Današnji svijet je uveliko globaliziran; ne samo u kulturalnom, znanstvenom, sportskom i rekreacionom (turizam), već prvenstveno u ekonomskom i političkom smislu. Manje više svi putuju posvuda, takmiče se jedni s drugima i uzajamno trguju, no svim tim aktivnostima politika nastoji držati konce u svojim rukama – politika jedne svjetske supersile koja si je umislila da može sve i sva, bilo kada i u bilo kojem kutku naše planete. Istina, postoje zemlje, poput velikog dijela islamskog svijeta kao i one vezane uz Rusiju i Kinu koje se tome opiru, a u novije vrijeme sve više u tome učestvuju i južnoamaeričke države, no možemo konstatirati da je svijet – barem onaj zapadni kapitalistički, sa satelitskim zemljama koje mu naginju - uveliko amerikaniziran! Gotovo nema države naše regije, s doneklim izuzetkom Srbije zbog NATO bombardiranja devedesetih godina, koje se ne guraju u analni otvor vodeće vojne i industrijske sile svijeta. Čak ni pobrojani izuzeci ne mogu zanemariti utjecaj pod koji potpadaju, koliko god se trudili da ga, ako već ne mogu izbjeći a ono barem smanje. Nije riječ o tome da bi po prirodi stvari, uslijed njene naučno tehnološke razvijenosti i opće raširenosti engleskog jezika, zemlje bivale prinuđene priznati primat Sjedinjenim Državama, zadržavajući pritom vlastitu nezavisnost i pravo prosuđivanja i kritiziranja, prihvaćanja ili odbijanja ponuda koje dolaze s američke strane. Problem je u tome što je najmoćnija vojna sila svijeta cijeli globus proglasila područjem svog interesa, s pravom da gdje joj se to prohtije uređuje po vlastitoj volji, vojno prijeti, podržava i naoružava opozicione snage ili režime na vlasti, ili direktno intervenira postavljajući vlastite garniture domaćih elita (dakako, kako bi sačuvala privid demokratskih promjena, praćenih uglavnom rijekama krvi domorodaca). Ta država si je uzela za pravo da proziva zemlje svijeta za sve i sva, sama ne poštujući ili ne potpisujući masu međunarodnih zakona, ratificiranih od parlamenata većeg dijela globusa. Nastoji se nametnuti kao vrhovni i nepobitni arbitar, po potrebi i izvršitelj kazne u nizu problema koje taru međunarodnu zajednicu, od kojih je mnoge sam izazvao. U Ujedinjenim nacijama nerijetko ostaje praktički osamljena, podržana tek od Izraela ili Velike Britanije – dva njena najčvršća saveznika – kao što je bilo u slučaju osude višedesetljetne blokade Kube, no nju to očito ne smeta. Ne smeta suviše, čini se, ni zemlje koje formalno izglasavaju protivljenje mnogim njenim postupcima, dok u praksi gledaju biti što bliži moćnom savezniku. Svakako, ne svojih naroda radi nego elita koje njima upravljaju.
Do detalja razrađena američka propagandna mašinerija putem svog kulturalnog utjecaja nastoji o sebi stvoriti sliku planetarnog Supermena, pozitivca koji se hrabro hvata u koštac sa zlima ovoga svijeta, a zli su – naravno – svi koji ne slijede američke bezbrojne, u samoj biti svedene na prvenstveno ekonomske interese. Mora se priznati da u tome neprijeporno uspijevaju, jer je već previše generacija stasalo na nametnuj paradigmi – što je dobro za SAD, to je sasvim sigurno pozitivno za cijeli svijet. Filmska umjetnost – uobičajeni naziv sa ukupnost ponajčešće sasvim neumjetničkih ostvarenja – u tom stroju sveširećeg amerikanizma ima jednu od najvažnijih uloga. Morate poprilično čekati da na repertoar nekomercijalnih ili komercijalnih televizijskih kanala ili u kino dvorane stigne neki neamerički film, prvenstveno ako je to onaj s istočne strane planete. Kritičnost masa i filmskih kritičara izdresiranih na slinjenje američkim kulturalnim produktima, pala je ispod svake razine. Ilustrirat ćemo perfidnost i prefriganost američke implicitne propagande – a ta je naproduktivnija, jer čovjek ni ne osjeti kakao mu se kroz interesantni zaplet praćen najrazvikanijim filmskim zvijezdama, pod kožu injektira američki način života i pogleda na svijet kao jedino prihvatljiv. Onaj, kojem kao bogom danom treba stremiti. Radi se o starijem filmu „Ratna pravila“ („Rules of Engagement“), iz dvijetisućite godine, no sasvim prikladnom da ilustrira rečeno. Ukratko ćemo prepričati njegov sadržaj:
Poručnik marinaca Terryj L. Childers (Samuel L. Jackson) u Vijetnamu spašava svog kolegu, poručnika Hayes Hodgesa (Tommy Lee Jones) jedinog preživjelog člana dijela podijeljenog voda kojemu i sam pripada, upalog u zamku vijetkongovaca. To on čini zarobivši vijetnamskog komandira i njegovog vezistu, hladnokrvno pucajući ovome u glavu, te prijetnjom iste sudbine prisili njegovog zapovjednika da povuče svoje trupe. Gotovo tri desetljeća kasnije, poručnik Childers mora iz Jemena spašavati američkog ambasadora, nakon što su snajperisti koristeći se civilima koji demonstriraju pred ambasadom kao pokrićem, napali veleposlanstvo. Izgubivši tri svoja čovjeka, on ostatku voda naredi da pucaju po djelomično naoružanim civilima među kojima ima mnogo žena i djece, te ovi 83 osobe pobiju i preko stotinu teško rane. S obzirom da se pred ostatkom svijeta ne može sakriti taj masakr, američka vlada mora oprati obraz i spriječiti diplomatsku krizu tako da krivnju svali na odabrano žrtveno janje, poručnika Childresa. Okrivljuju ga na vojnom sudu za kršenje ratnih pravila i ubojstvo nenaoružanih civila. On odbacuje optužbe naglašavajući da su civili bili naoružani te da su prvi otvorili vatru. “Savjetnik predsjednikova ureda za sigurnost uništava dokaze koji bi mogli pomoći Childersu, a vojnici koji bi trebali svjedočiti u njegovu korist stradali su u misiji”, te on zatraži pomoć od dugogodišnjeg prijatelja i kolege, poručnika Hodgesa. Naravno, optuženi poručnik biva oslobođen, dok manipulacije savjetnika predsjednikova ureda za sigurnost bivaju otkrivene i on biva osuđen – kako govori tekst na kraju filma.
U kratkim crtama to je okosnica sudske drame koju je u rasponu od dobre do vrhunske ocijenila većina domaćih kritičara, hvaleći Jacksonovu i Jonesovu glumu. Američka politika prikazuje se kao demokratska i učinkovita, jer uspijeva izaći na kraj sa zlim pojedincima koji mute vodu (nešto kao kod nas, gdje su svi zločini u ratu samo “djela neodgovornih pojedinaca”, s tom razlikom što – čini se – takvih pojedinaca među Amerima ni nema) i humana, jer spašava moralni i ljudski lik te osobni integritet nevino optuženog poručnika. Američki obraz je ostao neokaljan i potvrđena je ljubav sistema prema zaslužnim pojedincima za nacionalnu stvar, ma kakva ona bila; i ovo nam zvuči nekako poznato. Tako barem nedorasli gledatelj – a to je, na veliku žalost, većina nekritičke filmske publike – doživljava poruku filma. Ostavimo se glume, jer glumci podjednako dobro ili loše mogu interpretirati bilo kakav sadržaj, već se zadržimo malo na istomu. Kritičari uglavnom ističu dvije značajke filma: tragediju pojedinca koji se bori za vlastitu zemlju dok ga se ona ne libi žrtvovati u “višem interesu”, i navodno pomanjkanje izbora američkog vojnika koji se gotovo do zadnjeg trenutka suzdržava od oružane intervenciie: “…film 'Ratna pravila' je vrhunska sudska drama koja preispituje odluke vojnih časnika koji često moraju donijeti sudbonosne odluke u djeliću sekunde”. Tipični stereotipi kojima se posljedice američke politike prikazuju nužnima, tako da su najveći zločinci (izuzmemo li dakako Jemence) oni koji prljavim sredstvima nastoje u obrani nacionalnih interesa - ničim dovodenima u sumnju - sve prebaciti na ni krivog ni dužnog pojedinca. U konačnici sve ostaje samo američka unutrašnja stvar, jer – ko šljivi pobijene muslimane kad su to sami zaslužili svojim protuameričkim djelovanjem.
Ozbiljnije razmišljanje međutim dovodi do (retoričkih) pitanja koja se u filmu niti ne postavljaju, kamoli da bi isti nudio odgovore na njih. Prvo među njima je, što to radi američka vojska hiljadama kilometara udaljena od svoje domovine, u Vijetnamu i Jemenu, kad je te dvije zemlje ama baš ničim ne ugrožavaju? 'Ajd', u drugom slučaju spašava svog ambasadora, niti ne kontaktirujaći vlasti države u koju upadaju naoružani marinci. Slijedi pitanje o tome zašto jemenski civili svakodnevno protestiraju pred američkom ambasadom; možda zbog povećane razine testosterona, “hormona agresivnosti”, ili zbog nezadovoljstva uplitanjem američke politike tamo gdje joj nije mjesto? Moraju li Amerikanci svoju buduću ambasadu graditi izvan grada, s bunkerima i okruženu bodljikavim žicama – kako zaključujemo iz filma – zbog silne ljubavi jemenskog naroda prema njihovoj principijelnoj politici nemiješanja? Jadnom poručniku izloženom snajperskoj paljbi, u “djeliću sekunde” nije na pamet palo da bi se mogao povući ili pobjeći – tim prije što je ambasadora već spasio - već mu je prva misao bila egzekucija civila. Koji su, to bi gledaoci morali zaključiti, svi od reda (uključivo starce, žene i djecu) bili naoružani! Njemu nije – a nekako ne pada na pamet ni njegovoj vladi, sem onog gadnog predsjednikova savjetnika – palo na um da postoje međunarodni zakoni koji definiraju ratni zločin i predviđaju sankcije za njega. No, čini se kako svjetski policajac sam određuje što zločin jeste a što nije, i to ne samo kad se radi o njegovoj politici i u nju upletenim američkim građanima, očigledno izuzetima od tretmana međunarodne zajednice. Prisjetimo se da SAD ne priznaju jurisdikciju “Međunarodnog krivičnog suda” u Haagu na svoje državljane, ali su istovremeno spremne sve ostale nesmiljeno privoditi pred njega. Amerikanci su vrhunaravnim, kozmičkim, od Boga danim zakonom – navodno zvanim Ustav SAD - zaštićeni pred svjetskim pravosuđem. Nije ni trenutka palo na pamet poručniku Childersu postojanje ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika, kada je hladnokrvno upucao vijetnamskog vezistu – “nužni” postupak u spašavanju svog viševrijednog sunarodnjaka! Cinični vrhunac filma je kada na suđenje biva pozvan vijetnamski zapovjednik koji je pod prijetnjom iste sudbine opozvao svoje vojnike, te na tužiteljevo pitanje “bi li i on u sličnoj situaciji postupio na način američkog poručnika” – upucao zarobljenog američkog marinca u glavu – potvrdno odgovara. Eto ti ratnih pravila – ista su ona za ma koju vojsku, to i bivši neprijatelj nedvosmisleno potvrđuje. Samo ostaje tajnom (za gluplje gledatelje) bi li u takvom slučaju američko pravosuđe podjednako tretiralo vijetnamskog vojnog zapovjednika kao što to čini prema svom marincu. Naime, taj slučaj se u cijelom filmu ni ne razmatra kao problematičan, niti se poručniku ikada sudilo zanj. Pravila su pravila, posebno ako ih istovremeno definiraju i provode “naši”. Na kraju samog filma, kao posebni dodatak ironijski drskoj konstrukciji cijelog sadržaja, je scena kada vijetnamski zapovjednik salutira američkom poručniku koji je izvršio agresiju na njegovu zemlju i pred očima mu smaknuo vezistu – ratnog zarobljenika!
Znaju dobro američki profesionalni kreatori javnog mnijenja da prosječni čovjek oduvijek - a čini se i sve više - robuje formi, dok suština nekima za cijeloga života ne dođe u glavu. Prema izgledu se bira partner i automobil, modnim detaljima ili plastičnim operacijama prezentiramo javnosti o sebi poželjnu sliku, pa zašto se onda po prividu ne bi ocjenjivala i istina. Neupitno interesentno, režijski i glumački profesionalno odrađeni filmovi doprinose tome usađujući u nas oblike Pavlovljevog refleksa. Pokušajte se sjetiti koliko njihovih filmova problematizizira psihičke tegobe preživjelih veterana vijetnamskog rata, a koliko se bavi zlima koje su prouzrokovali nad nedužnom populacijom napadnute zemlje. Jadni agresori imaju PTSP i “visokorazvijena” civilizacija mora problem obraditi na sve moguće, poželjno vrlo srcedrapateljne psihološke načine, a valjda je samorazumljivo da žuta, kosooka vijetnamska čeljad nema takvih problema. A ako i ima, nek ne zamajavaju ostatak svijeta njima! Da se samo prisjetimo, sa vijetnamske strane bilo je ukupno dva milijuna (2 000 000) poginulih i petstotisuća ranjenih, dok je prema službenim podacima poginulo 58000 američkih vojnika. Uzevši u obzir intervencije u okolnim zemljama, gubici indokineskog stanovništva se udvostručuju. Gdje god se pojavi armija demokratskog uzora proamerički orijentiranog dijela svijeta, padaju mrtvi kao zrele kruške, a to njihovom kapitalizmu nimalo ne smeta da, ispredajući bajke o stradanjima svojih agresora, još više učvršćuje sustav u očima obožavatelja. Oni čak i na svojim sistemskim, socijalnim protivnicima (Che Guevara) znaju namlatiti pare, naravno – tek nakon što ih likvidiraju. I dok svakodnevno veliki dio svijeta svršava na privlačno ispričane američke bajke, vijest o smrti legendarnog generala Vo Nguyen Giap-a koji je dao petama vjetra prvo francuskim kolonizatorima a potom i američkim agresorima, tek nekoliko dana zauzima pažnju javnosti. Prisjećate li se nekog filma (a posebno zapadnjačkog) posvećenog ovom vojnom strategu?
Članak je samo kratko podsjećanje ilustrirano na jednom vrhunski urađenom filmskom djelu, o majstorstvu američke propagande koja zna znanje kako crno prikazati bijelim i obrnuto. Daleko je od toga da posluži relativiziranju zločina u smislu kojem to čine domaći ratni zločinci: ako mogu Amerikanci, zašto ne bismo i mi? Mi smo samo pobili njihove civile jer su to „oni“ prvo učinili našima – u čemu je daklem problem? U obrambenom ratu se ne mogu činiti ratni zločini! Kako na retoriku domaćih dužnosnika građani podjednako padaju kao na viskobudžetne američke filmove, mnogo je probitačnije a s istim efektom, da umjesto snimanja skupog propagandnog filma to izjavi predsjednik Vrhovnog suda, koji se ni dan-danas ne srami svog intelektualnog potonuća. Moralni defekt je neizlječiv! Dokle će svijet biti zaveden licem koje mu se podastire, ne sagledavajući naličje politike koja to čini? Dok bude, poput američkih Indijanaca moguće ga (pot)kupiti staklenim perlama radi čijeg varljivog bljeska neće – dok ne bude prekasno - ni primjetiti kako je gotovo nestao sa planete, a njen ostatak drhti nad filmskim scenama o nekom poručniku Childersu kad žrtvuje život, svoj i svojih marinaca, spašavajući šareno obojenu tkaninu s vrha jarbola. Kratka parabola američkog domoljublja, no dali i čovjekoljublja? Clausewitz je svojevremeno rekao da je rat samo nastavak politike drugim sredstvima. Je li zaista potrebna revolucija da se promijeni mentalni sklop čovječanstva te ono konačno uvidi u kakvu je klopku upalo, klopku koju uporno nastoje držati zatvorenom i vrsni propagandisti, formalno čistih ruku. Ako jeste – a po svemu sudeći je tako – možemo samo, parafrazirajući pruskog generala, reći kako i revolucija nije doli pravda ostvarena drukčijim sredstvima. Pa, nek' si misli tko što želi. Ameri će ga već proglasiti ekstremistom i teroristom, ne bude li kompatibilan s njihovim interesima.
magazinplus
Do detalja razrađena američka propagandna mašinerija putem svog kulturalnog utjecaja nastoji o sebi stvoriti sliku planetarnog Supermena, pozitivca koji se hrabro hvata u koštac sa zlima ovoga svijeta, a zli su – naravno – svi koji ne slijede američke bezbrojne, u samoj biti svedene na prvenstveno ekonomske interese. Mora se priznati da u tome neprijeporno uspijevaju, jer je već previše generacija stasalo na nametnuj paradigmi – što je dobro za SAD, to je sasvim sigurno pozitivno za cijeli svijet. Filmska umjetnost – uobičajeni naziv sa ukupnost ponajčešće sasvim neumjetničkih ostvarenja – u tom stroju sveširećeg amerikanizma ima jednu od najvažnijih uloga. Morate poprilično čekati da na repertoar nekomercijalnih ili komercijalnih televizijskih kanala ili u kino dvorane stigne neki neamerički film, prvenstveno ako je to onaj s istočne strane planete. Kritičnost masa i filmskih kritičara izdresiranih na slinjenje američkim kulturalnim produktima, pala je ispod svake razine. Ilustrirat ćemo perfidnost i prefriganost američke implicitne propagande – a ta je naproduktivnija, jer čovjek ni ne osjeti kakao mu se kroz interesantni zaplet praćen najrazvikanijim filmskim zvijezdama, pod kožu injektira američki način života i pogleda na svijet kao jedino prihvatljiv. Onaj, kojem kao bogom danom treba stremiti. Radi se o starijem filmu „Ratna pravila“ („Rules of Engagement“), iz dvijetisućite godine, no sasvim prikladnom da ilustrira rečeno. Ukratko ćemo prepričati njegov sadržaj:
Poručnik marinaca Terryj L. Childers (Samuel L. Jackson) u Vijetnamu spašava svog kolegu, poručnika Hayes Hodgesa (Tommy Lee Jones) jedinog preživjelog člana dijela podijeljenog voda kojemu i sam pripada, upalog u zamku vijetkongovaca. To on čini zarobivši vijetnamskog komandira i njegovog vezistu, hladnokrvno pucajući ovome u glavu, te prijetnjom iste sudbine prisili njegovog zapovjednika da povuče svoje trupe. Gotovo tri desetljeća kasnije, poručnik Childers mora iz Jemena spašavati američkog ambasadora, nakon što su snajperisti koristeći se civilima koji demonstriraju pred ambasadom kao pokrićem, napali veleposlanstvo. Izgubivši tri svoja čovjeka, on ostatku voda naredi da pucaju po djelomično naoružanim civilima među kojima ima mnogo žena i djece, te ovi 83 osobe pobiju i preko stotinu teško rane. S obzirom da se pred ostatkom svijeta ne može sakriti taj masakr, američka vlada mora oprati obraz i spriječiti diplomatsku krizu tako da krivnju svali na odabrano žrtveno janje, poručnika Childresa. Okrivljuju ga na vojnom sudu za kršenje ratnih pravila i ubojstvo nenaoružanih civila. On odbacuje optužbe naglašavajući da su civili bili naoružani te da su prvi otvorili vatru. “Savjetnik predsjednikova ureda za sigurnost uništava dokaze koji bi mogli pomoći Childersu, a vojnici koji bi trebali svjedočiti u njegovu korist stradali su u misiji”, te on zatraži pomoć od dugogodišnjeg prijatelja i kolege, poručnika Hodgesa. Naravno, optuženi poručnik biva oslobođen, dok manipulacije savjetnika predsjednikova ureda za sigurnost bivaju otkrivene i on biva osuđen – kako govori tekst na kraju filma.
U kratkim crtama to je okosnica sudske drame koju je u rasponu od dobre do vrhunske ocijenila većina domaćih kritičara, hvaleći Jacksonovu i Jonesovu glumu. Američka politika prikazuje se kao demokratska i učinkovita, jer uspijeva izaći na kraj sa zlim pojedincima koji mute vodu (nešto kao kod nas, gdje su svi zločini u ratu samo “djela neodgovornih pojedinaca”, s tom razlikom što – čini se – takvih pojedinaca među Amerima ni nema) i humana, jer spašava moralni i ljudski lik te osobni integritet nevino optuženog poručnika. Američki obraz je ostao neokaljan i potvrđena je ljubav sistema prema zaslužnim pojedincima za nacionalnu stvar, ma kakva ona bila; i ovo nam zvuči nekako poznato. Tako barem nedorasli gledatelj – a to je, na veliku žalost, većina nekritičke filmske publike – doživljava poruku filma. Ostavimo se glume, jer glumci podjednako dobro ili loše mogu interpretirati bilo kakav sadržaj, već se zadržimo malo na istomu. Kritičari uglavnom ističu dvije značajke filma: tragediju pojedinca koji se bori za vlastitu zemlju dok ga se ona ne libi žrtvovati u “višem interesu”, i navodno pomanjkanje izbora američkog vojnika koji se gotovo do zadnjeg trenutka suzdržava od oružane intervenciie: “…film 'Ratna pravila' je vrhunska sudska drama koja preispituje odluke vojnih časnika koji često moraju donijeti sudbonosne odluke u djeliću sekunde”. Tipični stereotipi kojima se posljedice američke politike prikazuju nužnima, tako da su najveći zločinci (izuzmemo li dakako Jemence) oni koji prljavim sredstvima nastoje u obrani nacionalnih interesa - ničim dovodenima u sumnju - sve prebaciti na ni krivog ni dužnog pojedinca. U konačnici sve ostaje samo američka unutrašnja stvar, jer – ko šljivi pobijene muslimane kad su to sami zaslužili svojim protuameričkim djelovanjem.
Ozbiljnije razmišljanje međutim dovodi do (retoričkih) pitanja koja se u filmu niti ne postavljaju, kamoli da bi isti nudio odgovore na njih. Prvo među njima je, što to radi američka vojska hiljadama kilometara udaljena od svoje domovine, u Vijetnamu i Jemenu, kad je te dvije zemlje ama baš ničim ne ugrožavaju? 'Ajd', u drugom slučaju spašava svog ambasadora, niti ne kontaktirujaći vlasti države u koju upadaju naoružani marinci. Slijedi pitanje o tome zašto jemenski civili svakodnevno protestiraju pred američkom ambasadom; možda zbog povećane razine testosterona, “hormona agresivnosti”, ili zbog nezadovoljstva uplitanjem američke politike tamo gdje joj nije mjesto? Moraju li Amerikanci svoju buduću ambasadu graditi izvan grada, s bunkerima i okruženu bodljikavim žicama – kako zaključujemo iz filma – zbog silne ljubavi jemenskog naroda prema njihovoj principijelnoj politici nemiješanja? Jadnom poručniku izloženom snajperskoj paljbi, u “djeliću sekunde” nije na pamet palo da bi se mogao povući ili pobjeći – tim prije što je ambasadora već spasio - već mu je prva misao bila egzekucija civila. Koji su, to bi gledaoci morali zaključiti, svi od reda (uključivo starce, žene i djecu) bili naoružani! Njemu nije – a nekako ne pada na pamet ni njegovoj vladi, sem onog gadnog predsjednikova savjetnika – palo na um da postoje međunarodni zakoni koji definiraju ratni zločin i predviđaju sankcije za njega. No, čini se kako svjetski policajac sam određuje što zločin jeste a što nije, i to ne samo kad se radi o njegovoj politici i u nju upletenim američkim građanima, očigledno izuzetima od tretmana međunarodne zajednice. Prisjetimo se da SAD ne priznaju jurisdikciju “Međunarodnog krivičnog suda” u Haagu na svoje državljane, ali su istovremeno spremne sve ostale nesmiljeno privoditi pred njega. Amerikanci su vrhunaravnim, kozmičkim, od Boga danim zakonom – navodno zvanim Ustav SAD - zaštićeni pred svjetskim pravosuđem. Nije ni trenutka palo na pamet poručniku Childersu postojanje ženevskih konvencija o zaštiti ratnih zarobljenika, kada je hladnokrvno upucao vijetnamskog vezistu – “nužni” postupak u spašavanju svog viševrijednog sunarodnjaka! Cinični vrhunac filma je kada na suđenje biva pozvan vijetnamski zapovjednik koji je pod prijetnjom iste sudbine opozvao svoje vojnike, te na tužiteljevo pitanje “bi li i on u sličnoj situaciji postupio na način američkog poručnika” – upucao zarobljenog američkog marinca u glavu – potvrdno odgovara. Eto ti ratnih pravila – ista su ona za ma koju vojsku, to i bivši neprijatelj nedvosmisleno potvrđuje. Samo ostaje tajnom (za gluplje gledatelje) bi li u takvom slučaju američko pravosuđe podjednako tretiralo vijetnamskog vojnog zapovjednika kao što to čini prema svom marincu. Naime, taj slučaj se u cijelom filmu ni ne razmatra kao problematičan, niti se poručniku ikada sudilo zanj. Pravila su pravila, posebno ako ih istovremeno definiraju i provode “naši”. Na kraju samog filma, kao posebni dodatak ironijski drskoj konstrukciji cijelog sadržaja, je scena kada vijetnamski zapovjednik salutira američkom poručniku koji je izvršio agresiju na njegovu zemlju i pred očima mu smaknuo vezistu – ratnog zarobljenika!
Znaju dobro američki profesionalni kreatori javnog mnijenja da prosječni čovjek oduvijek - a čini se i sve više - robuje formi, dok suština nekima za cijeloga života ne dođe u glavu. Prema izgledu se bira partner i automobil, modnim detaljima ili plastičnim operacijama prezentiramo javnosti o sebi poželjnu sliku, pa zašto se onda po prividu ne bi ocjenjivala i istina. Neupitno interesentno, režijski i glumački profesionalno odrađeni filmovi doprinose tome usađujući u nas oblike Pavlovljevog refleksa. Pokušajte se sjetiti koliko njihovih filmova problematizizira psihičke tegobe preživjelih veterana vijetnamskog rata, a koliko se bavi zlima koje su prouzrokovali nad nedužnom populacijom napadnute zemlje. Jadni agresori imaju PTSP i “visokorazvijena” civilizacija mora problem obraditi na sve moguće, poželjno vrlo srcedrapateljne psihološke načine, a valjda je samorazumljivo da žuta, kosooka vijetnamska čeljad nema takvih problema. A ako i ima, nek ne zamajavaju ostatak svijeta njima! Da se samo prisjetimo, sa vijetnamske strane bilo je ukupno dva milijuna (2 000 000) poginulih i petstotisuća ranjenih, dok je prema službenim podacima poginulo 58000 američkih vojnika. Uzevši u obzir intervencije u okolnim zemljama, gubici indokineskog stanovništva se udvostručuju. Gdje god se pojavi armija demokratskog uzora proamerički orijentiranog dijela svijeta, padaju mrtvi kao zrele kruške, a to njihovom kapitalizmu nimalo ne smeta da, ispredajući bajke o stradanjima svojih agresora, još više učvršćuje sustav u očima obožavatelja. Oni čak i na svojim sistemskim, socijalnim protivnicima (Che Guevara) znaju namlatiti pare, naravno – tek nakon što ih likvidiraju. I dok svakodnevno veliki dio svijeta svršava na privlačno ispričane američke bajke, vijest o smrti legendarnog generala Vo Nguyen Giap-a koji je dao petama vjetra prvo francuskim kolonizatorima a potom i američkim agresorima, tek nekoliko dana zauzima pažnju javnosti. Prisjećate li se nekog filma (a posebno zapadnjačkog) posvećenog ovom vojnom strategu?
Članak je samo kratko podsjećanje ilustrirano na jednom vrhunski urađenom filmskom djelu, o majstorstvu američke propagande koja zna znanje kako crno prikazati bijelim i obrnuto. Daleko je od toga da posluži relativiziranju zločina u smislu kojem to čine domaći ratni zločinci: ako mogu Amerikanci, zašto ne bismo i mi? Mi smo samo pobili njihove civile jer su to „oni“ prvo učinili našima – u čemu je daklem problem? U obrambenom ratu se ne mogu činiti ratni zločini! Kako na retoriku domaćih dužnosnika građani podjednako padaju kao na viskobudžetne američke filmove, mnogo je probitačnije a s istim efektom, da umjesto snimanja skupog propagandnog filma to izjavi predsjednik Vrhovnog suda, koji se ni dan-danas ne srami svog intelektualnog potonuća. Moralni defekt je neizlječiv! Dokle će svijet biti zaveden licem koje mu se podastire, ne sagledavajući naličje politike koja to čini? Dok bude, poput američkih Indijanaca moguće ga (pot)kupiti staklenim perlama radi čijeg varljivog bljeska neće – dok ne bude prekasno - ni primjetiti kako je gotovo nestao sa planete, a njen ostatak drhti nad filmskim scenama o nekom poručniku Childersu kad žrtvuje život, svoj i svojih marinaca, spašavajući šareno obojenu tkaninu s vrha jarbola. Kratka parabola američkog domoljublja, no dali i čovjekoljublja? Clausewitz je svojevremeno rekao da je rat samo nastavak politike drugim sredstvima. Je li zaista potrebna revolucija da se promijeni mentalni sklop čovječanstva te ono konačno uvidi u kakvu je klopku upalo, klopku koju uporno nastoje držati zatvorenom i vrsni propagandisti, formalno čistih ruku. Ako jeste – a po svemu sudeći je tako – možemo samo, parafrazirajući pruskog generala, reći kako i revolucija nije doli pravda ostvarena drukčijim sredstvima. Pa, nek' si misli tko što želi. Ameri će ga već proglasiti ekstremistom i teroristom, ne bude li kompatibilan s njihovim interesima.
magazinplus
