Ljudski duh prilično nalikuje nekom internetskom pretraživaču. Pretraživanja pojmova često zahtijevaju otvaranje novih prozora, u kojima nalazimo sijaset podataka o njima, od kojih skoro instinktivno odabiremo rezonirajuća s našim duhovnim preferencijama odgojem stečenima i/ili genetski ugrađenima (što vrlo sumnjam) u našu ličnost, a manje ona u skladu s istinom. Eto, upravo otvaram mentalni prozor u kojem su moja promišljanja glede revolucija, socijalizma, komunizma, antifašizma, partizanštine, poboja „drugomislećih“, razdruživanja i srodnih tema, te hrpe budalaština izrečenih o njima. Više kao tema za kritičko razmišljanje negoli opširno dokumentirano, s obzirom da bi se o svakoj od njih mogle (i jesu!) pisati uzajamno proturječeće knjige; knjige s različitih interesnih ishodišta. Moje ishodište je višestruko: istina, kontekst, relativnost i humanizam, izgleda mi - kad bi se dublje elaboriralo - uzajamno vrlo povezanih sa spoznajnim, filozofskim i etičkim područjem. Pa, ukratko (manje-više) razmotrimo neke tvrdnje (T) i protutvrdnje, kojih obje lako nalazimo u knjigama ili na internetu, a danas se neke podmeću kao krimen komunistima (rugale se sove sjenici!).
- T) komunisti su bili inspirirani Oktobarskom revolucijom
- sasvim krivo. Oni bijahu inspirani marksizmom i drugim teorijskom radovima o pravednijem društvu, baš kao što su pokretači Francuske i Američke buržoaske revolucije bili inspirirani masom teorijskih radova engleskih i francuskih filozofa i ekonomista. Do Oktobarske revolucije u regiji je bilo tiskano više prijevoda „Komunističkog manifesta“, što znači da su se radnici i njihova predvodnica (avangarda) mogli informirati i obrazovati na marksističkim zasadama davno prije njenog izbijanja:
„Tako je primjerice prvo izdanje Manifesta komunističke partije u regiji tiskano u nastavcima, u brojevima od 29. IV. do 25. V. u listu Pančevac 1871., u anonimnom prijevodu i popraćeno anonimnim pogovorom. Isto izdanje je pretiskano u obliku knjižice iste godine. Iduće ćirilično izdanje uslijedilo je tek 1902. u prijevodu Milorada Popovića u izdanju Radničke biblioteke. Prvo izdanje na hrvatskom jeziku izašlo je 1904. godine u Budimpešti u sklopu edicije Socijalistička biblioteka: Karl Marx, Friedrich Engels, Komunistički manifest, Tiskara Budućnost (J. Schilidberg), Budimpešta 1904…“
- T) komunisti su se borili za osvajanje vlasti
- nego što! Upravo poput francuskih i američkih revolucionara, a ni hrvatski „domoljubni branitelji“ se nisu baš borili za kuglicu sladoleda, kao što se to ne čini ni na parlamentarnim izborima. Mada, osvajanjem vlasti ližu nešto drugo svojim sponzorima.
- T) nakon pobjede, komunisti su iz vlasti eliminirali ostale opcije
- još jedan nego što! Trebali su vjerojatno, nakon 4 godine borbi, krvarenja i patnji, uključiti u vladu Mačeka (koji je u Jasenovcu imao privilegirani tretman, nakon par mjeseci pušten iz njega a na kraju je bježao put Bleiburga skupa s ustašama), ili srpske i hrvatske političare izbjegličke kraljevske vlade koji su u Londonu ispijajući šampanjce po prijemima, usput podržavali Dražu Mihailovića. Ja se izborim, a ti izvoli pa vladaj!
- T) partizani su u ratu činili zločine
- baš kao i suvremeni branitelji i ranije ustaše (i četnici, dakako), uz vrlo veliku razliku. Branitelji i ustaše imale su iza sebe organiziranu državnu strukturu, dok se partizanski pokret (općenito, a ne samo onaj u NOB), odvijao „po šumama i gorama naše zemlje ponosne“. Očekivati da će gladni, neobučeni, nedovoljno naoružani, i logistike lišeni partizani za sobom vući hrpe zarobljenih neprijatelja, dijeleći s njima svoju neimaštinu i strepeći svaki čas da im ovi zabiju nož u lađa – luda je zamisao, poput onih koji je plasiraju.
- u svojim “Memoarima”, Vladko Maček izričito piše kako “za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja”.
- u par mjeseci nakon svršetka rata izvršen je, međutim, pokolj ustaša i dijela civilnih pratitelja (naravno, i uhvaćenih četnika i njemačkih vojnika) koji su se s njima solidarizirali, a koje su Englezi „izdajnički“ predali partizanima (voli se radije reći – komunistima, s obzirom da su oni omrznutiji).
- ljudi vole vankontekstualno humanizirati, posebno na početku spomenuti kršćani koji i dan-danas širom svijeta vode ratove, ubijaju, i nalaze opravdanja svojih čina.
- prvo je bio Jasenovac i ini fašistički zločini, a tek potom Bleiburg, tj. - 'križni put“.
- ustaše i ini fašistički nakot koji je surađivao s okupatorom, istovremeno se međusobno boreći ali i surađujući, bježao je u istoj koloni sijući smrt dva tjedna nakon završetka rata u Evropi, nudeći svoju predaju onima s kojima se nisu direktno sučeljavali, bježeći od preživjelih žrtava svojih zločina, njihovih potomaka i onih koji su shvatili kakav nakot bježi pred njima, nudeći Saveznicima (koji su partizanski pokret primili među sebe kao ravnopravni antifašistički pokret) da se zajedno okrenu protiv svojih progonitelja, spašavajući svoja dupeta.
- Englezi ih nisu „izdajnički predali“ partizanima, već postupili (kao i prema svim kvislinzima) prema zaključku trojne konferencije najistaknutijih savezničkih vođa (Churchil, Roosevelt, Stalin).
- ustaše sve do 1943. godine nisu potpisale niti postupale prema partizanima po Ženevskoj konvenciji, pa se postavlja direktno pitanje (neovisno od toga dali je to bila obaveza jugoslavenske vojske u času službenog formiranja nove vlasti), zašto bi to partizani morali, kad nakon svršetka rata ustaše svojim borbenim djelovanjem predstavljahu isključivo teroriste, a ne nikakvu regularnu vojsku, propale iregularne (koju nitko sem par fašističkih i kvislinških država nije priznavao) države?
„Najkontroverzniju politiku po pitanju priznanja NDH je vodio Vatikan koji tu takozvanu državu nikada nije službeno priznao, ali je poslao svog neslužbenog diplomatskog predstavnika u nju kome je bilo zabranjeno posjetiti ministarstvo vanjskih poslova, ali su poglavnik i sva ostala ministarstva bila dopuštena. S druge strane Vatikan je također priznavao nedjeljivost Jugoslavije i njenu kraljevsku vladu.“
- zločini partizana ne mogu se vankontekstualno sagedavati, izvan vremena kad su počinjeni, izvan razumljive ogorčenosti i osvetoljubivosti žrtava fašističkih zločina (nad kojima su se i njihovi sponzori zgražavali), i izvan korelacije sa srodnim zbivanjima u drugim zemljama Evrope.
- T) komunisti su ubijali drugomisleće
- kad se već ubija, onda se to ne čini s drugomislećima, već drugodjelujućima.
- T) „zločin je zločin“, kažu oni koji bi se prvi pobunili kad bih njihov samoobrambeni zločin u spašanju najbližih izjednačili s likvidacijom napadača. Da ne spominjem na početku spomenuto licemjerje vjernika spram božje zapovjedi.
- u vrijeme rata, Vrhovni štab je više puta upućivao pozive fašistima (osim ustašama!) za predaju, obećavši im amnestiju. Zašto su ustaše izuzete? Ne samo zbog izvršenih zločina, već stoga što su se ostali domaći fašisti makar formalno borili – svatko sa svojim predodžbama, dakako – za očuvanje cjelovitosti države. Ustaše (NDH) su bili izdajnici tadanje države (upravo kao – sviđalo se to nekome ili ne – suvremena Hrvatska i Srbija koja se odrekla Slovenije, kao i potonja), dok s onovremenog stanovišta četnici (i partizani, naravno) to nisu bili. To nije tvrdnja iza koje bih ili ne bih stajao, to je logička posljedica definicije, što samo pokazuje ono što rekoh na početku – relativnost ljudskih pojmova i prosudbi, kao i prečestu njihovu interesnu zasnovanost, ili barem tumačenje. Izdajstvo se uvijek kažnjava najvećom mogućom kaznom, a tko ne vjeruje neka pokuša izdvojiti Istru, Dalmaciju, Slavoniju ili Međimurje iz RH.
- T) postoje Titove zapovjedi kojima je direkto naređivao te zločine
- do danas nije predočen ni jedan dokument koji bi podupro te tvrdnje, ali zato postoji niz dokumenata koji pokazuju suprotno, primjerice:
„Unatoč u literaturi često navođenim zapovijedima vrhovnog zapovjednika NOV i POJ/JA i generalnog sekretara Komunističke partije Jugoslavije, J. Broza Tita, primjerice: od 8. 11. 1941. „Pod pretnjom kazne smrti zabranjuje se odgovarati na [te] zločine sličnim protumerama koje nisu dozvoljene u partizanskim redovima“, od 6. 12. 1944. da „Sa svim zarobljenicima ima [se] postupati po međunarodnom pravu. Za svako odstupanje od ovoga i kršenja mojih naređenja najstrože ću postupati“, te posebice od 14. 5. 1945., da se poduzmu „najenergičnije mjere da se po svaku cijenu spriječi ubijanje ratnih zarobljenika i uhapšenika od strane jedinica, pojedinih organa i pojedinaca“, brojni događaji i dokumenti potvrđuju da je ubijanje ratnih zarobljenika tijekom, potkraj i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata bilo uobičajeno i nekažnjavano. Ministar narodne obrane i vrhovni zapovjednik JA, maršal J. Broz Tito obavijestio je 14. 5. 1945. Glavni štab Slovenije da je naredio štabovima Prve, Druge, Treće i Četvrte jugoslavenske armije da predaju ratne zarobljenike glavnim štabovima Slovenije i Hrvatske i zatražio je od Glavnog štaba Slovenije da dostavi točan broj ratnih zarobljenika. Naredbu štabovima armija da dostave podatke o brojnom stanju ratnih zarobljenika J. Broz Tito je dostavio slijedećeg dana.“
- T) četnici su bili fašisti/antifašisti – ovisno o tome tko to tvrdi
- na samom početku kapitulacije Jugoslavije, oni su se formirali kao „partizanski“ pokret otpora okupatoru, koji je podržavao kralja u izgnanstvu i monarhističku Jugoslaviju. Upravo stoga je Tito s njima i pregovarao (bezuspješno) o suradnji. Ubrzo su se, međutim, sasvim pasivizirali, a potom prišli suradnji s okupatorom (Nijemcima i Talijanima) ali i ustašama – time zauvijek izgubivši prefiks anti u definiciji koju mnogi u Srbiji ponovno žele oživjeti.
- T) Tito je sa svime bio upoznat
- dakako! Kao i Tuđman s hrvatskim ratnim zločinima u proteklom ratu. Svaki od njih je imao svoja ograničenja i razloge radi kojih nije reagirao. Nije mi cilj uspoređivati te razloge, ali oni svakako nisu jednakovrijedni i jednakoprihvatljivi.
- T) partizanski (komunistički) zločini su bili inspirirani klasnim odnosom prema žrtvama
- djelomično je to točno, ali u manjoj mjeri negoli je to bila suradnja s okupatorom i domaćim izdajnicima, bilo u direktnom vršenju zločina, bilo u njihovoj logističkoj potpori. Primjerice, 1793. godine:
„2. avgusta Convent objavljuje totalni rat tradiciji. Od 500 000 ljudi bačenih u tamnice, bez suđenja je ubijeno 10-20 000. a “nestalo” 35-40 000. Ostalo je učinila glad i nemilost totalno iracionalnih masa. Francuska je ličila na ogromnu gladijatorsku arenu u kojoj su krv i smrt bili jedini zakoni.“
Jesu li to „genetski Francuzi“ ubijali druge etnije, ili se naprosto revolucija obračunavala s eksploatatorima ne glede na njihove gene (posebno je pitanje zašto je to moralo biti nasilno, a ne ljudski dogovor s iskorištavateljima da se malo humaniziraju. Kako god je pitanje naivno i smiješno, dublje mislećima bit će jasno na što smjeram). Čudo jedno kako nikoga od „pravovjernih domoljuba i humanista“ ne uzbuđuju ovakvi podaci.
- T) svećenstvo inzistira na poboju svojih suradnika s okupatorom i njegovim kvislinzima kao nepojmljivim zločinima (i Stepincu se nakon rata nudio odlazak iz zemlje umjesto izdržavanja kazne, na što nije pristao!).
- pitanje, temeljem činjenica:
„Početkom rujna 1792., pruske i austrijske jedinice došle su nadomak Pariza, gdje je panika bila sve veća, a svjetina je pobjesnila. Samo u nekoliko dana pobijeno je oko 1400 svećenika i plemića, koji su bili u zatvorima, zbog glasina da spremaju kontrarevoluciju (a u zatvoru su!).Taj će događaj ostati upamćen kao „Rujanski masakr““
„Komitet javnog spasa obrušio se i na Crkvu. Crkvena zdanja su prodavana ili pretvarana u skladišta, a bilo je pokušaja prenamjena crkava u Hramove razuma. Sankiloti su čak upali i u katedralu Notre Dame i preimenovali je u Hram Razuma, a tamošnji kip Djevice Marije su izbacili i postavili lijepu glumicu koja je predstavljala božicu Razuma i Slobode. Kipovi svetaca su razbijani, a neki su čak slani na giljotinu!!.Od svećenika se tražilo da se odreknu svoje vjere. Školstvo, ženidbe, razvodi, rođenja..., sve je to izvučeno iz ruku Crkve i predano državi na upravljanje.“
Jesu li i ovo „nepojmljivi“ zločini za današnje svećenstvo (uključivo ono hrvatsko) koje je uspjelo - nakon niza zaoštravana i smirivanja uzajamnih tenzija - sklopiti prešutni dogovor s buržoazijom i kapitalom, jedan od uvjeta kojega je (čini se) bila i šutnja o tome? Ali ne i o aktualnim protivnicima kapitala, od kojih im zbiljski i prijeti najveća opasnost. Nije li to prejadno, za vjeru samu a još više njene tisućljetne sljedbenike, bez obzira na najgroznije zločine u povijesti koji direktno proturječe njenim učenjima?
- T) komunisti su od samog početka željeli promijeniti društveni sustav, ostvariti socijalizam
- da, a hrvatski branitelji su se od samog početka „idealistički“ borili za Hrvatsku, bez primisli na privilegije, a kad im je uspjelo – osladila im se pomisao na njih. Zar ne? Nisu li od samog početka francuski revolucionari željeli zamijeniti feudalizam s kapitalizmom? Ta, nisu li tuđmanoidi od samog početka željeli zamijeniti kakav-takav jugoslavenski socijalizam, kapitalizmom?
- T) kad su komunisti nacionalizirali imovinu i pretvorili je u društvenu, to je bila najobičnija otimačina i povreda prava vlasništva
- naravno, a kad je hrvatska država podržavila svu imovinu koju su pola stoljeća stvarali njeni građani, kada su ti isti građani bili popljačkani, kad su stotine tisuća završile na burzi rada izbačeni od novih gazda na ulicu,… - to je, naravno, sveto pravo vlasnika u obrani svoje imovine, ma stekli je i pljačkom. O povredi (otimanju) prava jedinog neotuđivog vlasništva proletera, njegove stručnosti i radne sposobnosti nekako se slabo govori. Iz razloga što kapital njih ne tretira kao ljude, već kao robu („tržište rada“).
- T) „socijalizam je bio, uneredio se za sva vremena, zato ga nitko i ne zaziva više, Žižek zna."
- naravno da Žižek zna:
"Europa mora još jednom otkriti socijalizam, umjesto da europski ljevičari traže inspiraciju u kapitalizmu s ljudskim licem"
- T) Tito je bio najvjerniji Staljinov sluga i sljedbenik
- i kritičari su u djetinjstvu kakili i piškili u pelene, zašto se onda i danas ne nazivaju usrancima i popišancima? Premnogi su posve nesposobni usporediti temelje socijalizma sa modusima njegova ostvarenja, s obzirom da „put prema paklu može biti popločan dobrim najmerama“, ovisno od toga tko vrši taracanje puta. Kao u slučaju svih vlada „neovisne i suverene“, koje su po ekonomskim parametrima dovele zemlju do predzadnjeg mjesta u EU. Tito se razišao sa Staljinom i „realsocijalizmom“ još 1948. godine (nitko ne proziva Tuđmana koji je upravo u tim vremenima bio član Partije), i od tada je jugoslavenska verzija socijalizma neusporediva s ma kojom drugom u svijetu. Kritički odnos prema njoj može biti usporedba ostvarenog s teorijskim temeljima.
- T) Goli otok, zločin i sramota
- Goli otok kao logor ima kontekstualno objašnjenje, u sklopu Staljinovih prijetnji intervencijom, i njemu vjernih kadrova unutar jugoslavenske komunističke partije, što nimalo ne abolira zločine počinjenje na njemu. Ukupno bijaše u kazamatu - do ukidanja - zatočeno oko 16000 zatočenika (ponajviše Srba i Crnogoraca), od čega je uslijed ubistava, samoubojstava i prirodnom smrću stradalo 413 ljudi. Uglavnom su zatočenici bili članovi KPJ koji se nisu uspjeli prilagoditi novom, antistaljinističkom kursu Partije, a ponajveće suze liju zbog njih oni koji riječ komunista ne mogu ni smisliti. Neovisno od humanističkog stava da je svaki izgubljeni život vrijedan žaljenja, zamislite njihovu reakciju da je kojim slučajem pobijedila staljinistička partijska linija. (Kontra)revolucije jedu svoju djecu – poznata je uzrečica, a ponajbolje bi je mogli shvatiti upravo najvatreniji velikohrvatski „domoljubi“, s obzirom da se postepeno odriču svih komunista i ekskomunista (osim Tuđmana) bez kojih ne bi bilo Republike Hrvatske (Mesić, Manolić, Boljkovac, Degoricija, Račan, Perković, Mustač,…).
- T) fašisti su ljevičari, a socijalisti i fašisti su isti
- je, nego kaj!
- T) dosta nam je ustaša i partizana!
- graditeljima država trebalo bi biti dosta onih koji bi njene temelje gradili, sami nemajući moralnih osnova. Zato se ni ne znaju postaviti prema aktualnim (a kamoli prošlim) etičkim problemima svojih srodnika, a država im je kakva već jeste. Bez čvrstih temelja, jer je grade isto takvi ljudi. Kakvo će narasti stablo ovisi o zdravlju njegovih korjena; u korjenu države je zdrav odnos prema prošlosti (to nema nikakve veze s neumjerenim laudama i iživljavanjima etničnosti), jer ako ga nemaju sadašnje generacije, kako će ga imati tek potomci spram djelovanja i tvorevine svojih očeva?
- T) Hrvatska je po „Ustavu SFRJ“ iz 1974. Godine imala pravo na „razdruživanje“
- beskrajno se ponavlja ova tvrdnja, ali:
„Teritorij Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije jedinstven je i čine ga teritoriji republika. Teritorij republike ne može se mijenjati bez pristanka republike, a teritorij autonomne pokrajine – ni bez pristanka autonomne pokrajine. Granica Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ne može se mijenjati bez suglasnosti svih republika i pokrajina. Granica između republika može se mijenjati samo na osnovi njihova sporazuma, a ako se radi o granici autonomne pokrajine, i na osnovi njene suglasnosti.“, (Dio prvi, SFRJ)
Za razliku od bezbrojnih mentalnih silovatelja uma, koji pričaju o nekom „pravu“ iz spomenutog ustava, u citiranom odlomku jasno je pod kojim se uvjetima ono može konzumirati, o čemu dreseri uporno šute (izgleda da je jedino Slovenija ispunila te uslove). I takozvana Badinterova komisija „čija je zadaća bila da rješavanjem spornih pravnih pitanja pospješi mirno rješavanje krize u tadašnjoj Jugoslaviji“ –odluke koje najčešće služe za pravdanje legaliteta nezavisnosti novih država - u 10 mišljena koja je tijekom rada iznijela „elegantno“ je zaobišla taj problem, izjavom da se ne radi o nikakvoj secesiji već o raspadu Jugoslavije (arbitražna komisija je mišljenja „da je SFRJ u procesu raspadanja“, 10.decembar 1991.). Nisam baš toliko ograničen da se ne slažem s jednim komentatorom:
„Forenzika koja će poslužiti kome? Pošteno prema povijesti, ali mrtvac je već opljačkan, kosti su mu raznijele zvijeri. Na lešu su izrasle nakaze. Ovakvi tekstovi su vremeplovski dronovi koji nadlijeću prizorište.“,
jedino što ne volim da me bez mog pristanka siluju – država, predsjednice (hm, ovaj čas možda,…) predsjednici, premijeri, kojekakve komisije, vladajuće ili opozicijske stranke, a ponajmanje oni koji papagajski ponavljaju naučeno gradivo. Ne spadam u bulumentu „uglednika“ i „novinara“ spremnih lagati za Hrvatsku, niti otrpjeli laž u njeno ime, jer su mi istina i humanističke vrijednosti važnije od ma koje države svijeta. Mirenje sa aktualnim stanjem stvari ama baš nikakve logičke veze nema s istinom i istinitošću; ono je prvenstveno indikator emocionalnog stanja ljudi koje se – za razliku od vječne istine – učas lako mijenja u rasponu od smijeha do plača.
Eto, zatvaram jedan dio windowsa uma, s minimalnom nadom da će oni zbog kojih pišem, pokušati otvoriti neki vlastiti, za kritička preispitivanja. Ne radi se u tekstu o pravdanju zločina, zločinaca ili društvenog sistema ovog ili onog (mada po tom pitanju autor ima čvrste nazore), već o pokušaju provjetravanja (ali ne otpuhivanja činjenica i uzročno posljedičnih veza) mentalnih odaja, otvaranjem ponekih prozora koji su pretjerano dugo zatvoreni. U osoba uvjerenih da je danas uvijek bilo danas (i jučer, i da će to sutra biti), pa sude isključivo nadresiranim mentalnim tvrdnjama o vremenima kad su vladala druga pravila igre. Naprosto, igraju se Boga! Da su toliki humanisti, onda bi od Mojsijevih vremena kad im se Bog lično obratio (hm, preko posrednika, a posrednici između istine i njene interpretacije oduvijek su sumnjiva fajta), poštivali Njegove zakone, umjesto prebrojavanja tko je, koliko je, i iz kojih razloge pobio one „druge“ (ne fašisti komuniste niti obrnuto, već skoro isključivo vjernici različitih tipova one inovjerne ili svoje vlastite). Suvremene generacije, posebno one koje nisu stasale u, niti išta znaju o prošlim vremenima (sem nadresiranih, vankontekstualnih „podataka“) su se upele suditi o krimenima i „krimenima“ povijesti, samo ne o vlastitima. Ljudi su nesnalažljivi u vremenu, ne poznaju činjenice, kontekste zbivanja, da je moral vremenski ovisna kategorija, da je svaka prosudba relativna – kako u istim vremenskim okvirima, tako i kad se vrši desetljećima ili stoljećima udaljena od zbivanja - a napose zavedeni u prosudbi historijskih zbivanja poviješću i neposrednim doživljajem vlastitim i svojih najbližih. Nikad nisam pravdao partizanske (komunističke) zločine, nigdje u tom smislu upotrijebio riječ pravdati (u smislu – braniti), ali jesam riječ razumjeti, što sam uvijek naglašavao. Retardiranima, koji ne shvaćaju razliku među njima, zalud je išta tumačiti. Mnogo fažola treba popapati, da bi se od tvrdnji tipa „Žižek to zna“ stiglo do dokaza o vlastitom lupetanju. Jer, neki grah jedu zbog biološkog i duhovnog rasta, a drugi samo zato da prde u vjetar.