Zašto „Evropa“ „puca po šavovima“, i ne samo ona već i cijeli svijet, zašto članice bivšeg istočnog bloka smatraju da su tretirane kao drugorazredne u ovoj asocijaciji, zašto se stanovnici osjećaju iznevjereni u očekivanju blagostanja koje ne dolazi (barem ne tempom koji su očekivali), zašto govore da su ugrožene njihove nacionalne vrijednosti,…? S općeljudskog, etičkog i moralnog, humanističkog aspekta, odgovor je više nego jasan, iako neprihvatljiv ljudima koji svijet sagledavaju isključivo kroz svoju aktualnu sudbinu, eventualno je uklapajući u sudbinu mase istomišljenika glede njihove vlastite.
Evropa (EU) je asocijacija građena odozgo, od moćnika i njihovih privrženika diljem članica koje su se (i koje to svesrdno namjeravaju) gurale u nju, kako bi zadovoljile vlastite interese. Formiranje nacionalnih i nadnacionalnih zajednica liči sklapanju prisilnih brakova, prema diktatu obitelji mladenaca: „Nije važno što se ne volite, ljubav će već doći sama po sebi!“. EU u osnovi nije asocijacija slobodnih građana – ma koliko oni našli ili ne našli u njoj vlastito zadovoljstvo – već njihovih stvarnih gospodara koji, usmjeravajući ekonomske i političke tokove tjeraju krdo u obore odgovarajuće „pastirima“. Stanovnici država koje pretendiraju, ili su pretendirale pa i ostvarile članstvo u ovoj asocijaciji, to su učinili temeljem obećanja vlastitih elita koje su samo bile transmisija očekivanja onih moćnijih, iz najrazvijenijih evropskih kapitalističkih zemalja. Nitko, doduše, nije očekivao da će mu standard biti kvalitete ekonomskih elita od kojih je dopirao sirenski zov, ali ih je mamio pogled na srednji sloj koji je živio mnogo bolje od životom nezadovoljnih aspiranata na članstvo. Očito su mamci sloboda sviju vrsta (osim ekonomske!) bili vrlo djelotvorni u vabljenju masa, koje su – našavši se u predviđenom za njih kavezu – odjednom spoznale da se ono što su najželjnije očekivale svodi na inačicu rane socijalističke parole „snađi se druže“! Na činjenicu da imaš koliko ugrabiš u utakmici s jačima, ili koliko ti oni dobace kako bi i nadalje prilježno mogao služiti njihovim interesima. U sociologiji, to se naziva socijaldarvinističkom paradigmom, pojednostavljeno i vrlo razumljivo do krajnosti – tko jači, taj kvači! Kako ljudi vole maštariti, usmjereno im se serviraju kojekakve verzije „američkog sna“ – činjenice da su jedan, dva ili tisuću (sasvim svejedno) tipova iz mase od stotine milijuna uspjele ostvariti snove većine, dakako – uglavnom izbjegavajući spominjati na kakav način. Kolika je vjerojatnost da u utakmici s unaprijed znanim pobjednicima čovjek ima šansi, govori i prispodoba o stoljetnom hrastu u čijoj hladovini „slobodno“ klijaju, osuđene na venuće mladice otpalih žirova.
U vladajućim svjetskim odnosima svakako postoje nacionalni interesi, ali nema nacionalnih vrijednosti. Vrijednosti su, s humanističkog stajališta, jedne jedine, jedinstveno ljudske, a ako kao takve nisu realizirane već bivaju prihvaćane neke drukčije vrste, to samo znači da su otuđene od ljudskih bića. Ljudi logički ni humanistički ne prosuđuju temeljem općevažećih, gotovo općeodbačenih etičkih aksioma. Primjerice, paradigmu države koja nam se servira uzoritom demokracijom, održane (ili ostvarene?) nasiljem građanskog rata koji je spriječio njen raspad, metoda koju dan-danas ista primjenjuje u međunarodnim odnosima, pažljivo se – birajući elemente prihvatljive elitama – preslikava na niz njeni satelita. Ako su SAD održale jedinstvo iz kojeg se rodila najrazvijenija (svakako ne najdemokratskija i najhumanija) zemlja svijeta, to se nije toleriralo u slučaju Jugoslavije, nasuprot američkom primjeru razbijenoj na niz nevažnih fragmenata. Zašto se američki lonac za taljenje koji je od Engleza, Nijemaca, Španjolaca, Meksikanaca, Židova i inih „dotepenaca“ učinio Amerikance, nije uzeo kao paradigma koja bi od Hrvata, Srba, Bošnjaka, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca,… - učinila Jugoslavene, da ne spominjemo vjekovima a možda i tisućljećima udaljenu zamisao o pretvorbi svih stanovnika planete naprosto u ljude? Ako je „drastična“ ideja o konačnom pretvaranju jedinstvenog biološkog u jedinstveno socijalno biće strana ograničenim umovima, s čega su nesposobni prihvatiti čak i koncepciju kulturalnog pluralizma u okviru zajedničke države? Jer isključivo služe sebi i vlastitom plemenu, a šire gledano, zajednički opslužuju vladara od kojega ih je još „knjiga nad knjigama“ nastojala odvratiti, usmjeravajući ih prema humanizmu – Zlatno tele! Novac, preciznije - ekonomiju u isključivo vlastitom, a prvenstveno elitističkom interesu. Zlatno tele koje usmjerava njihovo djelovanje, podložnost, formira praktične etičke i moralne kriterije, dok upozorenja da ekonomija mora služiti njima namjesto oni njoj, pobijaju floskulama o slobodi, shvaćajući je na najprimitivniji način: slobodan si (navodno) ravnopravno se uključiti u ekonomsku utakmicu, a potom načelo slobode, pravde i ljudskog humanizma prestaje vrijediti preobrazivši se u ono iz životinjskog svijeta: tko jači, taj kvači!
„Požuri se dolje!' – progovori Jahve Mojsiju. 'Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim', reče dalje Jahve Mojsiju, 'da je ovaj narod tvrde šije.'“
Manjina sposobnih široko i duboko sagledati svijet i odnose u njemu tijekom povijesti i sadašnjosti, to lako uviđa i nije joj potrebna edukacija, a ista pak ništa ne pomaže predatorima ljudskog oblika. Oni svoj „humanizam“ dokazuju naknadama za nezaposlene, socijalnom skrbi, proglašavanjem dana ili dva u godini za ispomoć sirotinji kako ista baš ne bi na ulici „krepala“ od gladi ili hladnoće, a da pogled većine odvrate od svoje grabeži na individualnoj, lokalnoj, nacionalnoj i planetarnoj razini. Žuta kovina – za razliku od duhovne „tvari“ – ima masama lako izmjerljivu težinu, te joj se ona podaje slijedeći sirenski zov. Upravo iz naroda izvire nikad shvaćena spoznaja o prioritema kojima se vodi: „u se, na se i poda se!“. U tom smislu, ako ne najgori a ono svakako najlicemjerniji su vjernici sviju vjera, koji - ne razumijevajući ih - preduzeše sami sebi tumačiti svete knjige, kao krinku ih usklađujući s vlastitim životima namjesto obrnuto.
Jeli čudno da se – prezirući iskonske ljudske vrijednosti, kojima se sitnim koracima, rastegnutima tisućljeća u beskraju vremena, asimptotski približavamo, jednako sporo kao razvojem od primatskih predaka do Boga kojeg smo možda i nesvijesno postavili kao ideal žuđene ljudskosti - neprestano razočaravamo u prihvaćenim partikularnim „vrednotama“? Čovjek je smislio niz opravdanja da, na putešestviju od ćorsokaka do narednog ćorsokaka labirinta u kojem – za sada bezuspješno – traži ostvarenje svoje ljudskosti, opravda vlastite zablude, služeći pritom novima. Zdrav razum, kao i „zdrav nerazum“ (impliciran iracionalnom vjerom), jasno mu pokazuju pravi put, jednako očigledan kao što je najkraća udaljenost između dviju točaka predočena dužinom. Tu istinu ne „propovjedaju“ samo socijalisti, već je ona sadržana i u spisima starijim od „knjige nad knjigama“. „Stari zavjet“ sastavni je dio svete knjige, kao prethodnica novog „dogovora“ s Bogom – „Novog zavjeta“. Dok njegov smisao možemo shvatiti kao relativno objektivnu konstataciju o različitosti i nejednakosti ljudskih stvorova, uzrokovanih evolucijskim naslijeđima razvoja (Knjiga Sirahova, - Sir 33,7, Stari zavjet), dotle novi savez, zakon iliti obveza kojom Gospodin obavezuje čovječanstvo, znači humani napredak prema realizaciji ljudskosti sviju stvorova:
„Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Time dajem samo savjet: to doista dolikuje vama koji već prošle godine prvi to započeste, ne samo činom nego i odlukom. Sada dovršite to djelo da kao što spremno odlučiste, tako prema mogućnostima i dovršite. Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.“, (Druga poslanica Korinćanima, 2 Kor. 8, 13, Novi zavjet)
Odnos intelektualnih tumarala spram prihvaćanja Isusovih riječi puka je hipokrizija, jer fali istinske pripravnosti sprovesti ih u djelo; i nadalje se služe starozavjetnim porukama kao obveznicama svojih života. Spremnosti realizacije (bilo socijalističkih zahtjeva, bilo unutrašnjih humanističkih poriva) nedostaje uslijed nedovoljnog evolucijskog odmaka od primatskih predaka. Zaklinjući se Gospodinom (kojeg su, usput rečeno, „demokratski“ pribili na križ), praktično slijede varijaciju primorske mudrosti - „hvali Boga, drž' se love“. Zaslijepljeno sjajem „plemenitih“ kovina, stado je slijepo pred tisućljetnim istinama koje se kao širom otvorena knjiga nude najplemenitijem materijalu svemira – ljudskom duhu. U gramzivom samoljublju, jer bi „jebali i bili nevini“, ovčice su se vijekovima upinjale, upinju se i upinjat će se – dovesti u sklad naizgled nespojivo: etička načela sa svakodnevnom praksom. No, ne prilagođava se etika praksi, već se ona mora – što, doduše, i čini gmižući tisućljetnom sporošću, preko leševa mirijadi braće i sestara – približavati njenim načelima.
U životu je sve relativno, kao što je relativna i bliskost matematičkoj asimptoti koju je po definicij nemoguće doseći, pa je jasno da aktualni moralni vidik ljudske vrste predstavlja tek trenutno stanje udaljenosti od ideala kojemu nas razvoj upućuje. To što premnogi nastoje apsolutizirati aktualno stanje, ne govori o njemu koliko o njima samima. A kad razvoj pretromim mozgovima ovčica ukaže da stvari baš nisu stojeće u skladu s očekivanjima, jeli čudno razočaranje „vjernika“ u blagodati EU i njihov bijeg do malignih „vrijednosti“, umjesto priznanja vlastite nesposobnosti procjene stanja, sebe i načina kojim se temeljem toga nastoje realizirati? Apsolutna jednakost u ekonomskom području – koje je moguće staviti pod kontrolu ljudske dobrohotnosti i morala kad bi se to zaista htjelo - stvarno je nemoguća, baš koliko i dostignuće asimptote kojoj teže humanisti. Dok se vrsta ne ujedini isključivo osnovom ljudskosti, partikularni - lični i nacionalni - interesi uvijek će izazivati napetosti među onima koji očekuju privilegije temeljem bezvrijednog kićenja umjetnim atribucijama. Nacionalno se kao nedodirljiva svetinja suprotstavlja globalnom, ali podjedanko i individualnom – njegovi interesi su uvijek „važniji“ od interesa cjeline, ali i humanističkih interesa pojedinačnih članova. Narod je umjetna, ljudska tvorevina, čovjek je prirodna, reklo bi se – božja kreacija. Ostaje nam pokušati neproturječno uskladiti obje kategorije, na putu do iščeznuća prve.
Ipak, vratimo se osnovnom kontekstu teksta. U članku „Budućnost rada u doba tehnološke revolucije“, autorica raspreda misao:
"Dakle, današnji oblici vještačke inteligencije nisu još relevantni kao krajnja instanca donošenja odluka jer nisu u stanju razumjeti kontekst."
Nažalost, ni ogromna većina ljudskog roda - a napose upravljačke elite - nije sposobna shvatiti kontekst (naročito onaj povijesni) zbivanja i promjena, te se stoga u prosudbama i djelovanjima nerijetko vladaju kao ordinarne budale. Citirana rečenica izmijenjena u samo jednoj riječi, postaje tumačenje aktualnog evolutivnog položaja ljudskog roda:
„Dakle, današnji oblici prirodne inteligencije nisu još relevantni kao krajnja instanca donošenja odluka jer nisu u stanju razumjeti kontekst.“
Zato svijet i jeste gdje jeste. Pozivajući se na izraelskog historičara Yuval Noah Hararija i njegovu knjigu „Homo Deus: Kratka istorija sutrašnjice“, autorica citira:
"'Stvari koje budu učili u školi biće irelevantne kada im bude 40-50 godina. Ako žele očuvati posao i razumjeti svijet, moraće stalno iznova da se prilagođavaju i to sve brže i brže.'"
Naravno da se stvari u ljudskom društvu mijenjaju, a prema današnjim shvaćanjima: nemaš posao -> nema novaca -> nema života (ili u najboljem slučaju tek bitisanja poput biljke), pa se - želiš li preživjeti - prilagodi! Sastoji li se sudbina neprilagođenih iz ma kojih razloga, u getoizaciji, svrstavanju u prezrenu skupinu – aktivnost toliko draga ljudskom rodu koji je mimo ikakve grižnje savjesti tijekom povijesti eliminirao mirijade svoje braće i sestara? Mora li se čovjek prilagođavati da bi očuvao "božji poklon“ – život, ili u najmanju ruku bio poput prosjaka bačen na njegove margine nedostojne ljudskih stvorenja? Jasni odgovori postoje na slična pitanja, ali ih nemojte tražiti od ekonomista, već od humanističke etike. Nju pak se ne traži na policama veletrgovina, već - u sebi! Posebno to vrijedi za one vjernike kojih se "humanizam" naprosto prelijeva po pločnicima, pa onda u praksi gaze po njemu kao po suhom lišću ili pasjim govnima. Sama autorica priznaje:
"Ovi izazovi su veći nego izazovi nakon patentiranja parne mašine, a dovešće do većeg produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih, između onih koji su imali sreće da se rode u visokorazvijenim zemljama i onih koji nisu bili te sreće, između neoliberalnih težnji kasnog kapitalizma i želje za socijalnim reformama i većom socijalnom jednakošću.",
nažalost vrteći se u začaranom krugu, linearno ekstrapolirajući postojeće stanje u budućnost, pretpostavljajući kretanje ljudskog roda po inerciji nezadrživim, vidjevši samo problem ali ne i njegovo rješenje. Čak i pod pretpostavkom apsolutne jednakosti jedinki (što ovaj autor ne zastupa, sem kao heurističku hipotezu koja ukazuje na trag rješenja) – posla ima za svakoga, baš kao i uslova za pristojan život svih članova planetarne zajednice, što nisam jedini dokazivao. Rješenja postoje ali nedostaje pripravnosti – da se vratim tisućljetnoj biblijskoj konstataciji: „Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema.“, a tu smo opet na početku ovog teksta.
Ostaje svakom ponaosob - onima koji shvaćaju i inima – da, vrteći se u circulus vitiosusu između svetih knjiga, etike, prakse i vlastitog ponašanja, pokuša naći jedini mogući izlaz kojim će legitimirati svoju ljudskost: onaj humanistički. A pitanje pobude na djelovanje lako je naći u mnogih primjera (pa i na linku koji ponavljam), za one koji se motiviraju znatiželjom, traganjem za istinom, vlastitim dokazivanjem i humanizmom, nasuprot još uvijek većine motiviranih zlatnotelećim razlozima.
Evropa (EU) je asocijacija građena odozgo, od moćnika i njihovih privrženika diljem članica koje su se (i koje to svesrdno namjeravaju) gurale u nju, kako bi zadovoljile vlastite interese. Formiranje nacionalnih i nadnacionalnih zajednica liči sklapanju prisilnih brakova, prema diktatu obitelji mladenaca: „Nije važno što se ne volite, ljubav će već doći sama po sebi!“. EU u osnovi nije asocijacija slobodnih građana – ma koliko oni našli ili ne našli u njoj vlastito zadovoljstvo – već njihovih stvarnih gospodara koji, usmjeravajući ekonomske i političke tokove tjeraju krdo u obore odgovarajuće „pastirima“. Stanovnici država koje pretendiraju, ili su pretendirale pa i ostvarile članstvo u ovoj asocijaciji, to su učinili temeljem obećanja vlastitih elita koje su samo bile transmisija očekivanja onih moćnijih, iz najrazvijenijih evropskih kapitalističkih zemalja. Nitko, doduše, nije očekivao da će mu standard biti kvalitete ekonomskih elita od kojih je dopirao sirenski zov, ali ih je mamio pogled na srednji sloj koji je živio mnogo bolje od životom nezadovoljnih aspiranata na članstvo. Očito su mamci sloboda sviju vrsta (osim ekonomske!) bili vrlo djelotvorni u vabljenju masa, koje su – našavši se u predviđenom za njih kavezu – odjednom spoznale da se ono što su najželjnije očekivale svodi na inačicu rane socijalističke parole „snađi se druže“! Na činjenicu da imaš koliko ugrabiš u utakmici s jačima, ili koliko ti oni dobace kako bi i nadalje prilježno mogao služiti njihovim interesima. U sociologiji, to se naziva socijaldarvinističkom paradigmom, pojednostavljeno i vrlo razumljivo do krajnosti – tko jači, taj kvači! Kako ljudi vole maštariti, usmjereno im se serviraju kojekakve verzije „američkog sna“ – činjenice da su jedan, dva ili tisuću (sasvim svejedno) tipova iz mase od stotine milijuna uspjele ostvariti snove većine, dakako – uglavnom izbjegavajući spominjati na kakav način. Kolika je vjerojatnost da u utakmici s unaprijed znanim pobjednicima čovjek ima šansi, govori i prispodoba o stoljetnom hrastu u čijoj hladovini „slobodno“ klijaju, osuđene na venuće mladice otpalih žirova.
U vladajućim svjetskim odnosima svakako postoje nacionalni interesi, ali nema nacionalnih vrijednosti. Vrijednosti su, s humanističkog stajališta, jedne jedine, jedinstveno ljudske, a ako kao takve nisu realizirane već bivaju prihvaćane neke drukčije vrste, to samo znači da su otuđene od ljudskih bića. Ljudi logički ni humanistički ne prosuđuju temeljem općevažećih, gotovo općeodbačenih etičkih aksioma. Primjerice, paradigmu države koja nam se servira uzoritom demokracijom, održane (ili ostvarene?) nasiljem građanskog rata koji je spriječio njen raspad, metoda koju dan-danas ista primjenjuje u međunarodnim odnosima, pažljivo se – birajući elemente prihvatljive elitama – preslikava na niz njeni satelita. Ako su SAD održale jedinstvo iz kojeg se rodila najrazvijenija (svakako ne najdemokratskija i najhumanija) zemlja svijeta, to se nije toleriralo u slučaju Jugoslavije, nasuprot američkom primjeru razbijenoj na niz nevažnih fragmenata. Zašto se američki lonac za taljenje koji je od Engleza, Nijemaca, Španjolaca, Meksikanaca, Židova i inih „dotepenaca“ učinio Amerikance, nije uzeo kao paradigma koja bi od Hrvata, Srba, Bošnjaka, Slovenaca, Makedonaca, Albanaca,… - učinila Jugoslavene, da ne spominjemo vjekovima a možda i tisućljećima udaljenu zamisao o pretvorbi svih stanovnika planete naprosto u ljude? Ako je „drastična“ ideja o konačnom pretvaranju jedinstvenog biološkog u jedinstveno socijalno biće strana ograničenim umovima, s čega su nesposobni prihvatiti čak i koncepciju kulturalnog pluralizma u okviru zajedničke države? Jer isključivo služe sebi i vlastitom plemenu, a šire gledano, zajednički opslužuju vladara od kojega ih je još „knjiga nad knjigama“ nastojala odvratiti, usmjeravajući ih prema humanizmu – Zlatno tele! Novac, preciznije - ekonomiju u isključivo vlastitom, a prvenstveno elitističkom interesu. Zlatno tele koje usmjerava njihovo djelovanje, podložnost, formira praktične etičke i moralne kriterije, dok upozorenja da ekonomija mora služiti njima namjesto oni njoj, pobijaju floskulama o slobodi, shvaćajući je na najprimitivniji način: slobodan si (navodno) ravnopravno se uključiti u ekonomsku utakmicu, a potom načelo slobode, pravde i ljudskog humanizma prestaje vrijediti preobrazivši se u ono iz životinjskog svijeta: tko jači, taj kvači!
„Požuri se dolje!' – progovori Jahve Mojsiju. 'Narod tvoj, koji si izveo iz zemlje egipatske, pošao je naopako. Brzo su zašli s puta koji sam im odredio. Napravili su sebi tele od rastopljene kovine, preda nj pali ničice i žrtve mu prinijeli uz poklike: ‘Ovo je tvoj bog, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!’ Dobro vidim', reče dalje Jahve Mojsiju, 'da je ovaj narod tvrde šije.'“
Manjina sposobnih široko i duboko sagledati svijet i odnose u njemu tijekom povijesti i sadašnjosti, to lako uviđa i nije joj potrebna edukacija, a ista pak ništa ne pomaže predatorima ljudskog oblika. Oni svoj „humanizam“ dokazuju naknadama za nezaposlene, socijalnom skrbi, proglašavanjem dana ili dva u godini za ispomoć sirotinji kako ista baš ne bi na ulici „krepala“ od gladi ili hladnoće, a da pogled većine odvrate od svoje grabeži na individualnoj, lokalnoj, nacionalnoj i planetarnoj razini. Žuta kovina – za razliku od duhovne „tvari“ – ima masama lako izmjerljivu težinu, te joj se ona podaje slijedeći sirenski zov. Upravo iz naroda izvire nikad shvaćena spoznaja o prioritema kojima se vodi: „u se, na se i poda se!“. U tom smislu, ako ne najgori a ono svakako najlicemjerniji su vjernici sviju vjera, koji - ne razumijevajući ih - preduzeše sami sebi tumačiti svete knjige, kao krinku ih usklađujući s vlastitim životima namjesto obrnuto.
Jeli čudno da se – prezirući iskonske ljudske vrijednosti, kojima se sitnim koracima, rastegnutima tisućljeća u beskraju vremena, asimptotski približavamo, jednako sporo kao razvojem od primatskih predaka do Boga kojeg smo možda i nesvijesno postavili kao ideal žuđene ljudskosti - neprestano razočaravamo u prihvaćenim partikularnim „vrednotama“? Čovjek je smislio niz opravdanja da, na putešestviju od ćorsokaka do narednog ćorsokaka labirinta u kojem – za sada bezuspješno – traži ostvarenje svoje ljudskosti, opravda vlastite zablude, služeći pritom novima. Zdrav razum, kao i „zdrav nerazum“ (impliciran iracionalnom vjerom), jasno mu pokazuju pravi put, jednako očigledan kao što je najkraća udaljenost između dviju točaka predočena dužinom. Tu istinu ne „propovjedaju“ samo socijalisti, već je ona sadržana i u spisima starijim od „knjige nad knjigama“. „Stari zavjet“ sastavni je dio svete knjige, kao prethodnica novog „dogovora“ s Bogom – „Novog zavjeta“. Dok njegov smisao možemo shvatiti kao relativno objektivnu konstataciju o različitosti i nejednakosti ljudskih stvorova, uzrokovanih evolucijskim naslijeđima razvoja (Knjiga Sirahova, - Sir 33,7, Stari zavjet), dotle novi savez, zakon iliti obveza kojom Gospodin obavezuje čovječanstvo, znači humani napredak prema realizaciji ljudskosti sviju stvorova:
„Ne zapovijedam, nego gorljivošću drugih prokušavam istinitost vaše ljubavi. Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite. Time dajem samo savjet: to doista dolikuje vama koji već prošle godine prvi to započeste, ne samo činom nego i odlukom. Sada dovršite to djelo da kao što spremno odlučiste, tako prema mogućnostima i dovršite. Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema. Ne dakako: drugima olakšica, vama oskudica, nego – jednakost! U sadašnjem trenutku vaš suvišak za njihovu oskudicu da jednom njihov suvišak bude za vašu oskudicu – te bude jednakost, kao što je pisano: Nije ništa preteklo onome koji bijaše nakupio mnogo, a niti je nedostajalo onome koji bijaše nakupio manje.“, (Druga poslanica Korinćanima, 2 Kor. 8, 13, Novi zavjet)
Odnos intelektualnih tumarala spram prihvaćanja Isusovih riječi puka je hipokrizija, jer fali istinske pripravnosti sprovesti ih u djelo; i nadalje se služe starozavjetnim porukama kao obveznicama svojih života. Spremnosti realizacije (bilo socijalističkih zahtjeva, bilo unutrašnjih humanističkih poriva) nedostaje uslijed nedovoljnog evolucijskog odmaka od primatskih predaka. Zaklinjući se Gospodinom (kojeg su, usput rečeno, „demokratski“ pribili na križ), praktično slijede varijaciju primorske mudrosti - „hvali Boga, drž' se love“. Zaslijepljeno sjajem „plemenitih“ kovina, stado je slijepo pred tisućljetnim istinama koje se kao širom otvorena knjiga nude najplemenitijem materijalu svemira – ljudskom duhu. U gramzivom samoljublju, jer bi „jebali i bili nevini“, ovčice su se vijekovima upinjale, upinju se i upinjat će se – dovesti u sklad naizgled nespojivo: etička načela sa svakodnevnom praksom. No, ne prilagođava se etika praksi, već se ona mora – što, doduše, i čini gmižući tisućljetnom sporošću, preko leševa mirijadi braće i sestara – približavati njenim načelima.
U životu je sve relativno, kao što je relativna i bliskost matematičkoj asimptoti koju je po definicij nemoguće doseći, pa je jasno da aktualni moralni vidik ljudske vrste predstavlja tek trenutno stanje udaljenosti od ideala kojemu nas razvoj upućuje. To što premnogi nastoje apsolutizirati aktualno stanje, ne govori o njemu koliko o njima samima. A kad razvoj pretromim mozgovima ovčica ukaže da stvari baš nisu stojeće u skladu s očekivanjima, jeli čudno razočaranje „vjernika“ u blagodati EU i njihov bijeg do malignih „vrijednosti“, umjesto priznanja vlastite nesposobnosti procjene stanja, sebe i načina kojim se temeljem toga nastoje realizirati? Apsolutna jednakost u ekonomskom području – koje je moguće staviti pod kontrolu ljudske dobrohotnosti i morala kad bi se to zaista htjelo - stvarno je nemoguća, baš koliko i dostignuće asimptote kojoj teže humanisti. Dok se vrsta ne ujedini isključivo osnovom ljudskosti, partikularni - lični i nacionalni - interesi uvijek će izazivati napetosti među onima koji očekuju privilegije temeljem bezvrijednog kićenja umjetnim atribucijama. Nacionalno se kao nedodirljiva svetinja suprotstavlja globalnom, ali podjedanko i individualnom – njegovi interesi su uvijek „važniji“ od interesa cjeline, ali i humanističkih interesa pojedinačnih članova. Narod je umjetna, ljudska tvorevina, čovjek je prirodna, reklo bi se – božja kreacija. Ostaje nam pokušati neproturječno uskladiti obje kategorije, na putu do iščeznuća prve.
Ipak, vratimo se osnovnom kontekstu teksta. U članku „Budućnost rada u doba tehnološke revolucije“, autorica raspreda misao:
"Dakle, današnji oblici vještačke inteligencije nisu još relevantni kao krajnja instanca donošenja odluka jer nisu u stanju razumjeti kontekst."
Nažalost, ni ogromna većina ljudskog roda - a napose upravljačke elite - nije sposobna shvatiti kontekst (naročito onaj povijesni) zbivanja i promjena, te se stoga u prosudbama i djelovanjima nerijetko vladaju kao ordinarne budale. Citirana rečenica izmijenjena u samo jednoj riječi, postaje tumačenje aktualnog evolutivnog položaja ljudskog roda:
„Dakle, današnji oblici prirodne inteligencije nisu još relevantni kao krajnja instanca donošenja odluka jer nisu u stanju razumjeti kontekst.“
Zato svijet i jeste gdje jeste. Pozivajući se na izraelskog historičara Yuval Noah Hararija i njegovu knjigu „Homo Deus: Kratka istorija sutrašnjice“, autorica citira:
"'Stvari koje budu učili u školi biće irelevantne kada im bude 40-50 godina. Ako žele očuvati posao i razumjeti svijet, moraće stalno iznova da se prilagođavaju i to sve brže i brže.'"
Naravno da se stvari u ljudskom društvu mijenjaju, a prema današnjim shvaćanjima: nemaš posao -> nema novaca -> nema života (ili u najboljem slučaju tek bitisanja poput biljke), pa se - želiš li preživjeti - prilagodi! Sastoji li se sudbina neprilagođenih iz ma kojih razloga, u getoizaciji, svrstavanju u prezrenu skupinu – aktivnost toliko draga ljudskom rodu koji je mimo ikakve grižnje savjesti tijekom povijesti eliminirao mirijade svoje braće i sestara? Mora li se čovjek prilagođavati da bi očuvao "božji poklon“ – život, ili u najmanju ruku bio poput prosjaka bačen na njegove margine nedostojne ljudskih stvorenja? Jasni odgovori postoje na slična pitanja, ali ih nemojte tražiti od ekonomista, već od humanističke etike. Nju pak se ne traži na policama veletrgovina, već - u sebi! Posebno to vrijedi za one vjernike kojih se "humanizam" naprosto prelijeva po pločnicima, pa onda u praksi gaze po njemu kao po suhom lišću ili pasjim govnima. Sama autorica priznaje:
"Ovi izazovi su veći nego izazovi nakon patentiranja parne mašine, a dovešće do većeg produbljivanja jaza između bogatih i siromašnih, između onih koji su imali sreće da se rode u visokorazvijenim zemljama i onih koji nisu bili te sreće, između neoliberalnih težnji kasnog kapitalizma i želje za socijalnim reformama i većom socijalnom jednakošću.",
nažalost vrteći se u začaranom krugu, linearno ekstrapolirajući postojeće stanje u budućnost, pretpostavljajući kretanje ljudskog roda po inerciji nezadrživim, vidjevši samo problem ali ne i njegovo rješenje. Čak i pod pretpostavkom apsolutne jednakosti jedinki (što ovaj autor ne zastupa, sem kao heurističku hipotezu koja ukazuje na trag rješenja) – posla ima za svakoga, baš kao i uslova za pristojan život svih članova planetarne zajednice, što nisam jedini dokazivao. Rješenja postoje ali nedostaje pripravnosti – da se vratim tisućljetnoj biblijskoj konstataciji: „Jer ima li spremnosti, mila je po onom što ima, a ne po onom čega nema.“, a tu smo opet na početku ovog teksta.
Ostaje svakom ponaosob - onima koji shvaćaju i inima – da, vrteći se u circulus vitiosusu između svetih knjiga, etike, prakse i vlastitog ponašanja, pokuša naći jedini mogući izlaz kojim će legitimirati svoju ljudskost: onaj humanistički. A pitanje pobude na djelovanje lako je naći u mnogih primjera (pa i na linku koji ponavljam), za one koji se motiviraju znatiželjom, traganjem za istinom, vlastitim dokazivanjem i humanizmom, nasuprot još uvijek većine motiviranih zlatnotelećim razlozima.
