu nagradu za mir dobio prije no što je išta uradio, vojni budžet SAD poprimio je rekordne razmjere (više nego u „hladnoratovskom periodu“) – po stanovniku planete više od 100 dolara, u času kad skoro 150 milijuna ljudi širom svijeta dnevno zaradi manje od 2 dolara! Umjesto sprečavanja naoružavanja inih zemalja, posebno onih od kojih se američki saveznici (primjerice Izrael) osjećaju ugroženima, treba poraditi na općem razoružanju uključivo vlastito i inih svjetskih "velesila". Prava velesila nema vojni, već moralni legitimitet; to uostalom indirektno priznaje i imperijalni Zapad, licemjerno cinično ponavljajući Stalinovo pitanje: "A koliko divizija ima taj papa?", želeći time podcrtati papinsku moralnu nadmoć nad boljševičkim vođom (doduše, pitanje je postavljeno usred krvavog svjetskog klanja, kad su zaista bile potrebne divizije za poraz fašizma).
Ni jednu, dragi moji zapadnjaci, istočnjaci, sjevernjaci i južnjaci – upravo koliko biste vi trebali imati u zaista etičkom, pravednom, zbiljski demokratskom svijetu!
"Na vaše pitanje o tome što razumijevam pod demokracijom mogao bih odgovoriti navodeći ponovno izreku Rose Luxemburg: »Nema socijalizma bez demokracije, ali ni demokracije bez socijalizma«. Ona je, s jedne strane, uvidjela neophodnost demokracije kakvu sa sobom donosi i ozbiljuje građanska revolucija, ukazujući ujedno i na njezine granice. S druge pak strane, ona ispravno uviđa da je istinska demokracija moguća tek u uvjetima realizacije socijalizma, ali odmah iznosi kritičku objekciju spram Lenjinove partije boljševičkog tipa, u kojoj nema demokracije, kao što je nema ni u društvu što ga taj tip partije želi uspostaviti. I u jednom i u drugom slučaju Rosa Luxemburg pledira za viši tip demokracije, koji se neće zaustaviti samo u horizontu političnosti, nego će zasjeći u dublje slojeve društva, prije svega u ekonomsku sferu, gdje se uostalom i događaju bitne stvari za oblik egzistencije pojedinca i stabilnosti društva u cjelini.". (Milan Kangrga)
Cjelovito izborno tijelo države uvijek snosi odgovornost za njenu politiku, pa i ono američko; ukoliko nakon – što tajnih što javnih - intervencija širom svijeta (Vijetnam, Nikaragva, El Salvador, Irak, Libija,...) već prvom prilikom ne smijeni vlast koja je u to uplela sve državljane – podjednkao podržavatelje kao i protivnike takve politike. Baš kao što je za Hitlerovu ekspanzionističku i genocidnu politiku odgovoran bio cijeli tadašnji njemački narod (za protekle ratove i zločine u regiji - svi njeni narodi, naročito pojedinci koji još uvijek nastavljaju šutjeti. Odgovornost treba razlikovati od krivnje):
"Nijemci su znali i nisu znali. Pomisao da su svi znali što se događa je apsurdna, ali opet nije mogao postojati Nijemac koji nije vidio ljude s žutom zvijezdom i morao se pitati: 'Kamo ih šalju? Zašto se vlakovi vraćaju prazni?'" (povjesničar Michael Stürmer)
Tko danas ne uviđa kakvim se sredstvima (ratne intervencije, organizacija državnih udara, naoružavanje opozicija, prodaja oružja, nasilje, potkupljivanje, laži, nezakonita uzapćenja i likvidacije, mučenja zatvorenika, obračun sa zviždačima, prikrivena filmska propaganda,...) Amerika služi – i kamo ona vode – u ostvarivanju svojih interesa diljem cijele planete, mentalno je ili moralno potkapacitiran tip, ili naprosto učesnik (pasivni ili aktivni) takve politike. Krajnje je licemjerno pozivati se na miroljubivo rješavanje problema istovremeno učestvujući u ratnim operacijama širom svijeta (potpaljenih od samih vatrogasaca!) mimo legalnih odluka jedine za to pozvane organizacije. Kao paradigma državne politike praktično se (ignoriranjem konvencija, međunarodnih ugovora i izdavanju lažljivih saopćenja) promovira kauobojski stil rješavanja problema, gdje pojedinac uzima pravo po svom nahođenju i vlastitim pravilima razrješavati sukobe, mada je i u mnogim vesternima to tek legalno izabranom šerifu dozvoljeno. Ekstremna individualistička, kao i kolektivistčka paradigma vođenja demokratske politike, krajnje su (nedopustive) točke bilo kakvog unutardržavnog ili međunarodnog angažmana. Niti je pojedinac bespogovorni sluga kolektiva, niti je ovaj bezrezervno nadređen slobodi individue (već i institut prigovora savjesti na to ukazuje), a svaki angažman mora biti zakonit, u skladu s internacionalnim pravom u kojem zakoni trebaju biti usklađeni s humanističkom etikom.
Nakon svršetka najvećeg općeg klanja u povijesti, bez obzira što su Sjedinjene Države bile jedan od inicijatora formiranja organizacije Ujedinjenih Nacija, institucije koja je trebala poslužiti sprječavanju ne samo ponavljanja općeg, već i regionalnih te lokalnih međudržavnih sukoba, počinje sistematsko omalovažavanje ove organizacije. Ona je danas politički marginalizirana, bačena na periferiju zbivanja, ukoliko ne računamo njene sterilne deklaracije i aposteriorna amenovanja intervencija NATO pakta, kojeg su Slovenija i Hrvatska – a tome teže i ostale zemlje regije – poslušni slugani. Nema zemlje na svijetu, a teško da ju je moguće naći u svekolikoj povijesti, koja se toliko uzoholila vlastitim ekonomskim, a nadasve vojnim potencijalom, namećući svijetu silom, političkim ucjenama i lažima, ideju demokracije kao krinku za ostvarivanje vlastitih interesa. Ako se nekada govorilo kako SSSR nastoji ostatku realsocijalističkog lagera pod njegovim utjecajem uvaliti vlastito viđene socijalizma, upravo to čini i SAD sa svojim viđenjem demokracije – naravno – prilagođenom njenim interesima. Ne samo svojim saveznicima koji dobrovoljno pristaju (njihove elite) takvom tretmanu. Amerika, uzor demokracije, građanskih sloboda i obećanja uspjeha. Amerika, suvremeni Eldorado za sve napaćene ovoga svijeta, koje statua na ušću rijeke Hudson već stoljeće i četvrt - nesmanjenom snagom - vabi sirenskim zovom Emme Lazarus:
"Daj mi svoje umorne, svoje siromašne, svoje šćućurene mase koje žude da slobodno dišu"
Dakako, zanemarimo li godišnje useljeničke kvote koje raspisuje američka vlada i testove koje morate položiti da bi se našli među sretnim štićenicima "Majke svih izgnanih" kako još nazivaju "Slobodu (koja) prosvjetljuje Svijet". Na filmu, u pjesmi i u ljudskoj duši, stvari su ipak nešto drukčije negoli u stvarnom životu.
Zvirnimo malo detaljnije u tu čarobnu meku za naivne i zaslijepljene idealiste. Ljudima koji – mada vole poeziju i ne može se im poreći nedostatak idealizma u životu, ali su dovoljno realni da vide “kud pjesma šumom, tud stvarnost drumom” – SAD odavno (posebno nakon Rooseveltova raskida s izolacionističkom politikom) percipiraju kao “svjetskog policajca”. Državu koja sukladno svojim interesima – a u njihovu sferu one ubrajaju cijeli svijet – ima prste gdje treba i ne treba. U svim događajima koje dapače i prečesto same kreiraju kako bi zadovoljile vlastiti probitak, pritom tretirajući narode svijeta kao nedoraslu balavurdiju. Naravno, ne uvijek javno, no ionako se sve značajne diplomatske igre odigravaju iza pozornice. Kaže se kako balkanci vole međusobno ratovati no, njihove ratove u proteklih stotinjak godina mogli bismo izbrojati i na prste obje ruke. U usporedbi sa “Amerima” gotovo da izgledamo kao miroljubiva čeljad koja se tu i tamo zavadi (doduše, s popriličnim brojem leševa kao ishodom). Dr. Zoltan Grossman je nabrojao blizu 150 američkih – što prikrivenih, što onih pod plaštoma NATO pakta, do onih sasvim otvorenih vojnih intervecija širom svijeta (uključivo i one unutrašnje, protiv indijanskih starosjedilaca), počevši od 1890. sve do one u Libiji 2011. godine. Još potpuniji spisak može se naći na Wikipediji. Pa kad ljudi sve to znaju – a znaju, sem onih sasvim ravnodušnih i/ili nenačitanih – zašto im je Amerika toliko prirasla srcu, napose njihovim vladama? Vlade očito vezuju interesne spone, bilo samostalno odabrane, bilo one nametnute od svjetskog žandara. A pojedince? Možda ilustrativan odgovor nudi usporedba sa starijim bratom, sitnim uličnim nasilnikom, koji vas je u djetinjstvu štitio od ostalih klinaca. Kasnije se vaš brat premetnuo u prvorazrednog siledžiju spram mirnih stanovnika susjedstva, možda čak i ubojicu, no njegove se zaštite niste odrekli – što vas brige za druge, kad je u pitanju vaša koža, zar ne? Što nas brige za druge narode, kad znamo tko nam je pomagao u olujnim i srodnim meteorološkim nepogodama, a sad nam još i drži zaštitinički NATO-kišobran nad glavama! Da se američke policijske igrice ne završavaju samo na vojnim intervencijama, pokazuju i nebrojeni primjeri pritisaka njihova pravosuđa u pravosuđe (nazivno) suverenih zemalja. Poput slučajeva Wiki Leaks, Richard O'Dwyer ili primjerice, jednog od najvećih websiteova za razmjenu fajlova - MegaUpload, što su samo sitnice u odnosu na nametanje ugovora, sankcija, blokada, i srodnih radnji, suverenim državama koje se ne uklapaju u njihovu sliku svijeta po vlastitoj mjeri, a da o liferovanju oružja pobunjenicima protiv nepoželjnih režima niti ne govorimo.
Ovdje se bavimo samo nasilnom komponentnom američke "promocije" vlastitog viđenja demokracije; tko želi opširniji kritički osvrt na ovu nadasve opasnu zemlju (uslijed ekspanzionističkih politika koje desetljećima vodi), može pogledati link, nadopunjujuću ga novijim spoznajama. Nestabilnosti koje potresaju svijet nisu posljedica ruskog, kineskog ili bilo kojeg utjecaja zemalja, prema američkim kriterijima svrstanih u "neslobodni svijet", već isključivo zapadnjačkog djelovanja tamo gdje su zvani (a to ne bi smjeli mimo odluka UN) i nezvani. Vrlo se rijetko spominje, i široj javnosti je uglavnom nepoznat, angažman Amerike i ostalih zapadnih sila u pokušaju slamanja Oktobarske revolucije, te su revolucionari bili prinuđeni voditi borbu protiv unutrašnjeg i vanjskog neprijatelja. S druge strane, tijekom američke revolucije, unatoč britanskim zahtjevima za pomoć protiv pobunjenih kolonija, Rusija se nije miješala u zbivanja držeći se neutralno, i trgujući sa pobunjenicima posredno pomogla Amerikancima steći slobodu. U američkom građanskom ratu podržala je Uniju, pripomogavši tako očuvanju cjelovite države. Takozvano "arapsko proljeće", Irak, Libija, Sirija, izbjeglički tsunami, pa i bankarsko-ekonomska kriza čije posljedice još odzvanjaju i nipošto nije sigurno da je prevaziđena, svoje porijeklo nemaju na Istoku, već je njihov izvor kapitalistički Zapad pod američkim vodstvom. Bezbrojni su tome dokazi isporučeni ne samo WikiLeaksom, Snowdenom, Manningom, Assangeom, već i drugim ljudima koji nastoje prosvijetliti zahirene mozgove masa kojih radi je svijet kakav jeste, a koje u velikim finalima (do Armagedona? Za fataliste; smještaj ove biblijske lokacije je na jednom od politički najtrusnijih područja planete, na tlu najvjernije američke saveznice) završavaju na stratištima kao topovsko meso tuđih interesa. Hrvatska službena politika - prepuštena bezobzirnom ostvarivanju interesa elita preko leđa malih ljudi - se u poslijednjih stotinjak godina neprestano nalazi na krivoj strani: 1.svjetski, 2.svjetski rat, a sada i NATO pakt kao buduća gubitnička zajednica kapitalističkih zemalja, ako pobjedništvo ili gubitništvo bude išta značilo u svijetu (ne)izvjesnost čega balansira na tankom užetu varave nade. Najmoralnija opcija je nesvrstana politika aktivne miroljubive koegzistencije, a jedini logični, etički i legalni instrument njenog ostvarivanja mora ići preko institucije UN kojoj treba vratiti dignitet. Židovska sveta knjiga Talmud kaže: „Tko spasi jedan život, spasio je cijeli svijet“, ali vrijedi i obrnuto „Tko ubije jedan život, ubio je cijeli svijet“! Američka vanjska politika se izlila i treba je vratiti natrag u korito, jer ona ne doprinosu ni prvoj ni drugoj mudrosti, osim ako iskupljenjem - na svoj uobičajeno pragmatični, kapitalistički način - ne smatra spas jednog, za oduzetih bezbroj života. Globalistička imperijalna politika treba se vratiti, ne u ponovni izolacionizam kao poslije prvog svjetskog sukoba, već u vode aktivne, jednako globalne ali miroljubive politike koja će cijeniti nemiješanje u unutrašnje stvari drugih država, izuzev ako to jedini legalni i legitimni organ svjetske zajednice (koju treba reformirati u skladu s demokratskim principima) ne usvoji. Gledajući dva najizglednija kandidata za novog američkog predsjednika – od kojih žena demantira fantazije da bi svijet drukčije izgledao da se prepusti njima – kao da se radi o odbjeglim pacijentima psihijatrijske klinike (1, 2, 3), pa ne treba gajiti iluzije. Primjedbe da se u predizbornim kampanjama svašta govori, što se kasnije ne provodi, promašuju bit stvari. A ona se sastoji u tome da kandidati moraju izbornu bazu objektivno upoznati o svojim realnim namjerama, kako se izbor ne bi vršio temeljem njihovih klaunovskih sposobnosti. No, ionako su kandidati samo slika čopora koji ih bira. Za predsjednikovanja čovjeka koji je Nobelovu nagradu za mir dobio prije no što je išta uradio, vojni budžet SAD poprimio je rekordne razmjere (više nego u „hladnoratovskom periodu“) – po stanovniku planete više od 100 dolara, u času kad skoro 150 milijuna ljudi širom svijeta dnevno zaradi manje od 2 dolara! Umjesto sprečavanja naoružavanja inih zemalja, posebno onih od kojih se američki saveznici (primjerice Izrael) osjećaju ugroženima, treba poraditi na općem razoružanju uključivo vlastito i inih svjetskih "velesila". Prava velesila nema vojni, već moralni legitimitet; to uostalom indirektno priznaje i imperijalni Zapad, licemjerno cinično ponavljajući Stalinovo pitanje: "A koliko divizija ima taj papa?", želeći time podcrtati papinsku moralnu nadmoć nad boljševičkim vođom (doduše, pitanje je postavljeno usred krvavog svjetskog klanja, kad su zaista bile potrebne divizije za poraz fašizma).
Ni jednu, dragi moji zapadnjaci, istočnjaci, sjevernjaci i južnjaci – upravo koliko biste vi trebali imati u zaista etičkom, pravednom, zbiljski demokratskom svijetu!
