Ljubav za zločin

Sada ćemo, eto, svi »uživati« u ugledu što nam ga neoustaše marljivo priskrbljuju: Svjetski židovski kongres (World Jewish Congress, WJC) ovih se dana javno pridružio dramatičnoj zabrinutosti zbog revizionističkoga klizanja hrvatske države i društva na koje ovdašnje manjinske zajednice, zajedno s rijetkim aktivistima i novinarima, upozoravaju već nekoliko godina.

Tako se tretman Hrvatske u međunarodnim medijima, korak po korak, približava »ugledu« što ga je devedesetih »uživala« Tuđmanova Hrvatska: nakon što je, naime, najugledniji njemački politički dnevnik Frankfurter Allgemeine Zeitung protekloga tjedna članak o odnosima Hrvatske sa susjedima poentirao tvrdnjom kako je zemlja »posvađana sa svima«, u ponedjeljak je u američkom Tabletu, »dnevnom internetskom magazinu za židovske vijesti, ideje i kulturu«, objavljen dugi članak Menachema Rosensafta pod naslovom »Hrvatska drsko pokušava iz povijesti izbaciti svoje zločine holokausta«. Dan kasnije, sažetak Rosencraftova članka prenio je najugledniji izraelski dnevnik Jerusalem Post.

Menachem Rosensaft nije dokoni umirovljenik-skriboman ni kompulzivni suradnik rubrika za pisma čitatelja. Ne; on je glavni savjetnik Svjetskoga židovskog kongresa i profesor prava na američkom Sveučilištu Columbia. Godinama je član američkoga Vijeća za sjećanje na holokaust, a za mandata prethodnog američkog predsjednika, u to ga je tijelo imenovao Barack Obama osobno. Krajem osamdesetih, bio je među petoricom američkih Židova koji su se u Stockholmu susreli s vođama Organizacije palestinskog oslobođenja (PLO) Jasera Arafata, što je pridonijelo PLO-ovu priznanju države Izrael.

Rosensaftov članak iscrpan je, obaviješten, dramatičan i dug, a naročito ističe gestu »male židovske zajednice u Hrvatskoj«, koja je smogla snage da, zajedno s predstavnicima hrvatskih Srba, »bojkotira posljednje dvije komemoracije holokausta, održane pod pokroviteljstvom vlade«. »Pokazujući impresivnu moralnu hrabrost i integritet, odbili su oprostiti povijesni revizionizam s odjecima negiranja holokausta koji cilja rehabilitaciji ustaša, hrvatskog fašističkog pokreta koji je vodio nacionalistički diktator Ante Pavelić i koji je tijekom Drugoga svjetskog rata agresivno i gorljivo poubijao stotine tisuća Srba i desetke tisuća Židova«, piše Rosensaft, pokazujući istančano razumijevanje za položaj i dvojbe ovdašnje »male židovske zajednice«, kakvo u hrvatskoj javnosti, nažalost, nikada i nigdje nećete zamijetiti.

Rosensaft potom minuciozno i obaviješteno navodi sve one neugodne izgrede i »migove« kojima hrvatska vlast, od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović naniže, ohrabruje aktualni revizionistički i filoustaški val: od urlanja 'Za dom spremni' na stadionima i »gluhih« hrvatskih političara koji ništa od toga ne čuju i ne vide, preko predsjedničina fotografiranja pored, piše Rosensaft, »zastave s ustaškim simbolom«, pa do Hasanbegovićevih ministarskih pohvala Sedlarovu falsifikatorskom slikopisu i notorne HOS-ove ploče u Jasenovcu, odnosno Novskoj. Izvještaj o Hrvatskoj Rosensaft kontekstualizira u okvir povijesno utvrđenih činjenica o eksterminaciji Židova i Srba u NDH, pozivajući se na međunarodne historiografske autoritete kakvi su Raul Hilberg, Saul Friedlander, Yehuda Bauer te David Cesarani te na suvremene povjesničare, poput britanskoga povjesničara ustaštva Roryja Yeomansa, ali i na radove prevedene na engleski Zagrepčana Ive i Slavka Goldsteina. Rosensaft će citirati i dramatičnu rečenicu članice Židovske općine Zagreb Sanje Zoričić Tabaković: »Smatram to nečuvenim i na međunarodnoj razini. Nevjerojatna je količina negiranja svega što se u Drugome svjetskom ratu dogodilo u Hrvatskoj«.

Prenoseći sažetak Rosensaftova članka, Jerusalem Post izvijestio je kako je »Svjetski židovski kongres (WCJ) neuobičajenim apelom pozvao međunarodna tijela da se suprotstave onome što zove 'drskim pokušajima' zataškavanja zločina holokausta u najmlađoj članici EU-a, Hrvatskoj«. Jerusalem Post podsjeća kako »poštovanje pronacističkih ratnih zločinaca u istočnoj Europi nije tipično samo za Hrvatsku«, ali je »neobično to što ga u Hrvatskoj promiču najviše rangirani političari, kao i to da se židovska zajednica takvoj retorici rezolutno suprotstavila«. Devedesete se, dakle, uistinu ponavljaju: proustaštvo, revizionizam, međunarodni pritisak, rijetki glasovi protivljenja u Hrvatskoj… Zar se, za miloga boga, uistinu nema smisla nadati kako ovo društvo ima snage samo se othrvati toj infamnoj, potpuno neshvatljivoj – ljubavi za zločin?

novilist