Filip Grujić, mladi nagradđivanieni novosadski pisac i dramaturg, boravio je u Splitu "po zadatku književnog dogadjanja", ali i osobne sreće što može biti prisutan skupu Reading Balkans, medju ostalim , skupu njemu bliskih i dragih pisaca s prostora bivše države.
I sve je bilo sjajno organizirano, i njegov iznajmljeni apartman kod divnih ljudi, Splićana, i vrijeme mu je bilo sklono za kupanje, sve do polaska s plaćenog parkirališta, kada je ustanovio, da su mu sve četiri nove gume probušene i to svaka s pet uboda oštrim predmetom.
Oni, koji su to napravili mrzitelji su ne samo ljudi preko crte, nego i automobilske registracije Novog Sada, dakle Srbije, i to mladića koji ne pozna rat ni mržnju, jer se rodio poslije svega...
S sjedne strane, klasična mržnja bez opravdanja, a ni znanja, prema kome je usmjerena, što u krajnjem slučaju je i nebitno, jer mržnja je poput oblika kišnog, prijetećeg i sivog: nikad ne znaš kad li će se prolom izliti i na koga ?
Filip Grujić je premlad, ali dovoljno obrazovan da zna sve motive, ali ne i načine eksponiranja mržnje, koja je, zahvaljujući prijateljima iz Splita, stanodavcu, i nepoznatim ljudima koji su nudili i novac i nove gume (medju njima moj osobni prijatelj Vanja Valtrović - oduvijek u svemu naj). Filip Grujić, književnik izvan ratnih zbivanja je rekao: „Rođen sam 1995 i od Jugoslavije nemam ništa, osim posljedica. Nisam živio u njenim zlatnim godinama, nisam nasljedio ni posao ni stanove, samim tim, neću da nasljedim ni ratove. Za mene je Hrvatska zemlja u koju ulazim putovnicom i potvrdom o cjepljenju.“
Cilj njegova boravka na Reading Balkans forumu bio je povezivanje s umjetnicima iz regije, da se nauče poštovati i razlike i sličnosti medju istima.
Probušene gume su zamijenjene novima, prijateljske ruke se ne mijenjaju - one ostanu zabilježene kao pandam onima, čije su ruke probušile sve četiri gume....Počinitelj se dakako ne zna. Dovoljno je znati, da uvijek postoje ti drugi, drukčiji, zvani mrzitelji, nabildani zloćom, koji, koliko god jaki u svom naumu, preslabi su za kvalitetu ovih drugih kojima mržnja nije i neće biti predznak života.
I, kako je izjavio mladi Grujić:“ nisam bijesan, neću mijenjati tablice za doći u Hrvatsku, jer, uz ovakve mrzitelje upoznao sam puno više dobrih i vidio, osjetio dobru stranu ljudi...“
Na kraju: nije riječ samo o Grujiću koji je imao sreću da mu se pomogne, riječ je o mnogima s drukčijim tablicama koji se spletom okolnosti nađu u situaciji, da budu poniženi i osramoćeni, a da nisu nizašto krivi...
Kad bi Vlada ove države imala imperativne stavove o kažnjavanju mržnje govora i djela, o poštivanju ljudskih prava i sloboda, onda se ne bi automobili s registracijom Beograda i Kragujevca nalazili s probušenim gumama, razbijenim vjetrobranskim staklom ili, ne daj Bog, potopljeni u moru.
