Sve na svoj način radi Trump, pa njemački ministar vanjskih poslova Heiko Maas nakon sastanka G-7 panično izjavljuje kako ga uopće više ne može više shvatiti. Umjesto da grize i napada rusku politiku i predsjednika Putina on s njim pokušava dogovoriti susret. Sastaje se i vodi srdačne razgovore s kineskim predsjednikom Xi Jinpingom, a nakon svega pojačava sankcije prema Rusiji i podiže trgovinske barijere prema Kini prihvaćajući rizik pravog trgovinskog rata. Istovremeno ruši sporazum s Iranom, a s njegovim pak vodstvom i ne pokušava razgovarati. Srdačno se druži sa saudijskim diktatorom, princom Salmanom i naoružava ga do zuba, a s druge strane ovih dana povlači SAD iz Vijeća za ljudska prava UN-a uz objašnjenje američke veleposlanice u UN da u Vijeću između ostalih sjede države koje nemaju blage veze s pojmom ljudskih prava, praktički aludirajući na svog saudijskog saveznika, što je, uostalom, i potpuno točno. Cijelo Vijeće Trump i njegova administracija nazvala je skupom licemjera, jer tamo sijede najveći kršitelji ljudskih prava među kojima bode oči upravo Saudijska Arabija, ista ona koja se na Bliskom istoku, zajedno s Izraelom, smatra najvećim američkim saveznikom.
Europska unija i američki europski saveznici izloženi su seriji Trumpovih optužbi za zapostavljanje zajedničkih obrambenih ciljeva i gospodarsko iskorištavanje SAD-a, uz istovremeno korištenje američke vojne sile u Europi za stvaranje vlastitog moćnog geopolitičkog entiteta s imperijalnim ambicijama. Pritom mu ne pada na pamet odustajanje od savezništva s europskim silama, a najmanje povlačenje američkih snaga s europskih prostora.
Niz onoga što u Trumpovu ponašanju tobože zbunjuje i začuđuje europske političare bio bi beskrajan, što jasno iskazuje njemački ministar vanjskih poslova, tvrdeći kako je sve to prekomplicirano za njegove spoznajne mogućnosti.
Pa što zapravo radi taj globalni „Antuntun“? Kakav je to njegov neobičan um, kada šokirani političari nakon sastanka G-7 stoje okupljeni oko njega, navodno ne shvaćajući što on zapravo želi.
Dakako, prave se blesavi, što je, inače, uobičajna metodologija svih licemjera i jako dobro znaju što američki predsjednik radi, što on želi i koji su njegovi konačni ciljevi. Nije riječ o nekakvom svjetskom „Antuntunu“ nego o političaru koji vodi potpuno konzistentnu i jasno određenu međunarodnu politiku američke države. Predsjednik Trump je, za razliku od ostalih, kao riba zaplivao u svom prirodnom okružju na koje je navikao. Mutne vode biznisa, u kojima je cijeli život plivao, sada su, zahvaljujući njegovim predhodnicima, posebice nobelovcu Obami i europskim političarima, uzdignute na razinu međunarodne politike. Razlika između njega i ostalih je što se on potpuno otvoreno ponaša u skladu s okružjem u kojem se našao, s onim mutežom u koji se pretvorila međunarodna politika. Njegovi potezi su potpuno u skladu s promjenjenim okolnostima međunarodne politike koja je pretvorena u neregulirano, potpuno slobodno geekonomsko i geopolitičko tržište, pod doktrinarnim načelima neoliberalne vizije gospodarstva i svijeta – čisti biznis i ništa drugo. Dok se ostali moćnici pretvaraju da su veliki državnici Trump je iznad tog licemjerja i ne skriva da je obični biznismen – „dealmaker“, sada s terena poslovnog okružja uzdignut na poziciju biznismena međunarodnih opcija i poslovnih uloga. Korporacije za čiji interes sada radi više nisu njegove, sada je to moćni geoekonomski kompleks SAD-a.
Uostalom, sve je to davno, puno prije nego što će postati američkim predsjednikom izrekao sam Donald Trump.
Bit svoje vizije vanjske politike Trump je opisao kao – „umijeće balansiranja svojim i protivničkim interesnim opcijama i u konačnici umijeće sklapanja nagodbe u svoju korist“. Idejni okviri Trumpove vanjske politike od samog početka se okreću oko stavova koje je Trump, slikovito se pozivajući na svoju knjigu iz davne 1987. godine „The Art of the Deal“ s koautorom Tony Schwartzom, iznio tijekom 2000. godine kada se poigravao mogućnošću da jednom postane američki predsjednik.
Tada je ustvrdio: “Tijekom hladnog rata vanjska politika je bila velika šahovska igra između SSSR-a i SAD-a i njihovih saveznika i mnoštva drugih država kao promatrača. Ali pad SSSR-a je promijenio sve, imamo posla i surađujemo s mnogima diljem svijeta, od slučaja do slučaja. I mnogi od tih prolaznika ne izgledaju nevino. Dani šahista su prošli i i američka vanjska politika se mora staviti u ruke –dealmakera“. Trump je tada i opisao kakav bi pravi ugovarač poslova ili tvorac nagodbi trebao biti: “Pravi dealmaker može držati više lopti u zraku, vagati suprostavljene interese drugih nacija i pri tom iznad svega stavljati američke interese na prvo mjesto. Pravi dealmaker zna kada treba biti tvrd i kada se treba povući. On zna kada blefirati i zna kada treba prijetiti, ali samo ako je uistinu spreman i provesti prijetnju. Dealmaker je lukav, tajnovit, koncentriran i nikada ne postiže manje od onoga što želi. Prošlo je mnogo vremena od kada je Amerika imala takvog predsjednika“. Tijekom 20. stoljeća za dva američka predsjednika se može reći da su bili „dealmakeri“po Trumpovu ukusu – Franklin Delano Roosevelt, koji je političkim manevriranjem američku javnost uvjerio u potrebu napuštanja izolacionizma i uveo SAD u 2. svjetski rat u kojem je, uz istovremenu primjenu vojne sile i serije nagodbi nadigrao i neprijetelje i saveznike i svoju državu doveo do statusa svjetske supersile; i Richard Nixon – koji je, opet u isključivom američkom interesu, osmislio i realizirao nagodbu o sustavu petrodolara i pokrenuo diplomatske odnose s komunističkom Kinom, izveo je na svjetsku pozornicu i time oborio svjetski značaj drugog velikog komunističkog igrača, sovjetske imperije i time i u konačnici pokrenuo njezin postupni pad. U knjizi i kasnije u nastupima je jasno iskazao kako će jednoga dana, uspije li u svojoj ambiciji pobjede na predsjedničkim izborima, biti upravo takav predsjednik.
Trump još nije ni preuzeo predsjedništvo, a već je bio odigrao nekoliko „dealmaker“ partija. Dovodeći u pitanje načelo jedne Kine razgovorom s tajvanskom premijerkom, poslao je Kini poruku kako bi Peking mogao razmisliti o promjeni modaliteta svojih trgovinskih odnosa s SAD-om i razmjerima projekcije svoje moći u južnokinskom moru i, dakako, o svom utjecaju na sjevernokorejsku politiku i nuklearni program. Nakon izjave ruskog predsjednika Putina o potrebi jačanja ruskog nuklearnog potencijala Trump je odmah hladno izjavio kako se slaže i da bi SAD također trebale ojačati svoj nuklearni arsenal. Teheran je od samog dolaska Trumpa na vlast uzet na nišan što je bilo vidljivo već i samom činjenicom što je Trump na istaknute položaje svoje administaracije postavio glasne protivnike nuklearnog sporazuma s Iranom. Trump i njegovi savjetnici ostvarili su kontakt sa starom gardom američkih stratega na čelu sa Henryjem Kissingerom, koji u Obaminoj politici nisu vidjeli ništa drugo nego neshvaćanje temeljnih postavki na kojima počiva geopolitika. Po njima se ne može istovremeno pritiskati i po Rusiji i po Kini , već pravi cilj treba biti njihovo razdvajanje na način da se jačanje pritiska na jednog aktera obavlja usporedno sa slabljenjem pritiska na drugoga. Već prvi potez Trumpa nakon što je izabran jasno je naznačio promjenu u čvršćem odnosu prema Kini. Telefonski poziv tajvanske premijerke Tsai Ing-wen nije bio slučajan niti Trumpov gaf nego ga je organizirao državni protokol Tajvana i Trumpovi najbliži suradnici. Na kineske prigovore Trump je u razgovoru za “Fox”uzvratio u svom „dealmaker“ stilu: “Ne znam zašto moramo biti privrženi politici jedne Kine ukoliko ne napravimo dogovor s Kinom u drugim područjima, uključujuči i trgovinu. Ne želim da mi Kina dikitira, to je bio poziv za mene. I zašto bi neka druga zemlja trebala meni reći da ne smijem odgovorit na poziv. ”
Nakon serije Trumpovih poteza koji su pomaknuli tektonske ploče uspostavljenog geopolitičkog liberalnog poretka više se ne govori i ne širi kroz medije priča da je američki predsjednik nesposoban, da ne poznaje međunarodne odnose i temelje međunarodne politike, da njime, zapravo, upravljaju drugi kroz američku „duboku državu“ i da on sam ne kontrolira ništa. Sada kada je postalo očito da Trump sve konce američke politike drži u svojim rukama, njegovi protivnici i europski političari kroz korporacijske medije šire narativ da on uistinu upravlja američkom politikom, ali da ga oni tobože ne mogu razumijeti u kojem smjeru vode njegovi potezi. Nakon što su Trumpa proglašavali blesavim sada se eto oni prave blesavi – kao baš ga i ne razumiju. Kako je krenulo, europski političari uskoro će izjavljivati da su ga napokon shvatili i da se s njim zapravo slažu. Ništa neobično, to ne bi bilo prvi put da se europska politika nakon simuliranog otimanja američkoj politici – kako bi se zavarala europska javnost koja od njih ipak očekuje kakve takve državničke poteze – na kraju pokori Washingtonu.
Slika o Trumpovoj nesposobnosti i njegovom ne snalaženju u međunarodnim odnosima koja je proširena kroz američke i europske medije Trumpu je, zapravao, izuzetno odgovarala jer je unaprijed umrtvila njegove protivnike i u konačnici ga prikazala dodatno opasnim i nepredvidljivim, koji bi eto, da uz njega nisu pametni generali kao što je Mattis, već odavno tukao po Iranu, a možda ušao i u fizičke sukobe s Rusima i Kinezima. Prihvaćanjem takve medijske slike koji su stvorili njegovi neprijatelji, ona je postala dio njegove strategije.
Trump svaki problem dovodi do krajnjih granica napetosti, udarajući po najosjetljivijim i zapravo ključnim točkama određenog spornog kompleksa međunarodnih odnosa. On pritiska baš po onome što svi izbjgavaju, po onom segmentu problema koji je postao tabu. To čini kako bi iz temelja protresao ranije uspostavljene odnose oko nekog pitanja i ukopane položaje sučeljenih strana i time iznudio poslovne pregovore, a potom silom ogromne američke vojne i diplomatske moći uglavio „deal“ kakv odgovara američkim interesima. To je njegov stil igre, to je strategija eskalacije problema, pregovora, deeskalacije i po potrebi, ponovnog podizanja napetosti. Trump se ne posvjećuje jednom po jednom problemu nego simultano vrši pritisak po svim konfliktnim međunarodnim situacijama u kojima interese ima američka politika. Sva sporna područja on i američka vanjska politika, ukoliko drugačije ne ide, redovito dovodi do granice maksimalne napetosti i eksplozije. Tek potom Trump se suksecsivno posvećuje jednom po jednom problemu. Europu već mjesecima udara svuda gdje može, od pritiska na povećavanje obrambenih izdvajanja do pokretanja trgovinskog i carinskog nadmetanja. Kao i drugdje u svijetu on preslaguje sve iznova, ruši sve monopolske multilatelarne ugovore liberalnog poretka koje su sklopili za vrijeme ranijih američkih adminsitracija dobitnici globalizacijskih procesa. Umjesto njih pokušava sa svakom državom sklopiti novi bilateralni sporazum, računajući kako će redovito iz toga SAD imati veću korist nego pridržavajući se globalizacijskih, multiratelarnih sporazuma.
Indikativno je njegovo djelovanje na Bliskom istoku gdje je najprije detoniranjem problema s Katarom i utjecajem Turske privukao sebi Saudijsku Arabiju, što je rezultiralo potpunim preslagivanjem odnosa u sunitskom arapskom svijetu, kojeg je tako uspio čvršće vezati uz SAD. Nakon toga, vežući ruke Saudijskoj Arabiji i ostalim ključnim arapskim državama iz stvorene tzkv. sunitske koalicije jednostavno dirnuo još jednu tabu temu – pitanje Jeruzalema, jednostrano ga priznavši glavnim gradom Izraela. Cijeli arapski svijet, uključujući i Saudijsku Arabiju, kojeg je Trump predhodno presložio i preparirao iskazao je zanemariv otpor, a Saudijska Arabija je otišla toliko daleko da je Palestince pozvala da ako nemaju pametnije ideje jednostavno zašute.
Uspio je postići ono što Amerika želi, zbližavanje Saudijske Arabije i Izraela kao ključna sidrišta američke politike na Bliskom istoku. Nakon neviđene eskalacije napetosti sa Sjevernom Korejom, razmjene prijetećih poruka i demonstracija vojne sile nakon što je sve dovedeno do ruba eksplozije po klasičnoj Trumpovoj metodologiji, uslijedili su potpuno neočekivano pregovori i njegov susret sa sjevernokorejskim diktatorom. Još uvijek je teško procijeniti domete onoga što se dogodilo, da li je sklopljen kakav deal ili je riječ o ispipavanju terena nakon kojega mogu nastupiti pravi pregovori ili novo zaoštravanje. Cijeli proces nesumnjivo vodi Trump, a on je, kako sam kaže, tajnovit i nepredvidiv i ostaje za vidjeti koliko su zapravo pregovori sa Sjevernom Korejom u funkciji nadmetanja s Kinom koja nesumnjivo stoji iza sjevernokorejske politike.
Trump vodi hazardersku politiku svih velikih biznismena. Sam je u svom poslovnom životu preživio 4 bankrota koje je hladno opisao kao događaje koji su mu pomogli u poslu, izjavljujući: “Igram se sa zakonima o bankrotu, dobri su za mene”, rekao je 2011. novinarima. Ustvrdio je kako ga niti jedan bankrot nije uspio spriječiti u nastavku poslovanja, nego su mu samo pružili potreban predah i donijeli olakšanje od teških kreditnih uvjeta. Tako, zapravo, pristupa i pojedinačnim operacijama na međunarodnom, poslovnom okružju. Ako neka njegova vanjska politička operacija i propadne nije kraj svijeta, računa Trump, odigrat ću novu igru. I bankroti i vanjskopolitički promašaji su za ljude, samo ih treba znati iskoristiti i iz njih izvući pouku i korist. To je način na koji radi Trump. Negdje će biti dovoljna topla riječ i ohrabrenje ili pak obećanje nečega, negdje pregovori , negdje eskalacija problema do samog rata, najprije preko posrednika, a ukoliko će biti potrebno i korištenje američke vojne sile, dakako, što dalje od američkih granica. Cilj svega što Trump radi je održavanje SAD-a na razini najmoćnije globalne sile i prilagođavanje slike svijeta američkim geostrateškim interesima i ništa više, nikakvo ideološko i svjetonazorsko ratovanje, izvoz demokracije i slične bedastoće kojima su se licemjerno prikrivali pravi ciljevi američke i savezničke politike.
Trump to radi kako bi u europskom novogovoru rekli – transparentno. Ništa mudro, samo profit! Trump obavlja svoju ustavnu ulogu američkog predsjednika, radi za interese SAD-a i pritom ne glumi nekakvog bjelosvjetskog Robin Hooda ili Batmana koji bi svijetom širio dobročinstvo i donosio pravdu i demokraciju. Tim prije što su se oni koji su se zanosili takvom ulogom, prije svega bivši američki predsjednik Barack Obama i njegova državna tajnica Hillary Clinton, na kraju pokazali kao oni koji pljačkaju siromašne kako bi dali bogatima, pravi Superhik likovi iz „Alan Forda“. Donald Trump tu ulogu prepušta drugim izabranim i neizabranim liderima, prije svega onima iz Bruxellesa i prijestolnica najmoćnijih europskih država, a to što oni nisu sposobni ili zbog ogrezlosti u korupciju se ne žele izboriti za interese i poziciju svojih država i naroda to nije njegov problem. On radi točno ono zašto je izabran – uzdizanje interesa svoje države, mrzili ga ili voljeli zbog toga. Ovoga trenutka na prste jedne ruke mogu se izbrojati svjetski lideri koji su sposobni boriti se za interese svojih država. U svakom slučaju Donald Trump je jedan od njih.
Uostalom on nije taj koji je međunarodne odnose pretvorio u neregulirano slobodno tržište geekonomskih i geopolitičkih uloga globalnih igrača, niti je kriv što se savršeno snalazi u tom okružju. Trump je samo kao poslovni čovjek od strane bankarskih i industrijskih centara moći SAD-a postavljen na to neoliberalno slobodno tržište, kako bi za SAD izvukao najveću moguću dobit. Posebno je pitanje hoće li takav pristup američkog predsjednika imati i svoje negativne učinke i je li uopće moguće stil ponašanja iz poslovnog okružja prenijeti na međunarodne odnose. Pitanjima hoće li to izazvati nepovjerenje prema američkoj politici i narušiti odnose s ključnim saveznicima bavi se i Financial Times u svome članku objavljenom krajem svibnja. Pri tom se zanemaruje činjenica da je politika prethodne američke administracije ionako već potpuno urušila autoritet i ugled američke politike i da je teško nakon njih postići nešto lošije po američke interese. Također se zanemaruje i činjenica da su u ranijem razdoblju međunarodni odnosi u velikoj mjeri utjecajem neoliberalnih vizija i deluzija pretvoreni u presliku korporacijskog natjecanja.
Iskaljivanje bijesa na Donaldu Trumpu od strane svih onih koje njegova politika ugrožava na geopolitičkim monopolima premreženom tržištu međunarodne politike, ne može sakriti činjenicu kako američki predsjednik Trump nije stvorio takvo tržište i globalizacijski sustav nego su tako ustrojeni međunarodni odnosi stvorili Trumpa.
geopolitika
