Šta ti je dinamika tržišta. Ovu seriju tekstova – posvećenih hrvatskim poduzetnicima i medijima koji ih uzdižu samo zato da bi ih kasnije survali s veće visine – otvorili smo ispraćajući Matu Rimca u ropotarnicu novinarske idolatrije.
Ni dva tjedna nakon što je Rimcu istekao posljednji rok za javno sufinancirane robotaxije, međutim, iz aleje poduzetničkih velikana iščezla je nova bista.
Vuk Vuković, ekonomski analitičar, profet slobodnog tržišta, kritičar javnog sektora i suosnivač udruge Glas poduzetnika – čuli ste – optužen je pred njujorškim sudom zbog friziranja financijskih izvještaja svog investicijskog fonda. Za dvije tačke optužnice prijeti mu po 20 godina zatvora.
Kada je, krajem prošle godine, Hanfa zabranila poslovanje njegovog fonda kod nas, najavio je da s Hrvatskom više neće imati posla i rešetao agenciju na društvenim mrežama: “Klasična priča o inovacijama: netko ima super ideju, koja je posve legalna u svim zakonskim okvirima, ali se onda neki regulator nađe prozvan i odluči zatvorit priču…”
Sada, evo, klasična priča o inovacijama završava pred vratima zatvora, a Vuković s Hrvatskom ne može imati posla jer do daljnjeg ne smije van New Yorka. Naši mediji, očekivano, reagiraju na to refleksom guštera koji odbacuje vlastiti rep.
Do jučer se tako portret ekonomskog stručnjaka kočio na specijalnoj lenti portala Telegram, među brojnim uglednim facama koje publici tumače zašto je Telegram vjerodostojan medij, a danas ga tamo više nema.
Do jučer je Vuković na Indexu tumačio prednosti slobode tržišta, a danas ondje drugi tumače šta će biti s Vukovićevom slobodom. Do jučer je predvodio Glas poduzetnika, a danas od Glasa ni glasa.
Stari je to scenarij: malo šta ujedinjuje naše medije kao svakodnevno prakticiranje kolektivne amnezije. I zato ovo neće biti priča o Vuku Vukoviću, nego – kao što smo u prošlom nastavku serijala najavili – o heroju čiji se spomenik u aleji poduzetničkih heroja uzdizao najviše, e da bi danas ostao zaboravljen.
Eto nam lijepe ironije: svi oni medijski čuvari poretka koji naše poslovne zvijezde hvale u ime rizika i odgovornosti kao temeljnih poduzetničkih vrijednosti u vlastitoj su profesiji baš od tih vrijednosti prvi utekli
Glavni elementi te priče odavno su poznati. Ivica Todorić je – baš kao i Miroslav Kutle, o kojem smo pisali u prethodnoj epizodi – poduzetničku karijeru započeo u Jugoslaviji. Još sredinom sedamdesetih pokrenut će privatni cvjećarski biznis iz kojeg kasnije izrasta Agrokor.
Nakon raspada SFRJ brišu se i ograničenja privatnog bogaćenja: u koordinaciji s HDZ-ovom vlasti, kao patrijarh jedne od onih 200 obitelji na kojima je Franjo Tuđman temeljio svoje maštarije o ekonomskom prosperitetu države, Todorić postaje moćni tajkun.
Početak iduće decenije dočekali smo bez Tuđmana, s nadom u – kako bi rekao naslov onog dokumentarca Rajka Grlića i Igora Mirkovića – novo, novo vrijeme: doba pluralizma i demokracije, ali i liberalizacije tržišta, deregulacije, novog vala privatizacije i prodora stranog kapitala.
Usprkos svemu tome, neopozivi vladar novog, novog vremena ostaje dobri stari Gazda. Njegov je koncern sada već nešto poput države u državi, njemu se ulaguju premijeri i ministri, prilagođava mu se porezna politika, tolerira mu se sustavno kašnjenje isplata dobavljačima, zanemaruje plaćanje ionako potplaćenih radnica K-bonovima koji vrijede samo u njegovim dućanima…
Ili, kako je 2011. godine, ususret velikoj Todorićevoj akviziciji slovenskog Mercatora – kojom otpočinje njegova propast – kompletnu ekonomsku politiku države definirao tadašnji potpredsjednik vlade Radimir Čačić: “Interes Agrokora je interes Hrvatske.” Otprilike na ovom mjestu, priča o Ivici Todoriću pretvara se, međutim, u priču o hrvatskim medijima.
I oni su u zoru novog, novog vremena, s istekom tuđmanovskih devedesetih, trebali postati pluralni i demokratični: osnivane su nove novine, izdavane nacionalne TV-koncesije, pokretali se prvi internetski portali.
Glavna i osnovna poluga oslobađanja medija bila je, naravno, komercijalizacija: sloboda tržišta, glasila je neupitna mantra, vodi nas direktno ka slobodi govora. Tako su, barem, stvari stajale u teoriji.
A u praksi, svi su smjeli pisati o svemu sve dok ne pišu o Njemu. S jedne strane, Todorić je sudbinu tada još utjecajne štampe preuzeo skupa s vlasništvom nad Tiskom i njegovim trafikama.
S druge, važnije strane, sadržaj medija kontrolirao je oglasima. Na slobodnom tržištu, naime – učila je Hrvatska uvodne lekcije kapitalizma – mediji ne preživljavaju zahvaljujući čitaocima i gledateljicama, nego prihodima od oglašavanja.
Onaj tko drži najveću ekonomsku moć, glasi dalje lekcija, može tada postati gospodar života i smrti medija. Naučili su to, među ostalima, na vlastitoj koži u Jutarnjem listu, kada su 2005. objavili tekst o prezaduženosti Agrokora, a Gazda je onda ukinuo reklamiranje svojih kompanija na nekoliko tjedana.
Možda će zato baš Jutarnji postati medijska adresa na kojoj novinarstvo napokon doseže najnižu profesionalnu tačku klanjanja pred Todorićem: treći august 2008. godine, datum na koji je Nino Đula u Jutarnjem objavio reportažu “Todorić: strast za zemljom”, u kojoj publiku obavještava da su našem protagonistu “jabuke poput djevojaka” i da bi “bika ljubio među rogove”, danas bi se kod nas mogao obilježavati kao službeni Dan medijskih gazdarija.
Za razliku od Đule, pametniji kolege naprosto su šutjeli, pretvarajući se da ih se sve to skupa ne tiče. I tako sve do 2017. godine, kada Gazda napokon pada, a novinarska se hrabrost iznenada rađa.
Gojko Drljača, protržišni komentator Jutarnjeg, recimo, prisjetit će se ubrzo kako je “komunikacija Agrokora prema medijima bila lošija što su bili veći, jači i moćniji”, ali će zaboraviti da je koju godinu ranije u Večernjem pisao: “Onog dana kada u Hrvatskoj neće biti javni skandal reći da bi zapravo trebalo poticati najuspješnije poduzetnike, među kojima je i Todorić, tada će Hrvatska biti zemlja s mnogo manje problema.”
Miljenko Jergović, koji je krenuo obrnutim putem – iz Jutarnjeg u Večernji i druga izdanja Styrije – najednom će spoznati da je hit-roman njegovog kolege Ante Tomića “Veličanstveni Poskokovi” zapravo bio dobro prikrivena satira usmjerena protiv Todorića u godinama kada su o Todoriću obojica šutjeli: tu smo strategiju naknadnog otkrivanja vlastite hrabrosti na stranicama ovih novina nazvali poskokom u dalj.
Kuraža Nenada Bakića, sveprisutnog investitora, opinion mejkera i blogera, svela se na to da potajice izbriše jedan svoj raniji rad u kojem neumjereno hvali Gazdu, a napada “lokalne kokošare” koji su Gazdi naprosto “zavidni” jer žele “cuclati s tuđe sise”.
I tako dalje, i tako dalje, sve dalje od neposredne prošlosti: brojne su višegodišnje šutnje zamijenili odvažni stavovi, otkriveni su neki satirički radovi, mnogi tekstovi i statusi su izbrisani…
Svi ti šverceri vlastite medijske prošlosti danas će reći da se tada, naprosto, nije moglo drukčije. A ipak, novinar Saša Paparella je usred sveopće autocenzure objavio ne samo istraživačke tekstove, nego i kompletne knjigu “Gazda”. Dario Juričan po toj knjizi je snimio dokumentarni film.
Na stranicama ovih novina, uostalom, ima više nego dovoljno autora kojima je netko, čini se, zaboravio dojaviti da se o Todoriću ne smije pisati. Moglo se, dakle. Samo je trebalo pristati na rizik i preuzeti odgovornost.
I eto nam lijepe ironije: svi oni medijski čuvari poretka koji naše poslovne zvijezde hvale u ime rizika i odgovornosti kao temeljnih poduzetničkih vrijednosti u vlastitoj su profesiji baš od tih vrijednosti prvi utekli.
Što ih, naravno, nije omelo da i nakon Todorićevog pada nastave promovirati nove poduzetničke superheroje. Jer tek sada, glasi narativ, nakon što se urušio Gazdin monopol, može procvasti pravo, uistinu slobodno tržište. Isto ono koje smo iščekivali na kraju tuđmanovskih devedesetih. Isto koje smo pozdravljali nakon raspada Jugoslavije.
U sljedećem nastavku serijala provjerit ćemo zato kako napreduje nova runda medijskog promoviranja slobodnog tržišta i obići ćemo najmodernije biste, sve te rimce, vukove vukoviće i ostale.
(Nastavlja se)
* Tekst je napisan uz financijsku potporu Agencije za medije u sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Prvi dio feljtona “Aleja poduzetničkih heroja” pročitajte ovdje, a drugi dio ovdje.
