Drugi svjetski rat je odavno završio, barem širom svijeta. Neprijatelji surađuju u stvaranju kakvog-takvog, teško je reći dali boljeg svijeta, ali svakako ga ne grade na ideologiji njegovih gubitnika – fašista. Hrvatska to pokušava, pizdunski prikriveno iz samih centara vlasti, i otvoreno preko toleriranih fašističkih organizacija i simbola, tako da jedni drugima služe kao pokriće njihove djelatnosti. Tko je bio na kojoj strani humanim ljudima je jasno, a to najbolje svjedoče fotografije:
Hitler-Pavelić
Churchill-Tito, Napulj, 1944. godina
Churchill-Tito, 1953. godina
Pavelić u emigraciji sa srpskim "prijateljem" Stojadinovićem
Ustaški koljač i "minuli rad"
Rad je stvorio ustaše?
Koljački Bruder
Konverzija na katoličanstvo prije "humanog klanja" u Glinskoj crkvi
Bratstvo i jedinstvo krvnika
Nebeska podrška
Bog i Hrvati
Ovaj se usprotivio
Saveznici educiraju njemački narod koji "ništa nije znao"
Bleiburg, prije edukacije "Hrvata" i "braće" (uglavnom vojne uniforme!)
Kočevski Rog – inducirani oblik „edukacije“
Štakorska centrala (Papinski hrvatski zavod Svetog Jeronima)
Prerušeni Pavelić (Pablo Aranjos) prije bijega u organizaciji klera
Diana Budisavljević - neideološki, nepristrani svjedok
Poratni terorizam – Bugojanska grupa (1972. godina)
"Među dijelom Hrvata, pogotovo u BiH, pripadnici Bugojanske grupe se smatraju herojima i mučenicima, a po Ludvigu Pavloviću je za vrijeme rata u BiH nazvano nekoliko jedinica HVO."
Tradicija se nastavlja
Jabuka ne pada daleko... (Višnja Pavelić, Poglavnikova kćerka)
Moralna djeca nemoralnih očeva (geni nisu sve):
Drago Pilsel
„Hrvatski novinar Drago Pilsel je odrastao je u porodici ustaških emigranata, u čiju je kuću u Argentini dolazio porodični prijatelj Ante Pavelić... od mladića zadojenog ustaškom ideologijom, postao (je) angažovani antifašista, koji je prvi ukazivao na zločine nad Srbima u Oluji i koji se u znak solidarnosti prema tim žrtvama jedno vreme potpisivao srpskim imenom Jovan.“
Niklas Frank – sin smaknutog ratnog zločinca Hansa Franka
„Frank je pobegao iz generalnog gubernatorstva u januaru 1945, usled primicanja Crvene armije.“ Kao i ustaše, svi su bježali u strahu pred sudom svojih žrtava.
Thomas Harlan – sin Veita Harlana, režisera antisemitskog filma „Jevrej Süss“
„Harlan je počeo istraživati logore masovnog istrebljenja Chelmno, Sobibor, Belzec i Treblinka. Preselio se u Poljsku 1960. I istraživao poljske arhive. Do 1964. Godine rasvijetlio je na tisuće njemačkih ratnih zločina, što je utjecalo na više od 2000 kaznenih postupaka u Njemačkoj protiv ratnih zločinaca.“
Peter Henisch
Sin Waltera Henischa, fotografa koji je radio za nacistički propagandni stroj, veličajući njegove „uspjehe“.
„Slušaj, stari, napisat ću knjigu („Mala slika mog oca“) o tebi i u nju staviti sve strahote kojima si svjedočio s osmjehom na usnama i Leicom na oku. I napisat ću kako si suučestvovao u zločinu i kako si o svemu tome nakon rata šutio, i kako sad lažeš“, (Daša Drndić, „Belladona“)
„O, ja sam ponosan na svoj profesionalno obavljeni posao“, (Walter Henisch, ibid)
Revizionisti i krivotvoritelji – blago rečeno
Zlatko Hasanbegović
Jakov Sedlar
„Za dom spremni“
nekad
i danas
Blago narodu...
Relevantnoj znanstvenoj i etički neupitnoj svjetskoj javnosti sve je jasno u pogledu ustaša i njihove uloge u kvislinškoj, fašističkoj i zločinačkoj kvazidržavi NDH. Također ih onespokojavaju procesi u RH na koje sve vlade od osamostaljenja do danas reagiraju sporadično i uglavnom samo verbalno, nerijetko se praveći blesavijima no što u prosjeku jesu. Svakom inteligentnom čovjeku je jasna povijest:
diktatura kralja Aleksandra – neprimjerena Pavelićeva reakcija – ustaško izdajstvo Jugoslavije – kvislinška NDH – predaja dijela teritorija Talijanima – ustaški pogrom Srba, Židova, Roma, Hrvata i antifašista – Jasenovac, ljaga na hrvatskom obrazu – suradnja ustaša i četnika – antifašistički otpor uz priznanje Saveznika – poraz Pavelićeve tvorevine – bijeg zločinaca prema Bleiburgu – otpor ustaša dva tjedna nakon kraja rata – pokušaj predaje Britancima u svrhu spašavanja kože – bijeg vrhuške u emigraciju uz organizaciju katoličke crkve (štakorska linija) – izručivanje zločinaca partizanima prema ranijem dogovoru Saveznika – osveta partizana za sva zla tijekom četiti godine rata – terorističko djelovanje u zemlji godinama nakon rata
U glavnim crtama opisana je povijest samo ustaškog dijela učešća u NOB. Raspadom Jugoslavije, uz glavnu asistenciju Miloševića, te svesrdnu pomoć Tuđmana i Kučana, moralnim je ljudima od prve bilo jasno da je Tuđmanova vizija o „pomirenju djece partizana i ustaša“ pusta tlapnja. Poraženi u drugom svjetskm ratu i njihovi potomci, to su većinom shvatili kao pomirenje nepomirljivih ideologija – ljudske i neljudske. Tome je svjedočilo niz nemoralnih poteza Tuđmana još i prije izbijanja rata, posebno kontakti i vrbovanje ekstremne ustaške emigracije u cilju razbijanja Jugoslavije. Prijedlozi o „miješanju kostiju“ žrtava i zločinaca, po ugledu na španjolskog fašiste, generala Francka, zabezeknuo je slobodoljubivu javnost. Tuđman povijesno jeste prvi predsjednik samostalne Hrvatske, to je činjenica, ali je još jača činjenica da je bio nemoralan tip. Naime:
„Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija... 'Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek'. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje 'fele' ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije 'naš'!“
Etnička pripadnost, kao sekundarna pa i niža vrsta humanističkog identiteta čovjeka, ne može biti sud o njegovoj moralnoj valjanosti. U etici vrijede sasvim drugi kriteriji. Uz bulumnentu jednako vrijednih amoralnih pratitelja – poput čovjeka koji nikad ne laže, samo povremeno ne govori istinu; novinarke koja je (ne jedina!) spremna lagati za Hrvatsku; političara koji je molbe za posao „taktički“ pisao na ćirilici, branio Šešelja, skidao odgovornost za oslobađanje ubojica obitelji Zec, „nemao pojma“ o ratnim zločinima u Osijeku,...; ustaški emigrant doveden za ministra vanjskih poslova;.. – lako je etički presuditi prvom hrvatskom predsjedniku. Nije ni potrebno spominjati izgon Srba, ratne zločine, izbacivanja iz stanova i slične pizdarije za koje je vrli hrvatski glavonja znao, ne poduzimajući ništa da ih spriječi ili kazni krivce.
Na kraju ovog, više no ofrlje slikovno-tekstualnog podsjetnika na stidne dane ove zemlje, čiji se najblistaviji trenuci brišu a zločinački nastoje pisati zlatnim slovima, nepotrebno je spominjati što o svemu tome misli antifašistička domaća i svjetska javnost. Ne brinu hrvatske mudonje previše o tome. Ali, o jednom bi ipak morali, da ih jednom ne dohvati još gora edukacijia od one spominjane u ovom članku. „Umirovljena knjižničarka Židovske općine Zagreb, Julija Koš, čija je obitelj stradala u Jasenovcu, u otvorenom pismu obratila se predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Vlahi Orepiću prosvjedujući zbog natpisa ‘Za dom spremni’ na spomen ploči poginulim HOS-ovcima“:
„...Jer, znajte, danas mi koje ovaj naš domaći neofašizam smatra nepoželjnima nećemo bez otpora ulaziti u vlakove koji će nas odvesti na ‘dobar prometni položaj’, kako bi nas se ljubitelji krvi i tla oslobodili...“
Julija Koš
Neke stvari iz prošlosti mogle bi postati dječjom igrom u odnosu na potencijalnu sudbinu onih koji su izazvali revolt ne samo ove gospođe, već i onih koji se na to ne obaziru. Ponovi li se povijest, to neće biti farsa, jer će se deratizatori – opamećeni poukama prošlosti – pobrinuti da se to nikad više to ne ponovi. Kao što je uzviknula drugarica, s iskustvom u borbi sa štakorima;
Spisak domaće, i dijelom strane literature (za ljude)
Hitler-Pavelić
Churchill-Tito, Napulj, 1944. godina
Churchill-Tito, 1953. godina
Pavelić u emigraciji sa srpskim "prijateljem" Stojadinovićem
Ustaški koljač i "minuli rad"
Rad je stvorio ustaše?
Koljački Bruder
Konverzija na katoličanstvo prije "humanog klanja" u Glinskoj crkvi
Bratstvo i jedinstvo krvnika
Nebeska podrška
Bog i Hrvati
Ovaj se usprotivio
Saveznici educiraju njemački narod koji "ništa nije znao"
Bleiburg, prije edukacije "Hrvata" i "braće" (uglavnom vojne uniforme!)
Kočevski Rog – inducirani oblik „edukacije“
Štakorska centrala (Papinski hrvatski zavod Svetog Jeronima)
Prerušeni Pavelić (Pablo Aranjos) prije bijega u organizaciji klera
Diana Budisavljević - neideološki, nepristrani svjedok
Poratni terorizam – Bugojanska grupa (1972. godina)
"Među dijelom Hrvata, pogotovo u BiH, pripadnici Bugojanske grupe se smatraju herojima i mučenicima, a po Ludvigu Pavloviću je za vrijeme rata u BiH nazvano nekoliko jedinica HVO."
Tradicija se nastavlja
Jabuka ne pada daleko... (Višnja Pavelić, Poglavnikova kćerka)
Moralna djeca nemoralnih očeva (geni nisu sve):
Drago Pilsel
„Hrvatski novinar Drago Pilsel je odrastao je u porodici ustaških emigranata, u čiju je kuću u Argentini dolazio porodični prijatelj Ante Pavelić... od mladića zadojenog ustaškom ideologijom, postao (je) angažovani antifašista, koji je prvi ukazivao na zločine nad Srbima u Oluji i koji se u znak solidarnosti prema tim žrtvama jedno vreme potpisivao srpskim imenom Jovan.“
Niklas Frank – sin smaknutog ratnog zločinca Hansa Franka
„Frank je pobegao iz generalnog gubernatorstva u januaru 1945, usled primicanja Crvene armije.“ Kao i ustaše, svi su bježali u strahu pred sudom svojih žrtava.
Thomas Harlan – sin Veita Harlana, režisera antisemitskog filma „Jevrej Süss“
„Harlan je počeo istraživati logore masovnog istrebljenja Chelmno, Sobibor, Belzec i Treblinka. Preselio se u Poljsku 1960. I istraživao poljske arhive. Do 1964. Godine rasvijetlio je na tisuće njemačkih ratnih zločina, što je utjecalo na više od 2000 kaznenih postupaka u Njemačkoj protiv ratnih zločinaca.“
Peter Henisch
Sin Waltera Henischa, fotografa koji je radio za nacistički propagandni stroj, veličajući njegove „uspjehe“.
„Slušaj, stari, napisat ću knjigu („Mala slika mog oca“) o tebi i u nju staviti sve strahote kojima si svjedočio s osmjehom na usnama i Leicom na oku. I napisat ću kako si suučestvovao u zločinu i kako si o svemu tome nakon rata šutio, i kako sad lažeš“, (Daša Drndić, „Belladona“)
„O, ja sam ponosan na svoj profesionalno obavljeni posao“, (Walter Henisch, ibid)
Revizionisti i krivotvoritelji – blago rečeno
Zlatko Hasanbegović
Jakov Sedlar
„Za dom spremni“
nekad
i danas
Blago narodu...
Relevantnoj znanstvenoj i etički neupitnoj svjetskoj javnosti sve je jasno u pogledu ustaša i njihove uloge u kvislinškoj, fašističkoj i zločinačkoj kvazidržavi NDH. Također ih onespokojavaju procesi u RH na koje sve vlade od osamostaljenja do danas reagiraju sporadično i uglavnom samo verbalno, nerijetko se praveći blesavijima no što u prosjeku jesu. Svakom inteligentnom čovjeku je jasna povijest:
diktatura kralja Aleksandra – neprimjerena Pavelićeva reakcija – ustaško izdajstvo Jugoslavije – kvislinška NDH – predaja dijela teritorija Talijanima – ustaški pogrom Srba, Židova, Roma, Hrvata i antifašista – Jasenovac, ljaga na hrvatskom obrazu – suradnja ustaša i četnika – antifašistički otpor uz priznanje Saveznika – poraz Pavelićeve tvorevine – bijeg zločinaca prema Bleiburgu – otpor ustaša dva tjedna nakon kraja rata – pokušaj predaje Britancima u svrhu spašavanja kože – bijeg vrhuške u emigraciju uz organizaciju katoličke crkve (štakorska linija) – izručivanje zločinaca partizanima prema ranijem dogovoru Saveznika – osveta partizana za sva zla tijekom četiti godine rata – terorističko djelovanje u zemlji godinama nakon rata
U glavnim crtama opisana je povijest samo ustaškog dijela učešća u NOB. Raspadom Jugoslavije, uz glavnu asistenciju Miloševića, te svesrdnu pomoć Tuđmana i Kučana, moralnim je ljudima od prve bilo jasno da je Tuđmanova vizija o „pomirenju djece partizana i ustaša“ pusta tlapnja. Poraženi u drugom svjetskm ratu i njihovi potomci, to su većinom shvatili kao pomirenje nepomirljivih ideologija – ljudske i neljudske. Tome je svjedočilo niz nemoralnih poteza Tuđmana još i prije izbijanja rata, posebno kontakti i vrbovanje ekstremne ustaške emigracije u cilju razbijanja Jugoslavije. Prijedlozi o „miješanju kostiju“ žrtava i zločinaca, po ugledu na španjolskog fašiste, generala Francka, zabezeknuo je slobodoljubivu javnost. Tuđman povijesno jeste prvi predsjednik samostalne Hrvatske, to je činjenica, ali je još jača činjenica da je bio nemoralan tip. Naime:
„Zato ovdje treba još jednom naglasiti: nacionalist je primitivna, zaostala, nezrela, ljudski još-ne-oblikovana, u sebi još-ne-oplemenjena, neizgrađena, unutrašnje šuplja psiha i egzistencija... 'Biti samo Hrvat, znači još ne biti čovjek'. A to bi se dakako odnosilo i na Nijemca, Francuza i Turčina… i… Jer, čovjek je rod, a svi Hrvati, Srbi, Englezi, Nijemci… jesu i ostaju sami po sebi na nivou – vrste: genus proximum i differentia specifica. Šteta je samo u tome što svi nacionalisti bilo koje 'fele' ne znaju logiku, pa se uvijek malo „zbunjuju“ pritom, i gledaju oko sebe, koga da malo, je li… ovaj, jer nije 'naš'!“
Etnička pripadnost, kao sekundarna pa i niža vrsta humanističkog identiteta čovjeka, ne može biti sud o njegovoj moralnoj valjanosti. U etici vrijede sasvim drugi kriteriji. Uz bulumnentu jednako vrijednih amoralnih pratitelja – poput čovjeka koji nikad ne laže, samo povremeno ne govori istinu; novinarke koja je (ne jedina!) spremna lagati za Hrvatsku; političara koji je molbe za posao „taktički“ pisao na ćirilici, branio Šešelja, skidao odgovornost za oslobađanje ubojica obitelji Zec, „nemao pojma“ o ratnim zločinima u Osijeku,...; ustaški emigrant doveden za ministra vanjskih poslova;.. – lako je etički presuditi prvom hrvatskom predsjedniku. Nije ni potrebno spominjati izgon Srba, ratne zločine, izbacivanja iz stanova i slične pizdarije za koje je vrli hrvatski glavonja znao, ne poduzimajući ništa da ih spriječi ili kazni krivce.
Na kraju ovog, više no ofrlje slikovno-tekstualnog podsjetnika na stidne dane ove zemlje, čiji se najblistaviji trenuci brišu a zločinački nastoje pisati zlatnim slovima, nepotrebno je spominjati što o svemu tome misli antifašistička domaća i svjetska javnost. Ne brinu hrvatske mudonje previše o tome. Ali, o jednom bi ipak morali, da ih jednom ne dohvati još gora edukacijia od one spominjane u ovom članku. „Umirovljena knjižničarka Židovske općine Zagreb, Julija Koš, čija je obitelj stradala u Jasenovcu, u otvorenom pismu obratila se predsjednici Kolindi Grabar Kitarović, premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Vlahi Orepiću prosvjedujući zbog natpisa ‘Za dom spremni’ na spomen ploči poginulim HOS-ovcima“:
„...Jer, znajte, danas mi koje ovaj naš domaći neofašizam smatra nepoželjnima nećemo bez otpora ulaziti u vlakove koji će nas odvesti na ‘dobar prometni položaj’, kako bi nas se ljubitelji krvi i tla oslobodili...“
Julija Koš
Neke stvari iz prošlosti mogle bi postati dječjom igrom u odnosu na potencijalnu sudbinu onih koji su izazvali revolt ne samo ove gospođe, već i onih koji se na to ne obaziru. Ponovi li se povijest, to neće biti farsa, jer će se deratizatori – opamećeni poukama prošlosti – pobrinuti da se to nikad više to ne ponovi. Kao što je uzviknula drugarica, s iskustvom u borbi sa štakorima;
No pasaran!
Jer svijet ipak nije isti kao nekad.
Spisak domaće, i dijelom strane literature (za ljude)
