U danu povijesnih izbora u Srbiji najveće je iznenađenje priredio Aleksandar Vučić, donedavni svemoćni predsjednik te zemlje koji se odrekao svoje funkcije da bi se kandidirao za premijera. Ni sat i pol nakon zatvaranja birališta izašao je pred novinare i svoju nabrijanu sljedbu i priznao poraz. Impresivna pobjeda Studentske liste nije iznenađenje, ali Vučićevo brzo i glatko priznanje da je nakon četrnaest godina izgubio vlast u Srbiji gotovo nitko nije očekivao. Računalo se da će to na svaki način, pa i nasiljem pokušati spriječiti.
Nova će vlast u Srbiji, kako sama najavljuje, relaksirati odnose sa susjedima i od prošlosti se okrenuti budućnosti Photo: STRINGER/PIXSELL
Pred zatvaranje birališta policija je opremljena za razbijanje prosvjeda izašla na ulice, praktički zauzimajući središte Beograda. Njegove pristalice, odnosno plaćenici, ponovno su počeli podizati šatorsko taborište usred grada. Centrom su defilirale grupice maskiranih muškaraca u crnom, moguće batinaške skupine. Sve je djelovalo kao da će vlast upotrijebiti represivna sredstva, možda osporiti regularnost izbora, demonstracijom sile proizvesti kaos ili proglasiti izvanredno stanje.
Vjerojatno bi se neki od takvih scenarija zaista i pokušao aktivirati, samo da su izborni rezultati bili tijesni. Ali razlika između Studentske i Vučićeve liste bila je ogromna, nepremostiva, narasla na oko pola milijuna glasova (oko 2,2 milijuna naspram 1,7 milijuna), što se nikakvim krađama i malverzacijama ne da kompenzirati. Tako se Srbija, četvrt stoljeća od rušenja Slobodana Miloševića, našla u situaciji koja kao da je reprizirala događaje od 5. listopada 2000., kada je ratni vođa pod pritiskom masovnih prosvjeda prisiljen na priznavanje poraza na izborima. Rušenjem Vučićeva režima na izborima u nedjelju Srbija je dobila priliku za popravni. Za stvarnu povijesnu promjenu. Što joj prvi put nije uspjelo.
Neočekivano veliki odaziv birača
Prijevremeni parlamentarni izbori u Srbiji pretvorili su se u referendum o Aleksandru Vučiću, čovjeku koji se u četrnaest godina svoje vlasti uspostavio kao apsolutni gospodar cijele države. Studentska lista, nastala iz građanske pobune koja je izbila nakon smrtonosnog pada nadstrešnice u Novom Sadu, izlazak je na izbore pretvorila u općenarodni plebiscit. U dvije godine od novosadske tragedije kompletnu su Srbiju uspjeli dići na noge. Organiziranjem masovnih prosvjeda, svojim upornim marševima po cijeloj zemlji. Iznudili su prijevremene izbore, svojom su mladalačkom energijom pobijedili apatiju, mobilizirati veliki broj novih glasača i rekordnu izlaznost na birališta (oko 70 posto).
Vučićevo promptno priznavanje poraza jako je iznenadilo i pobjednike. Nisu se pripremili za takvu mogućnost. Bili su spremni izaći na ulice kako bi branili izborni rezultat, ali nisu bili spremni za obraćanje javnosti. Izletjeli su na pozornicu, s pjesmom i skandiranjem, u velikom veselju, ali bez govora
Zemlju slabašne opozicije ogrijali su nadom da se tirana koji pod svojom kontrolom ima sve državne institucije i gotovo sve medije ipak može pobijediti. Ogromni redovi na biračkim mjestima, ne samo po Srbiji, nego i po drugim državama gdje se moglo glasati, pa tako i u Hrvatskoj, bili su prva najava njihova izbornog uspjeha. Na koncu su sami osigurali komotnu većinu za formiranje vlasti. Uz Vučićevu listu, u parlament Srbije ulazi samo još nekoliko zastupnika manjinskih stranaka. Pobjeda studentskog pokreta spontanim je masovnim izlaskom građana na ulice, po gradovima diljem zemlje, katarzično proslavljena. Srbija je dugo u noć euforično slavila dan svoga oslobođenja.
Vučić se ne boji zatvora
Hitrim priznavanjem poraza Aleksandar Vučić povukao je možda najodgovorniji potez u svojoj dugoj političkoj karijeri. Svoju je jako polariziranu zemlju spasio od mogućeg ulaska u zonu nasilnih sukoba. Ali samog je sebe istovremeno pokušao prikazati žrtvom međunarodne urote. Srušio ga je, tvrdi, „najgori ološ iz dva medija, neke europske zemlje i duboka američka država koja je protiv Trumpa“, dok izborne pobjednike naziva tek „izvođačima radova“. Odmah je najavio beskompromisnu političku borbu. Nigdje neće bježati i neće se sklanjati. Ne boji se, tvrdi, ni zatvora, čime se referira na najavu svojih izbornih protivnika da će morati odgovarati pred zakonom. „Znamo mi da ćemo biti meta progona“, kaže, pokušavajući se prikazati žrtvom političke hajke. Svjestan da mu se nakon silaska s vlasti broj saveznika reducira, spominje „neke biznismene koji su sada od nas otišli“, pa drčni zaključak sažima u poruku: „Pobijedit ćemo mi ovo zlo brže nego što oni to misle!“.
Unatoč junačenju, djeluje potpuno slomljeno. Vučićevo promptno priznavanje poraza jako je iznenadilo i pobjednike. Nisu se pripremili za takvu mogućnost. Bili su spremni izaći na ulice kako bi branili izborni rezultat, ali nisu bili spremni za obraćanje javnosti. Izletjeli su na pozornicu, s pjesmom i skandiranjem, u velikom veselju, ali bez govora. Trebalo je čekati da se saberu, kako bi jedan od kandidata sa Studentske liste, akademik i profesor beogradskog Kemijskog fakulteta Radomir Saičić, pročitao pametan, ali od slavlja potpuno ispražnjen govor, u kojem se nikakva emocija nije mogla osjetiti. Energična i velika pobjeda, za koju je rekao da „pripada svima nama“, popraćena je mlakim riječima, u nekarizmatičnoj izvedbi. Pozivajući građane da je „dostojanstveno proslave“, Saičić je najavio da već idući dan počinje „teški posao izgradnje Srbije“. Neće biti lako, rekao je, ali rezultate izbora vidi kao „pobjedu vjere da Srbija mora i može drugačije“.
Pobjednike čeka žezlo od trnja. Problemi koje ih čekaju nisu ništa manji od onih s kojima su se u protekle dvije godine morali boriti. Dok svoje građansko nezadovoljstvo nisu pretvorili u voljom naroda ovjereno pravo vladanja državom. Kako je na Studentskoj listi mnogo akademskih ličnosti, uglavnom profesora a ne studenata, vjerojatno će formirati neku vrstu ekspertne vlade. Znanjem protiv Vučićeva utapanja Srbije u primitivizmu. Ali kao ogroman bi se hendikep mogao pokazati nedostatak političkog iskustva. Potom njihova potpuna heterogenost. Izgleda da im je smjena Vučića jedina čvrsta poveznica. O mnogim se osjetljivim pitanjima u kampanji uopće nisu izjašnjavali kako ne bi dijelili javnost. Ali i takvi politički vrlo šareni, funkcioniraju kompaktno.
HDZ-ova se vlast čini nesmjenjivom, kao što su do jučer djelovale Vučićeve dveri u Srbiji ili do samo prije nekoliko mjeseci vladajuća arhitektura Orbána u Mađarskoj. Ali onda su Peter Magyar, koji je u međuvremenu postao mađarski premijer, pa potom i studentski pokret u Srbiji svojim trijumfom na izborima proizveli veliku prekretnicu
Izgleda da su im ciljevi moćan faktor kohezije. Vjerojatno je da svoju listu prioriteta neće previše širiti. Fokus im je na neideološkim temama koje su nekakav civilizacijski i demokratski minimum. Hitno donošenje paketa antikorupcijskih zakona i oslobađanje medija iz čeličnog stiska vlasti. Preuzimanje države neće biti nimalo jednostavno. Vučić je svoje ljude posvuda ugradio. Njegovi su kadrovi po svim državnim institucijama, policiji, pravosuđu i medijima. U svijetu biznisa i u mafijaškim bandama. Država je bešavno srasla s podzemljem. Politički prvaci sa zločincima koji ljude melju u ćevape. Nova vlast zapravo dolazi u vučju jazbinu. Vučić se sklanja u opoziciju, ali iza sebe ostavlja ogromne kriminalne grupe i paramilitarne ešalone, dobro organizirane i ozbiljno naoružane koje bi se svojoj demontaži vrlo vjerojatno mogle suprotstaviti.
Slom ušančenih autokracija
Ishod izbora u Srbiji važan je Hrvatskoj, iz više razloga. Prvo, riječ je o susjednoj zemlji, usto zemlji koja nestabilnost stalno izvozi po susjedstvu. Destabilizira Bosnu i Hercegovinu, sije nemire po Crnoj Gori, Kosovom i samu sebe izluđuje. Premda je Vučić svojim militantnim protuhrvatskim konstrukcijama jako unazadio odnose s Hrvatskom, mogućnosti su mu vrlo ograničene. Hrvatska je danas čvrsto integrirana u Europu i Srbija je, suprotno njegovim tvrdnjama, ne zanima previše. Njenoj otpornosti na provokacije s one strane Dunava jako pomaže i držanje Srba u Hrvatskoj koji su odbili biti dio projekta „srpskog sveta“. Ne žele biti privjesak beogradske politike, dobro su integrirani u hrvatsku državu i hrvatsko društvo, žive u Europskoj uniji – tako vojvođanski političar Nenad Čanak, socijaldemokrat, tumači razloge emancipacije ovdašnjih Srba od Beograda. Nova će vlast u Srbiji, kako sama najavljuje, relaksirati odnose sa susjedima i od prošlosti se okrenuti budućnosti. Možda odluči zaustaviti i bjesomučnu Vučićevu kupovinu oružja koja je obje države uvukla u financijski iscrpljujuću spiralu trke u naoružavanju.
Drugo, Srbija je Hrvatskoj važna jer može poslužiti kao neka vrsta njenog mogućeg prozora u vlastitu budućnost. Ovdašnja situacija počinje djelovati kao svojevrsna ‘’light’’ varijanta onoga što se tamo događa. Vlast Andreja Plenkovića u nekim važnim aspektima nalikuje Vučićevu režimu. Po dugotrajnoj vlasti jednog čovjeka s ogromnom koncentracijom moći i autokratskim izopačenjem. Po sveprisutnoj korupciji u kojoj se vrhovi vlasti prepliću s mafijaškim strukturama. Po stranačkoj okupaciji države, zaposjedanju njenih institucija u aranžmanu vladajuće klike i nemoći opozicije.
HDZ-ova se vlast čini nesmjenjivom, kao što su do jučer djelovale Vučićeve dveri u Srbiji ili do samo prije nekoliko mjeseci vladajuća arhitektura Viktora Orbána u Mađarskoj. Ali onda su Peter Magyar, koji je u međuvremenu postao mađarski premijer, pa potom i studentski pokret u Srbiji svojim trijumfom na izborima proizveli veliku prekretnicu. Nije riječ o običnoj smjeni vlasti. U oba slučaja radi se o slomu jako dobro ušančenih autokracija. Za takve je gigantske pothvate nužno probuditi zanose u narodu. Magyar je na vrutku čežnje za promjenom stvorio masovni pokret i srušio Orbána. Oko studenata u Srbiji svili su se i zgusnuli osjećaji dobrog dijela naroda. Naša djeca, ponosno im tepaju. Tisuće su ih s ljubavlju i ganućem dočekivale i pratile za marševa po zemlji. Sila te povezanosti i bliskosti pregazila je Vučića. Pretendenti za pobjedu nad premijerom Plenkovićem i HDZ-om uopće ne proizvode emocije.
