Maximovom strojnicom naoružale su se i sve najvažnije sile u Europi – i Britanci i Nijemci i Rusi – te su se međusobno poklali u velikim ratovima od 1914. do 1945. Milijuni mrtvih i enormni dugovi američkim bankarima s praktički neznatnim pomicanjem granica između carstava i država nastalih njihovim raspadom ostali su Europi, a profit 1. i 2. te kasnijeg hladnoga rata otputovao je prema Americi. Stoga nije teško zaključiti da će i novi veliki europski rat koji u ovom trenutku djeluje kao izolirani regionalni sukob u konačnici proizvesti jednake učinke
Amerikanci višestruko profitiraju. Njihova vojna industrija u rapidnom usponu potaknuta je ratom u Europi i prvim naznakama ozbiljnijeg rata u Aziji. S druge strane, usporedne i pozorno kalibrirane ekonomske mjere američke administracije na domaćem planu stavljaju američko gospodarstvo u ogromnu prednost u odnosu na konkurentsku Europsku uniju i azijske ekonomije.
Kapital se postupno prelijeva iz Europe prema SAD-u, a s njime i industrija i radna mjesta. Dok se SAD reindustrijalizira, najmoćnije europske države i Europska unija u cjelini se deindustrijaliziraju.
Ekonomsko nadmetanje između Europske unije i SAD-a zbog američkih investicijskih programa koji privlače industrije budućnosti iz Europe prema Americi zahuktava se između ostaloga i zbog toga što se prema SAD-u odlijevaju investicije iu takozvane zelene industrije na kojima Europska unija namjerava graditi budućnost svoje ekonomije.
Industrijski stampedo
Europska poslovna zajednica upozorava na početak pravog industrijskog stampeda iz Europe prema SAD-u. Direktor Siemensa Joe Kaeser tako upozorava da se dovodi u pitanje i europska zelena industrija budućnosti zbog početka “industrijskog i kapitalnog egzodusa iz Europe u SAD”.
Proces se ubrzao nakon ruske agresije na Ukrajinu, uvođenja europskih i zapadnih sankcija Rusiji i posebice od kolovoza ove godine, kada je američka administracija donijela Zakon o smanjenju inflacije (Inflation Reduction Act – IRA), kojim su osigurane stotine milijardi dolara poticaja za američke proizvođače i za industriju koja poslove obavlja na američkom teritoriju. Samo za razvoj zelene industrije i dekarbonizaciju navedeni zakon osigurava oko 400 milijardi dolara. U isto vrijeme SAD je donio i propise kojima se onemogućava odljev visoke tehnologije iz SAD-a prema Kini i drugim globalnim konkurentima (The Chipsend Science Act, donesen također u kolovozu 2022.), čime je dodatno potaknuo doseljavanje tehnološki napredne industrije u SAD i otvaranje novih radnih mjesta. Zakonom su predviđena ulaganja od 52 milijarde dolara za obnovu američke industrije poluvodiča. Doneseni propisi kojima se podržava domaća, američka industrija funkcionalno se nastavljaju na Zakon o infrastrukturnim ulaganjima i zapošljavanju vrijedan1,2 bilijuna dolara donesen u studenome 2021. koji osigurava financiranje i potiče obnovu i proširenje infrastrukture, primjerice mostova, cesta, luka, kao i masovnu izgradnju stanica za punjenje električnih vozila.
Stotine milijardi
Američki programi obnove domaće industrije otvaranjem investicijskih programa države vrijednih stotine milijardi dolara najbolnije udaraju europsku industriju upravo na sektoru razvoja zelene tehnologije koja bi, prema planovima Njemačke i ostalih najmoćnijih država Europske unije, u budućnosti trebala postati temelj europske ekonomije. Za Europu je riječ o krucijalnom pitanju, a za SAD je zelena tehnologija samo dio općeg industrijskog i gospodarskog rasta koji se planira postići. Američke državne investicije prijete ne samo europskoj proizvodnji električnih automobila i baterija za njih nego i europskom razvoju tehnologije i industrijske produkcije postrojenja za proizvodnju električne energije korištenjem obnovljivih izvora i uporabom zelenog vodika. Na posrednom američkom udaru našli su se tako ključni industrijski sektori futurističkih planova Berlina i Europske unije. Američke ekonomske mjere i masivne subvencije privlače tvrtke iz Europe, ali i iz Japana i Južne Koreje da proizvodnju presele u SAD.
Europska politika je u izvjesnoj mjeri podijeljena jer Francuska poziva na odlučne protumjere, a Berlin smiruje igru i pokušava pregovorima sa SAD-om razriješiti sustavno ekonomsko nadmetanje nametnuto europskoj ekonomiji od SAD-a.
Neuspješan potez
Posjet francuskog predsjednika Macrona Washingtonu, usprkos njegovu žustrom nastupu prema američkom predsjedniku Bidenu u kojem nisu izostale ni poruke tipa – dok vi profitirate, mi gubimo – po svemu sudeći nije urodio nikakvim konkretnim rezultatima.
Procjenjujući ugrozu američke ekonomske politike i konvergentno djelovanje gotovo potpunog loma svjetske trgovine kao posljedice rata u Europi za europska gospodarstva, predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen najavila je da će Europska unija prilagoditi propise o državnim potporama i vladama članica EU-a omogućiti da pomognu kompanijama u borbi protiv negativnih posljedica američkih zakona kojima se potiče i štiti američko gospodarstvo. Najava predsjednice Europske komisije istodobno je i jasan signal da posjet francuskog predsjednika Macrona SAD-u i sastanak s Bidenom nije polučio nikakve rezultate. Američka ekonomska politika nastavlja ozbiljno ugrožavati njemačko i europsko gospodarstvo. Talijanski ministar gospodarstva Giancarlo Giorgetti upozorio je da Europska unija mora na enormne američke subvencije domaćoj proizvodnji odgovoriti zajedničkom potporom konkurentnosti i zaštitom europske strateške proizvodnje. Kako se to misli učiniti, nije pokušao objasniti ili barem inicijalno skicirati.
Kolateralne žrtve
Dok europska politika i poslovna zajednica smišlja kako odgovoriti na američki izazov i umanjiti štete za europsku industriju i gospodarstvo, američki program obnove i povratka radnih mjesta i poticanja domaće proizvodnje nastavlja se punom parom. Američka vlada subvencionira tako i kupnju električnih automobila sa 7500 dolara po primjerku. No subvencioniraju se samo automobili proizvedeni u SAD-u. Kako se to odnosi i na komponente i baterije koje se koriste u tim automobilima, i one moraju biti proizvedene u SAD-u. I ne samo baterije i komponente nego i sirovine za njihovu proizvodnju moraju poticati iz američkih rudarskih i prerađivačkih postrojenja zasad u udjelu od 40 posto, a dugoročno i do 80 posto. Alternativno, sirovine i komponente mogu biti porijeklom, osim s teritorija SAD-a, i iz država koje su povezane sa SAD-om sporazumom o slobodnoj trgovini. Takva odredba, dakako, u startu isključuje Kinu,što je jedan od najvažnijih ciljeva, ali kao kolateralnu žrtvu za kojom se previše ne plače na taj način isključuje i Njemačku i Europsku uniju. Nije riječ samo o pojedinačnim proizvodima ili industrijskim komponentama nego o kompletnim dijelovima opskrbnih lanaca. Da je itko mogao predvidjeti kako će se odvijati zbivanja na političkom i ekonomskom planu u Europi nakon ruske masovne invazije na Ukrajinu koja se zbog svoje iracionalnosti teško mogla do prije nekoliko godina i zamisliti, Europska unija možda bi i bolje prošla da je sa SAD-om potpisala Sporazum o transatlantskom trgovinskom i investicijskom partnerstvu ili TTIP.
Širenje poslovanja
Kako bi mogle imati koristi od američkih državnih investicijskih programa, tvrtke iz Europe i Azije počele su širiti svoje poslovanje u SAD-u izgradnjom novih proizvodnih kapaciteta ili proširenjem postojećih. Nazire se sustavni prijenos značajnih segmenata proizvodnih struktura iz Europe u SAD. To ne utječe samo na automobilsku industriju, uključujući i njezine podizvođače i proizvođače baterija. U pitanje dolaze ulaganja u europsku autoindustriju, prije svega njemačku, pa tako primjerice kasne projekti izgradnje tvornice baterija Northvolt u Heideu i proširenje tvornice Tesla u Grünheide u blizini Berlina jer obje tvrtke daju prioritet svojim aktivnostima u SAD-u, a subvencije iz američkog Zakona o smanjenju inflacije – IRA očekuju i proizvođači vjetroturbina iz Europske unije ako bi proizvodnju premjestili u SAD. Prema izvješćima, stručnjaci Europske komisije očekuju da će velike tvrtke iz ovog sektora pokušati prenijeti svoje proizvodne pogone u SAD. Izvršni direktor tvrtke Siemens Energy Christian Brusch otvoreno najavljuje kako će se resursi industrije za energetsku tranziciju preraspodijeliti u sljedećih 12 mjeseci iako Europa ne reagira, više će se ulagati u SAD-u nego u Europi. Identični proces uočava se i u industriji vodika zbog visokih subvencija i znatno jeftinije energije u SAD-u.
Veliki udar
Tako Jorgo Chatzimarkakis, glavni tajnik Hydrogen Europe, predviđa da će SAD na tim industrijskim sektorima privući kapital iz Europe poput usisavača. Umjesto Europske unije, SAD bi mogao postati globalni predvodnik industrije energetske tranzicije koja je u globalnoj ekspanziji.
Dodatni poticaj preseljenju industrije iz Europe u SAD je i cijena energije koja je u SAD-u povoljnija. Cijene ne samo prirodnog plina toliko su porasle u Njemačkoj da su trenutačno višestruko više od onih u SAD-u. U međuvremenu su prve energetski intenzivne industrije u Europi već djelomično ili potpuno zatvorene. Proizvođač čelika Arcelor Mittal, primjerice, znatno je smanjio svoje proizvodne aktivnosti u europskim postrojenjima. SKW Piesteritz, proizvođač dušičnih gnojiva i glavni dobavljač brojnih industrija, potpuno je obustavio proizvodnju. Izvršni direktor Northvolta Peter Carlsson upozorava: “S trenutnom cijenom električne energije ekonomska održivost energetski intenzivnih projekata u Njemačkoj je životno ugrožena”. Bivši izvršni direktor Ruhrgasa, Burckhard Bergmman, postavlja dijagnozu prema kojoj je u ovom trenutku njemačka primarna industrija koja intenzivno troši prirodni plin u kritičnoj poziciji.
Do 2030. SAD će biti glavni dobavljač plina za Europu
SAD tako ima dvostruku korist od visokih cijena energije u Europi. S jedne strane, zbog previsokih cijena u Europi energetski intenzivne industrije preseljavaju se u SAD, a s druge strane, Amerikanci profitiraju prodajom ogromnih količina ukapljenog plina Europi koji je sada u odnosu na razdoblje prije ruske agresije na Ukrajinu četiri puta skuplji. Količina američkog prirodnog plina koji je od siječnja ove godine isporučen Europi u ukapljenom obliku porasla je na gotovo 40 milijardi kubičnih metara. I na tom području američka industrija cvjeta zbog problema u Europi.
Tako američka tvrtka Cheniere gradi novo postrojenje za ukapljivanje plina vrijedno 8 milijardi dolara kako bi zadovoljila očekivanu potražnju iz Europe. Cheniere, dakako, ne bi ulagao tolika sredstva u postrojenja praktički namijenjena primarno izvozu plina u Europu da ne raspolaže informacijama da će cijene plina u Europi i dalje ostati dovoljno visoke kako bi se ulaganja pokrila. Takvu kalkulaciju tvrtke potvrdio je i izvršni potpredsjednik Chenierea, Corey Grindal. Nitko pametan ne bi ulagao 8 milijardi dolara u postrojenja za ukapljivanje prirodnog plina koji bi se trebao isporučivati Europi ako prihodi ne bi osigurali povrat uloženoga u razumnom vremenu. Američki proizvođači plina zapravo igraju na sigurnu kartu i ne riskiraju gotovo ništa. Rat u Ukrajini i Europi će se nastaviti s velikom mogućnošću eskalacije po vremenu i prostoru, a sankcije Rusije ostat će na snazi desetljećima. Procjenjuje se da će SAD do 2030. godine najvjerojatnije postati najvažniji europski opskrbljivač prirodnim plinom s godišnjom količinom isporuke od 170 milijardi kubičnih metara. To je znatno više nego što je Rusija isporučila Europi 2021. godine (155 milijardi kubičnih metara). Nastavkom plaćanja visoke cijene američkog LNG-a Europska unija financira ne samo američku plinsku industriju nego posredno i egzodus svoje industrije prema SAD-u.
Maxim je prodao strojnicu svim zaraćenim snagama
Potvrđuje se stara istina da veliki ratovi u Europi razvijaju američku industriju, potiču unosne poslove, bijeg kapitala u SAD, cvjetanje ekonomije i bogaćenje Amerike. Od onog trenutka kada je Hiram Maxim – ne znajući što će u Americi sa svojom prvom učinkovitom strojnicom u povijesti – na savjet prijatelja novu strojnicu kasnije proslavljenu pod nazivom “Maxim” ponudio europskim carstvima, Amerika profitira na europskim ratovima. Maximovom strojnicom naoružale su se i licencno je proizvodile sve najvažnije sile u Europi – i Britanci i Nijemci i Rusi – te su se međusobno poklali u velikim europskim ratovima od 1914. do 1945. Milijuni mrtvih i enormni dugovi američkim bankarima s praktički neznatnim i u biti nebitnim pomicanjem granica između carstava i država nastalih njihovim raspadom ostali su Europi, a profit 1. i 2. svjetskoga rata te kasnijega hladnoga rata otputovao je prema Americi. Stoga nije nimalo teško zaključiti da će i novi veliki europski rat koji u ovom trenutku djeluje kao izolirani regionalni sukob u konačnici proizvesti jednake učinke. Oni se naziru već sada, dok je novi europski rat – za koji se lako može dogoditi da će se u skoroj budućnosti iskazati kao nastavak ratova započetih 1914. godine – tek u svojoj početnoj fazi. Amerika se, kao i uvijek u posljednjih stotinu godina, na njemu već sada bogati, a Europa tek počinje plaćati cijenu.
