Nekada
Kada su se 1789. u Parizu sastali članovi Narodne skupštine, teško je netko mogao zamisliti da će marginalan detalj s tog događaja ostaviti duboki trag u suvremenoj povijesti. Pristaše kraljevske vlasti sjedili su na desnoj a protivnici na lijevoj strani Skupštine, i ta puka prostorna dioba pretvorila se u esencijalnu političku i ideološku paradigmu moderniteta. U daljnjem razdoblju ovi pojmovi su mijenjali svoj sadržaj zbog čega je njihovo definiranje otežano, ali su nedvojbeno poticali od parlamentarnog suprotstavljanja čiji jednodimenzionalni karakter ipak ne pojašnjava ideološku kompleksnost koju su nekad predstavljali. Za ljevicu možemo reći kako je u većini slučajeva imala temelje u individualnosti, modernoj znanosti i vjerovanju u beskonačni progres znanja i napredak prema društvenom blagostanju. Stoga je na prošlost gledala kao nesavršenost, a na vrijeme koje dolazi kao stalnu nadogradnju prema nečemu boljem. Takve postavke dovele su do odbacivanja hijerarhije, autoriteta i tradicije na koju je gledala kao prepreku ka promjeni koju je poistovjećivala s napretkom. S druge strane, desnica je formirana u obrani naslijeđa predaka i transcendentnom spiritualnom redu. Za razliku od ljevice nije gledala na tradicionalnu baštinu sa skepticizmom već kao podlogu za djelovanje u sadašnjosti i budućnosti te kao trajnu vrijednost koju je iskristalizirao tijek proteklih vremena. Njezino rezoniranje bilo je utemeljeno na pojmovima geografskih, kulturnih, etničkih, religijskih i povijesnih realiteta. To bi značilo da su određene referentne točke desnice povijesno formirane, za razliku od ideja što bi moglo biti u budućnosti. Upravo zbog toga što je desnica promicala pesimističniju sliku „nesavršenog“ čovjeka, povezanu s grubom realnošću, desne su ideje bile manje zavodljivije u odnosu na ideje ljevice koja je branila tezu o „dobroj prirodi“ čovjeka kroz ideju napretka, slobode i jednakosti ljudi (Rousseau) i eliminaciji izrabljivanja ( Marx ).
Sada
Ove karakteristike nalazile su se u jezgri promišljanja ljevice i desnice ali razdoblja koja su slijedila, posebno ekstremi 20. stoljeća, pokazala su razne devijacije i zloupotrebe pa se ova dualnost u dobroj mjeri kompromitirala. Takva je podjela, utemeljena na suprotstavljanju načina provođenja vlasti, danas je izgubila svaki smisao jer je vrijeme pokazalo da ljevica nije nužno neprijatelj autoriteta vlasti, kao što ni desnica nije nužno bila stalni prijatelj iste. Suvremeno doba poznaje inflaciju političkih termina kao i informacija o svim mogućim pitanjima, uz potpuno nepostojanje općeg mišljenja koje bi omogućilo njihovo razumijevanje. Upravo ta značajka modernosti ukazuje na opću pojavu narušavanja velikih idejnih političkih sustava, tako da trenutna ljevica i desnica više ne postoje kao ideološki sustavi već se nalaze u centrističkoj zoni tehnomenadžerskog prevladavajućeg sustava današnjih liberalnih demokracija. Pojednostavljeno rečeno, deideologizacija postaje dominantna ideologija. U takvom sustavu odbacivanje modernističke podjele politike na desnicu i ljevicu koje su izgubile većinu svog nekadašnjeg značaja, kao i njihovog pseudosukoba kroz igru političkih stranaka, nameće se kao neophodno ako želimo stvoriti koherentniji svjetonazor. Nekada simbolički predstavnici polarizirajućih snaga progresa i tradicije, ljevica i desnica u postmodernom dobu prestaju s adresiranjem na ključne i goruće probleme s kojima se većina Europljana suočava te ne predstavljaju različite alternative. Ako će te političke kategorije željeti zadržati značaj i preživjeti kao aktualne, morat će posegnuti za bitnim redefiniranjem svojih sadašnjih pozicija.
Kada su se 1789. u Parizu sastali članovi Narodne skupštine, teško je netko mogao zamisliti da će marginalan detalj s tog događaja ostaviti duboki trag u suvremenoj povijesti. Pristaše kraljevske vlasti sjedili su na desnoj a protivnici na lijevoj strani Skupštine, i ta puka prostorna dioba pretvorila se u esencijalnu političku i ideološku paradigmu moderniteta. U daljnjem razdoblju ovi pojmovi su mijenjali svoj sadržaj zbog čega je njihovo definiranje otežano, ali su nedvojbeno poticali od parlamentarnog suprotstavljanja čiji jednodimenzionalni karakter ipak ne pojašnjava ideološku kompleksnost koju su nekad predstavljali. Za ljevicu možemo reći kako je u većini slučajeva imala temelje u individualnosti, modernoj znanosti i vjerovanju u beskonačni progres znanja i napredak prema društvenom blagostanju. Stoga je na prošlost gledala kao nesavršenost, a na vrijeme koje dolazi kao stalnu nadogradnju prema nečemu boljem. Takve postavke dovele su do odbacivanja hijerarhije, autoriteta i tradicije na koju je gledala kao prepreku ka promjeni koju je poistovjećivala s napretkom. S druge strane, desnica je formirana u obrani naslijeđa predaka i transcendentnom spiritualnom redu. Za razliku od ljevice nije gledala na tradicionalnu baštinu sa skepticizmom već kao podlogu za djelovanje u sadašnjosti i budućnosti te kao trajnu vrijednost koju je iskristalizirao tijek proteklih vremena. Njezino rezoniranje bilo je utemeljeno na pojmovima geografskih, kulturnih, etničkih, religijskih i povijesnih realiteta. To bi značilo da su određene referentne točke desnice povijesno formirane, za razliku od ideja što bi moglo biti u budućnosti. Upravo zbog toga što je desnica promicala pesimističniju sliku „nesavršenog“ čovjeka, povezanu s grubom realnošću, desne su ideje bile manje zavodljivije u odnosu na ideje ljevice koja je branila tezu o „dobroj prirodi“ čovjeka kroz ideju napretka, slobode i jednakosti ljudi (Rousseau) i eliminaciji izrabljivanja ( Marx ).
Sada
Ove karakteristike nalazile su se u jezgri promišljanja ljevice i desnice ali razdoblja koja su slijedila, posebno ekstremi 20. stoljeća, pokazala su razne devijacije i zloupotrebe pa se ova dualnost u dobroj mjeri kompromitirala. Takva je podjela, utemeljena na suprotstavljanju načina provođenja vlasti, danas je izgubila svaki smisao jer je vrijeme pokazalo da ljevica nije nužno neprijatelj autoriteta vlasti, kao što ni desnica nije nužno bila stalni prijatelj iste. Suvremeno doba poznaje inflaciju političkih termina kao i informacija o svim mogućim pitanjima, uz potpuno nepostojanje općeg mišljenja koje bi omogućilo njihovo razumijevanje. Upravo ta značajka modernosti ukazuje na opću pojavu narušavanja velikih idejnih političkih sustava, tako da trenutna ljevica i desnica više ne postoje kao ideološki sustavi već se nalaze u centrističkoj zoni tehnomenadžerskog prevladavajućeg sustava današnjih liberalnih demokracija. Pojednostavljeno rečeno, deideologizacija postaje dominantna ideologija. U takvom sustavu odbacivanje modernističke podjele politike na desnicu i ljevicu koje su izgubile većinu svog nekadašnjeg značaja, kao i njihovog pseudosukoba kroz igru političkih stranaka, nameće se kao neophodno ako želimo stvoriti koherentniji svjetonazor. Nekada simbolički predstavnici polarizirajućih snaga progresa i tradicije, ljevica i desnica u postmodernom dobu prestaju s adresiranjem na ključne i goruće probleme s kojima se većina Europljana suočava te ne predstavljaju različite alternative. Ako će te političke kategorije željeti zadržati značaj i preživjeti kao aktualne, morat će posegnuti za bitnim redefiniranjem svojih sadašnjih pozicija.
