Promotori liberalnih i ostalih vrsta kapitalizama uvjeravaju nas (čitaj – radničku klasu) da je marksizam kao ideologija mrtav, te ispjevavaju ode liberalnoj demokraciji kao vrhunskom političkom dostignuću, pljujući usput po ideologijama uvjereni da se ne vidi kako nam upravo utrapljuju onu vlastitu. Neki su čak (Fukuyama) proglasili kraj povijesti smatrajući kako je ostvareno idealno ljudsko društvo, te na račun svojih nebuloza koje postadoše svjetskim hitom pokupili zamašnu svoticu. I nakon što ih je razvoj demantirao (a mogao je to i inteligentniji pastir s Durmitora) oni i dalje ustraju u teorijskim raspravama otprva lišenih smisla. Na njihovu žalost, mora ih se demantirati: marksizam nije mrtav nego je naprosto evoluirao prilagođujući se novim prilikama. Upravo kao što je njihov neoliberalizam evolutivna različica liberalizma, ovaj pak onih prethodnih verzija teorijskih modela kapitalizma.
Parola kojom završava „Komunistički manifest“ – posprdno proglašen pamfletom i propagandnim materijalom, kako bi se i sama pomisao na njega ogadila suvremenom čovjeku kao vrsta političkog kiča – „Proleteri svih zemalji ujedinite se!“, sadrži dvije osnovne istine od kojih je današnji proletarijat barem na „trenutak“ odustao. No, pođimo redom. Za razliku od suvremenih teoretičara koji brane sustav koji puca po svim šavovima, Marx i Engels nisu imali nikakvog ličnog interesa u promoviranju socijalizma nasuprot kapitalizmu. Ni jedan od njih nije spadao u proletersku klasu; dapače bijahu sasvim dobro situirani članovi tadašnjeg društva. Marx je potekao iz obitelji pripadajuće srednjem sloju, dok Engels bijaše sin tvorničara – daklem izravni pripadnik klase koju je u svojim djelima podvrgnuo kritici. Daklem su kao outsideri (vanjski promatrači) te objektivni i humani ljudi, uspjeli uvidjeti sve napetosti između dviju suprotstavljenih klasa – svoje izrabljivačke i eksploatirane radničke. Da je „Manifest“ igrao propagandnu ulogu među radništvom svakako stoji, ali ideje treba propagirati, zar ne? Kao što multinacionalke reklamiraju svoje proizvode i nitko to posprdno ne komentira, kao što se znanstveni rezultati prikazuju u popularnom obliku da bi se približili laicima a to opet nitko ne smatra manje vrijednom formom, svakako je bilo potrebno neobrazovanom radništvu približiti rezultate do kojih su njih dvojica došli. Da pak je taj teks pamflet, govori se s namjernim njegovim nipodoštavanjem, ali bismo čak mogli pristati i na tu karakterizaciju, ako je gledamo s prave strane:
„pamflet - manji spis ili knjižica uvredljiva sadržaja; članak, brošura, letak i sl. protiv kakve osobe, društvenog poretka, političke stranke i sl., cilj je javno diskreditiranje“
Mislim da je savršeno jasno da neželjene pojave čovjek želi žigosati a njihove nositelje diskreditirati, odnosno osramotiti u društvu. Javno prokazati pedofile, silovatelje, kriminalce, ubojice, lažlivce, kradljivce, eksploatatore,… Uostalom, ako ćemo pravo, može li itko više diskreditirati kapitalizam od njega samoga? Osnovno za shvaćanje djela klasika marksizma je, da je to kritika kapitalizma promatranog u kontekstu njihova doba, ali toliko temeljita da izlazi iz okvira vremena u kojem je nastala. To je razorna kritika premisa na kojima počiva ovaj sustav, bez obzira o kojem se vremenu radilo, ali se ne zadržava samo na njoj već nudi perspektivu pravednijeg društvenog odnosa. Marx bijaše Nijemac, Engels pak Enlez daklem su vlastitim životima svjedočili smislu spomenute parole:
- nema boljitka za radnike ako se ne ujedine
- to se mora zbiti na internacionalnoj razini
Koliko je to ispravno razmišljanje govori niz povijesnih epizoda, kada se internacionalni kapital ujedinio u slamanju radničkog otpora. Spomenimo samo Parišku komunu, kada su do tada ratujuća Francuska i Pruska ujedinile svoje snage uvidjevši veću opasnost po sebe od uzajamnog krvoprolića, te su zajednički učestvovale u slamanju Komune. Svjedoči o tome Oktobarska revolucija koja je odmah izazvala intervenciju stranih sila protiv kapitalu nepoćudnih kretanja. Jasno je odatle da se samo ujedinjeno radništvo može uspješno suprotstaviti ujedinjenom kapitalu. Uostalom, ako se on ujedinjuje u očuvanju svojih interesa, nema nikave logike da se to brani radničkoj klasi.
Promotori (neo)liberalnog kapitalizma ustraju na tezi kako je to najefikasniji sustav koji donosi dobro kako poslodavcu tako i njegovim radnicima, a sve posljedice krize tog sustava (bijedu, nezaposlenost i sve konzekvencije koje iz toga proizlaze) otklanjaju krilaticama kako na svijetu ništa nije sigurno (pa ni radno mjesto, jelte), kako su svijet i život puni nepredvidivih opasnosti pa upadanje u bijedu nije ništa novoga, jer - „zar nije sam život jedno, u osnovi, surovo iskustvo?”. Ništa od toga ne stoji.
- radničke kooperative bazirane na različitim oblicima samoupravljanja i u današnjim uvjetima pokazuju da se po efikasnosti mogu nositi (pa i nadmašivati ih) sa velikim korporacijama.
„U nekim dijelovima svijeta, čak i u nekim europskim zemljama, "socijalna" ekonomija još uvijek pruža zaposlenje i sredstva za život mnogim ljudima. Kooperativni je pokret izuzetno živ širom svijeta i u svojoj horizontalnoj organizaciji uključuje više od 800 milijuna ljudi na globalnoj razini. U zemljama EU-15 trenutno postoji 135.000 kooperativa s više od 84 milijuna članova koje osiguravaju radna mjesta za oko 2,7 milijuna ljudi. Ovo možda ne izgleda posebno impresivno s obzirom da je većina proizvođačkih kooperativa vrlo mala (oko 4,5% do 5% udjela u ukupnoj zaposlenosti u zemljama poput Španjolske ili Finske), iako je njihov tržišni udio puno veći (18% do 35% u trgovini na malo i zdravstvenoj zaštiti, 55% do 83% u poljoprivredi u različitim europskim zemljama). Ako promatramo cjelokupnu "socijalnu" ekonomiju (uključujući ne samo kooperative već i različite vrste neprofitnih organizacija) dobivamo puno veći udio zaposlenih (od 8,2% u Italiji do 16,6% u Nizozemskoj).”
-upravo danas, kad su tisuće firmi širom svijeta i naše regije pred stečajem, kad se radnici otpuštaju s izlikom fleksibilnost i racionalizacije poslovanja, oni pokazuju kako im nije najvažnia efikasnost firme u kojoj rade – daklem veličina profita koji se ostvaruje – već golo očuvanje radnih mjesta što jedino garantira njihovo kakvo takvo dostojanstvo kao ljudskih bića. Prvenstveno je u kriznim vremenima radnička borba usmjerena protiv otpuštanja a ne toliko protiv malih plaća ili smanjenja istih.
- zaista, svijet je prepun opasnosti (ateroidi, potresi, poplave, požari i druge prirodne katastrofe, da ne govorimo o ratovima, kriminalnim djelovanjima itd.), no čovjek se od njih oduvijek nastoji zaštititi ublažavajući ili eliminirajući surovosti prirode kojima je izvrgnut (gradnjom nasipa, protupotresnom arhitektonikom, protupožarnim mjerama, sutra će se znati braniti i od asteroida,…). To pravo u očuvanju vlastitog života i imovine izloženih prijetnjama ne samo majčice Prirode već i kriminaliziranim dijelovima društva (ugradnjom sefova, protuprovalnih vrata, alarma, kamera za nadgledanje,…) on izdašno koristi - iz kojeg razloga se ne bi smio zaštititi protiv sustava koji ga izrabljuje?
- gore spomenutim mjerama zaštite čovjek upravo nastoji nesigurnosti života kojima je izložen svesti na najmanju moguću mjeru, po mogućnosti ih zamijeniti što većom sigurnošću. Podjednako će nastojati raditi na tome da sustav koji mu ne garantira sigurno radno mjesto, zamijeni humanijim jer – radno mjesto je danas praktički conditio sine qua non opstanka jedinke.
Daklem, vidimo da kojekakva bulažnjenja o nesigurnom i surovom svijetu apsolutno ne stoje, nastoje li se prenijeti na polje socijalnih odnosa. Ona predstavljaju najjadnije pokušaje pravdanja održivosti beskrupuloznog sistema izrabljivanja temeljem socijaldarvinističkih pogleda na svijet. Surovost socijalnih odnosa u ekonomskoj sferi prvenstveno najviše promoviraju upravo oni koji radnike „tješe“ time da je život surov. To je implicitno ugrađeno, gotovo kao aksiom u temelje kapitalističkog sustava. Prisjetimo se zbivanja na našem području:
- prvo je kontrarevolucija srušila bivšu državu, ne zbog nekih nacionalnih suprotnosti i razilaženja, već zbog preraspodjele materijalnih bogatstva među elementima socijalističke buržoazije. Jedna od grešaka socijalizma je bila što je dozvolila njihovo stasanje, skupa sa nacionalističkim dijelovima društva. Koristeći nacinalističku retoriku, oni su ušli u ostvarenje svog plana, sve to prikazujući kao demokratske promjene.
- tim „demokratskim“ promjenama najprije su popljačkali društveno bogatsvo nastalo radom svih radnih ljudi, prvenstveno radničke klase. Kojekakvi todorići, rajići, čermaci, karići, lijanovići i slični elementi – podržani od nacionalističke političke vrhuške i blesavog naroda koji je ginuo ne znajući da gine upravo za njih – prvo su „demokratski“ osigurali sebe i svoje obitelji.
- onda su počeli redom rezati stečena radnička prava, u posrednoj (a nekad i neposrednoj) suradnji sa sindikatima čiji vrh je također plovio na talasima nacionalizma zadovoljan što je sebi osigurao pozicije i pristojne plaće kako bi se (bezuspješno, dakako) navodno borio za prava radnika. Izigravanje radnika dodjelom (točnije – kupovinom uz popust) sumnjivih dionica, dovođenje njihovo u situaciju prodavanja vrijednih dionica uz mizernu nadoknadu, izmjene zakona o radu, prekarno zapošljavanje na račun stalnog radnog odnosa, višemjesečno neplaćanje radnika, njihovo neprijavljivanje zbog ostvarivanja prava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, ukidanje božićnica, dodataka za djecu, smanjenje plaća, revizija koeficijenata, mršićevskih legendarnih 1600Kn za diplomirane stažiste,… - sve to uz prikladno servirane floskule kako je to u korist radnih ljudi, kako posljedice krize moraju svi snositi (a ne samo oni koji su je izazvali) i pod patronatom vlasti bez obzira na njen deklarirani politički profil. Sad već idu tako daleko da nastoje polusatnu pauzu izuzeti iz osamsatnog radnog vremena, a puštaju se i probni baloni u pokušaju da se neradne subote, nedjelja i državni praznici uračunaju u godišnji odmor. Nedavna izjava hrvatskog premijera Milanovića u smislu da razumije kako će on manje osjetiti smanjene plaća državnim i javnim službenicima za 3% „ali i moja odgovornost je veća“ – je više nego sramotna. Potiče na preispitivanje shvaćanja pojma odgovornosti od strane novonastalih elita, uz pitanje premijeru: Na koji konkretni, opopipljivi, materijalni način on i njegovi politički kompanjoni snose posljedice svog neodgovornog upravljanja državom?
Svemu tome pomogla je nezrelost (radnih) ljudi što ilustriraju i slijedeće činjenice:
- zaluđenost nacionalističkom ideologijom koja ne dozvoljava vidjeti dalje od zastave kojom se maše pred očima, niti čuti išta više od himne kojom se pune uši.
- tome je pomogla identifikacija konfesionalnih elemenata sa nacionalnima
- nepostojanje ikakve klasne solidarnosti što se očituje u tragikomičnim – izoliranim od klasnih kolega iz bolje stojećih firmi, dok i na njih ne dođe red da se pridruže ovom karnevalu - demonstracijama iliti prosvjedima radnih ljudi propalih firmi (ljudska solidarnost se još donekle očuvala, čemu svjedoče odzivi na akcije skupljanja sredstva za bolesnu djecu ili obitelji u stisci – što naprosto svjedoči o nefunkcioniranju socijalne države koja bi morala takve slučajeve rješavati umjesto ad hoc akcija koje pokreću pojedinci).
- sramotan odziv na tu i tamo zakazane masovne prosvjede protiv vlada i njihovih proturadničkih politika
Da ne duljimo dalje – već ove gotovo nasumce pobrojane činjenice, djelovanja i njihove posljedice, podudaraju se s onim bitnim iz Marxovih i Engelsovih zaključaka: kapitalizam je sustav koji nije moguće humanizirati jer je on u svojoj osnovi nehuman, uperen od strane manjine protiv ogromne većine radnog stanovništva. Detalji tu uopće nisu bitni – svaka epoha nešto prevazilazi a nešto novoga spoznaje. Kritika kako je marksizam zastario te stoga i neprimjenljiv na novonastale uvjete, može zaslijepiti tek nedovoljno obrazovane i nedovoljno inteligentne ljude. Ona je gotovo ekvivalentna odbacivanju newtonovske klasične fizike, jer je navodno prevaziđena relativističkom i kvantnom fiziokom, što je totalna glupost. Nove spoznaje samo su proširile domenu dostupnu našoj spoznaji u što se – u odgovarajućem kontekstu prilika i uvjeta – uklapaju i Newtonova dostignuća. Ne bi bilo prirodno da se u mijenjajućem se svijetu – poput katoličke crkve k'o pijani plota držimo shvaćanja od prije stopedeset godina, a da ih ne prilagodimo novonastaloj stvarnosti. Na području društvenih – ekonomskih i socijalnih znanosti – od Marxovih vremena učinjen je podjednak napredak kao i u slučaju spominjane fizike, što ne znači da bit njegovih ideja nije sačuvana. Samo je prilagođena novim okolnostima i novim spoznajama. Primjerice, sve se više uviđa kako se prava bit demokracije (ne ove formalne, kapitalističke) sastoji od tri jednakovrijedne komponetne – političke, ekonomske i socijalne. A Marx i Engels su u ta suvremena razmatranja svojim djelima svakako ugradili nezaobilazni doprinos. Ako se danas prevladavajući (doduše, umirući) liberalizam drzne kititi prefiksom neo – neoliberalizam – mogli bismo suvremene spoznaje na tragu Marxa uvjetno nazvati neomarksizmom. A radnici po ulicama ne samo regionalnih već i evropskih te svjetskih gradova, ma i nedovoljno obrazovani i osviješteni, jasno daju na znanje što je preče – profit ili čovjek!
Nasuprot vjekovnim nasiljima eksploatatora i država koje su njihovi eksponenti, toliko diskreditirano revolucionarno nasilje zahtijeva drugi članak. Spomenimo kako i u pravne sustave (a što tek da kažemo o promicateljima kapitalizma) ulazi ideja kako je svako nasilje kažnjivo, sem ako nije učinjeno kao samoobrambeni akt u krajnjoj nuždi. Pa, recimo samo da revolucije nikada ne izbijaju no u krajnjoj nuždi, a socijalne revolucije (o njima i govorimo) uvijek su samo krajnji čin obrane eksploatiranih od eksploatatora. Uvijek bivaju izazvane od ovih poslijednjih. Jeli trpjeti nasilje opravdano a oduprijeti mu se (ako je potrebno i fizičkom silom) nije, svatko može odgovoriti po vlastitoj savjesti. Netko ga može trpjeti duže, netko kraće, ali u povijesti se javljaju vremena kada je već svima uvrh glave. Dakako, revolucije ne moraju biti nasilne; korjenite promjene društvenih sistema u principu se mogu dešavati i na miran način. Poznavajući ljudski karaker, inteligenciju i povijest, u tom sam pogledu duboko skeptičan. Pitajte ssvoje rođake koliko su samo institucionaliziranog nasilja (a rat je, unatoč svim međunarodnim deklaracijama i rezolucijama, u praksi upravo to) – mada se svi poprijeko zaklinjemo u svoju miroljubivost, kako je bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati, doživjeli u proteklih sto godina. Kaže Iguman Stefan u Njegoševom „Gorskom vijencu“ (djelu koje suvremeni nacionalisti naveliko čereče, tumačeći ga izvan svog povijesnog konteksta):
Sa svoje strane mogu tek dodati: živi bili i vidjeli – i preživjeli!
magazinplus
Parola kojom završava „Komunistički manifest“ – posprdno proglašen pamfletom i propagandnim materijalom, kako bi se i sama pomisao na njega ogadila suvremenom čovjeku kao vrsta političkog kiča – „Proleteri svih zemalji ujedinite se!“, sadrži dvije osnovne istine od kojih je današnji proletarijat barem na „trenutak“ odustao. No, pođimo redom. Za razliku od suvremenih teoretičara koji brane sustav koji puca po svim šavovima, Marx i Engels nisu imali nikakvog ličnog interesa u promoviranju socijalizma nasuprot kapitalizmu. Ni jedan od njih nije spadao u proletersku klasu; dapače bijahu sasvim dobro situirani članovi tadašnjeg društva. Marx je potekao iz obitelji pripadajuće srednjem sloju, dok Engels bijaše sin tvorničara – daklem izravni pripadnik klase koju je u svojim djelima podvrgnuo kritici. Daklem su kao outsideri (vanjski promatrači) te objektivni i humani ljudi, uspjeli uvidjeti sve napetosti između dviju suprotstavljenih klasa – svoje izrabljivačke i eksploatirane radničke. Da je „Manifest“ igrao propagandnu ulogu među radništvom svakako stoji, ali ideje treba propagirati, zar ne? Kao što multinacionalke reklamiraju svoje proizvode i nitko to posprdno ne komentira, kao što se znanstveni rezultati prikazuju u popularnom obliku da bi se približili laicima a to opet nitko ne smatra manje vrijednom formom, svakako je bilo potrebno neobrazovanom radništvu približiti rezultate do kojih su njih dvojica došli. Da pak je taj teks pamflet, govori se s namjernim njegovim nipodoštavanjem, ali bismo čak mogli pristati i na tu karakterizaciju, ako je gledamo s prave strane:
„pamflet - manji spis ili knjižica uvredljiva sadržaja; članak, brošura, letak i sl. protiv kakve osobe, društvenog poretka, političke stranke i sl., cilj je javno diskreditiranje“
Mislim da je savršeno jasno da neželjene pojave čovjek želi žigosati a njihove nositelje diskreditirati, odnosno osramotiti u društvu. Javno prokazati pedofile, silovatelje, kriminalce, ubojice, lažlivce, kradljivce, eksploatatore,… Uostalom, ako ćemo pravo, može li itko više diskreditirati kapitalizam od njega samoga? Osnovno za shvaćanje djela klasika marksizma je, da je to kritika kapitalizma promatranog u kontekstu njihova doba, ali toliko temeljita da izlazi iz okvira vremena u kojem je nastala. To je razorna kritika premisa na kojima počiva ovaj sustav, bez obzira o kojem se vremenu radilo, ali se ne zadržava samo na njoj već nudi perspektivu pravednijeg društvenog odnosa. Marx bijaše Nijemac, Engels pak Enlez daklem su vlastitim životima svjedočili smislu spomenute parole:
- nema boljitka za radnike ako se ne ujedine
- to se mora zbiti na internacionalnoj razini
Koliko je to ispravno razmišljanje govori niz povijesnih epizoda, kada se internacionalni kapital ujedinio u slamanju radničkog otpora. Spomenimo samo Parišku komunu, kada su do tada ratujuća Francuska i Pruska ujedinile svoje snage uvidjevši veću opasnost po sebe od uzajamnog krvoprolića, te su zajednički učestvovale u slamanju Komune. Svjedoči o tome Oktobarska revolucija koja je odmah izazvala intervenciju stranih sila protiv kapitalu nepoćudnih kretanja. Jasno je odatle da se samo ujedinjeno radništvo može uspješno suprotstaviti ujedinjenom kapitalu. Uostalom, ako se on ujedinjuje u očuvanju svojih interesa, nema nikave logike da se to brani radničkoj klasi.
Promotori (neo)liberalnog kapitalizma ustraju na tezi kako je to najefikasniji sustav koji donosi dobro kako poslodavcu tako i njegovim radnicima, a sve posljedice krize tog sustava (bijedu, nezaposlenost i sve konzekvencije koje iz toga proizlaze) otklanjaju krilaticama kako na svijetu ništa nije sigurno (pa ni radno mjesto, jelte), kako su svijet i život puni nepredvidivih opasnosti pa upadanje u bijedu nije ništa novoga, jer - „zar nije sam život jedno, u osnovi, surovo iskustvo?”. Ništa od toga ne stoji.
- radničke kooperative bazirane na različitim oblicima samoupravljanja i u današnjim uvjetima pokazuju da se po efikasnosti mogu nositi (pa i nadmašivati ih) sa velikim korporacijama.
„U nekim dijelovima svijeta, čak i u nekim europskim zemljama, "socijalna" ekonomija još uvijek pruža zaposlenje i sredstva za život mnogim ljudima. Kooperativni je pokret izuzetno živ širom svijeta i u svojoj horizontalnoj organizaciji uključuje više od 800 milijuna ljudi na globalnoj razini. U zemljama EU-15 trenutno postoji 135.000 kooperativa s više od 84 milijuna članova koje osiguravaju radna mjesta za oko 2,7 milijuna ljudi. Ovo možda ne izgleda posebno impresivno s obzirom da je većina proizvođačkih kooperativa vrlo mala (oko 4,5% do 5% udjela u ukupnoj zaposlenosti u zemljama poput Španjolske ili Finske), iako je njihov tržišni udio puno veći (18% do 35% u trgovini na malo i zdravstvenoj zaštiti, 55% do 83% u poljoprivredi u različitim europskim zemljama). Ako promatramo cjelokupnu "socijalnu" ekonomiju (uključujući ne samo kooperative već i različite vrste neprofitnih organizacija) dobivamo puno veći udio zaposlenih (od 8,2% u Italiji do 16,6% u Nizozemskoj).”
-upravo danas, kad su tisuće firmi širom svijeta i naše regije pred stečajem, kad se radnici otpuštaju s izlikom fleksibilnost i racionalizacije poslovanja, oni pokazuju kako im nije najvažnia efikasnost firme u kojoj rade – daklem veličina profita koji se ostvaruje – već golo očuvanje radnih mjesta što jedino garantira njihovo kakvo takvo dostojanstvo kao ljudskih bića. Prvenstveno je u kriznim vremenima radnička borba usmjerena protiv otpuštanja a ne toliko protiv malih plaća ili smanjenja istih.
- zaista, svijet je prepun opasnosti (ateroidi, potresi, poplave, požari i druge prirodne katastrofe, da ne govorimo o ratovima, kriminalnim djelovanjima itd.), no čovjek se od njih oduvijek nastoji zaštititi ublažavajući ili eliminirajući surovosti prirode kojima je izvrgnut (gradnjom nasipa, protupotresnom arhitektonikom, protupožarnim mjerama, sutra će se znati braniti i od asteroida,…). To pravo u očuvanju vlastitog života i imovine izloženih prijetnjama ne samo majčice Prirode već i kriminaliziranim dijelovima društva (ugradnjom sefova, protuprovalnih vrata, alarma, kamera za nadgledanje,…) on izdašno koristi - iz kojeg razloga se ne bi smio zaštititi protiv sustava koji ga izrabljuje?
- gore spomenutim mjerama zaštite čovjek upravo nastoji nesigurnosti života kojima je izložen svesti na najmanju moguću mjeru, po mogućnosti ih zamijeniti što većom sigurnošću. Podjednako će nastojati raditi na tome da sustav koji mu ne garantira sigurno radno mjesto, zamijeni humanijim jer – radno mjesto je danas praktički conditio sine qua non opstanka jedinke.
Daklem, vidimo da kojekakva bulažnjenja o nesigurnom i surovom svijetu apsolutno ne stoje, nastoje li se prenijeti na polje socijalnih odnosa. Ona predstavljaju najjadnije pokušaje pravdanja održivosti beskrupuloznog sistema izrabljivanja temeljem socijaldarvinističkih pogleda na svijet. Surovost socijalnih odnosa u ekonomskoj sferi prvenstveno najviše promoviraju upravo oni koji radnike „tješe“ time da je život surov. To je implicitno ugrađeno, gotovo kao aksiom u temelje kapitalističkog sustava. Prisjetimo se zbivanja na našem području:
- prvo je kontrarevolucija srušila bivšu državu, ne zbog nekih nacionalnih suprotnosti i razilaženja, već zbog preraspodjele materijalnih bogatstva među elementima socijalističke buržoazije. Jedna od grešaka socijalizma je bila što je dozvolila njihovo stasanje, skupa sa nacionalističkim dijelovima društva. Koristeći nacinalističku retoriku, oni su ušli u ostvarenje svog plana, sve to prikazujući kao demokratske promjene.
- tim „demokratskim“ promjenama najprije su popljačkali društveno bogatsvo nastalo radom svih radnih ljudi, prvenstveno radničke klase. Kojekakvi todorići, rajići, čermaci, karići, lijanovići i slični elementi – podržani od nacionalističke političke vrhuške i blesavog naroda koji je ginuo ne znajući da gine upravo za njih – prvo su „demokratski“ osigurali sebe i svoje obitelji.
- onda su počeli redom rezati stečena radnička prava, u posrednoj (a nekad i neposrednoj) suradnji sa sindikatima čiji vrh je također plovio na talasima nacionalizma zadovoljan što je sebi osigurao pozicije i pristojne plaće kako bi se (bezuspješno, dakako) navodno borio za prava radnika. Izigravanje radnika dodjelom (točnije – kupovinom uz popust) sumnjivih dionica, dovođenje njihovo u situaciju prodavanja vrijednih dionica uz mizernu nadoknadu, izmjene zakona o radu, prekarno zapošljavanje na račun stalnog radnog odnosa, višemjesečno neplaćanje radnika, njihovo neprijavljivanje zbog ostvarivanja prava zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, ukidanje božićnica, dodataka za djecu, smanjenje plaća, revizija koeficijenata, mršićevskih legendarnih 1600Kn za diplomirane stažiste,… - sve to uz prikladno servirane floskule kako je to u korist radnih ljudi, kako posljedice krize moraju svi snositi (a ne samo oni koji su je izazvali) i pod patronatom vlasti bez obzira na njen deklarirani politički profil. Sad već idu tako daleko da nastoje polusatnu pauzu izuzeti iz osamsatnog radnog vremena, a puštaju se i probni baloni u pokušaju da se neradne subote, nedjelja i državni praznici uračunaju u godišnji odmor. Nedavna izjava hrvatskog premijera Milanovića u smislu da razumije kako će on manje osjetiti smanjene plaća državnim i javnim službenicima za 3% „ali i moja odgovornost je veća“ – je više nego sramotna. Potiče na preispitivanje shvaćanja pojma odgovornosti od strane novonastalih elita, uz pitanje premijeru: Na koji konkretni, opopipljivi, materijalni način on i njegovi politički kompanjoni snose posljedice svog neodgovornog upravljanja državom?
Svemu tome pomogla je nezrelost (radnih) ljudi što ilustriraju i slijedeće činjenice:
- zaluđenost nacionalističkom ideologijom koja ne dozvoljava vidjeti dalje od zastave kojom se maše pred očima, niti čuti išta više od himne kojom se pune uši.
- tome je pomogla identifikacija konfesionalnih elemenata sa nacionalnima
- nepostojanje ikakve klasne solidarnosti što se očituje u tragikomičnim – izoliranim od klasnih kolega iz bolje stojećih firmi, dok i na njih ne dođe red da se pridruže ovom karnevalu - demonstracijama iliti prosvjedima radnih ljudi propalih firmi (ljudska solidarnost se još donekle očuvala, čemu svjedoče odzivi na akcije skupljanja sredstva za bolesnu djecu ili obitelji u stisci – što naprosto svjedoči o nefunkcioniranju socijalne države koja bi morala takve slučajeve rješavati umjesto ad hoc akcija koje pokreću pojedinci).
- sramotan odziv na tu i tamo zakazane masovne prosvjede protiv vlada i njihovih proturadničkih politika
Da ne duljimo dalje – već ove gotovo nasumce pobrojane činjenice, djelovanja i njihove posljedice, podudaraju se s onim bitnim iz Marxovih i Engelsovih zaključaka: kapitalizam je sustav koji nije moguće humanizirati jer je on u svojoj osnovi nehuman, uperen od strane manjine protiv ogromne većine radnog stanovništva. Detalji tu uopće nisu bitni – svaka epoha nešto prevazilazi a nešto novoga spoznaje. Kritika kako je marksizam zastario te stoga i neprimjenljiv na novonastale uvjete, može zaslijepiti tek nedovoljno obrazovane i nedovoljno inteligentne ljude. Ona je gotovo ekvivalentna odbacivanju newtonovske klasične fizike, jer je navodno prevaziđena relativističkom i kvantnom fiziokom, što je totalna glupost. Nove spoznaje samo su proširile domenu dostupnu našoj spoznaji u što se – u odgovarajućem kontekstu prilika i uvjeta – uklapaju i Newtonova dostignuća. Ne bi bilo prirodno da se u mijenjajućem se svijetu – poput katoličke crkve k'o pijani plota držimo shvaćanja od prije stopedeset godina, a da ih ne prilagodimo novonastaloj stvarnosti. Na području društvenih – ekonomskih i socijalnih znanosti – od Marxovih vremena učinjen je podjednak napredak kao i u slučaju spominjane fizike, što ne znači da bit njegovih ideja nije sačuvana. Samo je prilagođena novim okolnostima i novim spoznajama. Primjerice, sve se više uviđa kako se prava bit demokracije (ne ove formalne, kapitalističke) sastoji od tri jednakovrijedne komponetne – političke, ekonomske i socijalne. A Marx i Engels su u ta suvremena razmatranja svojim djelima svakako ugradili nezaobilazni doprinos. Ako se danas prevladavajući (doduše, umirući) liberalizam drzne kititi prefiksom neo – neoliberalizam – mogli bismo suvremene spoznaje na tragu Marxa uvjetno nazvati neomarksizmom. A radnici po ulicama ne samo regionalnih već i evropskih te svjetskih gradova, ma i nedovoljno obrazovani i osviješteni, jasno daju na znanje što je preče – profit ili čovjek!
Nasuprot vjekovnim nasiljima eksploatatora i država koje su njihovi eksponenti, toliko diskreditirano revolucionarno nasilje zahtijeva drugi članak. Spomenimo kako i u pravne sustave (a što tek da kažemo o promicateljima kapitalizma) ulazi ideja kako je svako nasilje kažnjivo, sem ako nije učinjeno kao samoobrambeni akt u krajnjoj nuždi. Pa, recimo samo da revolucije nikada ne izbijaju no u krajnjoj nuždi, a socijalne revolucije (o njima i govorimo) uvijek su samo krajnji čin obrane eksploatiranih od eksploatatora. Uvijek bivaju izazvane od ovih poslijednjih. Jeli trpjeti nasilje opravdano a oduprijeti mu se (ako je potrebno i fizičkom silom) nije, svatko može odgovoriti po vlastitoj savjesti. Netko ga može trpjeti duže, netko kraće, ali u povijesti se javljaju vremena kada je već svima uvrh glave. Dakako, revolucije ne moraju biti nasilne; korjenite promjene društvenih sistema u principu se mogu dešavati i na miran način. Poznavajući ljudski karaker, inteligenciju i povijest, u tom sam pogledu duboko skeptičan. Pitajte ssvoje rođake koliko su samo institucionaliziranog nasilja (a rat je, unatoč svim međunarodnim deklaracijama i rezolucijama, u praksi upravo to) – mada se svi poprijeko zaklinjemo u svoju miroljubivost, kako je bolje sto godina pregovarati nego jedan dan ratovati, doživjeli u proteklih sto godina. Kaže Iguman Stefan u Njegoševom „Gorskom vijencu“ (djelu koje suvremeni nacionalisti naveliko čereče, tumačeći ga izvan svog povijesnog konteksta):
“O da znadeš što te jošte čeka!
Sv'jet je ovaj tiran tiraninu,
a kamoli duši blagorodnoj!
On je sostav paklene nesloge:
U nj ratuje duša s tijelom,
u nj ratuje more s bregovima,
u nj ratuje zima i toplina,
u nj ratuju vjetri s vjetrovima,
u nj ratuju živina s živinom,
u nj ratuje narod s narodom,
u nj ratuje čovjek s čovjekom,
u nj ratuju dnevi sa noćima,
u nj ratuju dusi s nebesima.
T'jelo stenje pod silom duševnom,
koleba se duša u t'jelu.
More stenje pod silom nebesnom,
koleblju se u moru nebesa;
volna volnu užasno popire,
o brijeg se lome obadvije.
Niko srećan, a niko dovoljan,
niko miran, a niko spokojan.
Sve se čovjek bruka sa čovjekom:
gleda majmun sebe u zrcalo!”
Sa svoje strane mogu tek dodati: živi bili i vidjeli – i preživjeli!
magazinplus
