Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“.
Kako funkcionira ta stvar s „alternativnim činjenicama“, „alternativnom istinom“ i sličnim alternativnim pomagalima alternativne desnice – i što je to uopće alternativna desnica – lijepo su nam na zabavnom i edukativnom primjeru pokazali, hm, alternativni branitelji iz tisuću devetsto devedeset prve Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata – ili Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 1991, nisam siguran kako se točno piše i izgovara, uglavnom jedne od dvije tisuće alternativnih udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata, one što je poznata i kao „Pavkovićeva“, po svome predsjedniku Mladenu Pavkoviću, možda i najupornijem domoljubnom trolu u cijelom alternativnom biološkom sustavu Republike Hrvatske.
Pavkovićeva udruga iz Koprivnice, naime – znaju oni upućeniji – već neko vrijeme dodjeljuje nešto što se zove Velika zlatna plaketa, priznanje osobito zaslužnim čuvarima tekovina Domovinskog rata, kakvi su među dosadašnjim laureatima, recimo, hrvatski vitez Marko Perković Thompson i slovenski revizionist Roman Leljak, ili Ankica Tuđman, supruga Prvog Hrvatskog Predsjednika, i Kolinda Grabar-Kitarović, supruga muža Prve Hrvatske Predsjednice. Ovoga puta u koprivničkom UHBDR-u odlučili su pak napraviti iznimku i Veliku zlatnu plaketu prvi put umjesto pojedincu dodijeliti udruzi građana, i to ni manje ni više nego – legendarnoj britanskoj udruzi glazbenika Dire Straits.
Čitateljima izvan hrvatskog govornog područja, dopuštam mogućnost, učinit će se to kao štamparska greška ili bizarna neka zajebancija. To je zato što čitatelji izvan hrvatskog govornog područja ne znaju da su u hrvatskom govornom području Dire Straitsi najpoznatiji po kratkom televizijskom filmu „Banijska ratna praskozorja“, sastavljenom od ratnih snimaka tragično stradalog HTV-ova reportera Gordana Lederera, ratnom videu što je – popraćen pjesmom „Brothers in Arms“ – od vođe Straitsa u Hrvatskoj učinila samog, hm, Marka Knopflera Thompsona.
Dobro, to je za sad prilično kretenska priča, ali ne i alternativna. Ja ću vam reći koja je razlika. Kretenska desnica, recimo, ne razumije o čemu uopće pjeva Knopflerova antiratna balada o Falklandskom ratu, u kojoj „budale ratuju protiv vlastite braće po oružju“, dočim je alternativnoj desnici već njen naziv „Braća po oružju“ dovoljan da je protumači kao engleski prepjev Thompsonova dueta s Miroslavom Škorom, „Reci, brate moj“. Kretenska desnica onda Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu i poraću odluči dodijeliti grupi Dire Straits, dočim alternativna desnica tu zlatnu plaketu pred koncert u Dvorani Dražena Petrovića uruči – tribute bandu Dire Straits Experience, običnoj dakle grupi imitatora što putuje po svijetu faksimilno izvodeći pjesme Dire Straitsa!
I ne, ne zajebavam se. Odavno se više ne zajebavam.
Dire Straits Experience, naime – nisam ni ja čuo za njih dok nisu dobili ugledno priznanje iz Koprivnice – na brzinu je osnovana zabavljačka trupa koju marketing reklamira kao derivat Straitsa, grupu s „dva originalna člana benda“, iako je više smisla, razloga i originalnih članova imala ona radioaktivna mutacija Boney M na Jelačića placu prije desetak godina, ili Brit Floyd Show lani u Boćarskom domu, nego što će za dva tjedna imati Dire Straits Experience s „dva originalna člana benda“: saksofonist Chris White Knopflerovoj se grupi pridružio tek nakon desetak godina, odsviravši s njima album Brothers in Arms, dok je drugi „originalni član“, Chris Whitten, samo plaćeni session-bubnjar koji je sa Straitsima odradio jednu turneju. Predvođena nekim Terenceom Reisom – tipom što oponašajući Knopflerov glas i gitaru izgleda taman s audicije za Supertalent na Novoj TV – grupa je ove godine zajahala četrdesetu godišnjicu Sultana svinga, pa po svijetu vara ljude predstavljajući se kao Dire Straits.
Toj, eto, imitatorskoj družini Pavkovićeva će udruga za dva tjedna, prije koncerta u Ciboninoj dvorani, mrtva ozbiljna uručiti Veliku zlatnu plaketu za Knopflerovu hrvatsku domoljubnu pjesmu „Brothers in Arms“, i da je o smislu i razlozima zaista riječ, mogli su je isto tako dati Jasenku Houri i Prljavom kazalištu, barem jednako dobrim imitatorima Dire Straitsa – a svakako mnogo većim hrvatskim domoljubima – za pjesmu „Tu noć kad si se udavala“, neobično identičnoj Brothers in Arms. Pa Jaji usput u ime hrvatskih branitelja svečano uručiti i, štajaznam, Grammyja za najbolji video-spot 1986., i Brit Award za najbolji britanski album te godine.
Čak ni alternativni desničari ne mogu biti toliko glupi! – prvo je, priznajem, što sam pomislio kad sam pročitao da su eksplicitno antiratnu pjesmu Marka Knopflera koprivnički branitelji uopće shvatili kao ratnu budnicu – a kamoli da mu zbog toga dodjeljuju Veliku zlatnu plaketu za zasluge u Domovinskom ratu! – prije nego što sam slomljen shvatio da će tu ionako besmislenu plaketu za Dire Straitse na kraju zapravo uručiti njihovim jeftinim imitatorima.
Stvar, međutim, uopće nije u inteligenciji, već u konceptu. Sukladno raširenom vjerovanju, alternativni desničari zaista mogu biti toliko glupi, a ovo je zapravo sam njihov manifest, sve što trebate znati o alternativnoj desnici i njihovu lažnom, paralelnom svijetu: paralelna, alternativna braniteljska udruga svoje paralelno, alternativno odlikovanje dodjeljuje paralelnim, alternativnim Dire Straitsima.
Sve u toj bizarnoj priči iz serije „Na rubu stvarnosti“ upravo je ogledna, demonstracijska desničarska laž. Lažna je Pavkovićeva alternativna, privatna braniteljska udruga, osnovana i dotirana samo za potrebe mistifikacije Domovinskog rata i Pavkovićeve osobne promocije, kao što je lažna i njegova pseudoslužbena Velika zlatna plaketa, koju će Marku Knopfleru, engleskom pacifistu mađarsko-židovskih korijena, dodijeliti jednako kao, primjerice, i ustaškom teroristu Zvonku Bušiću. Pa su, na koncu – sasvim logično – lažni i njihovi Dire Straitsi, u stvari tek imitatori benda što se tiho raspao još prije dvadeset dvije godine, objavivši posljednji album baš nekako onih ljetnih dana 1995. kad je u Hrvatskoj završavao rat. Kojega će besmislenim proglasiti upravo Pavkovićeva besmislena braniteljska udruga: da li već dodjeljujući plaketu za ratne zasluge Dire Straitsima, ili im plaketu za ratne zasluge dodjeljujući za pjesmu koja govori o besmislu rata i srpskoj braći po oružju – posve svejedno. To je ionako logika koja vrijedi u stvarnom, fizičkom svijetu.
U paralelnom pak svemiru alternativne desnice Mark Knopfler je Jajo Houra, Dire Straitsi su Prljavo kazalište, a sve oko njih je crno-bijeli svijet – upravo jedan od onih iz Knopflerove nagrađene pjesme, „We have just one world, but we live in different ones“, „Imamo samo jedan svijet, a živimo u različitima“ – alternativni ravni svijet podijeljen na Hrvate i Izdajice, na idiote i gastarbajtere, u kojemu se davni jedan besmisleni rat naknadno osmišljava dotacijama, beneficijama, privilegijama, penzijama, dionicama, odlikovanjima i plaketama za ljude koji su toga rata vidjeli točno onoliko koliko će i publika na zagrebačkom koncertu Dire Straits Experiencea vidjeti Marka Knopflera, pa makar to bio i sam ni kriv ni dužan Mark Knopfler.
Po čemu je, najzad, lider Dire Straitsa kao odlikovani sudionik Domovinskog rata smješniji i bizarniji od – evo nasumce – pričuvnog brigadira Antuna Vrdoljaka? Pa hrvatskih je branitelja sad već toliko da po teoriji velikih brojeva jedan mora biti Mark Knopfler! Sve da kao ljevak koji svira desnom rukom i nije Pavkovićev alternativni „brat po oružju“, savršen maneken mitskog Tuđmanovog Hrvatskog Zajedništva.
Crno-bijeli je to svijet u kojemu će tako zbog zasluga u obrani suvereniteta Republike Hrvatske – evo, recimo, za onu čuvenu fotografiju mladog hrvatskog vojnika pred zidom s grafitom Guns N’ Rosesa, što je nadahnula stotine hiljada branitelja – Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata ’91 svoju Veliku zlatnu Nobelovu nagradu za mir već sutra dodijeliti, štajaznam, Axlu Roseu.
A uručiti, jasno, Bobu Dylanu, onom besprizornom židovskom imitatoru koji po svijetu pjeva popularni hrvatski nabožni hit Guns N’ Rosesa „Knockin’ on Heaven’s Door“.
tacno
