Pravo na osmosatno radno vrijeme, osam sati zabave i isto toliko sati sna, za što su 1. svibnja 1886. godine u Chicagu ustali američki radnici, ove godine zbog globalne pandemije koronavirusa ostat će po strani. Zbog zaraze koja se proširila svijetom milijuni radnika ostali su bez posla, a procjene ekonomista ukazuju na to da će broj nezaposlenih vrtoglavo rasti. Mnogi upozoravaju da su zbog koronavirusa ionako ograničena prava radnika još smanjena. Među njima je i Mate Kapović, redovni profesor na Odsjeku za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu i bivši rotacijski zastupnik Radničke fronte (RF) u zagrebačkoj Gradskoj skupštini, a upozorava da zbog najavljene globalne krize očekuje još jače napade krupnog kapitala na radnička prava
Kapović u razgovoru za tportal ususret Međunarodnom prazniku rada ističe da su radnici, iako obespravljeni, i nadalje stup društva koji ne smije popustiti u nastojanju da ostvari svoja prava te dodaje da je dobrodošao svaki oblik borbe za njihov bolji položaj.
Zbog globalne karantene ovogodišnji Međunarodni praznik rada proći će bez tradicionalnih proslava i prigodnih poruka, a samim time neće se čuti ni glasovi sve obespravljenijih radnika. Kapović upozorava da je kapital shvatio aktualnu krizu kao dobru priliku za doktrinu šoka i dodatan napad na radnička prava. Sve manja radnička prava, najavljeni bolni rezovi, slabljenje ljevice, kriza sindikata i podložnost najvećih političkih stranaka krupnom kapitalu neke su od tema koje je u razgovoru za tportal analizirao istaknuti član Radničke fronte.
Kako ocjenjujete položaj radnika u doba pandemije koronavirusa? U kojoj je mjeri on srozan?
U krizi se dogodio paradoks. S jedne smo strane svi očito vidjeli da je jasno da su najbitniji ljudi u društvu upravo radnici ‒ npr. medicinske sestre, prodavačice u trgovinama, dostavljači itd. ‒ a ne oni koji se inače kuju u zvijezde u medijima, kao što su razni kapitalisti, menadžerčići, 'poslovni anđeli', tranzicijski pobjednici i sl. S druge strane, dok su mediji bili puni kuknjave kapitalista, radnički se glas uopće nije čuo i status radnika još je više potonuo ‒ mnogi su dobili otkaze, ostali bez primanja, radili su u još gorim uvjetima, bez zaštite itd. Kapital je također shvatio krizu kao dobru priliku za doktrinu šoka i dodatan napad na radnička prava.
Zbog pandemije ove godine neće biti prvomajskih proslava. Ima li uopće smisla slaviti Praznik rada jer je sve manje radnika u Hrvatskoj?
Priča o tome da 'nema radnika' poprilično je nesuvisla. Da nema radnika, ne bi bilo ničega. Da, kod nas ima sve manje industrijskih radnika jer nam je industrija namjerno uništena ili je propala u restauraciji kapitalizma u zadnjih 30-ak godina. Ali radnika ima ‒ radnik je svatko tko radi za plaću i dominantno živi od toga. Nebitno je radi li on(a) u tvornici, školi stranih jezika, kao vozač ili blagajnica u dućanu. Radnici će u većoj mjeri nestati tek ako i kad dođe do masovne robotizacije, no i tad će biti potrebni radnici koji će te robote održavati i obavljati poslove koje roboti neće moći raditi.
Izvor: Pixsell / Autor: Duško Jaramaz/PIXSELL
Je li radnik prije živio bolje?
Danas to nije popularno reći jer istina boli, no da, u 'mraku' je radnik svakako živio daleko bolje. Osim što su radnička prava i sigurnost radnog mjesta prije 1990. bili daleko bolji, treba se sjetiti da je tada postojala i, kakva god ona bila, demokracija na radnom mjestu (samoupravljanje), a ne diktatura kao danas, da su radnici dobivali društvene stanove (trećina Hrvatske živjela je u njima) te da su mnogi imali priliku praktički besplatno odmarati se u radničkim odmaralištima, dok danas 63 posto ljudi nema ni za tjedan dana ljetovanja. I, nimalo nebitno, prema izračunu dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, realne plaće po kupovnoj moći 1978. bile su za čak 27 posto više nego one 2015. godine.
Kako ocjenjujete rad sindikata u borbi za radnička prava i štite li oni uopće radnička prava? Sindikati su protiv rezova u javnom sektoru - jesu li u pravu?
Sindikati se svakako bore za radnička prava, što god tko mislio o pojedinim sindikalnim čelnicima. Dapače, sindikati bi trebali biti još borbeniji i radikalniji. Treba također spomenuti da su odigrali bitnu ulogu zadnjih godina ‒ od štrajka nastavnikâ, zaustavljanja outsourceanja, zaustavljanja privatizacije autocestâ itd. Osnovni je problem to što je manje od petine radnikâ u kapitalističkom (privatnom) sektoru sindikalno organizirano. Bizarno je da kapital sprečava to kako god zna i umije, a državu u službi kapitala to nimalo ne zanima, da bi se onda nedostatak članstva u kapitalističkom sektoru naturao sindikatima na nos. Što se tiče javnog sektora, unatoč klijentelističkom zapošljavanju HDZ-a i SDP-a, priča je zapravo smiješna. Naime, prema podacima Eurostata, naš javni sektor tek je sedamnaesti po veličini (u odnosu na broj radnika u kapitalističkom i javnom sektoru) u EU, a postotno gledano, čak se smanjio od 2000. do 2017. To su sve javno dostupni podaci ‒ zanimljivo je da to nikoga iz medija ne zanima, nego se bacaju floskule o 'ogromnom javnom sektoru'. Što se tiče moguće uštede, iznose se podaci da će subvencije kapitalu zbog koronakrize do sredine ljeta doseći čak 75 milijardi kuna. S druge strane, po procjenama inače neoliberalnog Instituta za javne financije, ušteda od kresanja plaća u javnom sektoru mogla bi biti tek 1,5 milijardi, što je kap u moru. Mislim da radnicima u javnom sektoru (medicinskim sestrama, učiteljicama, čistačicama, vozačima, vatrogascima itd.) apsolutno ne treba dirati plaće ‒ s druge strane, nemam ništa protiv toga da se plaće krešu političkoj eliti, sabornicima, Vladi, gradonačelnicima, županima, nadzornim odborima i sl.
Izvor: Pixsell / Autor: Duško Jaramaz/PIXSELL
Kakav je vaš stav prema zabrani rada nedjeljom?
Iako se danas neki iščuđavaju zabrani rada nedjeljom, nedjelje su u većini europskih zemalja, pa i kod nas, postale radne tek u zadnjih nekoliko neoliberalnih desetljeća. Što se tiče recentnog razvoja stvari kod nas, jasno je da se HDZ-ova vlada time pokušava primarno dopasti Crkvi, međutim zabrana rada nedjeljom zapravo je dobra stvar. Jasno je da neka zanimanja (kao što su zdravstveni radnici, vatrogasci i sl.) moraju raditi i vikendima, dakako ne svaki vikend i uz primjerenu kompenzaciju, no nema apsolutno nikakve potrebe da npr. svi dućani i šoping-centri budu otvoreni i u nedjelju. Smatram da nijedan radnik, izuzev već spomenutih esencijalnih zanimanja kao što su zdravstveni radnici, ne bi smio biti prisiljen raditi vikendom, a kamoli svaki vikend. Vikend bi trebalo biti vrijeme za odmor i druženje s obitelji, rodbinom i prijateljima. Naime nije svejedno kojim ćete se danom odmarati ‒ što radnici koja je prisiljena raditi na blagajni nedjeljom znači slobodan ponedjeljak, kad joj je tada npr. muž na poslu, djeca u školi, a prijatelji također rade i nisu slobodni? Naravno, ako koji radnik želi raditi vikendom, to ne treba braniti, no tada to treba biti dvostruko više plaćeno i kompenzirano odmorom u druge dane.
Što se može učiniti za poboljšanje položaja radnika?
Dok su na vlasti HDZ, SDP i njima slične stranke, koje vode politiku u korist kapitala (što se vidi i čisto retorički, po tome koliko su im usta puna 'poduzetnikâ'), ne može se očekivati nikakav značajan napredak. No treba se zalagati za prava radnikâ, govoriti o njima, sindikalno se i politički organizirati i boriti se za drugačije i pravednije društvo. Nema rješenja preko noći ‒ politička borba je teška, ali neizbježna. Svaki vid borbe je dobrodošao ‒ od protesta, preko javnih kampanja te stranačkog i sindikalnog organiziranja, pa do štrajkova i, primjerice, referendumskih inicijativa.
Izvor: Pixsell / Autor: Duško Jaramaz/PIXSELL
Kako ocjenjujete današnju hrvatsku ljevicu?
Ljevica je svugdje, pa tako i kod nas, daleko slabija nego prije sto ili pedeset godina. Pa ipak, neki sitni pomaci ipak se naziru. Prije 15-ak godina nitko nije znao ni što je to neoliberalizam, a danas je to praktički psovka. Prije 10-ak godina bilo je nezamislivo javno kritizirati kapitalizam, a nedavno ste imali npr. predsjedničku kandidatkinju Radničke fronte koja je to otvoreno radila. Danas se pak, što je donedavno bilo nemoguće, čak govori i o novom, demokratskom socijalizmu 21. stoljeća. U svakom slučaju, ako ljevica ne ojača, loše nam se piše. I na lokalnom nivou ‒ jer će bez radikalno drugačije politike Hrvatska nastaviti tavorenje na nerazvijenoj poluperiferiji globalnog kapitalizma ‒ i na globalnom nivou ‒ jer nam prijeti klimatska kataklizma prema kojoj će koronakriza izgledati kao mačji kašalj.
Nakon zdravstvene pandemije prijeti nam i globalna gospodarska kriza. Što možemo očekivati na jesen?
Globalna kriza je već tu iako je još nismo osjetili u punini. Najesen očekujem zaoštravanje političke situacije te nove i još jače napade kapitala na radnička prava.
