Kao srednjoškolac bio sam nevjerojatno lakovjeran. Iako sam sada stariji, ponekad me je lako uvjeriti u dobre namjere ljudi; mogao bih biti laka žrtva prevaranata.
Tada, davno, na jednom od onih odmorišta stuba prema vrhu Marjana zatekao sam čudan prizor. Jedan čovjek, obučen u onu plavu radničku kutu, vrtio je tri kutijice šibica i prikrivao neku kuglicu napravljenu od zgužvanog staniola. Ljudi su prihvaćali njegove oklade. Sve je izgledalo logično i jasno.
On je ponekad gubio, većinom nevjerojatnom glupošću publike i dobio. Nekad bi okrenuo i glavu, a spretni promatrač bi čak i provjerio gdje je kuglica. Začudo, na zaprepaštenje gledatelja netko bi se okladio krivo, a nama je izgledalo da se radi o zabuni i da mi ne možemo pogriješiti. Samo budala može izgubiti.
Ja na sreću nisam imao para, bio sam neiskusno dijete, ali taj dan je u škveru bila plaća i svi oni ljudi grubih brkova i žuljevitih ruku ispadali su blesani i gubitnici.
Nisam obraćao pažnju na glasne kibice, ali mi je stvar postala sumnjiva kad sam ih kasnije sreo zajedno. Nije glavni lik bio taj šibicar, već njegova dva prikrivena ortaka koji su bili glasni provokatori.
Lopovi su udruženi jači, publika lako upadne u stanje mase, povodljive i nerazumne. Uništi ih neodoljiva pohlepa lakog dobitka. Poslije svi šute, a onaj koji se buni ispada izoliran i nadvladan kibicima. Kad dođe kući, posramljen i pijan, sve je gotovo.
Nisu važni zakoni i pamet, već PR i konstrukcija zbilje. Zemlja se, uz dobre kibice, može prikazati kao ravna ploča, evolucija kao blasfemija, zaduživanje kao napredak, ksenofobija kao ljubav. Važno je skrenuti pažnju i okrenuti putokaz.
Ta borba organiziranih, pokvarenih, lopova – protiv lakovjernih ljudi pojavljuje se i u opasnijim kombinacijama: privatizacija, stečajeva, natječaja i koncesija, velikih investicija i političkih izbora.
Stječe se dojam da je sve u rukama zavjerenika i njihovih mreža, a radi se zapravo o običnoj sebičnosti, seljačkom lukavstvu i dinarskoj vještini, oslanjanju na pohlepu običnog smrtnika.
Čovjek bi pomislio da neće pasti uvijek na isti trik, ali tu su sile jače od pameti i savjesti. Jedan od nepogrešivih trikova kibica je razbuktati mržnju, skrenuti pozornost na emocije i osobne tragediju, sportske uspjehe, poplave i snjegove, Čehe izgubljene na Biokovu, razvode slavnih, no prije svega i uvijek uspješno na komuniste i patriote, zamaskirane dezertere i izdajice među nama.
Revidiraju prošlost, umivaju sadašnjost, okreću putokaze, mijenjaju imena gradova, ulica i trgova, zaluđuju narod.
Ova Vlada, čija je politika poprilično vrludava, slavi uspjehe, od kojih neke nije zaslužila, a skriva neuspjehe kao zmija noge, a onda traži teme koje će razigrati maštu puka, imitira regionalne uspjehe u zavaravanju, koristi medije (naročito nove medije) da promovira teorije povijesnog revizionizma u ime političkog realizma i sigurne vladavine.
Čujem da će Vlada na sljedećoj sjednici zabraniti (valjda predložiti Saboru?) zabranu simbola totalitarnih režima. Zabranit će se svastika, crvena zvijezda, srp i čekić i vjerojatno još neki znak. To će izazvati rasprave partizana i ustaša, pravih ili samoproglašenih povjesničara, svjedoka užasa i žrtava. Otvaranje stvarnih rana i prividno otvaranje arhiva.
Sve u svemu nepotrebna egzibicija.
Rado bih dodao: nepotrebna i nepromišljena.
Nažalost, nije nepromišljena, već je svjesna diverzija otklanjanja pozornosti sa stvarnih problema: Agrokora, Uljanika, propasti školstva i posrtanja zdravstva. Zaboravljaju se grijesi temeljnih institucija : Crkve (financijske malverzacije), suda (plagiranje), sveučilišta (Studentski centar, Hrvatski studiji). U prvi plan guraju se mediokriteti i slušaju njihove bahate enciklike.
Ma nije moguće da će i to mirno proći? Ne mogu vjerovati. Ma naravno da će proći lako. Pozivat će se na Mađarsku i Poljsku. Protivnici će citirati stavove europskih sudova, strašiti nas populističkim diktaturama.
U slučaju Vajnai protiv Mađarske odluka Suda za zaštitu ljudskih prava je bila da zabrana zvijezde predstavlja diskriminaciju u slobodi istraživanja i da, mada zakonom propisana, zabrana ”nije nužna u demokratskom društvu”. Jednostavnije, da je zabrana zvijezde protivna slobodi izražavanja (članak 10) i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava.
Uostalom, namjera i nije bila zabraniti nešto što se ne koristi (srp i čekić odbacile su kao simbol eurokomunističke stranke u 1970-im!), već skrenuti pozornost s ozbiljnih ekonomskih i financijskih tema, skandala.
Umjesto da se politika bavi ozbiljnim i teško rješivim problemima sadašnjice, neizvjesne budućnosti, radije se bavi prošlošću uz tvrdnju da povijest pišu pobjednici.
Kako prozirno. Skoro ne mogu vjerovati da bi Vlada bila tako kratkovidna, neinformirana i sklona desnom ekstremizmu.
Zar se približavaju izbori? Zar ne osjećaju da je svima dosta ustaša i partizana? Tretirati pomirenje kao neku vrstu taktičkog ustupka radi rata kad treba svaki vojnik, kad je dobrodošao svaki časnik i prebjeg je razumljivo. Zaboraviti kad je prošla opasnost, obećanje zajedništva je kratkovidna politička prevara.
Ne mislim da je ta taktika izmišljanja problema, zabuna u prioritetima i okretanja putokaza hrvatska posebnost, da je to planirano i pripremljeno.
Miro Cerar posjeti Hrvatsku, ne dogovori ništa, ne prihvati ništa. Plenković ugura na naslovne stranice historijsko značenje posjeta. A ništa. Gost je to koristio za svoje izbore, pokazao odlučnost svojim biračima.
Vučić je došao pokazati u Hrvatsku svoju moć, hrabrost pred izmišljenim opasnostima za sebe, pokazati da je on vođa svih Srba, da je Pupovac cvilidreta, glumatao i prenemagao se. Prazno i besadržajno.
Donald Trump skreće pažnju sa svojih veza sa Rusima, predlaže naoružanje učitelja (uostalom mahom žena). Učitelji u revolveraše. Kaže ”oni će imati skriveno oružje i napadač neće znati u koga pucati”. Tako će učitelj ubiti napadača. Zamišljam kako bi to izgledalo kod nas. Gluma i obmana.
A naši šegrti vole tog majstora obmane, jer se opet ne mora pisati o Agrokoru, štrajku ili kurikularnoj reformi.
Razočaranje se ne odnosi samo na vlast koja izgleda nesposobna i dezorijentirana, već i na oporbu koja djeluje diletantska i neinformirana. Ali već će riječi nadjačati djela. Okrenut će se putokaz. Uostalom, kad ne znaš kamo ideš, sve je svejedno.
I što onda reći? Da smo stoka sitnog zuba i velikih apetita, ljudi koji prodaju svoje ideale i mijenjaju mišljenja ako im to koristi za komociju ugodnog života, društvo prividnog obilja i uživanja u zabavi.
Cijena je vlast neukih, nesposobnih i zato opasnih.
Lakovjeran sam i danas. Vjerujem da nema natrag u tiranije, vjerujem da postoji bar malo dobre namjere i da nije sve pljačka. Vjerujem da ljudi vole raditi i da su pametni, da ne misle samo na sebe. Ipak, kupio sam šibice. Da sam u Americi, dobio bih pištolj. Opasno je lakovjernima dati oružje.
autograf
Tada, davno, na jednom od onih odmorišta stuba prema vrhu Marjana zatekao sam čudan prizor. Jedan čovjek, obučen u onu plavu radničku kutu, vrtio je tri kutijice šibica i prikrivao neku kuglicu napravljenu od zgužvanog staniola. Ljudi su prihvaćali njegove oklade. Sve je izgledalo logično i jasno.
On je ponekad gubio, većinom nevjerojatnom glupošću publike i dobio. Nekad bi okrenuo i glavu, a spretni promatrač bi čak i provjerio gdje je kuglica. Začudo, na zaprepaštenje gledatelja netko bi se okladio krivo, a nama je izgledalo da se radi o zabuni i da mi ne možemo pogriješiti. Samo budala može izgubiti.
Ja na sreću nisam imao para, bio sam neiskusno dijete, ali taj dan je u škveru bila plaća i svi oni ljudi grubih brkova i žuljevitih ruku ispadali su blesani i gubitnici.
Nisam obraćao pažnju na glasne kibice, ali mi je stvar postala sumnjiva kad sam ih kasnije sreo zajedno. Nije glavni lik bio taj šibicar, već njegova dva prikrivena ortaka koji su bili glasni provokatori.
Lopovi su udruženi jači, publika lako upadne u stanje mase, povodljive i nerazumne. Uništi ih neodoljiva pohlepa lakog dobitka. Poslije svi šute, a onaj koji se buni ispada izoliran i nadvladan kibicima. Kad dođe kući, posramljen i pijan, sve je gotovo.
Jedan od nepogrešivih trikova kibica je razbuktati mržnju, skrenuti pozornost na emocije i osobne tragediju, sportske uspjehe, poplave i snjegove, Čehe izgubljene na Biokovu, razvode slavnih, no prije svega i uvijek uspješno na komuniste i patriote, zamaskirane dezertere i izdajice među nama
Nisu važni zakoni i pamet, već PR i konstrukcija zbilje. Zemlja se, uz dobre kibice, može prikazati kao ravna ploča, evolucija kao blasfemija, zaduživanje kao napredak, ksenofobija kao ljubav. Važno je skrenuti pažnju i okrenuti putokaz.
Ta borba organiziranih, pokvarenih, lopova – protiv lakovjernih ljudi pojavljuje se i u opasnijim kombinacijama: privatizacija, stečajeva, natječaja i koncesija, velikih investicija i političkih izbora.
Stječe se dojam da je sve u rukama zavjerenika i njihovih mreža, a radi se zapravo o običnoj sebičnosti, seljačkom lukavstvu i dinarskoj vještini, oslanjanju na pohlepu običnog smrtnika.
Čovjek bi pomislio da neće pasti uvijek na isti trik, ali tu su sile jače od pameti i savjesti. Jedan od nepogrešivih trikova kibica je razbuktati mržnju, skrenuti pozornost na emocije i osobne tragediju, sportske uspjehe, poplave i snjegove, Čehe izgubljene na Biokovu, razvode slavnih, no prije svega i uvijek uspješno na komuniste i patriote, zamaskirane dezertere i izdajice među nama.
Revidiraju prošlost, umivaju sadašnjost, okreću putokaze, mijenjaju imena gradova, ulica i trgova, zaluđuju narod.
Ova Vlada, čija je politika poprilično vrludava, slavi uspjehe, od kojih neke nije zaslužila, a skriva neuspjehe kao zmija noge, a onda traži teme koje će razigrati maštu puka, imitira regionalne uspjehe u zavaravanju, koristi medije (naročito nove medije) da promovira teorije povijesnog revizionizma u ime političkog realizma i sigurne vladavine.
Čujem da će Vlada na sljedećoj sjednici zabraniti (valjda predložiti Saboru?) zabranu simbola totalitarnih režima. Zabranit će se svastika, crvena zvijezda, srp i čekić i vjerojatno još neki znak. To će izazvati rasprave partizana i ustaša, pravih ili samoproglašenih povjesničara, svjedoka užasa i žrtava. Otvaranje stvarnih rana i prividno otvaranje arhiva.
Sve u svemu nepotrebna egzibicija.
Rado bih dodao: nepotrebna i nepromišljena.
Nažalost, nije nepromišljena, već je svjesna diverzija otklanjanja pozornosti sa stvarnih problema: Agrokora, Uljanika, propasti školstva i posrtanja zdravstva. Zaboravljaju se grijesi temeljnih institucija : Crkve (financijske malverzacije), suda (plagiranje), sveučilišta (Studentski centar, Hrvatski studiji). U prvi plan guraju se mediokriteti i slušaju njihove bahate enciklike
Nažalost, nije nepromišljena, već je svjesna diverzija otklanjanja pozornosti sa stvarnih problema: Agrokora, Uljanika, propasti školstva i posrtanja zdravstva. Zaboravljaju se grijesi temeljnih institucija : Crkve (financijske malverzacije), suda (plagiranje), sveučilišta (Studentski centar, Hrvatski studiji). U prvi plan guraju se mediokriteti i slušaju njihove bahate enciklike.
Ma nije moguće da će i to mirno proći? Ne mogu vjerovati. Ma naravno da će proći lako. Pozivat će se na Mađarsku i Poljsku. Protivnici će citirati stavove europskih sudova, strašiti nas populističkim diktaturama.
U slučaju Vajnai protiv Mađarske odluka Suda za zaštitu ljudskih prava je bila da zabrana zvijezde predstavlja diskriminaciju u slobodi istraživanja i da, mada zakonom propisana, zabrana ”nije nužna u demokratskom društvu”. Jednostavnije, da je zabrana zvijezde protivna slobodi izražavanja (članak 10) i Konvenciji za zaštitu ljudskih prava.
Uostalom, namjera i nije bila zabraniti nešto što se ne koristi (srp i čekić odbacile su kao simbol eurokomunističke stranke u 1970-im!), već skrenuti pozornost s ozbiljnih ekonomskih i financijskih tema, skandala.
Umjesto da se politika bavi ozbiljnim i teško rješivim problemima sadašnjice, neizvjesne budućnosti, radije se bavi prošlošću uz tvrdnju da povijest pišu pobjednici.
Kako prozirno. Skoro ne mogu vjerovati da bi Vlada bila tako kratkovidna, neinformirana i sklona desnom ekstremizmu.
Zar se približavaju izbori? Zar ne osjećaju da je svima dosta ustaša i partizana? Tretirati pomirenje kao neku vrstu taktičkog ustupka radi rata kad treba svaki vojnik, kad je dobrodošao svaki časnik i prebjeg je razumljivo. Zaboraviti kad je prošla opasnost, obećanje zajedništva je kratkovidna politička prevara.
Ne mislim da je ta taktika izmišljanja problema, zabuna u prioritetima i okretanja putokaza hrvatska posebnost, da je to planirano i pripremljeno.
Miro Cerar posjeti Hrvatsku, ne dogovori ništa, ne prihvati ništa. Plenković ugura na naslovne stranice historijsko značenje posjeta. A ništa. Gost je to koristio za svoje izbore, pokazao odlučnost svojim biračima.
Vučić je došao pokazati u Hrvatsku svoju moć, hrabrost pred izmišljenim opasnostima za sebe, pokazati da je on vođa svih Srba, da je Pupovac cvilidreta, glumatao i prenemagao se. Prazno i besadržajno.
Zar se približavaju izbori? Zar ne osjećaju da je svima dosta ustaša i partizana? Tretirati pomirenje kao neku vrstu taktičkog ustupka radi rata kad treba svaki vojnik, kad je dobrodošao svaki časnik i prebjeg je razumljivo. Zaboraviti kad je prošla opasnost, obećanje zajedništva je kratkovidna politička prevara
Donald Trump skreće pažnju sa svojih veza sa Rusima, predlaže naoružanje učitelja (uostalom mahom žena). Učitelji u revolveraše. Kaže ”oni će imati skriveno oružje i napadač neće znati u koga pucati”. Tako će učitelj ubiti napadača. Zamišljam kako bi to izgledalo kod nas. Gluma i obmana.
A naši šegrti vole tog majstora obmane, jer se opet ne mora pisati o Agrokoru, štrajku ili kurikularnoj reformi.
Razočaranje se ne odnosi samo na vlast koja izgleda nesposobna i dezorijentirana, već i na oporbu koja djeluje diletantska i neinformirana. Ali već će riječi nadjačati djela. Okrenut će se putokaz. Uostalom, kad ne znaš kamo ideš, sve je svejedno.
I što onda reći? Da smo stoka sitnog zuba i velikih apetita, ljudi koji prodaju svoje ideale i mijenjaju mišljenja ako im to koristi za komociju ugodnog života, društvo prividnog obilja i uživanja u zabavi.
Cijena je vlast neukih, nesposobnih i zato opasnih.
Lakovjeran sam i danas. Vjerujem da nema natrag u tiranije, vjerujem da postoji bar malo dobre namjere i da nije sve pljačka. Vjerujem da ljudi vole raditi i da su pametni, da ne misle samo na sebe. Ipak, kupio sam šibice. Da sam u Americi, dobio bih pištolj. Opasno je lakovjernima dati oružje.
autograf
