Gotovo je nestvarno da nam ranjena domovina može iznjedriti ovako kvalitetne kćeri i sinove.
Koliko otrcano, toliko je i istinito reći da je grupa Mayales već treći put uzastopno nadmašila sebe i svoje prijašnje ostvarenje. Isto koliko je 2012. povratnički album „2“ odskakao od prvijenca iz 1990-ih, toliko je „Dvojku“ na svim razinama tukao nasljednik „Simbol za Sunce“ iz 2017. godine, a hladne glave se to isto može reći za „Domovinu“ kad se baci pogled unatrag.
A mislio sam da je došlo vrijeme da s ovim bendom (nažalost) pometem pod…
Za početak, teško je vjerovati u treću sreću u ovom poslu. Nakon toga, neke stvari postaju pravilo. Kao drugo, četvrti album koji je dobrim dijelom iskovan tijekom pandemije i lockdowna u startu mi je stvorio odbojnost odlukom da će se zvati „Domovina“, valjda iz razloga jer sam računao da bi bilo koji oblik društveno-socijalnog angažmana ovom bendu stajao, da prostite, kao kravi sedlo. I kao treće, dosad objavljeni singlovi „Dupli svijet“ i „Još jedan krug“ su mi u svom obliku zvučali kao lagana predaja postulatima hrvatskog lakoglazbenog radijskog etera. Mislim, neupitno je da je riječ o kvalitetnim singlovima koji voze na onoj poletno-decentnoj disco magiji pariških prvaka tog plesnog narativa koju je bend otvorio 2017. s pjesmom „Roadie“, no eventualno nizanje (više od dva) tako nastrojenih singlova svakako bi bilo zanatsko-ziheraško tupilo.
„Novi album će biti potpuno drukčiji“, sjećam se da mi je jednom prilikom rekao Petar Beluhan, a iskreno nisam to baš primio zdravo za gotovo, jer dao bih se okladiti da je to isto rekao i za „Simbol za Sunce“. No smetnuo sam s uma nešto drugo, puno važnije, ono što se događalo pred očima svima, ne samo meni.
Riječ je o ljudima i ljudskom faktoru. Upravo tome bih posvetio puno više pažnje u ovoj recenziji, jer mislim da je kemija koju taj bend filtrira između potpuno oprečnih kreativnih karaktera upravo ona nevjerojatna stvar koja je dovela do nevjerojatnog albuma kakav je „Domovina“.
https://www.youtube.com/watch?v=NjPVSHSo_20
Naime, na albuma „2“ su iza svega stajali Petar Beluhan i Vlado Mirčeta. Općenito, dva suprotna karaktera. Prvi je sitničavi Zagrepčanin za kojeg se s pravom čovjek nekad zapita kako je uopće moguće da takav lik donese neku odluku obzirom koliko je obazriv u svojoj ne samo glazbenoj potkovanosti, već i znanju moderne glazbene povijesti i koji pored svega uvijek ima i žalopojku o dometima svog vokala, iako je bjelodano da je Mayales upravo taj njegov vokal, kojeg često uparuje s najmoćnijim ženskim vokalima u zemlji.
Drugi je Šibenčanin vječito omađijan toplim gitarskim zvukom 60ih i 70ih, Dalmatinac koji kao da je cijepljen od sviranja molskih akorda, jer valjda, ako ne sine i ne zagrije sunce kad oplete žice, to se valjda ni ne računa. Jest da pomalo karikiram, ali Vlado Mirčeta i kad opali mol, to zvuči kao dur. Ako ćemo pak i o ‘zagrebačkoj školi rocka’, njena sjeta je uvijek hladnije i zagasitije prirode, slično je i sa sanjivom Beluhanovom interpretacijom. No da umjesto Mirčete kraj njega stoji eventualno neki zagrebački gitarist, vjerojatno bi sklop postao isuviše tjeskobno suicidalan u svom nokturnu.
Bitno je reći da je „2“ od studijskog projekta dva čovjeka (ponovno) doveo do benda. To je nepobitno razgranalo strukturu mogućnosti koja je dovela do remek-djela „Simbol za Sunce“, koji je aktualizirao između ostalog i psihodeliju 60-ih u zvuku modernog pop albuma drugog desetljeća novog milenija. S tim albumom u Mayales isprva sramežljivo ulazi drugi kreativni dvojac s debelo dokazanim stažom iza sebe i na producentskom i sviračkom polju: Pavle Miholjević i Jura Ferina, dakle tandem koji vežemo za grupu Svadbas. Također uvrnuti par u svakom smislu ‘skrojen’ od dvije potpuno oprečne osobnosti koje se na samo njima znan način nadopunjuju u radu već desetljećima.
Scenarij super-grupa odavno je poznat; pucaju uglavnom zbog nekompatibilnih osobnosti koje jednostavno ne mogu funkcionirati kad su uparene sa sličnima sebi. Povrh svega negdje u to vrijeme u bend dolazi Luka Geček, mladi Varaždinac koji je izdanak tamošnje hard rock škole, one koja obično svisoka gleda na sve koji ‘troše’ svoju energiju na pjevanje na hrvatskom jeziku, između ostalog. I onda taj Geček, za kojeg nikad ne znaš jel’ više voli trgnuti gemišt i udariti rifčinu nego sunce vidjeti, unosi svoju neobuzdanu energiju u bend koji više podsjeća na neki akademski kružok, a ne na bend. Tek se na to moglo kladiti da neće dugo opstati.
https://www.youtube.com/watch?v=CJO0YoH-iwc
Jest da sam glazbeni novinar, ali uistinu nisam siguran bi li želio biti u društvu članova Mayalesa tijekom njihovog radnog procesa kad naiđe kreativna kriza. A uvjeren sam da presing i kriza u tom bendu ne prestaje, u suprotnom ne bi bilo šanse da iznjedre album kakav je „Domovina“. Dakle, na neki suludi način Mayales nije samo najpotentnija super-grupa koju ima ova zemlja, već je i pravo malo čudo kako ta super-grupa uspijeva biti i nešto poput hipijevske komune – utočišta u kojem svaki frik (a u tom bendu osim frikova drukčijih ni nema) pronađe svoje mjesto i dođe do izražaja. Dakako, lista bi bila nepotpuna da se ne spomenu još Nikolina Kovačević, pjevačica za koju po ‘crnoj’ boji glasa ne biste nikad rekli da je bjelkinja i bubnjar Edi Grubišić – Cipal, kojeg bih možda više htio vidjeti i čuti, kako se to obično kaže, rasplesanog na bateriji, a ne samo ubitačno preciznog, ali bože moj…
A sad „Domovina“…
Riječ je o najpoletnijem i zvučno najmoćnijem albumu Mayalesa dosad. Da s identičnim setom u dogledno vrijeme izađu na pozornicu i ‘podignu prašinu’ uživo, teško da bi ikoga ostavili u nekom obliku statične dvojbe. Lirski pak nudi potpunu pjesničku eskapističku zrelost. „Domovina“ je svojevrsni pogled u budućnost, kao što je i taj pojam domovine isto tako pjesnički uzdignut na pijedestal na način da se jasno radi distrakcija od trash-države, koja je pak lajtmotiv za uništene sudbine i unezvjerene ličnosti. „Domovina“ je uzlet, na kojem se detektiraju određeni problemi kroz ono što oni rade ljudima, ali Mayales nemaju namjeru držati slušateljevu glavu zabijenu u govno. Oni žele da ta glava prodiše.
„Domovina“ je Mayalesova posljednja točka iza koje nema povlačenja i rađenja ustupaka, to je svojevrsna borba za opstanak individualaca i individualnosti u ovom razrušenom društvu. To je album koji poziva na ples, ugodu i otvorenost, kao što će vam uz to ponuditi i motive svakidašnje borbe i padova u kojima se lako osobno prepoznati. „Domovina“ je ukratko borba za slobodu i rađanje nekog boljeg društva u kojem domovina treba biti drukčiji sinonim od onog kakav je danas. „Domovina“ je ujedno i dokaz da se to može – album famozno udružene energije, produkcijski dotjeran do limita pred kojima bi sline počele curiti mnogim inozemnim producentskim imenima. Album koji je najbolje slušati glasno, ali i kad ga stišate ne ostajete zakinuti niti za jedan pozadinski detalj. To je uistinu jednosatno punjenje emotivnih baterija, kao i divna šetnja kroz slavna podneblja rocka koja su minuciozno ugrađena u zvuk i koncepciju ovog albuma i dakako filozofiju samog Mayalesa.
https://www.youtube.com/watch?v=CJO0YoH-iwc
Ovakav album dakako najveći egzibicionizam donosi na samom početku. „Hoćemo svoj film“ je sineastično ispaljivanje u sfere pompoznog simpho rocka. Teško se uopće sjetiti je li itko s ovih prostora toliko duboko ušao na teritorij grupe Queen i ostao profesionalno živ nakon toga. U te 2:40 minute trajanja pjesme „Hoćemo svoj film“ jedina misao koja drži je ona da su Mayales potpuno pukli u ovoj krizi i otišli dovraga. No sa svakim duplanjem heavy metal rifovlja u drugom dijelu te njihove mini simfonije postepeno postaje jasno da drugi oblik resetiranja i pripreme na ono što potom slijedi, gotovo da i ne postoji. „Hoćemo svoj film“ je jednostavno šok koji mora doći na samom početku – pompozno puhanje u fanfare iz sve snage, pa k’o živ, k’o mrtav nakon toga. No onda kreće ‘drive’.
„Nema me ovdje“ i „Dolje Down“ nevjerojatno moćno oživljavaju moment stapanja psihodelije i britpopa, kao da su se na istom kolosijeku zatekli CSNY i Oasis iz najboljih dana – svatko neodoljivo u svom filmu, a sve zajedno blockbuster pulsirajuće energije. Potom slijedi „Stop“ kao premosnica do pjesme „Divlje pastrve“ koja je neobičan sklop pastoralne balade koju ‘preotima’ floydovska psihodelija i vodi do pjesme „Sinovi“ kad kreće i tematiziranje domovine. „Dupli svijet“ i „Još jedan krug“ kao svojevrsne disco beat blizanke potom uskaču na pravo mjesto i pravom trenutku. U središnji dio albuma sa svojim pulsirajućim ritmom, čime poput slagalice sjeda i prijašnja strategija da se upravo te dvije pjesme puste kao singlovi prethodnice, jer osim poletnosti donose i prepoznatljivost, te time ne dozvoljavaju da u ključnom središnjem dijelu ovog prilično dugačkog albuma otupe čula slušatelja. One postižu upravo suprotan efekt držanja fokusa upuhujući novu snagu finalnom nizu koji čine „Montreal“, „Koliko je stvari ostalo“, „Vilo od postelja“ i „Adio galioti“.
Spomenute četiri pjesme mogu se doživjeti kao zaseban segment i to onaj koji se neće baš lako dati svariti na prvu loptu, ali je nužan kao motiv u kojem će se one postepeno otvarati sa svakim novim slušanjem, jer „Domovina“ i jest album koji iznova i iznova zove na slušanje. Dakako, „Montreal“, u kojoj je glavni vokal gostujuće kantautorice Mary May, s prethodnom „Još jedan krug“ u kojoj uz Beluhana pjeva Ivana Starčević također tvori mini cjelinu u kojoj sve podsjeća na žensko-muške izmjene leadova jednih Jefferson Airplane. „Koliko je stvari ostalo“ također savršeno funkcionira, ali ovog puta kao muško-muški duet Beluhana i gostujućeg Aljoše Šerića čime ujedno završava taj neobični blok dueta i gostujućih vokala u kojem se maksimalno proširuje dimenzija šarolikosti.
No kako i dolikuje sam kraj pripada ipak samo Mayalesu, prvo s ‘paperjastom’ baladom „Vilo od postelja“, te posljednjom „Adio galioti“ koja je ujedno i transcedentni oproštaj od domovine koja nam je satkala životno ruho od dugova i ‘veslanja uzvodno’. Ujedno i Beluhanov jasni stav da će radije biti ‘klaun na cesti’ nego se ostvariti u životu na ponuđeni način, meanadrirajući tako na kraju upravo ono što bi se moglo protumačiti i kao ‘uljuđeni odjeb’ paklenoj stvarnosti domovine, upravo onoj kakvu umjetnički dočarava naslovnica koju je (kao i ostatak vizuala) načinio Vice Tomasović.
I u konačnici zbog sveprisutne psihodelije cijeli album funkcionira i kao jedno dugačko magično, gotovo šamansko putovanje koje jednostavno oduševljava. Gotovo je nestvarno da nam ranjena domovina može iznjedriti ovako kvalitetne kćeri i sinove. Još da se prema njima ne ponaša maćehinski… Ali valjda će doći i to vrijeme.
Ocjena: 10/10
ravnododna
Koliko otrcano, toliko je i istinito reći da je grupa Mayales već treći put uzastopno nadmašila sebe i svoje prijašnje ostvarenje. Isto koliko je 2012. povratnički album „2“ odskakao od prvijenca iz 1990-ih, toliko je „Dvojku“ na svim razinama tukao nasljednik „Simbol za Sunce“ iz 2017. godine, a hladne glave se to isto može reći za „Domovinu“ kad se baci pogled unatrag.
A mislio sam da je došlo vrijeme da s ovim bendom (nažalost) pometem pod…
Za početak, teško je vjerovati u treću sreću u ovom poslu. Nakon toga, neke stvari postaju pravilo. Kao drugo, četvrti album koji je dobrim dijelom iskovan tijekom pandemije i lockdowna u startu mi je stvorio odbojnost odlukom da će se zvati „Domovina“, valjda iz razloga jer sam računao da bi bilo koji oblik društveno-socijalnog angažmana ovom bendu stajao, da prostite, kao kravi sedlo. I kao treće, dosad objavljeni singlovi „Dupli svijet“ i „Još jedan krug“ su mi u svom obliku zvučali kao lagana predaja postulatima hrvatskog lakoglazbenog radijskog etera. Mislim, neupitno je da je riječ o kvalitetnim singlovima koji voze na onoj poletno-decentnoj disco magiji pariških prvaka tog plesnog narativa koju je bend otvorio 2017. s pjesmom „Roadie“, no eventualno nizanje (više od dva) tako nastrojenih singlova svakako bi bilo zanatsko-ziheraško tupilo.
„Novi album će biti potpuno drukčiji“, sjećam se da mi je jednom prilikom rekao Petar Beluhan, a iskreno nisam to baš primio zdravo za gotovo, jer dao bih se okladiti da je to isto rekao i za „Simbol za Sunce“. No smetnuo sam s uma nešto drugo, puno važnije, ono što se događalo pred očima svima, ne samo meni.
Riječ je o ljudima i ljudskom faktoru. Upravo tome bih posvetio puno više pažnje u ovoj recenziji, jer mislim da je kemija koju taj bend filtrira između potpuno oprečnih kreativnih karaktera upravo ona nevjerojatna stvar koja je dovela do nevjerojatnog albuma kakav je „Domovina“.
https://www.youtube.com/watch?v=NjPVSHSo_20
Naime, na albuma „2“ su iza svega stajali Petar Beluhan i Vlado Mirčeta. Općenito, dva suprotna karaktera. Prvi je sitničavi Zagrepčanin za kojeg se s pravom čovjek nekad zapita kako je uopće moguće da takav lik donese neku odluku obzirom koliko je obazriv u svojoj ne samo glazbenoj potkovanosti, već i znanju moderne glazbene povijesti i koji pored svega uvijek ima i žalopojku o dometima svog vokala, iako je bjelodano da je Mayales upravo taj njegov vokal, kojeg često uparuje s najmoćnijim ženskim vokalima u zemlji.
Drugi je Šibenčanin vječito omađijan toplim gitarskim zvukom 60ih i 70ih, Dalmatinac koji kao da je cijepljen od sviranja molskih akorda, jer valjda, ako ne sine i ne zagrije sunce kad oplete žice, to se valjda ni ne računa. Jest da pomalo karikiram, ali Vlado Mirčeta i kad opali mol, to zvuči kao dur. Ako ćemo pak i o ‘zagrebačkoj školi rocka’, njena sjeta je uvijek hladnije i zagasitije prirode, slično je i sa sanjivom Beluhanovom interpretacijom. No da umjesto Mirčete kraj njega stoji eventualno neki zagrebački gitarist, vjerojatno bi sklop postao isuviše tjeskobno suicidalan u svom nokturnu.
Bitno je reći da je „2“ od studijskog projekta dva čovjeka (ponovno) doveo do benda. To je nepobitno razgranalo strukturu mogućnosti koja je dovela do remek-djela „Simbol za Sunce“, koji je aktualizirao između ostalog i psihodeliju 60-ih u zvuku modernog pop albuma drugog desetljeća novog milenija. S tim albumom u Mayales isprva sramežljivo ulazi drugi kreativni dvojac s debelo dokazanim stažom iza sebe i na producentskom i sviračkom polju: Pavle Miholjević i Jura Ferina, dakle tandem koji vežemo za grupu Svadbas. Također uvrnuti par u svakom smislu ‘skrojen’ od dvije potpuno oprečne osobnosti koje se na samo njima znan način nadopunjuju u radu već desetljećima.
Scenarij super-grupa odavno je poznat; pucaju uglavnom zbog nekompatibilnih osobnosti koje jednostavno ne mogu funkcionirati kad su uparene sa sličnima sebi. Povrh svega negdje u to vrijeme u bend dolazi Luka Geček, mladi Varaždinac koji je izdanak tamošnje hard rock škole, one koja obično svisoka gleda na sve koji ‘troše’ svoju energiju na pjevanje na hrvatskom jeziku, između ostalog. I onda taj Geček, za kojeg nikad ne znaš jel’ više voli trgnuti gemišt i udariti rifčinu nego sunce vidjeti, unosi svoju neobuzdanu energiju u bend koji više podsjeća na neki akademski kružok, a ne na bend. Tek se na to moglo kladiti da neće dugo opstati.
https://www.youtube.com/watch?v=CJO0YoH-iwc
Jest da sam glazbeni novinar, ali uistinu nisam siguran bi li želio biti u društvu članova Mayalesa tijekom njihovog radnog procesa kad naiđe kreativna kriza. A uvjeren sam da presing i kriza u tom bendu ne prestaje, u suprotnom ne bi bilo šanse da iznjedre album kakav je „Domovina“. Dakle, na neki suludi način Mayales nije samo najpotentnija super-grupa koju ima ova zemlja, već je i pravo malo čudo kako ta super-grupa uspijeva biti i nešto poput hipijevske komune – utočišta u kojem svaki frik (a u tom bendu osim frikova drukčijih ni nema) pronađe svoje mjesto i dođe do izražaja. Dakako, lista bi bila nepotpuna da se ne spomenu još Nikolina Kovačević, pjevačica za koju po ‘crnoj’ boji glasa ne biste nikad rekli da je bjelkinja i bubnjar Edi Grubišić – Cipal, kojeg bih možda više htio vidjeti i čuti, kako se to obično kaže, rasplesanog na bateriji, a ne samo ubitačno preciznog, ali bože moj…
A sad „Domovina“…
Riječ je o najpoletnijem i zvučno najmoćnijem albumu Mayalesa dosad. Da s identičnim setom u dogledno vrijeme izađu na pozornicu i ‘podignu prašinu’ uživo, teško da bi ikoga ostavili u nekom obliku statične dvojbe. Lirski pak nudi potpunu pjesničku eskapističku zrelost. „Domovina“ je svojevrsni pogled u budućnost, kao što je i taj pojam domovine isto tako pjesnički uzdignut na pijedestal na način da se jasno radi distrakcija od trash-države, koja je pak lajtmotiv za uništene sudbine i unezvjerene ličnosti. „Domovina“ je uzlet, na kojem se detektiraju određeni problemi kroz ono što oni rade ljudima, ali Mayales nemaju namjeru držati slušateljevu glavu zabijenu u govno. Oni žele da ta glava prodiše.
„Domovina“ je Mayalesova posljednja točka iza koje nema povlačenja i rađenja ustupaka, to je svojevrsna borba za opstanak individualaca i individualnosti u ovom razrušenom društvu. To je album koji poziva na ples, ugodu i otvorenost, kao što će vam uz to ponuditi i motive svakidašnje borbe i padova u kojima se lako osobno prepoznati. „Domovina“ je ukratko borba za slobodu i rađanje nekog boljeg društva u kojem domovina treba biti drukčiji sinonim od onog kakav je danas. „Domovina“ je ujedno i dokaz da se to može – album famozno udružene energije, produkcijski dotjeran do limita pred kojima bi sline počele curiti mnogim inozemnim producentskim imenima. Album koji je najbolje slušati glasno, ali i kad ga stišate ne ostajete zakinuti niti za jedan pozadinski detalj. To je uistinu jednosatno punjenje emotivnih baterija, kao i divna šetnja kroz slavna podneblja rocka koja su minuciozno ugrađena u zvuk i koncepciju ovog albuma i dakako filozofiju samog Mayalesa.
https://www.youtube.com/watch?v=CJO0YoH-iwc
Ovakav album dakako najveći egzibicionizam donosi na samom početku. „Hoćemo svoj film“ je sineastično ispaljivanje u sfere pompoznog simpho rocka. Teško se uopće sjetiti je li itko s ovih prostora toliko duboko ušao na teritorij grupe Queen i ostao profesionalno živ nakon toga. U te 2:40 minute trajanja pjesme „Hoćemo svoj film“ jedina misao koja drži je ona da su Mayales potpuno pukli u ovoj krizi i otišli dovraga. No sa svakim duplanjem heavy metal rifovlja u drugom dijelu te njihove mini simfonije postepeno postaje jasno da drugi oblik resetiranja i pripreme na ono što potom slijedi, gotovo da i ne postoji. „Hoćemo svoj film“ je jednostavno šok koji mora doći na samom početku – pompozno puhanje u fanfare iz sve snage, pa k’o živ, k’o mrtav nakon toga. No onda kreće ‘drive’.
„Nema me ovdje“ i „Dolje Down“ nevjerojatno moćno oživljavaju moment stapanja psihodelije i britpopa, kao da su se na istom kolosijeku zatekli CSNY i Oasis iz najboljih dana – svatko neodoljivo u svom filmu, a sve zajedno blockbuster pulsirajuće energije. Potom slijedi „Stop“ kao premosnica do pjesme „Divlje pastrve“ koja je neobičan sklop pastoralne balade koju ‘preotima’ floydovska psihodelija i vodi do pjesme „Sinovi“ kad kreće i tematiziranje domovine. „Dupli svijet“ i „Još jedan krug“ kao svojevrsne disco beat blizanke potom uskaču na pravo mjesto i pravom trenutku. U središnji dio albuma sa svojim pulsirajućim ritmom, čime poput slagalice sjeda i prijašnja strategija da se upravo te dvije pjesme puste kao singlovi prethodnice, jer osim poletnosti donose i prepoznatljivost, te time ne dozvoljavaju da u ključnom središnjem dijelu ovog prilično dugačkog albuma otupe čula slušatelja. One postižu upravo suprotan efekt držanja fokusa upuhujući novu snagu finalnom nizu koji čine „Montreal“, „Koliko je stvari ostalo“, „Vilo od postelja“ i „Adio galioti“.
Spomenute četiri pjesme mogu se doživjeti kao zaseban segment i to onaj koji se neće baš lako dati svariti na prvu loptu, ali je nužan kao motiv u kojem će se one postepeno otvarati sa svakim novim slušanjem, jer „Domovina“ i jest album koji iznova i iznova zove na slušanje. Dakako, „Montreal“, u kojoj je glavni vokal gostujuće kantautorice Mary May, s prethodnom „Još jedan krug“ u kojoj uz Beluhana pjeva Ivana Starčević također tvori mini cjelinu u kojoj sve podsjeća na žensko-muške izmjene leadova jednih Jefferson Airplane. „Koliko je stvari ostalo“ također savršeno funkcionira, ali ovog puta kao muško-muški duet Beluhana i gostujućeg Aljoše Šerića čime ujedno završava taj neobični blok dueta i gostujućih vokala u kojem se maksimalno proširuje dimenzija šarolikosti.
No kako i dolikuje sam kraj pripada ipak samo Mayalesu, prvo s ‘paperjastom’ baladom „Vilo od postelja“, te posljednjom „Adio galioti“ koja je ujedno i transcedentni oproštaj od domovine koja nam je satkala životno ruho od dugova i ‘veslanja uzvodno’. Ujedno i Beluhanov jasni stav da će radije biti ‘klaun na cesti’ nego se ostvariti u životu na ponuđeni način, meanadrirajući tako na kraju upravo ono što bi se moglo protumačiti i kao ‘uljuđeni odjeb’ paklenoj stvarnosti domovine, upravo onoj kakvu umjetnički dočarava naslovnica koju je (kao i ostatak vizuala) načinio Vice Tomasović.
I u konačnici zbog sveprisutne psihodelije cijeli album funkcionira i kao jedno dugačko magično, gotovo šamansko putovanje koje jednostavno oduševljava. Gotovo je nestvarno da nam ranjena domovina može iznjedriti ovako kvalitetne kćeri i sinove. Još da se prema njima ne ponaša maćehinski… Ali valjda će doći i to vrijeme.
Ocjena: 10/10
ravnododna
