S moralne strane nedvojbeno je korisnije, ako moramo birati između dva skupa ideoloških aksioma - komunističkog i nacionalističkog – prihvatiti onaj prvi. Naime, on podrazumijeva (s teorijske strane, dakako) oslobođenje radničke klase od eksploatacije, što će reći – svakog njenog pripadnika naosob. Nacionalistička pak se poziva na oslobođenje naroda, što građanima može značiti samo zamjenu jednog jarma ropstva s drugim. Slobodna nacija (narod) ne podrazumijeva i njene slobodne pripadnike, a upravo suprotno – sloboda svih pojedinaca uključuje i slobodan narod čijim se pripadnicima smatraju. Nadalje, nacionalizam je isključivo partikularnog tipa - potencijalno ga ima koliko i naroda na svijetu. Komunizam zahvaća globalno, jer se odnosi na sve radne ljude svijeta, bez obzira na nacionalnost, rasu ili vjeru. Jasno je zašto kapitalističkom sustavu više odgovara nacionalizam, s obzirom da si pomoću njega stvara prostor za eksploataciju, čemu se komunizam izrazito protivi. Samo procesom globalizacije, širenjem multinacionalnih korporacija širom svijeta, kapitalizam može (zapravo želi) nadići nacionalizme - slobodi pojedinca doprinoseći tek koliko mu elite dozvole - šireći atare eksploatatorske dominacije, s obzirom da su mu nacionalna tržišta postala preuska. Na to ga ne tjeraju moral ili humanistički etički odnos spram ljudskih bića, već isključivo vlastiti interes. Nažalost, s obzirom na nerazvijene moralne karakteristike groa ljudske vrste, ogromna većina se priklanja interesu na uštrb morala, tražeći zadovoljavanje i onog najsitnijeg vlastitog, mada su i sami pod presijom gospodara sustava (ekonomskih elita). Stoga im vlastiti interes ne samo zatvara oči za društveno stanje, već se služe i svakovrsnim perfidnim metodama - uključujući laži – da održe stanje u kojem poput ptica iz krletki zobaju ono što im se dobaci, slijepi za perspektivu potpunije slobode sebe i svih drugih. Elite vlastitim interesom utječu na definiranje i takozvanog „duha vremena“ – zeitgeista:
„u sociologiji i filozofiji, opće intelektualno i duhovno stanje ili duhovno kretanje i ukus koji karakterizira neko vrijeme i područje. Pojam obuhvaća prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i svjetonazore tokom određene epohe koje određuju sociološku, kulturološku i religijsku klimu, načela ponašanja i etiku određenog vremenskog razdoblja.“,
s obzirom da on moderira (u obliku intelektualne dresure javnosti) prevladavajuću svjetonazorsku klimu epohe. Duh vremena zarobljava većinu mozgova, i samo najslobodniji i najkvalitetniji mogu u okviru njega raditi proboje koji u konačnici vode promjeni svjetonazora, i formiranja novog zeitgeista. Ovaj već po definiciji nije objektivna kategorija, s obzirom da je funkcija vremena i određenog područja. Kao takvog, „vladari društva“ nastoje ga održati u okvirima koji im odgovaraju, pristajući na promjenu tek po vlastitom izboru, po diktatu koji će sami nametati. Laž je jedan od instrumenata kojima to čine, a sem svijesnih i obrazovanih njenih širitelja, veliki doprinos daju ovisnici o sustavu, s intelektualne strane svrstani u neobrazovane ili poluobrazovane lajavce. Lajavce, jer bez trunke savjesti i morala laju, možda i nesvijesni da šire laži, zadojeni mržnjom spram istinoljubivih i onih koji žele promjenu. Kako im je obrazovanje manjkavo, oni medijima (jednim od bičeva dresure javnosti) uglavnom šire doturene im „istine“ ili poluistine, nastojeći diskreditirati osobe, ideje i sisteme koji im nisu po volji. Revizija povijesti jedan je od načina koji se koristi, a u svijesti javnosti revidira se odnos spram nje izdvajanjem nekog sramotnog detalja, koji se potom prikazuje kao opća karakteristika proteklih vremena, zbivanja ili pokreta. Preuzimajući jedni od drugih podmetnute tvrdnje, ne pada im na um provjeriti jesu li točne (za što im fale intelektualne sposobnosti), tvoreći tako „circulus vitiosus“ u dokazivanju – „X“ je u pravu, jer to tvrdi izvor „Z“, koji se pritom poziva na izvor „Y“, a taj je naprosto preuzeo tvrdnju izvora „X“! Pametnijim lažovima ta je metoda sasvim jasna, jer je sami koriste u širenju dezinformacija, dočim oni bedastiji teško da je uopće mogu dokučiti. Ilustrirat ćemo to konkretnim primjerom, inače široko rasprostranjenih diskreditacija antifašima kao pojave, još točnije – antifašizma iza kojeg su stajali komunisti, jer bi onaj „građanski“ još kako-tako otrpjeli – naravno, ako je po njihovoj mjeri. U nas se to svodi na bezbrojne načine ocrnjivanja partizanskog pokreta, kako bi ga doveli u goru poziciju negoli fašizam protiv kojeg su se borili. Jasno, rezultate drugog svjetskog rata nije moguće negirati, pa se stoga izdvajaju postupci antifašista koji im baš i ne služe na čast, u pokušaju da se tako denuncira cijeli pokret. Optužuje ih se za sve što bjehu i ne bjehu krivi, imputirajući im i namjere, svakako – prema tumačenjima „znalaca“ koji ni jednu od bezbrojnih povijesnih knjiga domaćih ili stranih autora o tim zbivanjima nisu pročitali. Pretpostavimo li da su, početkom svjetskog rata u našim krajevima, u partizane odlazile djevojke i mladići s dvadeset godina starosti, lako je uvidjeti da je danas malo tko od te generacije živ – dušu dalo za svojevoljne interpretacije zbivanja, jer im se - sem povijesnih dokumenata i knjiga koje se ionako malo čitaju - tek malobrojni mogu suprotstaviti. Interpretacije od ljudi koji nemaju općeljudskog moralnog integriteta progovoriti o zločinima vlastite generacije u nedavnom ratu, još manje da osude zločince, a što su i tko su dokazuju protivljenjem presudama ICTY-ja te potonjim druženjima s ratnim zločincima koji su odslužili kaznu. Svaki razgovor o tome oni gledaju prebaciti na „drugi kolosjek“ – komuniste, partizane, četnike, Jugoslavene, Srbe,… - samo da skrenu pažnju s vlastitog deficita ljudskosti. Ilustrirat ćemo primjerom kako se to izvodi.
Neobrazovani komentator jednog teksta o nedavnoj presudi „hercegovačkoj šestorici“, započinje laprdanje tako što priznaje da se ne osjeća kompetentnim, jer je suđenje pratio tek preko medija, ali ga to nimalo ne ometa da nastavi. No ubrzo naprasno preskače na temu gdje se osjeća kompetentim, kao baba u kvantnoj mehanici, valjda. Pa s nedavnih zločina Hrvata za koje su pravomoćno osuđeni - ne padajući mu na pamet priznati njihovu krivicu, a još manje je projicirati na cijeli narod – podastire primjer koji međutim odmah uopćava. Kaže, prenoseći tekst s hrvatske Wikipedije, poznate po nacionalšovinističkim i profašističkim stavovima, uopćavajući ga i na poratni period („U razdoblju nakon rata, revolucionarni teror je provođen po načelu 'prikloniti ili ukloniti'”):
„Govor Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću, gdje objašnjava strategiju osvajanja vlasti: '… potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom… Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…'“
Lako je vidjeti kakvim se izvorima služi komentator koji teško da je u životu pročitao koju knjigu više od školskih udžbenika (i to ovisi kada, gdje i koliko), kipteći od mržnje prema partizanima (komunistima) koji izazivaju napadaje crvenila pred njegovim očima od kojih ne razlikuje istinu od laži, relevantni izvor od irelevantnog. Bijaše upozoren da citira diskreditiranu hrvatsku Wikipediju, prenoseći citat koji je i tamo signiran kao lažan (zašto ga je onda uvrstila?), a jedan njihov link direktno vodi na portal časopisa „Narod“ (poznatog po nacionalšovinizmu) koji to direktno potvrđuje.
„Taj je portal, pritisnut svjedočenjima povjesničara morao priznati da citirani tekst pripisan Moši, kako bi se prikazala genocidnost NOB – nigdje ne postoji. Naravno, Narod.hr ne bi bio „narod“ kad bi se pomirio s istinom, već odmah servira nadomjesni, navodno „još gori“ tekst, ovaj put pripisan Kardelju, koji su navodno „Narodovi“ „objektivni“ istraživači pronašli – gdje drugdje nego u arhivi Vojnoistorijskog instituta u Beogradu!... Sad, kad je propala laž pripisana Moši… prisiljeni smo se baviti traganjima za izvorom navodne Kardeljeve izjave, i tako ad infinitum – što je i metoda gnjida ugnježdenih u niz štakorskih institucija: od raznoraznih bezvrijednih portala do hrvatske vlade.“
Obrazovani i moralni ljudi lako prepoznaju relevantni od irelevantnog izvora, i priznat će vlastitu pogrešku prihvaćajući prekovoljni demantij medija, na što je ovaj prisiljen. No, komentator se ne da, doslijedno slijedeći laž zapečenu u njegov mozak:
„Mi se sad možemo do besvijesti prepucavati o vjerodostojnosti izvora na webu, ali povijest je pokazala da su navedeni citati ili „citati“ Pijade i Kardelja u tragičnoj praksi zaista tako i provedeni. Sve što u tim navodima piše upravo se tako i dogodilo, bez obzira bilo to dokumentirano ili ne. Jer, komunizam je najveće zlo i sramota u povijesti ljudskog roda. Broj ubijenih u Sovjetskom Savezu, istočnoj Europi i Kini višestruko je premašio čak i nacistička zlodjela.“,
žustro se s konkretnog problema prebacujući na SSSR i Kinu, što potvrđuje samo njegovu ogromnu mržnji prema komunizmu i ništa više. Već citati – koje je sam priložio kao „argumente“ – ništa ne znače, jer on i mimo njih sve zna, bez pozivanja na išta i ikoga. Naprosto preuzima metode drugih; naučio je slovo „A“ pa nam odmah tumači Shakespearea. Primjerice, upravo citat kojeg vrli komentator prvo postavlja kao apsolutni argument, potom ga malo relativizira pozivanjem na vlastitu procjenu vjerodostojnosti izvora, da bi ga potom sasvim zanemario pozivom na vlastito „sveznanje“ (iz kojeg rudnika crpljeno ne objašnjava), redom prenose portali jednako irelevantni poput našeg anonimca: narod.hr, matica.hr, hr.wikipedia.org, hkv.hr, hazud.hr, nacija.hr, croative.net, dnevno.hr, quovadiscroatia.com, projektvelebit.com i drugi. Čak i srpski portal nspm.rs prenosi istu laž – pazi sad – kao izvor navodeći „Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) – Četnička arhiva, pod oznakom K-12, 30/12“! S obzirom da mnogi prenositelji laži s portala na portal – sposobni tek za upotrebu copy-paste opcije – niti ne potpisuju svoja genijalna otkrića pravim imenom i prezimenom, jasno je da su „istinu“ iz iste kopanje mljackali. Navedenu laž komentator je tragom svoje mržnje preuzeo s nekog portala, koji ju je preuzeo od drugoga, ovaj od trećega i tako redom – već rekosmo, u začaranom krugu laganja, a kad ih se denuncira kao lažove jednostavno se ne osvrću na svoju nemoralnu rabotu:
„Tu je još i čitav niz portala iz HR, SLO i SRB (sad vidim da ima i stranih) koji citiraju taj govor Moše Pijade. Pa evo, ako lažu oni, lažem i ja (osobno vjerujem da je taj citat istinit, čak i ako se taj dokument u Beogradu „zagubio“, kao i mnogi drugi).“
Zavisno od situacije i potrebe onih koji druge denunciraju kao „mrzitelje svega hrvatskog“, kako bi zapravo prikrili svoju mržnju na Jugoslaviju, komuniste, antifašiste, partizane, Srbe (vidi se da je njihov spektar mržnje daleko širi od one koju pripisuju drugima!), dokumenti su ili zagubljeni, ili izmišljeni, ili falsificirani,… Štogod tko izmišljao, lupetao, lagao – naš će ga komentator maštom natkriliti, nadlupetati i nadlagati, jer u konačnici vjeruje samo u prosudbu svoje dresirane glave. „Do besvijesti se prepucavati o vjerodostojnosti izvora na webu“, može samo tip posve zakrvljenih očiju, i to tek sam sa sobom!
Portal „Matice Hrvatske“ (nacionalizmom i antikomunizmom zagnojene institucije) pripisuje Moša Pijadi još gnusnija stajališta:
„Tko god pročita dio govora Moše Pijade sa spomenutog zasjedanja AVNOJ-a, spoznat će povijesnu istinu da su i program i praksa komunističke ideologije i pokreta bili zločinački. No pogledajmo koje je monstruozne upute davao Moša Pijade političkim komesarima i zapovjednicima partizanskih jedinica“:
„Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“
Sasvim je jasno da je Tin Kolumbić, hrvatski literat, inače potpisnik teksta iz kojega je citat – „dio govora Moše Pijade“ čitao iz jednako relevantnih izvora koje sam spominjao, dok mu nekako ne sjedaju u pamet pljačke srpskih kuća nakon „Oluje“, na koje su njegovi zemljaci vlakovima odlazili, o čemu postoje i televizijske snimke. S obzirom da je do 1989. godine radio kao nastavnik u osnovnim školama, vrijedilo bi ga upitati jeli doslijedno i intelektualno pošteno djecu podučavao ovakvim stvarima, ili je bio manji od makova zrna?
Vratimo se izjavi koju su genijalni „Narodovi“ novinari (potpisujući se „relevantnim“ inicijalima žp&np) pronašli – kako sami navode - „u izdanju pod signaturom Izvori za istoriju SKJ. Dokumenti centralnih organa KPJ. NOR i revolucija, Beograd 1989.“, izdvajajući dijelove koje uklapaju u svoj unaprijed određeni odnos prema partizanima - izjavi kojom brzo nadoknađuju nepostojeću Mošinu. Radi se o izvještaju Edvarda Kardelja vrhovnom komandantu, koji je šira čitalačka publika već 1981. godine (deset godina prije raspada Jugoslavije!) mogla djelomično pročitati u prvom tomu Dedijerove knjige „Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“ (knjiga I, str. 289-292). Još 1978. godine Tito nema ništa protiv - o čemu autora izvještava Kabinet predsjednika Republike - objavljivanja ove knjige. U Zborniku beogradskog vojnoizdavačkog zavoda „Vojno delo“, izdanog još 1954. godine, moguće pak je naći Kardeljev izvještaj u cjelosti. Daklem, gospoda drugovi ili drugovi gospodo – topla voda je već odavno otkrivena! Ono što portal narod.hr prenosi tek je minorni dio cijelog izvještaja, probran na način da o partizanima ostavi gori dojam negoli o svim tadašnjim fašistima na tlu zajedničke države:
„Položaj je ovdje dosta težak. Događaju se slučajevi da seljaci, pa čak i radnici, predaju komuniste vlastima. Postoji i strah u hrvatskim selima da će se Srbi osvetiti, ako pobijedi SSSR. Partija se nije na vrijeme organizacijski pripremila. Nema smisla poricati – naši su na terenu skoro u većini slučajeva izgubili glavu. Oslobodilački pokret u Hrvatskoj, što se Hrvata tiče, još je jako slab. Činjenica je, dakle, da je Hrvatska danas za nas najteži teren... Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija, od uništavanja sela i ljudi. Baš taj strah koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrvatskih sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrvatsko selo na stranu srpskog sela. U ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela. Teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije. Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekovaca podići će tek čitavu Hrvatsku u otpor. Da se to prije učinilo, danas bi stajali bolje“.
Čitajući ove fragmente, neupućeni - izgubljeni u kaosu precizno i namjerno plasiranih dezinforamacija - pomislit će da se ne govori o represalijama, uništavanjima cijelih sela i teroru od strane ustaša i Nijemaca, nego od strane partizana, što i jeste prvenstveni cilj barabskih revizionista povijesti! Svakojake se bajke miješaju s istinom o NOB-u, Titu, partizanima, komunistima, Jugoslaviji,… s ciljem ne toliko omrznuća prošlosti koliko prihvaćanja sadašnjosti, stvaranjem lažne predodžbe onoga što je bilo. Da se razumijemo, u ratu se čine grozna djela, i partizani nisu bili „sveci“ u odnosu na svece, ali u odnosu na djela ustaša, četnika, balija, belogardejaca i stranih fašista, povijesno ih gotovo možemo takvima smatrati. Dileri pak dezinformacija, droge koja gore razara ličnost od onih kemijskih, umjesto da se usredotoče na djela koja su ne tako davno izvršili sami, njihovi očevi, braća ili prijatelji, nastoje nas zavesti slikanjem nove freske prošlih vremena o kojima uglavnom ne znaju ništa ili vrlo površno, dok o aktualnim vremenima znaju sve, prikrivajući ih šutnjom i lažima.
„u sociologiji i filozofiji, opće intelektualno i duhovno stanje ili duhovno kretanje i ukus koji karakterizira neko vrijeme i područje. Pojam obuhvaća prevladavajuća intelektualna uvjerenja, ideje, mišljenja i svjetonazore tokom određene epohe koje određuju sociološku, kulturološku i religijsku klimu, načela ponašanja i etiku određenog vremenskog razdoblja.“,
s obzirom da on moderira (u obliku intelektualne dresure javnosti) prevladavajuću svjetonazorsku klimu epohe. Duh vremena zarobljava većinu mozgova, i samo najslobodniji i najkvalitetniji mogu u okviru njega raditi proboje koji u konačnici vode promjeni svjetonazora, i formiranja novog zeitgeista. Ovaj već po definiciji nije objektivna kategorija, s obzirom da je funkcija vremena i određenog područja. Kao takvog, „vladari društva“ nastoje ga održati u okvirima koji im odgovaraju, pristajući na promjenu tek po vlastitom izboru, po diktatu koji će sami nametati. Laž je jedan od instrumenata kojima to čine, a sem svijesnih i obrazovanih njenih širitelja, veliki doprinos daju ovisnici o sustavu, s intelektualne strane svrstani u neobrazovane ili poluobrazovane lajavce. Lajavce, jer bez trunke savjesti i morala laju, možda i nesvijesni da šire laži, zadojeni mržnjom spram istinoljubivih i onih koji žele promjenu. Kako im je obrazovanje manjkavo, oni medijima (jednim od bičeva dresure javnosti) uglavnom šire doturene im „istine“ ili poluistine, nastojeći diskreditirati osobe, ideje i sisteme koji im nisu po volji. Revizija povijesti jedan je od načina koji se koristi, a u svijesti javnosti revidira se odnos spram nje izdvajanjem nekog sramotnog detalja, koji se potom prikazuje kao opća karakteristika proteklih vremena, zbivanja ili pokreta. Preuzimajući jedni od drugih podmetnute tvrdnje, ne pada im na um provjeriti jesu li točne (za što im fale intelektualne sposobnosti), tvoreći tako „circulus vitiosus“ u dokazivanju – „X“ je u pravu, jer to tvrdi izvor „Z“, koji se pritom poziva na izvor „Y“, a taj je naprosto preuzeo tvrdnju izvora „X“! Pametnijim lažovima ta je metoda sasvim jasna, jer je sami koriste u širenju dezinformacija, dočim oni bedastiji teško da je uopće mogu dokučiti. Ilustrirat ćemo to konkretnim primjerom, inače široko rasprostranjenih diskreditacija antifašima kao pojave, još točnije – antifašizma iza kojeg su stajali komunisti, jer bi onaj „građanski“ još kako-tako otrpjeli – naravno, ako je po njihovoj mjeri. U nas se to svodi na bezbrojne načine ocrnjivanja partizanskog pokreta, kako bi ga doveli u goru poziciju negoli fašizam protiv kojeg su se borili. Jasno, rezultate drugog svjetskog rata nije moguće negirati, pa se stoga izdvajaju postupci antifašista koji im baš i ne služe na čast, u pokušaju da se tako denuncira cijeli pokret. Optužuje ih se za sve što bjehu i ne bjehu krivi, imputirajući im i namjere, svakako – prema tumačenjima „znalaca“ koji ni jednu od bezbrojnih povijesnih knjiga domaćih ili stranih autora o tim zbivanjima nisu pročitali. Pretpostavimo li da su, početkom svjetskog rata u našim krajevima, u partizane odlazile djevojke i mladići s dvadeset godina starosti, lako je uvidjeti da je danas malo tko od te generacije živ – dušu dalo za svojevoljne interpretacije zbivanja, jer im se - sem povijesnih dokumenata i knjiga koje se ionako malo čitaju - tek malobrojni mogu suprotstaviti. Interpretacije od ljudi koji nemaju općeljudskog moralnog integriteta progovoriti o zločinima vlastite generacije u nedavnom ratu, još manje da osude zločince, a što su i tko su dokazuju protivljenjem presudama ICTY-ja te potonjim druženjima s ratnim zločincima koji su odslužili kaznu. Svaki razgovor o tome oni gledaju prebaciti na „drugi kolosjek“ – komuniste, partizane, četnike, Jugoslavene, Srbe,… - samo da skrenu pažnju s vlastitog deficita ljudskosti. Ilustrirat ćemo primjerom kako se to izvodi.
Neobrazovani komentator jednog teksta o nedavnoj presudi „hercegovačkoj šestorici“, započinje laprdanje tako što priznaje da se ne osjeća kompetentnim, jer je suđenje pratio tek preko medija, ali ga to nimalo ne ometa da nastavi. No ubrzo naprasno preskače na temu gdje se osjeća kompetentim, kao baba u kvantnoj mehanici, valjda. Pa s nedavnih zločina Hrvata za koje su pravomoćno osuđeni - ne padajući mu na pamet priznati njihovu krivicu, a još manje je projicirati na cijeli narod – podastire primjer koji međutim odmah uopćava. Kaže, prenoseći tekst s hrvatske Wikipedije, poznate po nacionalšovinističkim i profašističkim stavovima, uopćavajući ga i na poratni period („U razdoblju nakon rata, revolucionarni teror je provođen po načelu 'prikloniti ili ukloniti'”):
„Govor Moše Pijade s prvog zasjedanja AVNOJ-a 1942. u Bihaću, gdje objašnjava strategiju osvajanja vlasti: '… potrebno je zato stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom… Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere… Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira…'“
Lako je vidjeti kakvim se izvorima služi komentator koji teško da je u životu pročitao koju knjigu više od školskih udžbenika (i to ovisi kada, gdje i koliko), kipteći od mržnje prema partizanima (komunistima) koji izazivaju napadaje crvenila pred njegovim očima od kojih ne razlikuje istinu od laži, relevantni izvor od irelevantnog. Bijaše upozoren da citira diskreditiranu hrvatsku Wikipediju, prenoseći citat koji je i tamo signiran kao lažan (zašto ga je onda uvrstila?), a jedan njihov link direktno vodi na portal časopisa „Narod“ (poznatog po nacionalšovinizmu) koji to direktno potvrđuje.
„Taj je portal, pritisnut svjedočenjima povjesničara morao priznati da citirani tekst pripisan Moši, kako bi se prikazala genocidnost NOB – nigdje ne postoji. Naravno, Narod.hr ne bi bio „narod“ kad bi se pomirio s istinom, već odmah servira nadomjesni, navodno „još gori“ tekst, ovaj put pripisan Kardelju, koji su navodno „Narodovi“ „objektivni“ istraživači pronašli – gdje drugdje nego u arhivi Vojnoistorijskog instituta u Beogradu!... Sad, kad je propala laž pripisana Moši… prisiljeni smo se baviti traganjima za izvorom navodne Kardeljeve izjave, i tako ad infinitum – što je i metoda gnjida ugnježdenih u niz štakorskih institucija: od raznoraznih bezvrijednih portala do hrvatske vlade.“
Obrazovani i moralni ljudi lako prepoznaju relevantni od irelevantnog izvora, i priznat će vlastitu pogrešku prihvaćajući prekovoljni demantij medija, na što je ovaj prisiljen. No, komentator se ne da, doslijedno slijedeći laž zapečenu u njegov mozak:
„Mi se sad možemo do besvijesti prepucavati o vjerodostojnosti izvora na webu, ali povijest je pokazala da su navedeni citati ili „citati“ Pijade i Kardelja u tragičnoj praksi zaista tako i provedeni. Sve što u tim navodima piše upravo se tako i dogodilo, bez obzira bilo to dokumentirano ili ne. Jer, komunizam je najveće zlo i sramota u povijesti ljudskog roda. Broj ubijenih u Sovjetskom Savezu, istočnoj Europi i Kini višestruko je premašio čak i nacistička zlodjela.“,
žustro se s konkretnog problema prebacujući na SSSR i Kinu, što potvrđuje samo njegovu ogromnu mržnji prema komunizmu i ništa više. Već citati – koje je sam priložio kao „argumente“ – ništa ne znače, jer on i mimo njih sve zna, bez pozivanja na išta i ikoga. Naprosto preuzima metode drugih; naučio je slovo „A“ pa nam odmah tumači Shakespearea. Primjerice, upravo citat kojeg vrli komentator prvo postavlja kao apsolutni argument, potom ga malo relativizira pozivanjem na vlastitu procjenu vjerodostojnosti izvora, da bi ga potom sasvim zanemario pozivom na vlastito „sveznanje“ (iz kojeg rudnika crpljeno ne objašnjava), redom prenose portali jednako irelevantni poput našeg anonimca: narod.hr, matica.hr, hr.wikipedia.org, hkv.hr, hazud.hr, nacija.hr, croative.net, dnevno.hr, quovadiscroatia.com, projektvelebit.com i drugi. Čak i srpski portal nspm.rs prenosi istu laž – pazi sad – kao izvor navodeći „Arhivu vojnoistorijskog instituta u Beogradu u fajlu Štaba vrhovne komande (JVUO) – Četnička arhiva, pod oznakom K-12, 30/12“! S obzirom da mnogi prenositelji laži s portala na portal – sposobni tek za upotrebu copy-paste opcije – niti ne potpisuju svoja genijalna otkrića pravim imenom i prezimenom, jasno je da su „istinu“ iz iste kopanje mljackali. Navedenu laž komentator je tragom svoje mržnje preuzeo s nekog portala, koji ju je preuzeo od drugoga, ovaj od trećega i tako redom – već rekosmo, u začaranom krugu laganja, a kad ih se denuncira kao lažove jednostavno se ne osvrću na svoju nemoralnu rabotu:
„Tu je još i čitav niz portala iz HR, SLO i SRB (sad vidim da ima i stranih) koji citiraju taj govor Moše Pijade. Pa evo, ako lažu oni, lažem i ja (osobno vjerujem da je taj citat istinit, čak i ako se taj dokument u Beogradu „zagubio“, kao i mnogi drugi).“
Zavisno od situacije i potrebe onih koji druge denunciraju kao „mrzitelje svega hrvatskog“, kako bi zapravo prikrili svoju mržnju na Jugoslaviju, komuniste, antifašiste, partizane, Srbe (vidi se da je njihov spektar mržnje daleko širi od one koju pripisuju drugima!), dokumenti su ili zagubljeni, ili izmišljeni, ili falsificirani,… Štogod tko izmišljao, lupetao, lagao – naš će ga komentator maštom natkriliti, nadlupetati i nadlagati, jer u konačnici vjeruje samo u prosudbu svoje dresirane glave. „Do besvijesti se prepucavati o vjerodostojnosti izvora na webu“, može samo tip posve zakrvljenih očiju, i to tek sam sa sobom!
Portal „Matice Hrvatske“ (nacionalizmom i antikomunizmom zagnojene institucije) pripisuje Moša Pijadi još gnusnija stajališta:
„Tko god pročita dio govora Moše Pijade sa spomenutog zasjedanja AVNOJ-a, spoznat će povijesnu istinu da su i program i praksa komunističke ideologije i pokreta bili zločinački. No pogledajmo koje je monstruozne upute davao Moša Pijade političkim komesarima i zapovjednicima partizanskih jedinica“:
„Potrebno je stvoriti toliko mnogo beskućnika, da ovi beskućnici budu većina u državi. Stoga mi moramo da palimo. Pripucaćemo pa ćemo se povući. Nemci nas neće naći, ali će iz osvete da pale sela. Onda će nam seljaci, koji tamo ostanu bez krova, sami doći i mi ćemo imati narod uza se pa ćemo na taj način postati gospodari situacije. Oni koji nemaju ni kuće ni zemlje ni stoke, brzo će se i sami priključiti nama, jer ćemo im obećati veliku pljačku. Teže će biti sa onima koji imaju neki posed. Njih ćemo povezati uza se predavanjima, pozorišnim predstavama i drugom propagandom. Tako ćemo postepeno proći kroz sve pokrajine. Seljak koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba, za nas ništa ne vredi. Mi od njih moramo načiniti beskućnike, proletere. Samo nesrećnici postaju komunisti, zato mi moramo nesreću stvoriti, mase u očajanje baciti, mi smo smrtni neprijatelji svakog blagostanja, reda i mira.“
Sasvim je jasno da je Tin Kolumbić, hrvatski literat, inače potpisnik teksta iz kojega je citat – „dio govora Moše Pijade“ čitao iz jednako relevantnih izvora koje sam spominjao, dok mu nekako ne sjedaju u pamet pljačke srpskih kuća nakon „Oluje“, na koje su njegovi zemljaci vlakovima odlazili, o čemu postoje i televizijske snimke. S obzirom da je do 1989. godine radio kao nastavnik u osnovnim školama, vrijedilo bi ga upitati jeli doslijedno i intelektualno pošteno djecu podučavao ovakvim stvarima, ili je bio manji od makova zrna?
Vratimo se izjavi koju su genijalni „Narodovi“ novinari (potpisujući se „relevantnim“ inicijalima žp&np) pronašli – kako sami navode - „u izdanju pod signaturom Izvori za istoriju SKJ. Dokumenti centralnih organa KPJ. NOR i revolucija, Beograd 1989.“, izdvajajući dijelove koje uklapaju u svoj unaprijed određeni odnos prema partizanima - izjavi kojom brzo nadoknađuju nepostojeću Mošinu. Radi se o izvještaju Edvarda Kardelja vrhovnom komandantu, koji je šira čitalačka publika već 1981. godine (deset godina prije raspada Jugoslavije!) mogla djelomično pročitati u prvom tomu Dedijerove knjige „Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita“ (knjiga I, str. 289-292). Još 1978. godine Tito nema ništa protiv - o čemu autora izvještava Kabinet predsjednika Republike - objavljivanja ove knjige. U Zborniku beogradskog vojnoizdavačkog zavoda „Vojno delo“, izdanog još 1954. godine, moguće pak je naći Kardeljev izvještaj u cjelosti. Daklem, gospoda drugovi ili drugovi gospodo – topla voda je već odavno otkrivena! Ono što portal narod.hr prenosi tek je minorni dio cijelog izvještaja, probran na način da o partizanima ostavi gori dojam negoli o svim tadašnjim fašistima na tlu zajedničke države:
„Položaj je ovdje dosta težak. Događaju se slučajevi da seljaci, pa čak i radnici, predaju komuniste vlastima. Postoji i strah u hrvatskim selima da će se Srbi osvetiti, ako pobijedi SSSR. Partija se nije na vrijeme organizacijski pripremila. Nema smisla poricati – naši su na terenu skoro u većini slučajeva izgubili glavu. Oslobodilački pokret u Hrvatskoj, što se Hrvata tiče, još je jako slab. Činjenica je, dakle, da je Hrvatska danas za nas najteži teren... Kod nekih drugova postoji bojazan od represalija, od uništavanja sela i ljudi. Baš taj strah koči odlučnije pristupanje mobilizaciji hrvatskih sela. A ja držim da će baš represalije prebaciti hrvatsko selo na stranu srpskog sela. U ratu se ne smijemo plašiti uništavanja čitavih sela. Teror će bezuvjetno dovesti do oružane akcije. Treba izazvati njihovu akciju. Teror protiv mačekovaca podići će tek čitavu Hrvatsku u otpor. Da se to prije učinilo, danas bi stajali bolje“.
Čitajući ove fragmente, neupućeni - izgubljeni u kaosu precizno i namjerno plasiranih dezinforamacija - pomislit će da se ne govori o represalijama, uništavanjima cijelih sela i teroru od strane ustaša i Nijemaca, nego od strane partizana, što i jeste prvenstveni cilj barabskih revizionista povijesti! Svakojake se bajke miješaju s istinom o NOB-u, Titu, partizanima, komunistima, Jugoslaviji,… s ciljem ne toliko omrznuća prošlosti koliko prihvaćanja sadašnjosti, stvaranjem lažne predodžbe onoga što je bilo. Da se razumijemo, u ratu se čine grozna djela, i partizani nisu bili „sveci“ u odnosu na svece, ali u odnosu na djela ustaša, četnika, balija, belogardejaca i stranih fašista, povijesno ih gotovo možemo takvima smatrati. Dileri pak dezinformacija, droge koja gore razara ličnost od onih kemijskih, umjesto da se usredotoče na djela koja su ne tako davno izvršili sami, njihovi očevi, braća ili prijatelji, nastoje nas zavesti slikanjem nove freske prošlih vremena o kojima uglavnom ne znaju ništa ili vrlo površno, dok o aktualnim vremenima znaju sve, prikrivajući ih šutnjom i lažima.
