Ministar Ivan Anušić u ovom slučaju nije nastupio malo drugačije ili ‘slobodnije’ nego inače. Govorio je potpuno različito. Onako kako nitko iz Plenkovićeve ekipe o europskim politikama nikada nije govorio. Kao da je ljuta opozicija vlastitoj Vladi i premijeru. Kao da prepisuje predsjednika Zorana Milanovića
Andrej Plenković pokušava minorizirati rukavicu koju mu je njegov ministar obrane bacio u lice. Ivan Anušić na jednom je debatnom skupu – na koji su, znao je, novinari bili pozvani – žestoko šibajući europsku politiku faktički napao hrvatskog premijera. Njegove su riječi izazvale ozbiljnu pometnju u HDZ-u, odakle ih cijeli kor na čelu sa šefom Vlade nevješto pokušava relativizirati tvrdeći da je ministar u neformalnom druženju, pred užim krugom ljudi, „govorio malo slobodnije“, što bi značilo da HDZ-ovi asovi svoje izjave prilagođavaju publici. Da javnosti zbore jedno, a misle, valjda, nešto posve drugo. Ali ministar u ovom slučaju nije nastupio malo drugačije ili „slobodnije“ nego inače. Govorio je potpuno različito. Onako kako nitko iz Plenkovićeve ekipe o europskim politikama nikada nije govorio. Kao da je ljuta opozicija vlastitoj Vladi i premijeru. Kao da prepisuje predsjednika Milanovića.
euroskeptični stavovi
U desetak dinamitnih minuta ministar je Anušić svojim euroskeptičnim stavovima potpuno razorio dosad u Banskim dvorima vladajući diskurs. Odmah se, kako izvještava Jutarnji list, složio s onima koji će reći da Europa više nema lidera. „Dvadeset je godina europska politika u potpunosti promašena“, tvrdi. Promašena jer nosi „ružičaste liberalne naočale“, uvjerena da su svi dobronamjerni i dobrodošli, „da ne moramo razvijati vojsku, kupovati oružje i raditi na sigurnosti“, što su, po njemu „politike s istoka“ iskoristile. „Podaci koji sad stižu s bojišta, iz Rusije, i podaci koji stižu iz Europe poražavajući su za Europu. Mi uopće ne možemo stići njihovu proizvodnju naoružanja. Ekonomski im ne možemo ništa. Nikakve sankcije na njih ne djeluju. Rusiji čak raste BDP, a Europa ovisi o politici Sjedinjenih Američkih Država. Kao Europa doveli smo se u situaciju da smo možda najslabija karika u podjeli vlasti, u podjeli snaga, u podjeli utjecaja.“ Ministar je izuzetno kritičan i prema upotrebi europskih fondova. Tvrdi da je Europska unija, unatoč upozorenjima, grdne milijarde potrošila na električna vozila i robotaksije, na zaštitu maslačaka, kukaca i riba, a „nikad niti jedna kuna za sigurnost, za pripremu za ovu situaciju koju sad imamo, za uređenje atomskih skloništa…“ Anušić upozorava i na opasnosti koje Hrvatskoj prijete iz neposrednog susjedstva, ne samo iz tradicionalno rivalske Srbije, nego i iz Mađarske. Primjećuje da Srbija koja je, kaže, polugladna, „proizvodi i kupuje abnormalno puno naoružanja. Zbog čega? Nitko se ne naoružava bez veze“, poentira. Svoj je dramatično intonirani ekspoze Anušić zaključio mračnim predviđanjem: stižu vrlo ozbiljna vremena koja će tražiti puno ozbiljnije, snažnije i odlučnije vođe Europe i svijeta „jer ćemo imati sukob kakav svijet možda nikada nije imao“.
Nije nepoznato da Ivan Anušić pripada tvrdom, desnom krilu HDZ-a. Nije nelogično da ministar obrane govori o oružju i ratnim prijetnjama na koje bi Hrvatska morala biti spremna. Ali je posve neobično da ide u otvorenu konfrontaciju s premijerovim, prema europskim centrima moći vrlo benevolentnim diskursom. Do ulaska u Vladu Anušić se znao pokazati spremnim javno zastupati vlastite, ponekad prema Plenkovićevoj matici disonantne stavove. Ali s funkcije ministra nije iskakao. Njegov recentni burevjesnički istup signalizira unutarnja previranja u vrhovima HDZ-ove vlasti. Neki ga insajderi tumače kao zauzimanje startne pozicije za postplenkovićevo vrijeme. Pa ga uspoređuju sa svojedobnom porukom s kojom se Andrej Plenković lansirao na čelo HDZ-a, a potom i države. S onom rečenicom da stranka ne može biti talac ni jedne pojedinačne sudbine, koja je postala poluga za rušenje njegova prethodnika Tomislava Karamarka i vlastito ustoličenje na mjestu šefa HDZ-a. U ovom se trenutku čini da je Anušić prerano zakukurijekao pa bi stoga mogao završiti u loncu. Ali možda je fajter koji svoju snagu i samosvijest ne zahvaljuje sudjelovanju u redu premijerovih klanjatelja, nego vlastitoj poziciji u HDZ-u, namirisao slabost. Možda vođen osjećajem da je Andrej Plenković postao jako ranjiv.
bijes građana
Afera s hapšenjem ministra zdravstva Vilija Beroša zbog korupcije teško erodira premijerov rejting. Premda se stranka sa svim svojim podružnicama, pa i onom u DORH-u, jako angažirala na što hitnijem zatvaranju slučaja, kako bi ga se maklo iz fokusa javnosti. Ali bijes se građana ne stišava. Dodatno ga raspaljuje činjenica da ministar, koji je vrhove vlasti – prema istrazi – uvezao s organiziranim kriminalom, i dalje uživa povlašten tretman. Glavni se državni tužitelj Turudić ponaša kao njegov osobni odvjetnik, jako ga se brzo pustilo iz pritvora, Vlada mu pogoduje odlukom da i ubuduće živi na državni trošak, s ministarskom plaćom. Premda ga terete da je sa svojom kriminalnom družbom državi ukrao oko pola milijuna eura, a sumnjive se nabave skupe medicinske aparature još otkrivaju, svakoga će mjeseca primati skoro pet tisuća eura. Otimanje predmeta Beroš europskim tužiteljima, koji su ga inicirali, dobilo je po Andreja Plenkovića neugodne repove i u Bruxellesu. Eurozastupnik Gordan Bosanac iz Možemo! pokrenuo je inicijativu kojim Europski parlament upozorava na njegove problematične aspekte. Što je velikog europejca Plenkovića jako razgnjevilo, pa Bosanca optužuje da otvaranjem slučaja u europskim strukturama difamira i denuncira Hrvatsku.
Premijer je Plenković svoju poziciju jako ruinirao i nizom užasno pogrešnih odluka kojima se uključio u predsjedničke izbore. Prvo, kandidiranjem potpuno blijedog i sve karikaturalnijeg Dragana Primorca koji je u biračko tijelo trebao zahvatiti šire od HDZ-a, a pokazuje se da ni sve HDZ-ove glasove ne može dobiti. Stranačka mu mašinerija, vidimo, može osigurati dovoljan broj potpisa za valjanu kandidaturu, možda ga, kako netko reče, na nosilima mogu unijeti i u drugi krug, ali mu izbornu pobjedu i ulazak na Pantovčak ne mogu servirati. Mnogi će reći da su predsjednički izbori, na njegovu štetu, već riješeni. Na rezerviranost HDZ-u bliskih krugova prema Plenkovićevim odlukama upućuje i izjava patrijarha Tuđmanove vlasti Davorina Rudolfa, koji upozorava da bi pobjeda HDZ-ova kandidata na predsjedničkim izborima predstavljala uspostavljanje jednoumlja, kakvo je bilo u Jugoslaviji. Rudolf se kritički čudi i Plenkovićevom prihvaćanju trećeg premijerskog mandata, podsjećajući da je u većini europskih demokratskih država izbor državnih funkcionera limitiran na dva uzastopna mandata.
ustavna kriza
Drugo, premijer je vlastitom imidžu jako naštetio i svojim grubim poigravanjem sa sudbinom Ustavnog suda, kojim je Hrvatsku gurnuo do samog praga teške ustavne krize. Sabor će, u najboljem slučaju, odluku o novim ustavnim sucima donijeti u petak, dan prije isteka krajnjeg mogućeg roka. Premda je bilo više nego dovoljno vremena da se posao komotno i kvalitetno odradi. Pretendenti su i po brojnosti i po kvalifikacijama nikad bolji. Ali HDZ se u takvim uvjetima ili ne snalazi ili ih ne podnosi. Njihovo nevjerojatno otezanje proizvelo je nagađanja da se iza opstrukcije izbora ustavnih sudaca krije paklenski plan sabotiranja predsjedničkih izbora. Navodni Plenkovićev plan da se ustavni suci ne izaberu, pa da se potom ni predsjednički izbori bez Ustavnog suda ne mogu održati, da bi se – konac djelo krasi! – s istekom Milanovićeva predsjedničkog mandata na Pantovčak instalirao šef Sabora. Ideja zvuči suludo, ali u vrhu se HDZ-a uvijek nađe onih koji su u nekakvom pučističkom scenariju spremni zaigrati.
Treće, svojim uključivanjem u kampanju, vlastitim pokušajem supstituiranja indisponiranog Primorca, Andrej Plenković jako pomaže Zoranu Milanoviću. Pomogao mu je da se konstituira kao brana, čak kao jedina brana, njegovoj svevlasti. To je udarni sadržaj Milanovićeve ponude za osvajanje novog mandata. Šef će države sam sebe ovih dana duhovito proglasiti galskim selom koje brani Hrvatsku od kolonizatora. To sam ja i nitko drugi, reći će, poistovjećujući se, valjda, s Asterixom, glavnim likom iz slavnog stripa o junacima izmišljenog sela u Galiji, jedinog koje rimski legionari ne uspijevaju osvojiti. Da Milanović jedini pruža otpor Plenkovićevom zlosilju – to nije baš istina. Ali je činjenica da predstavlja jedinu institucionalnu kontru premijerovoj svemoći. Što će mu vjerojatno biti sasvim dovoljno za pobjedu na izborima. A to znači da će se potom i odnos snaga između dva brda vlasti osjetno mijenjati. S ponovnim osvajanjem Pantovčaka predsjednik će dobiti snažan izborni legitimitet, jači od premijerova. U idućih pet godina, koje je sam nazvao svojim posljednjim tangom u politici, Milanović bi se morao boriti za vlastito mjesto u povijesti. Njegov je dug prema biračima ogroman.
Dok se Andrej Plenković mora boriti za preživljavanje. Premda se premijer junači, bedem se ljubavi oko njegova trona jako stanjio. HDZ-ova je većina u Saboru postala jedva dostatna. Trenutno raspolaže sa samo 76 ruku. Pomaže mu što se – s vrtoglavim plaćama kojima je zastupnike korumpirao – nikome ne ide na izbore. Čak ni SDP-u koji je pokrenuo inicijativu za premijerov opoziv. Plenković je naziva pamfletićem kojega će kao i više puta dosad glatko odbiti. Opozicija zna da ne može skupiti većinu za rušenje Vlade, ali strašnu aferu Beroš jednostavno nisu mogli prešutjeti. Dok zdravstvena mafija uništava javno zdravstvo, tako da čak i životno važne medicinske usluge postaju sve nedostupnije. HDZ možda ne mogu slomiti, ali mogu lomiti Plenkovićeve partnere. Koji se s HDZ-ovim novim lopovskim aferama i sami nepopravljivo kompromitiraju. Bezuspješno pokušavajući pronaći alkemijsku formulu koja bi mogla pomiriti njihovo deklaratorno optiranje za politiku čistih ruku i faktičku potporu visoko korumpiranoj vlasti. Tobožnji liberali, narodnjaci, nacionalne manjine, kao posljednji čuvari navodnog HDZ-ova monolita. Unutar kojega se – govori diverzija ministra Anušića – duboke pukotine već javno otvaraju.
