Premijer ovih dana tvrdi da se socijalne nejednakosti smanjuju. Ali to nije istina. Socijalne se nejednakosti rapidno povećavaju. Sve je dublji jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. U posljednje dvije godine opet raste broj stanovnika koji su u riziku od siromaštva. Posebno je tragičan položaj hrvatskih umirovljenika
Nitko kao ja – tako otprilike djeluje rezime hvala koje je povodom svog ulaska u desetu godinu premijerskog mandata Andrej Plenković sam sebi uputio. U svom prošlotjednom izvještaju Saboru o stanju nacije i intervjuu Hrvatskom radiju šef Vlade tvrdi da je realizirao gotovo sve strateške ciljeve Hrvatske. Ne samo ovom prigodom, nego javnost doslovce svakodnevno običava zasipati smetovima ekonomskih statistika, pokazateljima svojih navodnih uspjeha. Gospodarski rast u 18 uzastopnih kvartala i veliki rast broja zaposlenih, rekordni, nikad veći skok plaća i mirovina, programi pomoći i intervencije države koje su građanima Hrvatske omogućile da „energetsku krizu uopće ne osjete“. Još mu ostaje da malo obuzda vrtlog inflacije i mladima omogući stjecanje vlastitog krova nad glavom, pa da se njegovo desetljeće proglasi zlatnim dobom Hrvatske. Sam je sebi već krenuo graditi spomenik.
Stabilan rast
Istina, Andrej Plenković najdugovječniji je hrvatski premijer. Nitko kao on nije uspio osvojiti i treći mandat u Banskim dvorima. Samo je Ivo Sanader spojio dva, da bi onda s neba pa u rebra sam odstupio. Nesporno je također da je imao objektivno izazovan mandat, sa serijom kriza koje su mu se pod nogama otvarale, od kolapsa Agrokora, epidemije korone, razornih potresa do refleksa rata u Ukrajini, što je cijelu Europu dramatično promijenilo. Činjenica je također da su ekonomski rezultati dobri. Hrvatska ima stabilan gospodarski rast, među najvećima u EU-u. Plenkovićeva je vlast imala sreću da se veže na početak ekonomskog oporavka s kraja Milanovićeva premijerskog mandata, potom su se otvorili europski fondovi. Ekonomisti tvrde da je barem polovica sadašnjeg gospodarskog rasta upogonjena europskim sredstvima. Svašta se u Hrvatskoj posljednjih godina nagradilo, od impresivnog Pelješkog mosta do druge cijevi tunela Učka, od škola i vrtića do postpotresne obnove Banije i Zagreba. Hrvatska je danas nesumnjivo razvijenija i bogatija zemlja nego što je to bila u vrijeme Plenkovićeva dolaska na vlast. Ali je veliko pitanje je li i bolja. Može li se nakon devet godina njegova mandata govoriti da je Hrvatska postala kvalitetnija i sređenija država. Nažalost, u nekim važnim segmentima nema pomaka nabolje, u nekima se pokazuje i nazadovanje.
Na početku svoga premijerskog mandata Andrej Plenković kao najvažnije je ciljeve postavio trajan gospodarski rast, otvaranje novih radnih mjesta i povećanje zaposlenosti, zaustavljanje iseljavanja i demografsku obnovu te uspostavljanje socijalno pravedne države. Barem polovicu tih deklariranih ciljeva nije uspio ostvariti. Iseljavanje nije zaustavio, štoviše za njegove se vlasti demografska kriza zaoštrava. U devet godina njegova premijerskog mandata Hrvatska je izgubila oko 600 tisuća ljudi. Neki ministri ovih dana konstatiraju da je Hrvata više izvan Hrvatske nego u vlastitoj državi. Premijer sada najavljuje da će se s podizanjem standarda trendovi preokrenuti, da će se ljudi početi vraćati. Ali iz Hrvatske se, pokazuju istraživanja, ne odlazi samo iz ekonomskih razloga, nego je iseljavanje dijelom uzrokovano i velikim nezadovoljstvom stanjem hrvatske države. A u tom pogledu Andrej Plenković baš ništa nije uradio. Hrvatska se danas čini socijalno jako nepravednom državom. Možda nepravednijom nego što je to ikada bila.
Premijer ovih dana tvrdi da se socijalne nejednakosti smanjuju. Ali to nije istina. Socijalne se nejednakosti rapidno povećavaju. Sve je dublji jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju. U posljednje dvije godine opet raste broj stanovnika koji su u riziku od siromaštva. Posebno je tragičan položaj hrvatskih umirovljenika. S odlaskom iz svijeta rada ljudi u velikoj mjeri postaju socijalni slučajevi. Plenković je u svom prvom premijerskom mandatu najavljivao da će udio prosječne mirovine u prosječnoj plaći povećati na 60 posto. Više to ne spominje. Udio je ostao uglavnom isti kao i prije devet godina, ispod 50 posto. Lani je pred izbore obećavao uvođenje 13. mirovine. Sada tvrdi da to nije realno. Potkraj će godine seniorima isplatiti uvredljivih 6 eura po godini radnog staža. Njegovi pobočnici objašnjavaju da ne mogu radi starčadi zaduživati buduće generacije. To bi, kažu, bilo neodgovorno. Kad vlastite plaće povećavaju nema takvih obzira. U usporedbi s drugim europskim zemljama Hrvatska za mirovine izdvaja daleko manji postotak BDP-a. U devet Plenkovićevih godina državni se proračun više nego poduplao, ali para nekako uvijek nestane kad su umirovljenici u pitanju.
Andrej Plenković u svojim je rukama skoncentrirao sveodlučujuću moć u državi, što daleko nadrasta njegovu ustavnu poziciju. Zajahao je institucije i kadrovski ih podčinio, pacificirao većinu medija, majstori PR-a, koji svoju plaćeničku ulogu kamufliraju nazivajući se nezavisnim analitičarima, pokušavaju širiti njegovu slavu
Nedostatak reformi
Osjećaj društvene pravednosti, jako sidro svake stabilne države, potkopavaju i drugi disbalansi koje je aktualna vlast proizvela. Neravnoteža između privatnog i državnog sektora, primjerice. U Plenkovićevu skoro pa desetljeću u preglomaznom ustroju države nije napravljena baš nikakva racionalizacija, još manje bilo kakav reformski zahvat. Veliki rast plaća u bujajućoj administraciji te u državnim i javnim službama realni sektor ne uspijeva pratiti. Najmalignije: kompletnu je političku klasu enormnim povećavanjem njihovih zarada potpuno odvojio od naroda. Šef je Vlade tako postao jedan od najbolje plaćenih premijera u EU državama sličnog standarda. Daleko iza sebe ostavljajući ne samo Litvu ili Estoniju, nego i premijere Italije i Grčke, Poljske ili susjedne, po svim pokazateljima društveno-ekonomskog razvoja Hrvatskoj superiorne Slovenije. Hrvatski su radnici plaćeni mnogo slabije od europskog prosjeka, ali su hrvatski političari zato sami sebi nabili cijenu. Ne samo vladajući, nego se gotovo cijela politička klasa takvim zaradama dala korumpirati. Tako je ovih dana vlast u Zagrebu, kao da uči od HDZ-a, odlučila za Možemo! odabranicu profesionalizirati funkciju dopredsjednice Gradske skupštine, s neto plaćom od 3600 eura. Prethodno je na mjesto predsjednika Skupštine, s plaćom tek nešto malo manjom od one koju prima gradonačelnik Tomašević, SDP smjestio jednog svog uhljeba. Dosad su se obje funkcije, radno posve nezahtjevne, volonterski obavljale. Reputacijska bi šteta od takve operacije, posve zasluženo, mogla biti ogromna. Za nekoliko tisuća eura ljevica je sama sebi pucala u nogu. Bolji život svima, a ne samo njima – s tom je parolom svojedobno SDP-ov patrijarh Račan tukao po HDZ-u. Sada bi se taj zahtjev morao adresirati ukupnoj političkoj nomenklaturi. Uključivo i ovima koji grme protiv HDZ-ova klijentelizma, a sami su se u njega spremni udjenuti.
Ignoriranje korupcije
Preko jednog od najvećih problema hrvatske države, sveprisutne, u sustav usađene korupcije, premijer prelazi kao da je nema. Dok mu grupa od četiri ministra zbog trgovine utjecajem sjedi na optuženičkoj klupi i dok se bivši ministar zdravstva, koji se s podzemljem utalio u pljačkanju zdravstvenog sustava, njegovom voljom vraća na mjesto zločina, u bolnicu koju je prema optužnici oštetio, premijer u govoru o stanju nacije korupciju uopće ne spominje. Zajedno sa svojom sljedbom u posljednje se vrijeme služi mantrom da svaka korupcija ima ime i prezime. Ima, ali je nesporno da lopovluk jako često nosi imena njegovih ministara i stranačkih drugova. Plenković sada otkriva da su članovi Vlade prošli antikorupcijski tečaj. Navodno su im organizirali neka predavanja o zakonima i moralu, ali po rezultatima izgleda da su ih školovali za doktore korupcije. Na to upućuje i premijerovo zbrinjavanje posrnulog Beroša, zbog pogodovanja kojemu je i zakone dao mijenjati. Takva je briga za svog čovjeka prilično ganutljiva.
Kao jednu od najvećih vrijednosti svojih mandata Andrej Plenković ističe političku stabilnost. Tri mandata zaredom uzima kao dokaz svoje superiornosti. Ali politička dugotrajnost nije uvijek rezultat demokratske volje naroda. Često je posljedica manjka i nekroze demokracije. Notorni Vučić – što kao premijer, što kao šef države – vlada Srbijom od 2014. Još bi se takvih vječnih, nesmjenjivih vođa moglo navesti. Većinom nisu baš društvo u kojem bi se pristojan europski političar dobro osjećao. Činjenica da HDZ uz dva kratka intermeca vlada Hrvatskom od devedesetih nije uvijek izraz povjerenja u tu stranku, nego je sve više posljedica porobljenosti cijele države i društva logikom jednopartijskog funkcioniranja. Kada je u prvom mandatu odlučio presložiti svoju vlast ulazeći u koaliciju s HNS-om, strankom koja je na izbore išla zajedno sa SDP-om, Plenković nije samo sudjelovao u prevari birača, nego je zaplesao po samom rubu, možda i s one strane političke korupcije. Na što nadležne institucije uopće nisu reagirale, svojom znakovitom šutnjom otvarajući vrata različitim vrstama izbornog i političkog inženjeringa.
Nije politička stabilnost, nego je ustajala društvena močvara ako Hrvatskom vlada politička apatija, što bi se po maloj izlaznosti na izbore moglo zaključivati. Nema stabilnosti u zemlji u kojoj vlast isključivo samu sebe sluša. U kojoj nema dijaloga. U kojoj vladajući ponižavaju i ostraciraju opoziciju i svaki kritički glas. U devet godina svoje vlasti, ni u najvećim krizama, premijer Plenković nije sjeo za stol s oporbenim strankama, što znači da je polovicu Hrvatske isključio iz mogućnosti utjecanja na političko artikuliranje države. Potrebnu je većinu za vladanje zemljom uspio skrpati, ali na njegovu se narcizmu, samozaljubljenosti i samozadovoljstvu široka potpora, uvjet političke stabilnosti, ne može graditi.
Ogromna moć
Na koncu, premda se mogu činiti vrlo čvrstima, autokracije nisu pouzdane. Andrej Plenković u svojim je rukama skoncentrirao ogromnu, sveodlučujuću moć u državi, što daleko nadrasta njegovu ustavnu poziciju. Zajahao je institucije i kadrovski ih podčinio, kolačem i korbačem pacificirao većinu medija, majstori PR-a, koji svoju plaćeničku ulogu kamufliraju nazivajući se nezavisnim analitičarima, pokušavaju širiti njegovu slavu. Premda nema taj potencijal, premijer sve više pretendira na ulogu voljenog vođe. Okružio se poltronima, uvlačenje nagrađuje, narodu stalno prigovara da mu je nezahvalan. Na ružan način o tome svjedoče i svježe ulizičke izjave donedavno, činilo se, razboritog i odmjerenog ministra unutarnjih poslova, koji se na nacionalnoj televiziji priključio klubu Plenkovićevih klanjatelja. Božinović sada veze da je premijer „uvijek odavao dojam čovjeka za velika djela“, da je potpuno posvećen poslu i da on – premda je prošao svijeta – nigdje nije vidio nekoga tko toliko radi. Plenkovića stilizira kao novodobnog Aliju Sirotanovića, možda najpoznatijeg udarnika iz vremena Jugoslavije, koji je postao svjetski rekorder u kopanju ugljena, pa se njegov lik potom našao i na novčanicama tadašnje države. Takvom laudom ministar Božinović premijera nije uzvisio, ali je samog sebe unizio. Njegova transformacija iz ozbiljnog političara u praznog laskavca najviše govori o karakteru aktualne vlasti. Bez takvih bljak pohvala i lakirovki opstanak je u službi Andreja Plenkovića postao, izgleda, nemoguć.
