Otpor predsjednika Milanovića stampedu desničarskih rekonkvista s vremenom slabi. Duga šutnja oko Thompsonova koncerta, koji je rezultirao nepodnošljivim normaliziranjem ZDS-a, pozdrava koji je u hrvatsku povijesti uveo i upisao u zločinima ogrezli ustaški režim, otvara pitanje koliko se i u čemu na šefa države u iduće četiri godine još može računati.
Crna nije hrvatska nacionalna boja, sve to crnilo oko HOS-a nema veze s Hrvatskom vojskom – tako se predsjednik Republike Zoran Milanović dva tjedna nakon megakoncerta Marka Perkovića Thompsona kritički osvrnuo na poruke koje su s muzičko-političke masovke na Hipodromu, koja je jako stresla Hrvatsku, proslijeđene javnosti. Ne treba nam to, tvrdi šef države, ni crna boja ni poklič “Za dom spremni“.
Dobro jutro, predsjedniče! Milanovićevi stavovi – nasuprot onima što ih je danima posve pogubljen širio premijer Andrej Plenković sa svojom ministarskom svitom – nisu nepoznanica. Ali ovoga puta dolaze s velikim i zabrinjavajućim zakašnjenjem. Pamti se da je on prije pet godina zbog HOS-ovih provokacija sa ZDS-om ispisanim na majicama demonstrativno napustio svečanost obilježavanja obljetnice akcije Bljesak u Okučanima. Lani je nakon Thompsonova derneka u Imotskom reagirao promptnom osudom, upozoravajući da ustaškim oznakama nema mjesta u javnosti. Sada je ponovio slično. Po njemu, koncert nije sporan. Bio je ogroman, s „možda malo previše ljudi za Zagreb“, ali je prošao mirno. Sporno je ono što je uz koncert bilo spakirano. Posebno u centru Zagreba, gdje su se „događale stvari koje se nisu smjele događati“. Šef države smatra da je na pjevanje ustaških pjesama policija morala smjesta reagirati. „Trebala je odmah uredovati i te ljude maknuti, otkloniti, popisati, prekršajno ih kazniti na licu mjesta, a ne nakon tjedan dana“.
Tuđman ukinuo paravojni HOS
Predsjednik također upozorava i na neke povijesne činjenice. Podsjeća da je HOS u Drugom svjetskom ratu uspostavljen 1944. kada je cijela vojska NDH formalno stavljena pod zapovjedništvo ustaških časnika. U Domovinskom ratu HOS nije bio službena vojska hrvatske države, nego dragovoljački odred pod okriljem jedne političke stranke, HSP-a, koji je faktički prestao postojati početkom 1992., kada ih je Tuđman – jer su mu „izazivali mučninu“ – ukinuo. Ni naziv HOS ni ZDS nisu slučajno, nego su početkom devedesetih svjesno preuzeti iz prošlosti, tvrdi Milanović, inzistirajući da se borba za neovisnost mora razlikovati od simbolike koja vuče porijeklo iz ustaške ideologije. Javna je upotreba tih simbola, ponavlja, neprihvatljiva i štetna za ugled države. Predsjednik smatra da bi oko toga svi morali biti nedvosmisleni i jasni. Unatoč brojnim razlikama i neslaganjima, pa i povijesnim podjelama unutar hrvatskog naroda. „Ne možemo svi gledati isto, možemo se ne slagati i oko vrijednosti, ali bilo bi dobro da se ne koljemo. Činjenica je da HOS i sve to crnilo oko HOS-a nema veze s Hrvatskom vojskom i to danas nisu hrvatske nacionalne boje“, poručio je.
U Milanovićevim stavovima nova je samo ideja da bi ZDS možda trebalo početi ignorirati. Nova je potreba da se Hrvatsku u ovoj stvari brani od prigovora iz Europe, u kojoj je, kaže hrvatski predsjednik, „na djelu tiha, gotovo neprimjetna rehabilitacija nacizma na svakom koraku“. Po njemu, drugima se toleriraju i gore stvari od ustaša, tvrdnja koja je u skladu s njegovim suverenističkim gardom, ali može djelovati i kao relativiziranje problema s kojima se Hrvatska, izgleda, ne zna nositi. Nova je i nevoljkost da se o proustaškim provokacijama na Thompsonovu koncertu odmah oglasi. Bilo bi normalno da je predsjednik to učinio. Posve je nenormalno da je odlučio šutjeti. Nakon poplave crnokošuljaškog ZDS-a i nakon političkog i moralnog glavinjanja HDZ-ove grane vlasti, od premijera Plenkovića naniže, konsternirana je Hrvatska čekala da šef države progovori. Da stane na branik ustavnih vrijednosti i zdravog razuma. Dva tjedna uzalud!
Borac za vlastitu poziciju
Zaludu pozivi i upozorenja da je po svojoj funkciji dužan reagirati. Nisu to bila samo očekivanja. Bilo je i nagovaranja. Nakon Thompsonova koncerta od Pantovčaka se s raznih strana, javno i nejavno, traži da progovori. Jadranka Kosor, jedna od rijetkih političarki s petljom, koja ni pred furioznom proustaškom navalom ne uzmiče, u odličnom je intervjuu Nacionalu istakla da predsjednik Republike mora biti čuvar i branitelj hrvatskog Ustava te je, po njenom mišljenju, na izvikivanje fašističkog pozdrava, koji predstavlja grubo kršenje Ustava i gaženje njegovih vrednota, morao reagirati. Milanović je morao reagirati zato što mu je to dužnost i plaćen je da štiti Ustav. Obavezan je to i svojim biračima. Više od milijun glasova koje je dobio na predsjedničkim izborima nije dobio da zašuti, kaže Jadranka Kosor. Profesorica Sanja Barić također tvrdi da je na evidentne neustavnosti šef države morao odgovoriti. Pogotovo je morao reagirati kada se u danima nakon Thompsonova koncerta Sabor počeo prolamati od protuustavnog ustaškog pozdrava.
Turudić je sigurno čuo za notornog Skeju, lika posebno uzgojenog, hitlerovskog brka, koji svoje crnouniformirane pristaše redovito postrojava pod ustaškim znamenjem, uz obljetnice NDH i poglavnikovu sliku. Čovjek sam sebe otvoreno naziva ustašom, pa nema razloga da mu se ne vjeruje
Ali Pantovčak, čini se, postaje jako indolentan. Predsjedniku kao da se više ne da. U prvoj godini drugog mandata opet je sve neprimjetniji. Ni sjena onoga kakvim se predstavljao u izbornoj kampanji. Kada je obećavao biti brana HDZ-ovim političkim i moralnim posrnućima. Izgleda da je Zoran Milanović veliki borac samo dok se tuče za vlastitu poziciju. Izvan toga se prevelikim angažmanom ne da inkomodirati. Nakon izborne je pobjede skinuo rukavice i objavio da se za političke funkcije više neće kandidirati. U međuvremenu će, valjda, trenirati pasivizaciju. Stampedu je desničarske rekonkviste premijer Plenković otvorio vrata. Za njegove su vlasti mic po mic proustaški sentimenti natopili hrvatsko društvo. Predsjednik Milanović u tome nije sudjelovao. Ali i njegov otpor s vremenom slabi. Duga šutnja oko Thompsonova koncerta, koji je rezultirao nepodnošljivim normaliziranjem ZDS-a, pozdrava koji je u hrvatsku povijesti uveo i upisao u zločinima ogrezli ustaški režim, otvara pitanje koliko se i u čemu na šefa države u iduće četiri godine, dok mu bude trajao mandat, još može računati. Samo tome da će na nekom antifašističkom skupu odslušati neku partizansku, borbenu?
Turudić dekriminalizira ustaški ZDS
Na drugoj je strani istodobno puna mobilizacija. Oni kojima je Milanović, prema vlastitim riječima, namjeravao biti blokator, u velikom su naletu. Prošloga je tjedna glavni državni odvjetnik, komentirajući Thompsonov koncert, doslovce izjavio da ZDS ne treba zabranjivati, da se ovi koji danas pjevaju „Za dom spremni“ referiraju na Domovinski rat iz 1991. godine. „Kakve ustaše, pa nema više nijednog živog ustaše ni ustašofila“, tvrdi Ivan Turudić. S obzirom na funkciju njegove bi riječi morale djelovati ozbiljno. S obzirom na njegov općepoznati vrlo komotan odnos prema činjenicama – svojedobno je tako na jednoj televiziji rezolutno tvrdio da prijatelja Mamića mjesecima nije vidio, premda ga je ovaj, kako se kasnije ispostavilo, osobno dovezao u studio – prije će biti da šef Državnog odvjetništva farba javnost. Da se neodgovorno uključio u dekriminaliziranje ustaškog ZDS-a.
Tvrdnja da u Hrvatskoj više nema živih ustaša u potpunoj je koliziji s javnosti poznatim podacima iz mirovinskih fondova. Hrvatska država još isplaćuje penzije nekim pripadnicima ustaške vojske koji su devedesetih – posve neprimjereno – preimenovani u Hrvatsku domovinsku vojsku. Lani je po tom osnovu mirovine primalo nešto više od 1300 ljudi, mnogo više žena, kao obiteljske mirovine, preuzete nakon smrti supružnika, ali i skoro 150 muškaraca, izvornih nositelja mirovinskog prava.
Turudićeva izjava da u Hrvatskoj više nema ni ustaša ni njihovih poklonika suprotna je i posljednjih godina redovitim defileima samodeklariranih ustaških formacija. Primjerice, državni je odvjetnik sigurno čuo za notornog Skeju, lika posebno uzgojenog, hitlerovskog brka, koji svoje crnouniformirane pristaše redovito postrojava pod ustaškim znamenjem, uz obljetnice NDH i poglavnikovu sliku, s njegovim simbolima i porukama. Čovjek sam sebe otvoreno naziva ustašom, pa nema razloga da mu se ne vjeruje.
Turudićevi su stavovi suprotni i onome što je govorio Franjo Tuđman. Nemoguće je da prvi čovjek DORH-a nije čuo za Tuđmanove stavove o ustaškim inspiracijama utemeljitelja HOS-a iz devedesetih. Da ne zna kako se prvi hrvatski predsjednik čudio mladićima koji „nasjedaju onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata“. Da je zaboravio kako se i zašto inzistiralo na integriranju HOS-ovih boraca u regularne postrojbe Hrvatske vojske.
Teško je također vjerovati da glavni državni odvjetnik nikada nije čuo za svojedobno Thompsonovo pjevanje ustaških budnica. Užasnih stihova o Jasenovcu i Gradišci Staroj, „kući Maksovih mesara“. Slijedom kojih se danas uz njegove koncerte kliče ustaškim zločincima Juri i Bobanu i nose natpisi o kamionima koji kroz Imotski žure. Što su oni koji urlaju ustaške pjesme? Nisu ustaše ni ustašofili? Samo onako zbog ljubavi i umjetničkog doživljaja revu strahote?
Uzaludna transformacija blata u zlato
Na koncu, potpuno je apsurdno pretpostaviti da tužitelj Turudić nije informiran o nedvosmislenom stavu Ustavnog suda o ZDS-u. U više svojih odluka Ustavni je sud, kako sam to formulira, „izrazio jasno stajalište da je riječ o ustaškom pozdravu Nezavisne Države Hrvatske te da taj pozdrav nije u skladu s Ustavom Republike Hrvatske“. Šef je DORH-a vrlo moćan, ali alkemija kojom bi se neustavni pozdrav iz tragičnog vremena Endehazije pretvorio u nespornu domoljubnu deklaraciju, vezanu uz Domovinski rat i obranu Hrvatske, takvu transformaciju blata u zlato ni on ne može izvesti.
Ivan Turudić tvrdi da u Hrvatskoj više nema ni ustaša ni njihovih sljednika, pa onda valjda nema ni razloga za zabranu ZDS-a i sankcioniranje proustaškog kršenja Ustava i zakona. Ali živih se partizana još nađe, pa je DORH pokrenuo izvide u slučaju navodnog partizanskog zločina počinjenog 1945. godine u fratarskom samostanu u Širokom Brijegu, u sklopu kojih je smatrao potrebnim i primjerenim u više navrata ispitati i stogodišnju partizanku Vjeru Andrijić. Sličnoj zamjeni teza služi i Turudićevo inzistiranje na tvrdnji da je Mile Kekin na nekom koncertu izvikivao „Za dom“, što pjevač odlučno demantira. Ne čini se logičnim da bi deklarirani ljevičar posegnuo za kompromitiranim ustaškim pozdravom. Cilj je insinuacije sijanje konfuzija koje će služiti relativiziranju povijesnih istina. Brisanju granice između onoga što je u prošlosti bilo dobro i onoga što je predstavljalo apsolutno zlo. Uniziti partizanski pokret da bi se ustašluk rehabilitirao i uzvisio. Agenti povijesnog revizionizma boje Hrvatsku crnim. Sve pokušavaju farbati u sto nijansi mrakova.
