Smije li pas ugristi čovjeka koji ga tuče? Dakako, ta to mu je u genetskom kodu, baš kao i karakter njegovog mučitelja. Teško je ponekad odrediti tko od njih pred drugim brani svoj biološki integritet: pas pred čovjekom ili ovaj pred džukelom. Homocentrično gledajući, uvijek smo apriorno spremni dati pravo pripadniku vlastite vrste, donekle slično etnocentričnim stavovima koji nikad ne okrivljuju sebe za probleme s drugim etnijama. To su emotivni pristupi, na prvu loptu, u socijalnoj sferi ne uzrokovani genetikom koliko vjekovnim dresurama ljudskog uma sredstvima obrazovanja, medija i politike, koja bdije da se sve vrši u skladu s interesima vladajućih. S kolopletom interesnog zamagljivanja istine, tek slobodni umovi - sposobni sagledavati cjelinu u najširem kontekstu, prihvaćati i po sebe (svoje "krdo") negativne zaključke - mogu mentalno izaći na kraj, prepuštajući se odmazdi većine ukoliko obznane zaključke na njihovu štetu. Dresura je upravo to, ponavljanje naučenih mantri u beskraj, gotovo ritualnom zanesenošću, s nesposobnošću uvida stvarnosti, sve dok novim dresurnim postupcima ne bude u nas unesen promijenjeni kod ponašanja. Po ćefu nekih novijih dresera. Čovjek je misaono biće, reče li netko? Brus!
Pomaknimo se s odnosa između čovjeka i životinje, na odnose među ljudima. Ukoliko otac godinama siluje kćer, uz poglede ostatka familije koja ne učestvuje u raboti ali uvijek iznova uživa u prizoru, ima li konačno kći pravo pobiti sve njih, dočepa li se kojom prilikom te mogućnosti? Što je od toga zločin; primarno nasilje koje traje li traje uz uživanje nasilnika i gledatelja, ili žrtvin inducirani odgovor kojim se uspijeva iskobeljati iz kruga opačina iživljavanih nad njom? Naizgled teško moralno pitanje, što ljudi s manjkom etike rješavaju jednostavnom konstatacijom: zločin je zločin! Je, nego što! Kvazietičari razvijaju hipoteze, dok se zlo i dalje nastavlja tijekom njihova besplodnog dumanja, a žrtva je primijenila često jedino moguće rješenje; nažalost ono koje oduzima život njenim mučiteljima. No, zaista, jesu li to ljudi, ili samo zvijeri zakrinkane u njih?
Odmaknimo se iz obiteljske mučionice, u onu industrijsku – Auschwitz, primjerice. Tvornicu u kojoj se ljudska mast upotrebljava za pravljenje sapuna, koža za izradu sjenila za lampe, a kosa za vlasulje rasovih živih i igračih lutkica, nakon što se na industrijski način "sirovina" (Židovi i ostali), u plinskim komorama ili mecima, prevede iz neupotrebljivog (živog) u upotrebljivo (mrtvo) stanje za odvijanje industrijskog procesa. Kojim upravljaju dobro uhranjeni uniformirani muškarci i žene, uživajući u poslu na svom "radnom mjestu", međusobno se seksajući poslije kraja radnog vremena, povremeno birajući i nekog iz hrpe "robe" koja će nakon zadovoljenja njihove "strasti" završiti u pećima. Smiju li se milijuni tih nestretnika pobuniti i bez ikakvog suđenja, na licu mjesta smaknuti ma kojeg od svojih mučitelja u SS-ovskoj uniformi – ma direktno učestvovao u cijeloj stvari, ili bivao tek kuhar ili intendant u jednakoj maskirnoj odori poput direktnih izvršitelja? Smiju li se ovi braniti da su "samo" kuhali, brinuli za dopremu "sirovina" i odvoz "gotovih proizvoda", smatrajući se nevinima jer, zaboga, imaju obitelji o kojima moraju brinuti? Smiju li zahtijevati u ime svoje "nevinosti", da im logoraši sude po pravilima "pravne države", iste one koja je ove strpala iza bodljikavih žica pod naponom, iz kojih su slobodno mogli izaći tek kao dim vijugajući spram nebesa? Možda da žrtve pošalju zahtjev Rathausu tražeći da istraži stvar, formira komisiju, pošalje advokate i malo starog krumpira kako bi si, čekajući odluku institucija koje funkcioniraju po zakonima - izrođenima, ali mnogi kažu "zakon je zakon" (upravo kao i "zločin je zločin") - u međuvremenu kuhali juhicu, dok se industrijski proces nad njima nikako ne smije prekidati?
Partizanski rat bijaše obrambeni, oslobodilački, građanski, i socijalna revolucija protiv društveno političkog sustava kraljevine Jugoslavije. Nepravednog u ekonomskom, političkom te nacionalnom smislu, uslijed sprovođenja "velikosrpske politike". Nemoguće je logički napadati revolucionarnu komponentu, ako se to istovremeno ne čini i s Francuskom, Američkom i nizom drugih, krvavih buržoaskih revolucija. Proglašeni banditima koji apriorno ne spadaju pod nikakva međunarodno obavezujuća ratna pravila i zaštitu, bili su strijeljani mimo ikakvog suđenja, sem u slučajevima kad su se čuvali za razmjenu ili pokušaje izvlačenja priznanja o suradnicima NOP-a. Ni toliko, posebno ukoliko se spoznalo da su Srbi, komunisti ili Židovi; strijeljani su po kratkom postupku, da ne spominjemo odmazdu nad taocima zbog poginulih njemačkih ili kvislinških vojnika, o slanju u logore za likvidacije nepoćudnog (etnički, vjerski, i politički) civilnog stanovništva. Samo broj najnevinijih, civilnih žrtava na tlu bivše Jugoslavije tijekom 2.svjetskog rata, procjenjuje se minimalno na više od pola milijuna, pri čemu ne treba zaboraviti primarnu krivnju agresora i njegovih suradnika, što ne znači da se partizani isključuju svake krivice. No, može li netko navesti rat bez poginulih civila svih sukobljenih strana, koje danas eufemistički nazivamo "kolateralnim žrtvama"?
Još od konferencije na Jalti postojao je sporazum među saveznicima, da se po završetku rata kvislinzi izruče svojim matičnim zemljama na suđenje, ali glede "bleiburških žrtava" postoji činjenična "kvaka" koju rehabilitatori pobijenih najčešće tek usput spominju ili sasvim zaobilaze. Ljudi koji tjedan i više dana nakon završetka rata nastavljaju borbu, ratujući protiv pobjednika i vršeći zločine nad stanovništvom teritorija kojim se povlače – u nastranoj fikciji da će s dotadašnjim neprijateljem nastaviti borbu protiv svojih dojučerašnjih žrtava - nisu ratni zarobljenici, već u najboljem slučaju teroristi! Po ondašnjim i današnjim mjerilima. Vladimir Geiger, pozivajući se na međunarodne konvencije koje su vrijedile u to vrijeme, piše:
"Haaške konvencije/deklaracije (o zakonima i običajima rata na kopnu) iz 1899. i 1907. i Ženevske konvencije (o postupanju s ratnim zarobljenicima) iz 1929., a čije su potpisnice bile i Velika Britanija i NDH i DF Jugoslavija, normirale su međunarodno ratno, humanitarno i kazneno pravo. Prema navedenim konvencijama, odgovornost vodstva NDH u slučaju Bleiburg ponajviše je moralne prirode. Za razliku od toga britanska je odgovornost i moralna i pravna. Izručiti zarobljenike, za koje su bili gotovo sigurni da ih neće štititi odredbe humanitarnog prava, kršenje je Ženevske konvencije. Odgovornost jugoslavenskih snaga, koje su prekršile članak 23. („Osim zabrana ustanovljenih posebnim konvencijama, naročito je zabranjeno [...] b) ubijati ili ranjavati vjerolomno osobe koje pripadaju neprijateljskom narodu ili vojsci.“) Haaških pravila o zakonima i običajima rata, te članak 2. („Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske Sile, ali ne u vlasti pojedinih osoba ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. S njima se mora, u svako doba, postupati čovječno i oni se imaju zaštićivati naročito protiv akta nasilja, protiv uvreda i protiv javne radoznalosti. Represivne mjere prema njima zabranjene su.“), kao i niz drugih članaka Ženevske konvencije moralnog je, ali prije svega pravnog karaktera. Ukratko, prema Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1929., koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito. Silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen. Ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada. Ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo."
Vidljivo je kako Geiger mrtvo hladno zaobilazi činjenicu da je u času zbivanja "bleiburških" zločina, rat bio završen, te da navedene konvencije formalno nimalo nisu obavezivale partizane (osim humanosti, u većine osobinu podložnu utjecaju konteksta). Kako je "Demokratska Federativna Jugoslavija zvanično proglašena tek 10. avgusta 1945. godine na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu", formalno pravno gledano nikakvi prethodni potpisi (ako ih je bilo) također je nisu obavezivali. No svakako su mogli NDH, ukoliko je bila potpisnica tih konvencija! Ovo se ne navodi opravdanja partizanskih zločina radi, već ukazanja na to kakvi se (krivi) formalni argumenti upotrebljavaju ili prešućuju u analizi zbivanja. Nevjerojatna je i činjenica da u vodstva NDH (koje je, usput rečeno, dalo petama vjetra, prepustivši gomilu vlastitoj sudbini) nalazi tek moralnu, u Britanaca moralnu i pravnu, a u partizana zločinačku odgovornost svojstvenu kukavicama i barbarima! Neovisno od sličnih stavova, vrijedno je pročitati njegov tekst prepun referenci i suprotstavljenih mišljenja drugim povjesničarima. "Posljednji organiziraniji otpor snaga NDH bio je kod Odžaka 25. svibnja 1945. godine", a potom su još godinama nakon oslobođenja, ustaški "križari" (uz podršku katoličke crkve) i četničke snage pod komandom Mihailovića (do njegova hvatanja, suđenja i egzekucije), terorizirale stanovništvo države tek izašle iz rata.
Promatrajući stvari s današnjeg gledišta, a mimo konteksta vremena i suštine događanja, licemjerno je izjednačavati naknadnu partizansku osvetu sa zločinima kvislinga, praćenih u bijegu s ne malim brojem nevinih civila (nevinih, u smislu da lično nisu učinili zlo, ali ne i neupućenih u zločine najmilijih, s kojima su se dali u bijeg strijepeći od kazne). Na fotografijama iz tog vremena (1, 2, 3) nisu baš pretjerano vidljivi civili, a svaki od bježećih vojnika borio se za "ideale" zločinačke, fašističke, kvislinške tvorevine – ma koliko krivnje ili nevinosti u to lično uložio. Analogijom sa hrvatskim zločinima nad srpskim starcima (a ne vojnicima!) nakon "Oluje", i izigranog Tuđmanovog obećanja o njihovoj sigurnosti, trebala bi postati jasna osvetnička psihologija rođaka i prijatelja četverogodišnjih žrtava, kao i poginulih nakon što je cijeli kontinent već slavio mir. Neovisno jesu li likvidacije neprijatelja bile tek osvetnički čin ili se dešavale po naredbi, prisjetimo se da država koje je Hrvatska jedna od sladostrasnijih guzoliznih saveznika, dan danas osobe arbitrarno proglašene teroristima likvidira širom svijeta po izravnom naređenju vlasti, bez ikakvog suđenja (o još gorim zločinima mimo međunarodnog prava da ne pričamo). A hrvatski "pravednici" na vlasti i oko nje, ni mukajet o tome i međunarodnim konvencijama! Nivelatori zločina ustaša, četnika i partizana, u svrhu povijesne revizije i inaugiracije humanistički neprihvatljivog svjetonazora, temeljem nesporne činjenice o vršenju zločina sviju strana, izvode sasvim neprihvatljiv zaključak: "zločin je zločin". Dakako da nije. On to jeste po sasvim formalnoj definiciji (kao oduzimanje tuđeg života), u vakuumu lišenom povijesnog i uzročno-posljedičnog konteksta, koje se namjerno zaboravlja kako bi se poturio ekstremni svjetonazor. Navođenjem ma i mnoštva pojedinačnih zločina antifašista, prešućujući i marginalizirajući one vlastitih ideoloških prethodnika, ne može se negirati cjelokupna slika, jasna i nedvosmislena povijesna istina. U borbi protiv neviđenog zla, pobijedio je kratkotrajni konsenzus snaga dobra – antifašizam, kojem su doprinos dali i exjugoslavenski narodi. Danas premnogi jauču o svojim etničkim žrtvama, prvenstveno onima kojih je zajednički nazivnik bio – fašizam. Kod "Bleiburga" nisu bili likvidirani Hrvati, Srbi, Crnogorci ni Slovenci, već mahom fašisti. To što svaki zločinac ima neku etničku pripadnost, u kontekstu izvršenih nedjela isključivo je sekundarna karakteristika. Način na koji su zagrepčani dočekali partizanske jedinice poslije bijega ustaša, svjedoči da ih nisu doživljavali kao okupatore i zločince, kao što se to danas nastoji prikazati.
diogen
Pomaknimo se s odnosa između čovjeka i životinje, na odnose među ljudima. Ukoliko otac godinama siluje kćer, uz poglede ostatka familije koja ne učestvuje u raboti ali uvijek iznova uživa u prizoru, ima li konačno kći pravo pobiti sve njih, dočepa li se kojom prilikom te mogućnosti? Što je od toga zločin; primarno nasilje koje traje li traje uz uživanje nasilnika i gledatelja, ili žrtvin inducirani odgovor kojim se uspijeva iskobeljati iz kruga opačina iživljavanih nad njom? Naizgled teško moralno pitanje, što ljudi s manjkom etike rješavaju jednostavnom konstatacijom: zločin je zločin! Je, nego što! Kvazietičari razvijaju hipoteze, dok se zlo i dalje nastavlja tijekom njihova besplodnog dumanja, a žrtva je primijenila često jedino moguće rješenje; nažalost ono koje oduzima život njenim mučiteljima. No, zaista, jesu li to ljudi, ili samo zvijeri zakrinkane u njih?
Odmaknimo se iz obiteljske mučionice, u onu industrijsku – Auschwitz, primjerice. Tvornicu u kojoj se ljudska mast upotrebljava za pravljenje sapuna, koža za izradu sjenila za lampe, a kosa za vlasulje rasovih živih i igračih lutkica, nakon što se na industrijski način "sirovina" (Židovi i ostali), u plinskim komorama ili mecima, prevede iz neupotrebljivog (živog) u upotrebljivo (mrtvo) stanje za odvijanje industrijskog procesa. Kojim upravljaju dobro uhranjeni uniformirani muškarci i žene, uživajući u poslu na svom "radnom mjestu", međusobno se seksajući poslije kraja radnog vremena, povremeno birajući i nekog iz hrpe "robe" koja će nakon zadovoljenja njihove "strasti" završiti u pećima. Smiju li se milijuni tih nestretnika pobuniti i bez ikakvog suđenja, na licu mjesta smaknuti ma kojeg od svojih mučitelja u SS-ovskoj uniformi – ma direktno učestvovao u cijeloj stvari, ili bivao tek kuhar ili intendant u jednakoj maskirnoj odori poput direktnih izvršitelja? Smiju li se ovi braniti da su "samo" kuhali, brinuli za dopremu "sirovina" i odvoz "gotovih proizvoda", smatrajući se nevinima jer, zaboga, imaju obitelji o kojima moraju brinuti? Smiju li zahtijevati u ime svoje "nevinosti", da im logoraši sude po pravilima "pravne države", iste one koja je ove strpala iza bodljikavih žica pod naponom, iz kojih su slobodno mogli izaći tek kao dim vijugajući spram nebesa? Možda da žrtve pošalju zahtjev Rathausu tražeći da istraži stvar, formira komisiju, pošalje advokate i malo starog krumpira kako bi si, čekajući odluku institucija koje funkcioniraju po zakonima - izrođenima, ali mnogi kažu "zakon je zakon" (upravo kao i "zločin je zločin") - u međuvremenu kuhali juhicu, dok se industrijski proces nad njima nikako ne smije prekidati?
Partizanski rat bijaše obrambeni, oslobodilački, građanski, i socijalna revolucija protiv društveno političkog sustava kraljevine Jugoslavije. Nepravednog u ekonomskom, političkom te nacionalnom smislu, uslijed sprovođenja "velikosrpske politike". Nemoguće je logički napadati revolucionarnu komponentu, ako se to istovremeno ne čini i s Francuskom, Američkom i nizom drugih, krvavih buržoaskih revolucija. Proglašeni banditima koji apriorno ne spadaju pod nikakva međunarodno obavezujuća ratna pravila i zaštitu, bili su strijeljani mimo ikakvog suđenja, sem u slučajevima kad su se čuvali za razmjenu ili pokušaje izvlačenja priznanja o suradnicima NOP-a. Ni toliko, posebno ukoliko se spoznalo da su Srbi, komunisti ili Židovi; strijeljani su po kratkom postupku, da ne spominjemo odmazdu nad taocima zbog poginulih njemačkih ili kvislinških vojnika, o slanju u logore za likvidacije nepoćudnog (etnički, vjerski, i politički) civilnog stanovništva. Samo broj najnevinijih, civilnih žrtava na tlu bivše Jugoslavije tijekom 2.svjetskog rata, procjenjuje se minimalno na više od pola milijuna, pri čemu ne treba zaboraviti primarnu krivnju agresora i njegovih suradnika, što ne znači da se partizani isključuju svake krivice. No, može li netko navesti rat bez poginulih civila svih sukobljenih strana, koje danas eufemistički nazivamo "kolateralnim žrtvama"?
Još od konferencije na Jalti postojao je sporazum među saveznicima, da se po završetku rata kvislinzi izruče svojim matičnim zemljama na suđenje, ali glede "bleiburških žrtava" postoji činjenična "kvaka" koju rehabilitatori pobijenih najčešće tek usput spominju ili sasvim zaobilaze. Ljudi koji tjedan i više dana nakon završetka rata nastavljaju borbu, ratujući protiv pobjednika i vršeći zločine nad stanovništvom teritorija kojim se povlače – u nastranoj fikciji da će s dotadašnjim neprijateljem nastaviti borbu protiv svojih dojučerašnjih žrtava - nisu ratni zarobljenici, već u najboljem slučaju teroristi! Po ondašnjim i današnjim mjerilima. Vladimir Geiger, pozivajući se na međunarodne konvencije koje su vrijedile u to vrijeme, piše:
"Haaške konvencije/deklaracije (o zakonima i običajima rata na kopnu) iz 1899. i 1907. i Ženevske konvencije (o postupanju s ratnim zarobljenicima) iz 1929., a čije su potpisnice bile i Velika Britanija i NDH i DF Jugoslavija, normirale su međunarodno ratno, humanitarno i kazneno pravo. Prema navedenim konvencijama, odgovornost vodstva NDH u slučaju Bleiburg ponajviše je moralne prirode. Za razliku od toga britanska je odgovornost i moralna i pravna. Izručiti zarobljenike, za koje su bili gotovo sigurni da ih neće štititi odredbe humanitarnog prava, kršenje je Ženevske konvencije. Odgovornost jugoslavenskih snaga, koje su prekršile članak 23. („Osim zabrana ustanovljenih posebnim konvencijama, naročito je zabranjeno [...] b) ubijati ili ranjavati vjerolomno osobe koje pripadaju neprijateljskom narodu ili vojsci.“) Haaških pravila o zakonima i običajima rata, te članak 2. („Ratni zarobljenici su u vlasti neprijateljske Sile, ali ne u vlasti pojedinih osoba ili vojnih jedinica koji su ih zarobili. S njima se mora, u svako doba, postupati čovječno i oni se imaju zaštićivati naročito protiv akta nasilja, protiv uvreda i protiv javne radoznalosti. Represivne mjere prema njima zabranjene su.“), kao i niz drugih članaka Ženevske konvencije moralnog je, ali prije svega pravnog karaktera. Ukratko, prema Ženevskoj konvenciji o postupanju sa ratnim zarobljenicima iz 1929., koja je, naime, u vrijeme događaja o kojima se ovdje raspravlja bila na snazi, i koje su se trebali pridržavati i pripadnici NOV i POJ/JA, čiji je vrhovni zapovjednik bio J. Broz Tito. Silom ili dobrovoljno razoružani protivnik više nije neprijatelj, nego ratni zarobljenik i kao takav mora biti pošteđen. Ratni zarobljenik ne potpada više pod vlast vojnika ili jedinice koja ga je zarobila, nego države čijoj vojsci taj vojnik, odnosno jedinica pripada. Ubiti razoružanog protivnika u ratu nije dopušteno i predstavlja zločin, a svako zlostavljanje znači kukavičluk i barbarstvo."
Vidljivo je kako Geiger mrtvo hladno zaobilazi činjenicu da je u času zbivanja "bleiburških" zločina, rat bio završen, te da navedene konvencije formalno nimalo nisu obavezivale partizane (osim humanosti, u većine osobinu podložnu utjecaju konteksta). Kako je "Demokratska Federativna Jugoslavija zvanično proglašena tek 10. avgusta 1945. godine na Trećem zasjedanju AVNOJ-a u Beogradu", formalno pravno gledano nikakvi prethodni potpisi (ako ih je bilo) također je nisu obavezivali. No svakako su mogli NDH, ukoliko je bila potpisnica tih konvencija! Ovo se ne navodi opravdanja partizanskih zločina radi, već ukazanja na to kakvi se (krivi) formalni argumenti upotrebljavaju ili prešućuju u analizi zbivanja. Nevjerojatna je i činjenica da u vodstva NDH (koje je, usput rečeno, dalo petama vjetra, prepustivši gomilu vlastitoj sudbini) nalazi tek moralnu, u Britanaca moralnu i pravnu, a u partizana zločinačku odgovornost svojstvenu kukavicama i barbarima! Neovisno od sličnih stavova, vrijedno je pročitati njegov tekst prepun referenci i suprotstavljenih mišljenja drugim povjesničarima. "Posljednji organiziraniji otpor snaga NDH bio je kod Odžaka 25. svibnja 1945. godine", a potom su još godinama nakon oslobođenja, ustaški "križari" (uz podršku katoličke crkve) i četničke snage pod komandom Mihailovića (do njegova hvatanja, suđenja i egzekucije), terorizirale stanovništvo države tek izašle iz rata.
Promatrajući stvari s današnjeg gledišta, a mimo konteksta vremena i suštine događanja, licemjerno je izjednačavati naknadnu partizansku osvetu sa zločinima kvislinga, praćenih u bijegu s ne malim brojem nevinih civila (nevinih, u smislu da lično nisu učinili zlo, ali ne i neupućenih u zločine najmilijih, s kojima su se dali u bijeg strijepeći od kazne). Na fotografijama iz tog vremena (1, 2, 3) nisu baš pretjerano vidljivi civili, a svaki od bježećih vojnika borio se za "ideale" zločinačke, fašističke, kvislinške tvorevine – ma koliko krivnje ili nevinosti u to lično uložio. Analogijom sa hrvatskim zločinima nad srpskim starcima (a ne vojnicima!) nakon "Oluje", i izigranog Tuđmanovog obećanja o njihovoj sigurnosti, trebala bi postati jasna osvetnička psihologija rođaka i prijatelja četverogodišnjih žrtava, kao i poginulih nakon što je cijeli kontinent već slavio mir. Neovisno jesu li likvidacije neprijatelja bile tek osvetnički čin ili se dešavale po naredbi, prisjetimo se da država koje je Hrvatska jedna od sladostrasnijih guzoliznih saveznika, dan danas osobe arbitrarno proglašene teroristima likvidira širom svijeta po izravnom naređenju vlasti, bez ikakvog suđenja (o još gorim zločinima mimo međunarodnog prava da ne pričamo). A hrvatski "pravednici" na vlasti i oko nje, ni mukajet o tome i međunarodnim konvencijama! Nivelatori zločina ustaša, četnika i partizana, u svrhu povijesne revizije i inaugiracije humanistički neprihvatljivog svjetonazora, temeljem nesporne činjenice o vršenju zločina sviju strana, izvode sasvim neprihvatljiv zaključak: "zločin je zločin". Dakako da nije. On to jeste po sasvim formalnoj definiciji (kao oduzimanje tuđeg života), u vakuumu lišenom povijesnog i uzročno-posljedičnog konteksta, koje se namjerno zaboravlja kako bi se poturio ekstremni svjetonazor. Navođenjem ma i mnoštva pojedinačnih zločina antifašista, prešućujući i marginalizirajući one vlastitih ideoloških prethodnika, ne može se negirati cjelokupna slika, jasna i nedvosmislena povijesna istina. U borbi protiv neviđenog zla, pobijedio je kratkotrajni konsenzus snaga dobra – antifašizam, kojem su doprinos dali i exjugoslavenski narodi. Danas premnogi jauču o svojim etničkim žrtvama, prvenstveno onima kojih je zajednički nazivnik bio – fašizam. Kod "Bleiburga" nisu bili likvidirani Hrvati, Srbi, Crnogorci ni Slovenci, već mahom fašisti. To što svaki zločinac ima neku etničku pripadnost, u kontekstu izvršenih nedjela isključivo je sekundarna karakteristika. Način na koji su zagrepčani dočekali partizanske jedinice poslije bijega ustaša, svjedoči da ih nisu doživljavali kao okupatore i zločince, kao što se to danas nastoji prikazati.
diogen
