Ladislav Babić: Sauron se vraća, Mordor se obnavlja, Hobiti planduju (Prvi dio)
Oslobodilački pokret nije bio baziran na (anti)etničkim principima, pa ni nije imao razloga svetiti se ma kojem narodu. Partija, začetnik i intelektualna avangarda ustanka, nije to nikada izrazila kao namjeru. I Nazor, i Goran-Kovačić, i Supek, i Krleža u "unutrašnjoj emigraciji", i ansambl HNK te niz drugih neospornih kulturnih i naučnih veličina (svih naroda), dobro su procijenili odnos etičkih parametara karakterizirajućih sukobljene, te se na vrijeme priključili NOB-u. Zato ih se danas nastoji ogoliti od ljevičarskog humanizma, svođenjem na isključivo kulturalne etnonacionalne veličine, ali – jeli kultura bez humanističke etike uistinu kultura? Protiv fašističke zvijeri digli su se prvenstveno ljudi, ujedinjeni u namjeri da je poraze i promijene političke osnove sistema; nažalost devedesetih godina prošlog stoljeća "prisjetiše se" da nisu ljudi već etnici, pa se do dandanas prebrajaju po karakteristikama nevažnijim od duljine spolovila. Suradnja s okupatorom je sama po sebi, kao oblik izdajničkog čina, i danas dovoljan razlog za najoštriju presudu nad počiniteljima, bilo da to učini pravni sistem zemlje (kako, ako je u rukama izdajnika?) ili gerilski pokret koji se organizira u borbi za povrat dostojanstva ljudi i zemlje. Specifikum gerilskog (partizanskog) načina ratovanja je takav da se zarobljenici ne mogu vući sa sobom, hraniti kad nemaš dovoljno ni za sebe i zbjeg koji te slijedi "po šumama i gorama", niti osnivati koncentracione logore za njihovo čuvanje i neutralizaciju. Svakako je to jasno borcima protiv partizana, pa pritom preuzimaju rizike zarobljavanja bez suđenja, kojeg niti NDH - unatoč uspostavljenim državnim infrastrukturama - nije vršila. I sad, uspoređuju se sekundarni, posljedični partizanski zločini (uzrokovani neprijateljskim iživljavanjima), sa onima koje je vršila kako tako organizirana kvazidržava, javno vješajući ljude po rasvjetnim stupovima usred Zagreba, Splita, Sarajeva i drugih gradova, ili koljući ih bez suđenja po Jasenovcu! U svojim "Memoarima", Vladko Maček izričito piše kako "za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja.". I maltene uvijek pristrana hrvatska Wikipedija navodi, da "iako partizani nisu imali službenu politiku masovnog ubojstva (za razliku od četnika, nacista i ustaša), dogodile su se brojne likvidacije ratnih zarobljenika.". Ustaše bijahu najogavniji dio fašističke, kvislinške države, koja je ostvarila čitavu infrastrukturu za vršenje zločina nad nepodobnim etničkim, političkim i vjerskim elementima: vlast nad teritorijem, državne službe, ustrojenu vojsku s ustaškim pretorijancima, logore i sve pripadajuće za neljudski obračun sa neistomišljenicima. Slično kao nacistička Njemačka, ne doduše u tako "sofisticiranom" obliku, pa su više ubijali maljevima i noževima no plinom i metkom. Jeli moguće da su onda četnički, a napose partizanski – koji su se suprotstavili svima njima – zločini, mogli biti veći od zločina države organizirane u svrhu nasilnog ustrojavanja imaginarnog, "čistog hrvatstva" na svom teritoriju?
Činjenica je, kako god to i hrvatski antifašisti jednostrano tumačili, da su Hrvati tek nakon kapitulacije Italije naprasno, masovno "otkrili" antifašizam, upravo kao što devedesetih godina hrvatski komunisti bijahu čudesno prosvijetljeni nacionalizmom. "Bleiburg" je postao hrvatski mit, slično srpskom o "kosovskom boju". Kao što su u oslobađanju Srbije i Beograda učestvovale i partizanske jedinice većinski hrvatskog etničkog sastava (i s prebjeglim domobranima), u završnim operacijama oslobađanja, sudjelovale su i većinski srpske partizanske jedinice (i s prebjeglim četnicima). Obračun s kvislinzima nipošto nije bio izuzetak u poslijeratnoj Evropi, eventualno tek po broju žrtava, vjerojatno proporcionalan količini zla koje su učinili. Hrvatski nacionalisti isključivo govore o hrvatskim žrtvama (točnije, većinom hrvatskim fašistima!) što dakako nije istina, pa Vladimir Žerjavić procjenjuje "bleiburške žrtve" na oko 50 000 ljudi (Hrvati - 36000, Slovenci – 8000 do 10000, Muslimani - 5000, četnici (srpski +crnogorski) – 2000). Raznorazne procjene se razlikuju, što nipošto ne koristi mrtvima niti budućnosti, već samo strvinarima koji bi mijenjali prošlost u ime koristoljubne sadašnjosti. Sve se može sagledati – što nacionalisti neće učiniti – i na slijedeći način. Agresija na Jugoslaviju, praćena rasparčavanjem na kvislinške države koje su se pridružile fašističkim zločinima, bila je uzrok približno 1.1 milijuna ljudskih žrtava, bez koje (agresije) ih svakako ne bi bilo. Suzeći samo nad ideološki pristrano prisvojenim "vlastitim" žrtvama, mimo konteksta ukupnog njihovog broja na jedinstvenom teritoriju nekad međunarodno priznate države, nacionalisti uspijevaju u većine ljudi izazvati mentalnu aberaciju u odnosu na događaje od prije tričetvrt stoljeća. Plače se, primjerice, nad pobijenih pedeset tisuća "pravih" Hrvata, tek mimogred spominjući sve poginule, a napose one zaista nevine smaknute po ustaškim, i logorima te kazamatima inih kvazidržava. Žrtve su samo čisto tehnički iste, jer nije isto bez suđenja smaknuti stotinjak ljudi koji se zabavljaju u nekom klubu, i terorističkog izvršitelja. Plaču li „pravednici“ nad smrću bombaša samoubojice, prizivajući njegov „svijetli lik“ u sjećanje? O odgovornosti Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije i Tita, oni koji najžešće poriču da je Tuđman - zajedno s hrvatskom vladom - išta znao o hrvatskim ratnim zločinima u prošlom ratu ("čistom kao suza"!), istovremeno svrstavajući Tita među najveće zločince čovječanstva (kome su "neupućeni" lideri cijelog svijeta došli na pogreb; "zločincu"!), bolje da se informiraju iz literature, nego iz poganih ustiju nacionalističkih dresera.
Autoru će svakako biti prigovoreno da opravdava partizanske zločine i nema poštovanja prema svim žrtvama, koje dijeli po ideološkoj osnovi (to najekskluzivnije rade revizionisti povijesti!). Prvo svakako nije točno, jer razumijevanje okolnosti u kojima je djelo izvršeno nipošto ne znači opravdavanje čina. Drugo je točno u smislu da rođaci žrtava imaju subjektivno pravo oplakivati svoje poginule, ali to ne mijenja povijesni kontekst zbivanja, niti može na isti etički nivo svesti ideje za koje su ginuli. Emocija se može prevariti, i to joj je dopušteno, istinu neprestano nastoje varati, ali ona stameno ostaje – samo istinom. Činjenicom. Svesti četverogodišnju NOB samo na finale i ograničeni podskup svih žrtava, zanemarujući faktore koji su do toga doveli, nije samo neobjektivno, iracionalno, nego i ludo. To mogu samo ljudi koje pogibija članova obitelji toliko mentalno deformira, da pokojnike nisu sposobni staviti u širi kontekst od obiteljskog. Povijest je ipak nešto sasvim drugo. Rat je najveći zločin čovječanstva, i kad bi ga ono zaista takvim i osudilo, iskreno se pridržavajući svog etičkog izbora umjesto da propisuje glupava "pravila ratovanja" (po kojima se kao razlikujemo od čopora zvijeri!), sve te rasprave oko mrtvih i njihovih ubojica bile bi izlišne. No, ljudi su i danas sposobni ubiti ljudsko biće, nalazeći sijaset razloga i opravdanja. Sa stanovišta psihologije, čak i psihijatrije, to se da razumjeti. S aspekta humanističke etike to je neprihvatljivo, samo što je začkoljica u tome da etička teorija i moralna praksa nisu, i nikad neće biti jednake. Prvo stoji na papiru, a drugo se odvija u realnom svijetu koji obitavamo. Ipak, čak i ne slijedeći u potpunosti etičke kriterije, moguće je naći razdjelnice koje razlučuju jedan čin od drugoga, a time i njihove počinitelje. Tko ne shvaća rečeno, lako će podmetnuti "bubu" da autor pravda i zločine u Srebrenici, Vukovaru, Ahmićima, na Pakračkoj Poljani,... Kao što ni u pravnoj znanosti zločin nije naprosto zločin, već se razlikuju prema raznoraznim okolnostima i pobudama izvršenja, tako se ni povijesno različite situacije nikako ne mogu izjednačavati. Od teme teksta dijeli nas tričetvrt stoljeća, drukčiji kontekst zbivanja, nagomilano iskustvo, unaprijeđen međunarodni pravni sustav i drukčiji sklop prevladavajućih etičkih normi koje se razvijaju zajedno s nama. Prigovori li se, kako je božja zapovjed "Ne ubij!" vječna, savjetovao bih "zabavljanje" odnosom cjelokupne ljudske povijesti prema njoj, umjesto jahanja tek na jednoj njenoj epizodi. Da se shvati kako transfer mudrosti s papira u stvarnost ne ide božanskim, već ljudskim putevima. Najvaljaniji bi savjet bio da se, poštujući tu zapovjed, poradi na privođenju pravdi suvremeni ratnih i poratnih zločinaca vlastite etnije i države, namjesto zapinjanja na povijesnoj epizodi koju mnogi ne razumiju. No, najuporniji "džokeji" to ne čine zbog nerazumijevanja niti pomirenja radi, već bi prilagodbom interpretacije povijesti, od poraženih zločinaca htjeli postati pravednički pobjednici. Ne može se biti protiv učešća u životu države i vlasti, djece poraženih snaga ukoliko sa sobom nose zbiljsko shvaćanje negdanjih događaja. Činjenica je, međutim, da od uspostave samostalne Hrvatske u njenoj vlasti učestvuju (neo)ustaški likovi, poput Šuška, Hasanbegovića, Stiera i slični, koji se nisu (ili sasvim prividno) odrekli poražene fašističke ideologije (čak se i Mesić uspinjao na njenim elementima; na njegovu sreću pamet ga je na vrijeme srela), dok djeca ustaša (poput Pilsela) koja su iskreno shvatila bit onodobnih zbivanja, uspijevši odijeliti obiteljsku povijest od historije, nemaju pristupa vlasti.
Valja zaključiti kako se procjene ukupnih žrtava, kao i poginulih ili pobijenih od svih ratnih učesnika, toliko međusobno razlikuju da će se etnonacionalisti i ideološki konfrontirani brojači kostiju dovijeka oko toga gložiti i međusobno optuživati, isključivo u politikantske svrhe. Mnogo važnije od poginulih, koje ionako nitko neće oživjeti - a ponajmanje poludjeli statističari leševa - je shvatiti uzroke rata, i etički razlikovati ideološka polazišta sukobljenih, koja je nemoguće izjednačiti mehaničkim brojanjem leševa. Ozbiljna država dozvolit će žalovanje rodbine pokojnika, ma na koji oni način stradali (to je prirodno ljudsko pravo), ali će isto tako spriječiti njegovu javnu upotrebu u svrhu oživljavanja sjećanja na fašistički sistem i njegovu kvazidržavu, uz agresora primarnog uzročnika bijede koja je onomad snašla narode bivše države. Niti poslijeratna Njemačka nije provela detaljnu denacifikaciju društva, ali je u demokratskom pogledu beskrajno dalje dotjerala od najzagriženijih ondašnjih slugu. Dok tu eksnacističku državu krase spomenici žrtvama njenih poludjelih fašista, kao i rijetkih antifašista koji su pokušali pružiti otpor (primjerice Sophie Scholl i njena grupa "Bijela ruža"), snimaju se filmovi o njima, ovdje djecu poučavaju holokaustu nad Židovima (uglavnom zaobilazeći doprinos domaćih fašista), ali je teško čuti o ustaškim pogromima nad Srbima, Romima i komunistima. Umjesto toga, jadikujući se raspreda se o "najvećoj tragediji Hrvata", ne shvaćajući kako je to ona kad je veliki dio njih izgubio obraz, koji su potom partizani morali spašavati, da bi na kraju i svoj doveli u pitanje poslijeratnim postupcima. Sve više prevladava Mordor, nesposoban razlikovati fašizam od antifašizma, i realno razmotriti njihov međusobni ratni i poratni odnos na tlu bivše države.
Razmislimo, ako su za vrijeme rata svi vršili zločine koje izjednačavamo, te ako je samo stanovništvo neangažirano u borbama bilo nevino, onda je državom vladao potpuni kaos o kojem je teško išta smisleno reći. No, ako je tako, zašto onda šušci, hasanbegovići, stieri, nikolići, crljeni i ostali relativizatori (točnije, revizionisti) povijesti, u svojim djelima, izjavama, javnim manifestacijama, preimenovanjima ulica, spomen pločama, ustaškim znakovljem, odorama i pozdravima, zastavama, kao i protivljenjem navodno "jednakom zlu", promoviraju svoju "za dom spremnost", a ne shvaćanja ideološki "neutralnog" građanstva, po budžacima i odžacima skrivenim u strahu od sukoba dva "jednaka zla"? Ne žele li nam uvaliti kako su u „mraku balkanske krčme“, koji su njihovi politički idola sami prouzročili, oni ipak bili jedino svjetlo? Ta, nemojte kasti!
diogen
