Ljudi pričaju o socijalizmu i kapitalizmu, a da uopće ne razumiju bit i jednog i drugog sustava. Premda socijalističke ideje nalazimo u tragovima od najranijih vremena, kao organizirani pokret socijalizam se javio uspostavom kapitalizma, reagirajući na njegovu evidentnu (kako kome, s obzirom na njegov položaj u sistemu društvene reprodukcije, obrazovanost i humanističke etičke zasade) neljudskost baziranu na razlici u posjedovanju sredstava za proizvodnju i prirodnih bogatstava. U fetišizmu vlasništva koji se proširio i na one koji skoro ništa ne posjeduju, jer bogati posjednici upravo šire strah da će se prvo njima oteti. Da bi se razumjeli temelji kapitalizma treba poći od njegova nastanka, što mnogima – uslijed nedostatka obrazovanja ili neprihvaćanja činjenica – nije jasno, i stoga nesvijesno ili svijesno stvaraju krive zaključke. Poput:
„Socijalizam kaže da mi dugujete nešto jednostavno zato što postojim. Kapitalizam, nasuprot tome, rezultira nekom vrstom realnog prisilnog altruizma: možda vam ne želim pomoći, možda mi se ne sviđate, ali ako vam ne dajem proizvod ili uslugu koju želite, gladujem. Dobrovoljna razmjena je moralnija od prisilne preraspodjele.“
Pođimo od krive pretpostavke da društvo navodno duguje nekom nešto „samo zato što postoji“, mada bismo tu mogli opširno raspravljati o humanističkoj etici ugrađenoj ne samo u filozofske sisteme već i u sve religije (da ne poznajem licemjernu i gramzljivu ljudsku narav, rekao bih kako je čudno da gdje živim ima 86% katolika!). Ostavimo se razmatranja dali i najvećem ljenčini društvo duguje makar samo poštivanje života, no – pokušajte bez dozvole hvatati zeca, pecati ribu, brati gljive ili se nastaniti ma i u nekoj pećini na terenu kojeg niste vlasnik, da upoznate to „štovanje“. I arhaični pripadnik plemena kojeg se ono odreklo, imao je slobodu življena za svoj račun, bez straha od ispisivanja kazne zarad „bespravno“ ulovljene ribe kojom se održavao na životu. Što je posljedica uvođenja vlasništva i tretiranja svega (i čovjeka) kao robe, čija se vrijednost određuje ne samo načinom proizvodnje i odnosima u njoj, već i tržišnim „zakonitostima“. Svaki proizvod nije roba; ni riba nije prvenstveno roba, već – s gledišta ljudske egzistencije – prehrambeni artikl neophodan preživljavanju, dok mu tržište ne oduzme taj atribut istovremeno lišavajući prava na preživljavanje onom tko je ne može kupiti. U svim propalim kvazisocijalističkim sistemima nikome ništa nije bilo poklonjeno. Ljudi su kruh svoj svagdašnji zarađivali vlastitim radom. Prezentirani citat podrazumijeva da se u socijalizmu nekome nastoji oteti – navodno marljivim radom zarađena imovina u kapitalizmu. Nego što! Cijela povijest kapitalizma nije posljedica nerada, lijenosti i nesposobnosti jednih a ingenioznosti drugih, već nasilja i ordinarne pljačke od samih početaka njegova nastanka (ustvari, nepotrebno je razdvajati, jer pljačka nije doli nasiilje). Pa, krenimo na izvorišta kapitalizma koja se vole zaboravljati, kao i pokolje Indijanaca ostaci kojih su zajedno s preostalim bizonima smješteni u rezervate, a na čemu se ispredaju velebne priče o američkom uspjehu i demokraciji. Tko jebe dva milijuna pobijenih „divljaka“ na čijoj otetoj zemlji (oni nisu poznavali vlasništvo nad zemljom, ali u etičkom smislu to ništa ne mijenja. Sem za one kojima je etika terra incognita) su izgradili privatna carstva, a sada prestrašeni preventivno jauču da se nešto njima (upravo ono što su sami oteli!) sprema prisilno oduzeti – preraspodijeliti. Preraspodjela i otimačina su sasvim različiti pojmovi. Prvi počiva na pojmu pravednosti, a bezobzirno otimanje tuđe imovine na nepravdi – rekli bismo i nezakonitosti, da se ono a posteriori upravo zakonima ne „legalizira“ kako bi se fiktivno pravdala zakonitost postupka stjecanja i stečenoga.
Vratimo se u Englesku 15. stoljeća - počecima rađanja kapitalizma, kad su „ovce pojele ljude“. U to vrijeme, privatno vlasništvo nad zemljom nije bila opća kategorija. Ona bijaše (osim lordovskih posjeda) zajednička – općinska, ili u zakupu na određeno vrijeme, s eventualnim naslijednim pravom do drugog ili trećeg pokoljenja, i tek je nezakonitim i prisilnim procesom ograđivanja došla u privatno vlasništvo lordova zemljoposjednika! Nakon nasilne otimačine, baš kao u slučaju pridošlica na američki kontinent, oteto bijaše zakonski „legalizirano“ čime se ništa ne briše način dolaženja u posjed – krađom! Širom regije to je dan danas izvedeno i izvodi se na perfidnije i podmuklije načine. Svaki humanist može samo reći „jebeš takav zakon i takvu legalizaciju!“. O tome sam puno pisao, pa će koga to zanima potražiti i od relevantnijih autora. Spomenimo usput, da oni koji govore kako sistem u regiji nije kapitalistički – gajeći njegovu idealističku viziju, pred očima imajući najrazvijeniji Zapad o kojem pojma nemaju (pa da su i cijeli život tamo argatovali) - ne shvaćaju povijesnu utemeljenost ni bit ovog sustava. U regiji je u tijeku, negdje više a negdje manje privedena kraju, prvobitna akumulacija kapitala - prva faza kapitalizma! Dakle, već u samoj osnovi sustava kojeg njegovi pobornici (interesno vezani, jer su na njegovim temeljima izgradili carstva, karijere i egzistencijalne niše) brane, leže nasilje i otimačina (nemojmo sad o kolonijalnoj i postkolonijalnoj otimačini suvremenog, zrelog kapitalizma), što oni jednako brzo (namjerno, dakako, sem ako nisu totalno neobrazovani) zaboravljaju. Upravo kao pokolj milijuna domorodaca ili sve vrste genocida u prošlosti. Oni žive isključivo danas, od povijesti ne uče ništa, a zašto bi se bavili utopijskim zamislima o pravednijem svijetu budućnosti, kad im je itekako dobro!
Objektivni lako razlikuju stvarnu povijest kapitalizma – onu dokumentiranu u povijesnom vremenu - i onu apologetsku koju nameće kapitalistička ekonomija, očišćenu „iskonskog grijeha“. Marx u prvom tomu „Kapitala“ jasno ilustrira taj mit:
„Ova prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra greh prvog čoveka. Adam zagrize u jabuku i time se greh svali na ljudski rod. Poreklo greha objašnjava se pričanjem jedne anegdote iz prošlosti. Isto je tako u davno minulo doba bila na jednoj strani elita vrednih, razboritih i pre svega štedljivih ljudi, a na drugoj lenji nevaljalci, koji su proćerdah sve što su imah, pa i više od toga. Svakako, legenda o teološkom prvom grehu priča nam kako je čovek bio proklet da u znoju lica svoga jede nasušni hleb; no priča o ekonomskom prvobitnom grehu otkriva nam kako to da ima ljudi za koje ova božja zapovest ne važi. Svejedno. Tek tako se dogodilo da su prvi nagomilali bogatstvo, a oni drugi nisu više ništa imali da prodadu osim rođene kože. I od tog praroditeljskog greha postoji siromaštvo velike mase, koja još i danas, uprkos svemu radu, nema šta da proda do sebe samu, i bogatstvo jedne šake ljudi, koje neprekidno raste, iako su oni odavno prestali da rade. Ovakve bljutave detinjarije još prežvakuje g. Thiers, sa svečanom državničkom ozbiljnošću, pred nekad tako duhovitim Francuzima, radi odbrane propriété (vlasništva). A čim je u pitanju svojina, nameće se sveta dužnost da se stanovište dečjeg bukvara utvrdi kao jedino ispravno za staro i mlado i za sve stupnjeve razvitka. U stvarnoj istoriji osvajanje, podjarmljivanje, pljačka i ubijanje, jednom reči nasilje, igra, zna se, glavnu ulogu. U krotkoj političkoj ekonomiji oduvek je vladala idila. Pravo i »rad« bili su oduvek jedina sredstva za sticanje bogatstva, razume se uvek sa izuzetkom »ove godine«. Stvarno, pak, metodi prvobitne akumulacije sve su drugo samo ne idilični.“
Kao što se u ime izgradnje nacionalne države na zločinačkim, nacionalšovinističkim principima etničke čistoće, nastoji u javnosti (s velikim uspjehom) revidirati povijest, duboko zakopati sjećanje na zajedničku prošlost naroda ovih prostora, tako se i u ime očuvanja bogatstva stečenog otimačinom i nasiljem, nastoji ušminkati stvarna povijest njegova stjecanja. Dapače, čak se svijesni ljudi, koji traže pravedniju raspodjelu – počivajuću na radu i primjerenom, a ne nerealnom nagrađivanju različitih doprinosa raznoliko (ne)talentiranih jedinki – nastoje optužiti za otimačinu! Dostojno stvarno zločinačkog sustava i mentaliteta ljudi koji u osnovi ne moraju biti zločinci, ali svojim egoističnim pragmatizmom brišu grijehe zlikovaca: „Tko je jamio, jamio je!“. Licemjerje je karakteristika sviju nas, kod nekih manje kod drugih više podnošljiva, a ponajmanje kod onih koji ga ciljano upotrebljavaju u očuvanju onog što im po božjim ili etičkim zakonima ne pripada. A pravni zakoni ionako su samo šminkeraj formuliran radi vladajućih elita (što bi trebalo biti vidljivo i iz do sada rečenog). Početkom 19. stoljeća vojvotkinja od Sutherlanda pretvorila je u pašnjake za ovce cijelu svoju grofoviju, što je prouzročilo izbacivanje i društveno „istrebljenje“ preko 15000 stanovnika u razdoblju od 1814. do 1820. Farmer iz Sutherlanda pisao je o tim događajima:
„Zaprepaštenje i zbunjenost su bili ekstremni. Malo ili nimalo vremena je dobiveno za uklanjanje osoba ili imovine, ljudi nastoje ukloniti bolesne i nemoćne prije nego ih dostigne požar; sljedeće, bore se kako bi spasili najvrednije njihovih učinaka. Plač žena i djece, rika uplašenih goveda, lovljenih u isto vrijeme od lajućih pasa pastira usred dima i vatre, sve skupa je predstavljalo scenu koja u potpunosti nadmašuje opis - to je potrebno vidjeti da bi se vjerovalo.“
Jedan od lijepih primjera stvaranja proletarijata, ljudi kojima je jedina imovina njihova radna sposobnost, koju moraju prodavati na – pazi sad – „tržištu rada“, ustvari eufemizmu za tržište radnika (živih ljudi)! Tržište roblja ponosnog raditi za gazdu (svog stvarnog vlasnika) koji ga doduše ne smije tući i silovati, ali može otpustiti, zamijeniti jeftinijom radnom snagom iz bazena sve nezaposlenijih (automatizacija smanjuje cijenu radne snage i umanjuje potrebu za njom), premještati na poslove koje zamisli, čak i u druge dijelove zemlje ili kontinenta, odrediti nadnicu po vlastitoj volji i na ine načine šikanirati roblje koje nije ni svijesno da je upravo to. Roblje, stvar kojom drugi raspolaže, roba koja se na tržištu prodaje kao i krastavci ili hrana za stoku. Tko želi, naći će bezbroj povijesnih svjedočenja o prvobitnoj akumulaciji kapitala nastaloj otimačinom.
Kad se povijesne činjenice povežu sa suvremenim otimačinama, proganjanjima Indiosa pri krčenju amazonskih prašuma, sudbinom Aboridžina, ratovima pokretanim svijetom radi nalazišta minerala, patentiranjima genoma prirodnih biljaka, perfidije da plaćanjem softvera niste i njegov vlasnik (što mnogi nastoje prevazići tzv. slobodnim softverom, odnosno otvorenim kodom), da ne nabrajamo dalje, induciraju zaključak: Ako – a do sada je to slučaj – argumenti, činjenice, pregovori (biste li vi pregovarali s kradljivcem svog televizora?) i ini racionalni postupci ne dovedu do ispunjenja zahtjeva sve većeg dijela populacije za održivim, pravednijim, ekonomski, socijalno, politički, ekološki i bioetički moralnijim sustavom, zašto bi trebalo žaliti za žrtvama (sem nevinih) neke eventualno krvave revolucije? One to zalužuju djelima kojima su u crno zavili, upropastili ili poubijali stanovnike planete tijekom polumilenijskog postojanja izrođenog sustava (mnogo više nego su to pseudosocijalizmi učinili u sedamdesetak godina postojanja). Što ne znači da on nije iznjedrio i dobre stvari, no gledajući optikom odnosa uloženog (propalih ljudskih života) i koristi, stvar bi trebala biti sasvim jasna. Onima kojima je život na prvom mjestu. Humanizam nije ni teorija, ni igra – on se dokazuje u praksi, ali ne izigravanjem „uljudbe“ prema zločincima. Kapitalizam je, štogod tko mislio, prema tragovima koje je ostavio za sobom (u ljudskim žrtvama i devastaciji cijele planete) zločinački sustav, što sve više ljudi shvaća, tražeći afirmaciju humanizma namjesto profita. Kapitalist bi i vlastitu majku faširao, samo kad bi mu to donijelo profit. Mislite li da je to pretjerivanje, pogledajte film „Soylent Green“, a tko samo odmahuje rukom neka se prisjeti da naučna fantastika propituje moguće svjetove, i da su se ne jedna predviđanja – od Verneovih do Orwellovog velikog brata koji vas svakodnevno promatra dok šećete gradom, a ni ne slutite gledaju li vas satelitske oči i kolike podatke o vama skuplja vaš mobitel ili internetski portal po kojem krstarite – ostvarila.
Ovaj sasvim ograničeni pregled ima za cilj upozoriti na temelje cijelog sistema, što zločinci, njihovi jataci, podržavatelji i naivni građani jako vole „zaboraviti“. Francuski filozof Alan Badiou, govori:
„U suštini, današnji svet je upravo onaj što ga je, genijalnom anticipacijom, nekom vrstom istinite naučne fantastike, Marks najavljivao kao razvijanje u celosti onih iracionalnih i, istini za volju, čudovišnih potencijala kapitalizma. Kapitalizam poverava sudbinu naroda malobrojnoj oligarhiji. U izvesnom smislu, to je banditski režim. Kako se to može prihvatiti da zakon sveta uspostavljaju nemilosrdni interesi jedne kamarile naslednika i skorojevića? Zar se ne mogu s razlogom nazvati „banditima“ ljudi kojima je profit jedina norma? I koji su spremni da, u službi te norme, pregaze milione ljudi ako je potrebno? To da sudbina miliona ljudi zavisi od proračuna takvih bandita sada je tako očito, tako upadljivo, da prihvatanje te „stvarnosti“ kako kažu banditska piskarala, svakoga dana sve više iznenađuje.“
Izražavaju li i „banditska piskarala“ čuđenje nad prihvaćanjem opisane stvarnosti, onda je jasno da nešto nije u redu s ljudskom vrstom. Jeli mazohistički uživati u naizmjeničnim euforijama, tugama, suzama, jadikovkama i smrtima, tek manjem dijelu (preživjelog) čovječanstva uzvraćenih nekom vrstom blagostanja na račun svojih bližnjih, a nikad ni blizu onom „kamarila naslednika i skorojevića“, ili se naprosto radi o paraliziranosti životinjskom strahom roblja pred svojim gospodarima, svodi se na isto. Da gospodar ne otpušta svojevoljno svoje robove, to je jasno, a ako se to i izuzetno desi, jedino što mu daje za poputbinu je savjet – svijet je prostran, širok ti drum! Shvatiti osnove, biti, suštine na čemu nešto počiva je preduvjet razumijevana. Svi smo mi građeni od atoma – da ih kojim slučajem ukinemo – svemir bi bio tek kaos ispunjen kretanjima nežive tvari, život i sve što on nosi sa sobom bi se naprosto raspao. Opisana bit kapitalizma, na kojoj je ustrojen – nasilje i otimačina – da se može povratno odstraniti od početaka njegove geneze, isti bi čas urodila propašću rockefellerovštine i glembajevštine na kojima je sustav građen. Naravno da, kao što nije moguće ukinuti atome, nije moguće ni povijest promijeniti, ali je zato itekako moguće spoznati na čemu suvremeno društvo (zapadnjačko) počiva, i preusmjeriti njegov razvoj u humanije vode. Jednako je jasno da shvaćanje biti ne podrazumijeva automatski i razumijevanje suštine kojoj je ona potka – za to treba dublje i otvorenog uma uroniti u problem – ali je preduvjet za to. Između žrtve i zločinca nema fifti-fifti odnosa, zato ponajveći teret – milom ili silom, što će sami morati odabrati – moraju podnijeti potonji. Bez straha da će ih to baciti u siromaštvo, ali svakako lišenih todorićevskih (primjer je tek kocka leda u čaši, spram ledenih santi bjelosvjetskih gramzivaca) vila, helikoptera, jahti, zatvorenih plaža, vlasništva nad otocima,… Što ne znači da u ograničenom obimu, kao posljedica svog rada, truda, invencije, ulaganja i pravedne raspodjele stvorenoga (ograničene čovjekom na način kao što on sve ograničava – od brzina na autocestama do broja dozvoljenih bračnih partnera!) pojedinac neće moći posjedovati neke od tih stvari. Ali ne na račun cijelog čovječanstva koje će financirati barabe i njihove potomke.
„Socijalizam kaže da mi dugujete nešto jednostavno zato što postojim. Kapitalizam, nasuprot tome, rezultira nekom vrstom realnog prisilnog altruizma: možda vam ne želim pomoći, možda mi se ne sviđate, ali ako vam ne dajem proizvod ili uslugu koju želite, gladujem. Dobrovoljna razmjena je moralnija od prisilne preraspodjele.“
Pođimo od krive pretpostavke da društvo navodno duguje nekom nešto „samo zato što postoji“, mada bismo tu mogli opširno raspravljati o humanističkoj etici ugrađenoj ne samo u filozofske sisteme već i u sve religije (da ne poznajem licemjernu i gramzljivu ljudsku narav, rekao bih kako je čudno da gdje živim ima 86% katolika!). Ostavimo se razmatranja dali i najvećem ljenčini društvo duguje makar samo poštivanje života, no – pokušajte bez dozvole hvatati zeca, pecati ribu, brati gljive ili se nastaniti ma i u nekoj pećini na terenu kojeg niste vlasnik, da upoznate to „štovanje“. I arhaični pripadnik plemena kojeg se ono odreklo, imao je slobodu življena za svoj račun, bez straha od ispisivanja kazne zarad „bespravno“ ulovljene ribe kojom se održavao na životu. Što je posljedica uvođenja vlasništva i tretiranja svega (i čovjeka) kao robe, čija se vrijednost određuje ne samo načinom proizvodnje i odnosima u njoj, već i tržišnim „zakonitostima“. Svaki proizvod nije roba; ni riba nije prvenstveno roba, već – s gledišta ljudske egzistencije – prehrambeni artikl neophodan preživljavanju, dok mu tržište ne oduzme taj atribut istovremeno lišavajući prava na preživljavanje onom tko je ne može kupiti. U svim propalim kvazisocijalističkim sistemima nikome ništa nije bilo poklonjeno. Ljudi su kruh svoj svagdašnji zarađivali vlastitim radom. Prezentirani citat podrazumijeva da se u socijalizmu nekome nastoji oteti – navodno marljivim radom zarađena imovina u kapitalizmu. Nego što! Cijela povijest kapitalizma nije posljedica nerada, lijenosti i nesposobnosti jednih a ingenioznosti drugih, već nasilja i ordinarne pljačke od samih početaka njegova nastanka (ustvari, nepotrebno je razdvajati, jer pljačka nije doli nasiilje). Pa, krenimo na izvorišta kapitalizma koja se vole zaboravljati, kao i pokolje Indijanaca ostaci kojih su zajedno s preostalim bizonima smješteni u rezervate, a na čemu se ispredaju velebne priče o američkom uspjehu i demokraciji. Tko jebe dva milijuna pobijenih „divljaka“ na čijoj otetoj zemlji (oni nisu poznavali vlasništvo nad zemljom, ali u etičkom smislu to ništa ne mijenja. Sem za one kojima je etika terra incognita) su izgradili privatna carstva, a sada prestrašeni preventivno jauču da se nešto njima (upravo ono što su sami oteli!) sprema prisilno oduzeti – preraspodijeliti. Preraspodjela i otimačina su sasvim različiti pojmovi. Prvi počiva na pojmu pravednosti, a bezobzirno otimanje tuđe imovine na nepravdi – rekli bismo i nezakonitosti, da se ono a posteriori upravo zakonima ne „legalizira“ kako bi se fiktivno pravdala zakonitost postupka stjecanja i stečenoga.
Vratimo se u Englesku 15. stoljeća - počecima rađanja kapitalizma, kad su „ovce pojele ljude“. U to vrijeme, privatno vlasništvo nad zemljom nije bila opća kategorija. Ona bijaše (osim lordovskih posjeda) zajednička – općinska, ili u zakupu na određeno vrijeme, s eventualnim naslijednim pravom do drugog ili trećeg pokoljenja, i tek je nezakonitim i prisilnim procesom ograđivanja došla u privatno vlasništvo lordova zemljoposjednika! Nakon nasilne otimačine, baš kao u slučaju pridošlica na američki kontinent, oteto bijaše zakonski „legalizirano“ čime se ništa ne briše način dolaženja u posjed – krađom! Širom regije to je dan danas izvedeno i izvodi se na perfidnije i podmuklije načine. Svaki humanist može samo reći „jebeš takav zakon i takvu legalizaciju!“. O tome sam puno pisao, pa će koga to zanima potražiti i od relevantnijih autora. Spomenimo usput, da oni koji govore kako sistem u regiji nije kapitalistički – gajeći njegovu idealističku viziju, pred očima imajući najrazvijeniji Zapad o kojem pojma nemaju (pa da su i cijeli život tamo argatovali) - ne shvaćaju povijesnu utemeljenost ni bit ovog sustava. U regiji je u tijeku, negdje više a negdje manje privedena kraju, prvobitna akumulacija kapitala - prva faza kapitalizma! Dakle, već u samoj osnovi sustava kojeg njegovi pobornici (interesno vezani, jer su na njegovim temeljima izgradili carstva, karijere i egzistencijalne niše) brane, leže nasilje i otimačina (nemojmo sad o kolonijalnoj i postkolonijalnoj otimačini suvremenog, zrelog kapitalizma), što oni jednako brzo (namjerno, dakako, sem ako nisu totalno neobrazovani) zaboravljaju. Upravo kao pokolj milijuna domorodaca ili sve vrste genocida u prošlosti. Oni žive isključivo danas, od povijesti ne uče ništa, a zašto bi se bavili utopijskim zamislima o pravednijem svijetu budućnosti, kad im je itekako dobro!
Objektivni lako razlikuju stvarnu povijest kapitalizma – onu dokumentiranu u povijesnom vremenu - i onu apologetsku koju nameće kapitalistička ekonomija, očišćenu „iskonskog grijeha“. Marx u prvom tomu „Kapitala“ jasno ilustrira taj mit:
„Ova prvobitna akumulacija igra u političkoj ekonomiji otprilike istu ulogu koju u teologiji igra greh prvog čoveka. Adam zagrize u jabuku i time se greh svali na ljudski rod. Poreklo greha objašnjava se pričanjem jedne anegdote iz prošlosti. Isto je tako u davno minulo doba bila na jednoj strani elita vrednih, razboritih i pre svega štedljivih ljudi, a na drugoj lenji nevaljalci, koji su proćerdah sve što su imah, pa i više od toga. Svakako, legenda o teološkom prvom grehu priča nam kako je čovek bio proklet da u znoju lica svoga jede nasušni hleb; no priča o ekonomskom prvobitnom grehu otkriva nam kako to da ima ljudi za koje ova božja zapovest ne važi. Svejedno. Tek tako se dogodilo da su prvi nagomilali bogatstvo, a oni drugi nisu više ništa imali da prodadu osim rođene kože. I od tog praroditeljskog greha postoji siromaštvo velike mase, koja još i danas, uprkos svemu radu, nema šta da proda do sebe samu, i bogatstvo jedne šake ljudi, koje neprekidno raste, iako su oni odavno prestali da rade. Ovakve bljutave detinjarije još prežvakuje g. Thiers, sa svečanom državničkom ozbiljnošću, pred nekad tako duhovitim Francuzima, radi odbrane propriété (vlasništva). A čim je u pitanju svojina, nameće se sveta dužnost da se stanovište dečjeg bukvara utvrdi kao jedino ispravno za staro i mlado i za sve stupnjeve razvitka. U stvarnoj istoriji osvajanje, podjarmljivanje, pljačka i ubijanje, jednom reči nasilje, igra, zna se, glavnu ulogu. U krotkoj političkoj ekonomiji oduvek je vladala idila. Pravo i »rad« bili su oduvek jedina sredstva za sticanje bogatstva, razume se uvek sa izuzetkom »ove godine«. Stvarno, pak, metodi prvobitne akumulacije sve su drugo samo ne idilični.“
Kao što se u ime izgradnje nacionalne države na zločinačkim, nacionalšovinističkim principima etničke čistoće, nastoji u javnosti (s velikim uspjehom) revidirati povijest, duboko zakopati sjećanje na zajedničku prošlost naroda ovih prostora, tako se i u ime očuvanja bogatstva stečenog otimačinom i nasiljem, nastoji ušminkati stvarna povijest njegova stjecanja. Dapače, čak se svijesni ljudi, koji traže pravedniju raspodjelu – počivajuću na radu i primjerenom, a ne nerealnom nagrađivanju različitih doprinosa raznoliko (ne)talentiranih jedinki – nastoje optužiti za otimačinu! Dostojno stvarno zločinačkog sustava i mentaliteta ljudi koji u osnovi ne moraju biti zločinci, ali svojim egoističnim pragmatizmom brišu grijehe zlikovaca: „Tko je jamio, jamio je!“. Licemjerje je karakteristika sviju nas, kod nekih manje kod drugih više podnošljiva, a ponajmanje kod onih koji ga ciljano upotrebljavaju u očuvanju onog što im po božjim ili etičkim zakonima ne pripada. A pravni zakoni ionako su samo šminkeraj formuliran radi vladajućih elita (što bi trebalo biti vidljivo i iz do sada rečenog). Početkom 19. stoljeća vojvotkinja od Sutherlanda pretvorila je u pašnjake za ovce cijelu svoju grofoviju, što je prouzročilo izbacivanje i društveno „istrebljenje“ preko 15000 stanovnika u razdoblju od 1814. do 1820. Farmer iz Sutherlanda pisao je o tim događajima:
„Zaprepaštenje i zbunjenost su bili ekstremni. Malo ili nimalo vremena je dobiveno za uklanjanje osoba ili imovine, ljudi nastoje ukloniti bolesne i nemoćne prije nego ih dostigne požar; sljedeće, bore se kako bi spasili najvrednije njihovih učinaka. Plač žena i djece, rika uplašenih goveda, lovljenih u isto vrijeme od lajućih pasa pastira usred dima i vatre, sve skupa je predstavljalo scenu koja u potpunosti nadmašuje opis - to je potrebno vidjeti da bi se vjerovalo.“
Jedan od lijepih primjera stvaranja proletarijata, ljudi kojima je jedina imovina njihova radna sposobnost, koju moraju prodavati na – pazi sad – „tržištu rada“, ustvari eufemizmu za tržište radnika (živih ljudi)! Tržište roblja ponosnog raditi za gazdu (svog stvarnog vlasnika) koji ga doduše ne smije tući i silovati, ali može otpustiti, zamijeniti jeftinijom radnom snagom iz bazena sve nezaposlenijih (automatizacija smanjuje cijenu radne snage i umanjuje potrebu za njom), premještati na poslove koje zamisli, čak i u druge dijelove zemlje ili kontinenta, odrediti nadnicu po vlastitoj volji i na ine načine šikanirati roblje koje nije ni svijesno da je upravo to. Roblje, stvar kojom drugi raspolaže, roba koja se na tržištu prodaje kao i krastavci ili hrana za stoku. Tko želi, naći će bezbroj povijesnih svjedočenja o prvobitnoj akumulaciji kapitala nastaloj otimačinom.
Kad se povijesne činjenice povežu sa suvremenim otimačinama, proganjanjima Indiosa pri krčenju amazonskih prašuma, sudbinom Aboridžina, ratovima pokretanim svijetom radi nalazišta minerala, patentiranjima genoma prirodnih biljaka, perfidije da plaćanjem softvera niste i njegov vlasnik (što mnogi nastoje prevazići tzv. slobodnim softverom, odnosno otvorenim kodom), da ne nabrajamo dalje, induciraju zaključak: Ako – a do sada je to slučaj – argumenti, činjenice, pregovori (biste li vi pregovarali s kradljivcem svog televizora?) i ini racionalni postupci ne dovedu do ispunjenja zahtjeva sve većeg dijela populacije za održivim, pravednijim, ekonomski, socijalno, politički, ekološki i bioetički moralnijim sustavom, zašto bi trebalo žaliti za žrtvama (sem nevinih) neke eventualno krvave revolucije? One to zalužuju djelima kojima su u crno zavili, upropastili ili poubijali stanovnike planete tijekom polumilenijskog postojanja izrođenog sustava (mnogo više nego su to pseudosocijalizmi učinili u sedamdesetak godina postojanja). Što ne znači da on nije iznjedrio i dobre stvari, no gledajući optikom odnosa uloženog (propalih ljudskih života) i koristi, stvar bi trebala biti sasvim jasna. Onima kojima je život na prvom mjestu. Humanizam nije ni teorija, ni igra – on se dokazuje u praksi, ali ne izigravanjem „uljudbe“ prema zločincima. Kapitalizam je, štogod tko mislio, prema tragovima koje je ostavio za sobom (u ljudskim žrtvama i devastaciji cijele planete) zločinački sustav, što sve više ljudi shvaća, tražeći afirmaciju humanizma namjesto profita. Kapitalist bi i vlastitu majku faširao, samo kad bi mu to donijelo profit. Mislite li da je to pretjerivanje, pogledajte film „Soylent Green“, a tko samo odmahuje rukom neka se prisjeti da naučna fantastika propituje moguće svjetove, i da su se ne jedna predviđanja – od Verneovih do Orwellovog velikog brata koji vas svakodnevno promatra dok šećete gradom, a ni ne slutite gledaju li vas satelitske oči i kolike podatke o vama skuplja vaš mobitel ili internetski portal po kojem krstarite – ostvarila.
Ovaj sasvim ograničeni pregled ima za cilj upozoriti na temelje cijelog sistema, što zločinci, njihovi jataci, podržavatelji i naivni građani jako vole „zaboraviti“. Francuski filozof Alan Badiou, govori:
„U suštini, današnji svet je upravo onaj što ga je, genijalnom anticipacijom, nekom vrstom istinite naučne fantastike, Marks najavljivao kao razvijanje u celosti onih iracionalnih i, istini za volju, čudovišnih potencijala kapitalizma. Kapitalizam poverava sudbinu naroda malobrojnoj oligarhiji. U izvesnom smislu, to je banditski režim. Kako se to može prihvatiti da zakon sveta uspostavljaju nemilosrdni interesi jedne kamarile naslednika i skorojevića? Zar se ne mogu s razlogom nazvati „banditima“ ljudi kojima je profit jedina norma? I koji su spremni da, u službi te norme, pregaze milione ljudi ako je potrebno? To da sudbina miliona ljudi zavisi od proračuna takvih bandita sada je tako očito, tako upadljivo, da prihvatanje te „stvarnosti“ kako kažu banditska piskarala, svakoga dana sve više iznenađuje.“
Izražavaju li i „banditska piskarala“ čuđenje nad prihvaćanjem opisane stvarnosti, onda je jasno da nešto nije u redu s ljudskom vrstom. Jeli mazohistički uživati u naizmjeničnim euforijama, tugama, suzama, jadikovkama i smrtima, tek manjem dijelu (preživjelog) čovječanstva uzvraćenih nekom vrstom blagostanja na račun svojih bližnjih, a nikad ni blizu onom „kamarila naslednika i skorojevića“, ili se naprosto radi o paraliziranosti životinjskom strahom roblja pred svojim gospodarima, svodi se na isto. Da gospodar ne otpušta svojevoljno svoje robove, to je jasno, a ako se to i izuzetno desi, jedino što mu daje za poputbinu je savjet – svijet je prostran, širok ti drum! Shvatiti osnove, biti, suštine na čemu nešto počiva je preduvjet razumijevana. Svi smo mi građeni od atoma – da ih kojim slučajem ukinemo – svemir bi bio tek kaos ispunjen kretanjima nežive tvari, život i sve što on nosi sa sobom bi se naprosto raspao. Opisana bit kapitalizma, na kojoj je ustrojen – nasilje i otimačina – da se može povratno odstraniti od početaka njegove geneze, isti bi čas urodila propašću rockefellerovštine i glembajevštine na kojima je sustav građen. Naravno da, kao što nije moguće ukinuti atome, nije moguće ni povijest promijeniti, ali je zato itekako moguće spoznati na čemu suvremeno društvo (zapadnjačko) počiva, i preusmjeriti njegov razvoj u humanije vode. Jednako je jasno da shvaćanje biti ne podrazumijeva automatski i razumijevanje suštine kojoj je ona potka – za to treba dublje i otvorenog uma uroniti u problem – ali je preduvjet za to. Između žrtve i zločinca nema fifti-fifti odnosa, zato ponajveći teret – milom ili silom, što će sami morati odabrati – moraju podnijeti potonji. Bez straha da će ih to baciti u siromaštvo, ali svakako lišenih todorićevskih (primjer je tek kocka leda u čaši, spram ledenih santi bjelosvjetskih gramzivaca) vila, helikoptera, jahti, zatvorenih plaža, vlasništva nad otocima,… Što ne znači da u ograničenom obimu, kao posljedica svog rada, truda, invencije, ulaganja i pravedne raspodjele stvorenoga (ograničene čovjekom na način kao što on sve ograničava – od brzina na autocestama do broja dozvoljenih bračnih partnera!) pojedinac neće moći posjedovati neke od tih stvari. Ali ne na račun cijelog čovječanstva koje će financirati barabe i njihove potomke.
