NAPOMENA: Ladislava Babića čitatelji SBPeriskopa poznaju kao autora iz rubrike Pjesnici su čuđenje na netu. Babić je kolumnist portala tacno. Tekst pod naslovom "Čekajući dozrijevanje" napisao je samo za SBPeriskop.
Priznajem da me pomalo psihički opterećuje antiteza između rječitosti i nedostatka djelovanja, začinjenog uvjerenjem da kao razumijem stvari. Hrpa tekstova, nalik mojima i daleko boljih, samo je indikator nedostatka djelovanja koje bi nešto stvarno suštinski izmijenilo. Manje više spontani izlasci na cestu predstavljaju tek ograničeni bunt bez suvisle ideje konkretnih ciljeva općedruštvene preobrazbe (za što treba kvalitetno vodstvo sa usklađenim planom objašnjenim narodu, kako bi ovaj uistinu shvatio konkretne ciljeve), koji mogu donijeti tek štetu ili vrlo ograničene promjene, nakon kojih se ponavljaju ista pitanja. Ima komentatora članaka koji često svoje komentare završavaju skeptičnim "I što sad?" - demonstraciji vlastite nemoći podjednake onoj člankopisaca. I jedni i drugi kao da prizivaju kojekakve Spasitelje. Čak i da se pojavi neki realni a ne zalud očekivani biblijski, nikad se ne može znati neće li se jednoj lijepog dana umisliti i natjerati nas na ponovno očekivanje nekoga da nas spasi njega! S druge strane, pravi spasitelj, bolje rečeno oru(ž/d)je u njegovim rukama, može biti tek osviješteni narod (u najširem smislu) koji će slijediti vodstvo u zahtjevima za realizacijom pravica pripadajućim svim ljudima svijeta. Tek onda su one autentično humane. Što će reći da istinsko rješenje može biti samo globalno – u obuhavtnosti i kvaliteti - jer će svako parcijalno „rješenje“ i nadalje samo izazivati konflikte većeg ili manjeg intenziteta. Kad se potegne pitanje socijalističke revolucije, njeni protivnici naročito živnu upravo kad netko zastupa njenu globalnost; kao to bi bilo nametanje svijetu neprihvatljivih (totalitarnih) standarda. Zašto nametanje, ako se narod slobodno odlučio? Zašto neprihvatljivih, ako nisu nametnuti, već izabrani po slobodnoj volji? Tim prije bodu u oči prigovori o „naturanju cijelom svijetu“, koji najčešće izlaze iz ustiju širitelja svojih standarda liberalne demokracije svim raspoloživim sredstvima, uključivo i oružana – ustvari, mimikrijom za ostvarivanje vlastitih interesa. Iako demokracija po definiciji ne mora korelirati sa oblikom društveno-ekonomskog sistema (uostalom, tvorci termina su robovlasnički antički Grci), činjenica je da se svijetu podastire isključivo u zapadnjačkom, kapitalističkom omotu, unatoč upornih tvrdnji da se ne radi o širenju njega već „liberalne demokracije“!
Uvjeren sam da većina ljudi, zarobljenih relativizmom tumačenja pojmova (poput pravde, prava, osviještenosti, ravnopravnosti, slobode, istine, morala,...) i brojnošću njihovih tumača, ne shvaća ni sadržaj pojma demokracija, što se onda djelatno koristi u njihovom ekonomskom podjarmljivanju. Jer, nit' su u igri rase, niti religije, niti etnije, ni kultura,... – osnova svega tijekom cijele historije sadržana je u riječi – ekonomija. Ljudima se vlada da bi se vladalo raspodjelom materijalnih dobara koja odgovara eliti. Ljudi o demokraciji misle samo kao o „vladavini naroda“, a kad im se pruži priliku da zaista sami ovladaju svojom materijalnom i duhovnom reprodukcijom (samoupravljanje) bježe od toga, predajući se u ruke svojih predstavnika. Kad bi ovi barem zastupali autentične interese naroda! Recimo,
„U Aristotelovo vrijeme, dobna je granica za ostvarivanje građanskog prava spuštena na 18 godina. Članovi atenske vlade... mogli su biti birani (na rok od mjesec dana!) ždrijebom, po teritorijalnom principu, između svih građana s građanskim pravima bez obzira na njihovo bogatsvo. Mandat po 50 vijećnika iz svake od deset teritorijalnih jedinica (fila) trajao je otprilike 35 dana, tako da se tijekom godine u „vladi“ izmijenilo 500 građana. Između njih, opet ždrijebom, je biran predsjednik ali samo na jednu noć i jedan dan, a nije mogao dvaput isti čovjek vršiti tu dužnost – toliko su Atenjani bili na oprezu! Neki činovnici, za dužnosti koje su zahtijevale posebna znanja (blagajnici ratne i kazališne blagajne, bunarski nadzornici), bili su birani a ne ždrijebani. Glasanje se u pravilu vršilo javno, dizanjem ruku, tako da je svatko mogao znati kako su mu sugrađani glasali. U tzv. zlatno doba Atene... da bi se spriječila opasnost od nemogućnosti ostvarivanja političkih prava najsiromašnijih građana, bilo zbog ekstremnog siromaštva bilo zbog neznanja, uvedeno je niz mjera s namjerom popravljanja njihova materijalnog statusa (uvedene su plaće javnih dužnosnika, dodjela zemlje obezvlaštenim građanima, javna pomoć invalidima, siročadi i siromašnima te ostale vrste socijalne pomoći).“
Možemo reći da je cijela povijest njenog razvoja na Zapadu skrenula; umjesto smjerom razvijanja ovakvih načela – sudjelovanje svih članova zajednice u upravljanju njome - upravo putem njihova poništavanja i zamjene formalnom demokracijom, u suštini realiziranom gotovo isključivo tek pravom glasanja na izborima. Sve pozitivne tekovine uz opće pravo glasa, poput rasne, etničke, spolne, rodne jednakosti i razvijanja građanskih prava, kako god bile progresivne i neophodni sastojci istinske demokracije, ma kako se ponosili njima, u osnovi su tek sekundarnae posljedice koje ne karakteriziraju domete demokracije iz jednostavnog razloga - jer su ograničene ekonomskom nejednakošću, instrumentom koji elite ni ne namjeravaju ispustiti iz ruke dok im se ne preotmu uzde. Od tri vida - političke, socijalne i ekonomske – demokracije, ponajmanje se postiglo na ovoj poslijednjoj. Politička se demokracija svodi na partitokraciju, i tek je inicijativa za referendum konzervativne Zdenke Martić natjerala stranke da u ograničenom obimu počinju razmišljati o mogućnosti izbora konkretnih ljudi, a ne stranaka. „Socijalna demokracija obuhvaća besplatno obrazovanje, besplatnu liječničku njegu, socijalnu zaštitu, mirovine i umjerene raspone u dohocima“, a obje su direktno zavisne od zakržljalog stupnja ekonomske demokracije. Hoćete li, recimo, sa 2500Kn plaće voditi predizbornu kampanju po cijeloj državi? Misle li trafikantica ili profesor poslati djecu studirati na isto mjesto kao tip sa pola milijuna plaće, a nakon diplomiranja nagraditi ga krstarenjem širom svijeta? Sasvim je jednostavno uvidjeti da ostvarenje drugih oblika demokracije ovisi o ostvarenju one koju ekonomske elite u sprezi sa političkima, čvrsto ograničavaju.
U osnovi, stvari su - napose s etičkog stajališta - vrlo jednostavne. No, ljevica odnosno lijevi autori i stranački kadrovi prečesto su opterećeni rasprama o - u cjelini uzevši - sasvim minornim razlikama, na kojima onda oštre svoj intelekt sve do stupnja potpunog, ne samo intelektualnog već i političkog razlaza. Danas stranačke frakcije uglavnom figuriraju tek kao teorijski koncept, jer već i sitnija razilaženja među vrhuškom dovode do cijepanja i osnivanja još "pravovjernijih" strančica. Na žalost, poput njih, narod još bezglavije luta oceanom neshvaćanja svojih pravih interesa. Eto, neki su ga 1941. uvjerili u jedne, a 1991. drugi usadiše u njega i njegove neposredne potomke, sasvim druge „vrijednosti“. Lako je to činiti jer gomila (i većina njenih pripadnika) nije usvojila konzistentan moralni sklop pravih vrijednosti koje treba slijediti, pa ih jednostavno kroz život vodi svakodnevna korist koju očekuju da će - od prilike do prilike - zadovoljiti na često posve oprečne, međusobno isključive (ne)etičke načine.
U očekivanju smo „Spasitelja“, bolje rečeno, inicijatora narodnog bunta, koji neće biti puki populist veći idejni i praktični pokretač realnog ostvarivanja očekivanja najvećih vizionara ljudskog roda, i pritajenih čežnji ogromne većine njegovih pripadnika, a vječitom strahu u što će nas uvaliti, jer povijest nije najbolja referenca za optimistička očekivanja. Ima, doduše, perioda koji su obećavali - poput onog od 1941. do 1991. - ali su se poput vrča od nekvalitetnog materijala prvom prilikom razbili u paramparčad. Za upravljanje autom treba vozački ispit, društva mogu voditi svakojake šuše bez i najmanje sposobnosti upravljanja u opću korist. Ali, zato za sebe lično voze poput Nikija Laude! Postoje moralni ljudi širom svijeta; Ivan Grubišić se, kao saborski zastupnik, odrekao svoje plaće, donedavni urugvajski predsjednik Jose Mujica je nedostižni primjer svim predsjednicima država (valjda ga zato ni ne oponašaju!), no mnogi moralni svjetionici ne raspolažu žarom i karizmom vođe koji bi ljude poveo njihovim putem. Oni svojim životom samo demantiraju tvrdnje o utopičnosti ideala koje su lično uspjeli ostvariti. Ukoliko bismo čekali evolutivni prijenos tih moralnih vrednota na sve članove društva, vjerojatno starost svemira ne bi bila dovoljna za realizaciju. Zato je potrebno zamijeniti okvir, unutar kojega će se ljudi malo pomalo prilagođavati novom sklopu vrijednosti na kojem je on izgrađen. Svima koji će graknuti da zagovaram nasilnu revoluciju, odgovaram sa, i ne i da – ovisno od okolnosti koje svakako neću ja potaknuti niti izabrati. Cijeli narod je ubačen u socijalistički sustav pa mu se desetljećima prilagođavao; potom je isti taj narod smješten u kapitalistički kojem se upravo prilagođava, unatoč sve raširenijim spoznajama o njegovoj neprihvatljivosti (slijedom spoznaja o izrabljivanju, rastu nejednakosti među ljudima, krizama koje izaziva, devastacije životne sredine, neracionalnom korištenju sirovina, privatizacije voda, genoma itd; još određenije - zbog etički neprihvatljivih pretpostavki koje leže u njegovoj osnovi) po narode svijeta i svakog pojedinca (naravno, sem manjine koja ga upravo koristi za dominaciju nad većinom). Samo oni koji očekuju da je sistem koji im je po volji vječan, mogu imati obraza u to uvjeravati narod, i sprečavati ga da sam odabere prihvatljiviji okvir od onoga u koji je ubačen. Nije mi poznato da je igdje u svijetu do izbora kapitalističkog sustava došlo referendumskim, konsenzulanim izjašnjavanjem naroda (čileanski, Allendeov socijalizam je upravo na taj način instaliran i potom nasilno srušen). A bilo koji nasilni prevrat se uvijek tumači upravo na taj način, da bi odmah potom bilo blokirano svako, zaista demokratsko, mirno referendumsko izjašnjavanje naroda o tome što želi. Ako netko desetljećima maltretira i drži u ropskom položaju drugu osobu, sam je – bez prava žalbe - odabrao čas kad će mu ona zavrnuti vratom. Slična sudbina namijenjena je i društveno-ekonomskim sistemima, kad „dara prevrši mjeru“. Jasno da to ne ovisi o ovim ili onim zahtjevima pojedinaca, već o sazrijevanju naroda (koji neizmjerno sporije zrije od jabuka na grani) do sposobnosti odbacivanja balasta predrasuda koje ga sprečavaju uvidjeti istinske ljudske vrijednosti, i kretanja njihovim putem.
Priznajem da me pomalo psihički opterećuje antiteza između rječitosti i nedostatka djelovanja, začinjenog uvjerenjem da kao razumijem stvari. Hrpa tekstova, nalik mojima i daleko boljih, samo je indikator nedostatka djelovanja koje bi nešto stvarno suštinski izmijenilo. Manje više spontani izlasci na cestu predstavljaju tek ograničeni bunt bez suvisle ideje konkretnih ciljeva općedruštvene preobrazbe (za što treba kvalitetno vodstvo sa usklađenim planom objašnjenim narodu, kako bi ovaj uistinu shvatio konkretne ciljeve), koji mogu donijeti tek štetu ili vrlo ograničene promjene, nakon kojih se ponavljaju ista pitanja. Ima komentatora članaka koji često svoje komentare završavaju skeptičnim "I što sad?" - demonstraciji vlastite nemoći podjednake onoj člankopisaca. I jedni i drugi kao da prizivaju kojekakve Spasitelje. Čak i da se pojavi neki realni a ne zalud očekivani biblijski, nikad se ne može znati neće li se jednoj lijepog dana umisliti i natjerati nas na ponovno očekivanje nekoga da nas spasi njega! S druge strane, pravi spasitelj, bolje rečeno oru(ž/d)je u njegovim rukama, može biti tek osviješteni narod (u najširem smislu) koji će slijediti vodstvo u zahtjevima za realizacijom pravica pripadajućim svim ljudima svijeta. Tek onda su one autentično humane. Što će reći da istinsko rješenje može biti samo globalno – u obuhavtnosti i kvaliteti - jer će svako parcijalno „rješenje“ i nadalje samo izazivati konflikte većeg ili manjeg intenziteta. Kad se potegne pitanje socijalističke revolucije, njeni protivnici naročito živnu upravo kad netko zastupa njenu globalnost; kao to bi bilo nametanje svijetu neprihvatljivih (totalitarnih) standarda. Zašto nametanje, ako se narod slobodno odlučio? Zašto neprihvatljivih, ako nisu nametnuti, već izabrani po slobodnoj volji? Tim prije bodu u oči prigovori o „naturanju cijelom svijetu“, koji najčešće izlaze iz ustiju širitelja svojih standarda liberalne demokracije svim raspoloživim sredstvima, uključivo i oružana – ustvari, mimikrijom za ostvarivanje vlastitih interesa. Iako demokracija po definiciji ne mora korelirati sa oblikom društveno-ekonomskog sistema (uostalom, tvorci termina su robovlasnički antički Grci), činjenica je da se svijetu podastire isključivo u zapadnjačkom, kapitalističkom omotu, unatoč upornih tvrdnji da se ne radi o širenju njega već „liberalne demokracije“!
Uvjeren sam da većina ljudi, zarobljenih relativizmom tumačenja pojmova (poput pravde, prava, osviještenosti, ravnopravnosti, slobode, istine, morala,...) i brojnošću njihovih tumača, ne shvaća ni sadržaj pojma demokracija, što se onda djelatno koristi u njihovom ekonomskom podjarmljivanju. Jer, nit' su u igri rase, niti religije, niti etnije, ni kultura,... – osnova svega tijekom cijele historije sadržana je u riječi – ekonomija. Ljudima se vlada da bi se vladalo raspodjelom materijalnih dobara koja odgovara eliti. Ljudi o demokraciji misle samo kao o „vladavini naroda“, a kad im se pruži priliku da zaista sami ovladaju svojom materijalnom i duhovnom reprodukcijom (samoupravljanje) bježe od toga, predajući se u ruke svojih predstavnika. Kad bi ovi barem zastupali autentične interese naroda! Recimo,
„U Aristotelovo vrijeme, dobna je granica za ostvarivanje građanskog prava spuštena na 18 godina. Članovi atenske vlade... mogli su biti birani (na rok od mjesec dana!) ždrijebom, po teritorijalnom principu, između svih građana s građanskim pravima bez obzira na njihovo bogatsvo. Mandat po 50 vijećnika iz svake od deset teritorijalnih jedinica (fila) trajao je otprilike 35 dana, tako da se tijekom godine u „vladi“ izmijenilo 500 građana. Između njih, opet ždrijebom, je biran predsjednik ali samo na jednu noć i jedan dan, a nije mogao dvaput isti čovjek vršiti tu dužnost – toliko su Atenjani bili na oprezu! Neki činovnici, za dužnosti koje su zahtijevale posebna znanja (blagajnici ratne i kazališne blagajne, bunarski nadzornici), bili su birani a ne ždrijebani. Glasanje se u pravilu vršilo javno, dizanjem ruku, tako da je svatko mogao znati kako su mu sugrađani glasali. U tzv. zlatno doba Atene... da bi se spriječila opasnost od nemogućnosti ostvarivanja političkih prava najsiromašnijih građana, bilo zbog ekstremnog siromaštva bilo zbog neznanja, uvedeno je niz mjera s namjerom popravljanja njihova materijalnog statusa (uvedene su plaće javnih dužnosnika, dodjela zemlje obezvlaštenim građanima, javna pomoć invalidima, siročadi i siromašnima te ostale vrste socijalne pomoći).“
Možemo reći da je cijela povijest njenog razvoja na Zapadu skrenula; umjesto smjerom razvijanja ovakvih načela – sudjelovanje svih članova zajednice u upravljanju njome - upravo putem njihova poništavanja i zamjene formalnom demokracijom, u suštini realiziranom gotovo isključivo tek pravom glasanja na izborima. Sve pozitivne tekovine uz opće pravo glasa, poput rasne, etničke, spolne, rodne jednakosti i razvijanja građanskih prava, kako god bile progresivne i neophodni sastojci istinske demokracije, ma kako se ponosili njima, u osnovi su tek sekundarnae posljedice koje ne karakteriziraju domete demokracije iz jednostavnog razloga - jer su ograničene ekonomskom nejednakošću, instrumentom koji elite ni ne namjeravaju ispustiti iz ruke dok im se ne preotmu uzde. Od tri vida - političke, socijalne i ekonomske – demokracije, ponajmanje se postiglo na ovoj poslijednjoj. Politička se demokracija svodi na partitokraciju, i tek je inicijativa za referendum konzervativne Zdenke Martić natjerala stranke da u ograničenom obimu počinju razmišljati o mogućnosti izbora konkretnih ljudi, a ne stranaka. „Socijalna demokracija obuhvaća besplatno obrazovanje, besplatnu liječničku njegu, socijalnu zaštitu, mirovine i umjerene raspone u dohocima“, a obje su direktno zavisne od zakržljalog stupnja ekonomske demokracije. Hoćete li, recimo, sa 2500Kn plaće voditi predizbornu kampanju po cijeloj državi? Misle li trafikantica ili profesor poslati djecu studirati na isto mjesto kao tip sa pola milijuna plaće, a nakon diplomiranja nagraditi ga krstarenjem širom svijeta? Sasvim je jednostavno uvidjeti da ostvarenje drugih oblika demokracije ovisi o ostvarenju one koju ekonomske elite u sprezi sa političkima, čvrsto ograničavaju.
U osnovi, stvari su - napose s etičkog stajališta - vrlo jednostavne. No, ljevica odnosno lijevi autori i stranački kadrovi prečesto su opterećeni rasprama o - u cjelini uzevši - sasvim minornim razlikama, na kojima onda oštre svoj intelekt sve do stupnja potpunog, ne samo intelektualnog već i političkog razlaza. Danas stranačke frakcije uglavnom figuriraju tek kao teorijski koncept, jer već i sitnija razilaženja među vrhuškom dovode do cijepanja i osnivanja još "pravovjernijih" strančica. Na žalost, poput njih, narod još bezglavije luta oceanom neshvaćanja svojih pravih interesa. Eto, neki su ga 1941. uvjerili u jedne, a 1991. drugi usadiše u njega i njegove neposredne potomke, sasvim druge „vrijednosti“. Lako je to činiti jer gomila (i većina njenih pripadnika) nije usvojila konzistentan moralni sklop pravih vrijednosti koje treba slijediti, pa ih jednostavno kroz život vodi svakodnevna korist koju očekuju da će - od prilike do prilike - zadovoljiti na često posve oprečne, međusobno isključive (ne)etičke načine.
U očekivanju smo „Spasitelja“, bolje rečeno, inicijatora narodnog bunta, koji neće biti puki populist veći idejni i praktični pokretač realnog ostvarivanja očekivanja najvećih vizionara ljudskog roda, i pritajenih čežnji ogromne većine njegovih pripadnika, a vječitom strahu u što će nas uvaliti, jer povijest nije najbolja referenca za optimistička očekivanja. Ima, doduše, perioda koji su obećavali - poput onog od 1941. do 1991. - ali su se poput vrča od nekvalitetnog materijala prvom prilikom razbili u paramparčad. Za upravljanje autom treba vozački ispit, društva mogu voditi svakojake šuše bez i najmanje sposobnosti upravljanja u opću korist. Ali, zato za sebe lično voze poput Nikija Laude! Postoje moralni ljudi širom svijeta; Ivan Grubišić se, kao saborski zastupnik, odrekao svoje plaće, donedavni urugvajski predsjednik Jose Mujica je nedostižni primjer svim predsjednicima država (valjda ga zato ni ne oponašaju!), no mnogi moralni svjetionici ne raspolažu žarom i karizmom vođe koji bi ljude poveo njihovim putem. Oni svojim životom samo demantiraju tvrdnje o utopičnosti ideala koje su lično uspjeli ostvariti. Ukoliko bismo čekali evolutivni prijenos tih moralnih vrednota na sve članove društva, vjerojatno starost svemira ne bi bila dovoljna za realizaciju. Zato je potrebno zamijeniti okvir, unutar kojega će se ljudi malo pomalo prilagođavati novom sklopu vrijednosti na kojem je on izgrađen. Svima koji će graknuti da zagovaram nasilnu revoluciju, odgovaram sa, i ne i da – ovisno od okolnosti koje svakako neću ja potaknuti niti izabrati. Cijeli narod je ubačen u socijalistički sustav pa mu se desetljećima prilagođavao; potom je isti taj narod smješten u kapitalistički kojem se upravo prilagođava, unatoč sve raširenijim spoznajama o njegovoj neprihvatljivosti (slijedom spoznaja o izrabljivanju, rastu nejednakosti među ljudima, krizama koje izaziva, devastacije životne sredine, neracionalnom korištenju sirovina, privatizacije voda, genoma itd; još određenije - zbog etički neprihvatljivih pretpostavki koje leže u njegovoj osnovi) po narode svijeta i svakog pojedinca (naravno, sem manjine koja ga upravo koristi za dominaciju nad većinom). Samo oni koji očekuju da je sistem koji im je po volji vječan, mogu imati obraza u to uvjeravati narod, i sprečavati ga da sam odabere prihvatljiviji okvir od onoga u koji je ubačen. Nije mi poznato da je igdje u svijetu do izbora kapitalističkog sustava došlo referendumskim, konsenzulanim izjašnjavanjem naroda (čileanski, Allendeov socijalizam je upravo na taj način instaliran i potom nasilno srušen). A bilo koji nasilni prevrat se uvijek tumači upravo na taj način, da bi odmah potom bilo blokirano svako, zaista demokratsko, mirno referendumsko izjašnjavanje naroda o tome što želi. Ako netko desetljećima maltretira i drži u ropskom položaju drugu osobu, sam je – bez prava žalbe - odabrao čas kad će mu ona zavrnuti vratom. Slična sudbina namijenjena je i društveno-ekonomskim sistemima, kad „dara prevrši mjeru“. Jasno da to ne ovisi o ovim ili onim zahtjevima pojedinaca, već o sazrijevanju naroda (koji neizmjerno sporije zrije od jabuka na grani) do sposobnosti odbacivanja balasta predrasuda koje ga sprečavaju uvidjeti istinske ljudske vrijednosti, i kretanja njihovim putem.
