- Evo ga, šefice, "slučaj Plenković", sve je tu – rekao bi inspektor zagrebačke Policijske uprave, jedva spustivši na stol tešku kartonsku kutiju s raznobojnim registratorima, fasciklama, spisima i jednim kalašnjikovom u plastičnoj vrećici, u svemu brat bratu četrdesetak kilograma.
– “Slučaj Plenković”? – izgledala bi gospođa glavna državna odvjetnica malo čak i zatečena.
– Ovo je, naravno, samo materijal za optužnicu. Ostalo je dolje u kamionu – obrisao bi inspektor znoj na licu s kojega ne bi silazio zadovoljni osmijeh, pa veselo udario dlanom o golemu kutiju. – Tu je sve. Poluautomatska puška s otiscima prstiju gospodina Plenkovića, premijerova parafinska rukavica, rezultati vještačenja premijerova DNK materijala pod žrtvinim noktima, vještačenje o premijerovoj ubrojivosti, snimke kamermana HTV-a, N1, RTL-a i Nove, snimke nadzornih kamera kutinske Petrokemije, izjave svjedoka, sve.
– Šta to znači?
– Šta to znači?! – nesigurno bi se nasmijuljio inspektor. – Znači da nam od neposrednih dokaza nedostaje još samo luksuzno monografsko izdanje Plenkovićevog priznanja s predgovorom Čede Prodanovića.
– U pičku materinu – zaronila bi glavna državna odvjetnica glavom u dlanove.
– Nešto nije u redu, šefice? – zaledio bi se smijuljak na inspektorovu licu.
– Nešto nije u redu?! Reći ću ti šta nije u redu. Sve nije u redu! – popizdila bi državna tužiteljica. – Nije prošlo tjedan dana da je u Split uplovio američki nosač aviona Harry S. Truman, čovjek je u međuvremenu dogovorio produljenje roka za povlačenje novca iz europskih fondova, donio paket antiinflatornih mjera, predstavio strategiju razvoja poljoprivrede i potpisao ugovor za autocestu Lekenik-Sisak, a ti očekuješ da ja protiv njega danas podignem optužnicu za četverostruko ubojstvo? Imam za tebe samo jedno pitanje: jesi li ti normalan?
Tako bi, eto, u čudnovatom HDZ-ovom paralelnom univerzumu izgledao pravosudni epilog događaja u hrvatskim historijskim kronikama upisanog kao „Crna subota“, a u stranim medijima zavedenog kao „Croatian Massmediacre“.
Čuli biste i vi svakako za nezapamćeni pokolj u Banskim dvorima – čuo bi, uostalom, cijeli svijet – kad je hrvatski premijer A. P. (52) na konferenciji za novinare povodom hapšenja ministra graditeljstva Darka Horvata doživio slom živaca i rastrojen izvukao poluautomatsku pušku AK47, rafalnom paljbom ubio trojicu i teško ranio jedanaestero hrvatskih novinara i snimatelja, te golim rukama zadavio reportera televizije N1, potom pobjegao skokom kroz prozor i ukradenim bagerom tri dana u bijegu terorizirao cijelu Moslavinu, pa na koncu upao u Kutinu, digao u zrak pogone Petrokemije i sravnio sa zemljom uži centar grada.
U čudnovatom HDZ-ovom paralelnom univerzumu DORH bi na koncu, razumije se, odustao od kaznenog progona, uz obraćanje državne tužiteljice novinarima i obrazloženje kako, istina, nema nikakve sumnje da je premijer A. P. (52) usmrtio četvoro novinara, uništio Petrokemiju i razorio centar Kutine, ali da je državno tužiteljstvo procijenilo kako je žurnost istrage bila očito neprimjerena, a tajming podizanja optužnice vrlo nesretno odabran.
„Osjetila sam stoga potrebu stati pred kamere i objasniti kakve su to bile žurnosti, zbog čega se još jednom ispričavam gospodinu premijeru, te ovim podnosim neopozivu ostavku. Živio HDZ, neka nam živi Jedina i Vječna Hrvatska!“, rekla bi pred kamerama gospođa državna odvjetnica, pa uz vrisak okupljenih novinara i snimatelja jednim revolverskim hicem sebi prostrijelila glavu.
Tako bi, kažem, u čudnovatom HDZ-ovom paralelnom univerzumu završila cijela stvar. Znamo to između ostalog i zato što je upravo tim riječima – u harmsovski divljem toku svijesti spominjući američki nosač aviona, europske fondove, antiinflatorne mjere, poljoprivredu i autocestu – Andrej Plenković objasnio „indikativan tajming“ hapšenja svog ministra Darka Horvata.
– Nakon ovakvog tjedna punog velikih političkih događaja, poput dolaska nosača aviona Harry S. Truman, usvajanja paketa antiinflatornih mjera, dogovora koji sam postigao s Ursulom von der Leyen o produljenju roka za povlačenje EU novca za obnovu, nakon donošenja strategije poljoprivrede u Saboru i potpisivanja autoceste Lekenik-Sisak, zahvaljujući DORH-u imamo sada jednu novu temu za koju smo saznali iz medija – mrtav hladan izjavio je Andrej Plenković. – Sasvim sigurno je indikativan tajming. Takva žurnost DORH-a u vezi s kaznenim djelima koja su se navodno dogodila 2018. godine. Očekujem da DORH obavijesti javnost otkud takva žurnost. Državna odvjetnica bi trebala stati pred kamere i objasniti kakve su to žurnosti.
Znamo da bi bilo tako jer je istim riječima, „neobična žurnost“ i „indikativan tajming“, Plenković komentirao baš svaku aferu, ostavku ili hapšenje nekog hadezeovskog dužnosnika, časnika ili posrnulog ministra. A kad sam zadnji put brojao Plenkovićeve posrnule ministre, bilo ih je dvjesto sedamnaest.
Plenkoviću je tako potpuno isti „indikativan tajming“ bio i kad su 2016. zbog ratnih zločina u BiH uhapšeni časnici HVO-a iz Orašja, bilo mu je „zašto baš sad, kad ja dajem veliki intervju i primam europsku nagradu?“ i kad je 2018. izbila afera s mailovima potpredsjednice vlade Martine Dalić, bio je premijeru jednako “dramatičan tajming” i jednako “indikativno baš danas” kad je 2019. pukao slučaj stana ministra obrane Marija Banožića, bio je Plenkoviću isti „zanimljiv tajming pred parlamentarne izbore“ i u slučaju Josipe Rimac 2020. godine.
Najzad, znamo da bi u čudnovatom HDZ-ovom paralelnom univerzumu bilo tako jer su „indikativnim tajmingom“ u svim njegovim agregatnim stanjima i oblicima – „čudan“, „sumnjiv“, „dramatičan“ ili „zanimljiv tajming“, ili „pomno odabrano vrijeme“, ili „zgodna koincidencija“, ili „zašto baš danas?“, ili „slučajno baš u ovom trenutku“, ili „nimalo slučajno“ ili „očito dobro tempirano“, ili „znakovito tempiranje“ – HDZ-ovi predsjednici, premijeri, ministri i niže pomoćno osoblje komentirali svako, ali baš svako novinarsko otkriće, svaku aferu, svaku policijsku istragu i baš svako pojedinačno hapšenje u sve trideset i tri godine te pravomoćno osuđene zločinačke organizacije.
Dobro je stoga pitanje za premijera Andreja Plenkovića kad je i je li ikad bilo vrijeme koje nije bilo „pomno odabrano“ i „slučajno baš sad“. Je li po linearnom računanju vremena uopće moguć „neindikativan tajming“? Kad je, recimo, dobro i neindikativno – kako ono, ah da: nežurno – vrijeme za procesuiranje „kaznenih djela koja su se dogodila 2018.“?
Rokovnik Hrvatske demokratske zajednice, ukratko, nešto je poput katoličkog kalendara, i kad god se u DORH-u odlučili uhapsiti nekog hadezeovca – koji god dan u mjesecu, koji god mjesec u godini i koju god godinu u veličanstvenoj povijesti samostalne Hrvatske da izaberu – bit će neki svetac i „indikativan tajming“.
Možete i sami kod kuće napraviti mali eksperiment: izaberite nasumce jedan datum od 1. siječnja do 31. prosinca, pa na taj dan okupite doma odred interventne policije i upadnite u Banske dvore da u sklopu istražnih radnji privedete premijera Plenkovića – zbog, štajaznam, osnovane sumnje i čvrstih indicija, po kojima ne može biti izuzet od istrage jedini čovjek koji je zajednički nazivnik svim uhapšenim kriminalcima u posljednjih pet i pol godina – i čekajte što će gospodin Plenković reći.
Jeste? I?
„Nimalo slučajno baš na dan kad s obitelji selim u Paragvaj“?
Eto, što sam vam rekao?
