Brodske političke stranke nalik su na čopor vukova koji štite svoje privatne interese ili svoje interesne korporacije, svaki čopor ima svoga vođu koji je njihov neprikosnoveni autoritet, filozofija djelovanja i unutar grupne identifikacije čopora bazira se na neprijateljstvu prema svakom onom tko nije dio čopora; dobro prokazana taktika koja svim strankama donosi poene.
I tako šićare naši brodski politički diletanti i sitni prevaranti, špijuna danas više nego ikad, svaki čopor ima najmanje bar po desetak svojih aktivnih i nekih pet do deset su spavači, uvijek spremni da se aktiviraju na zov vođe.
Špijuni koji rade za političke stranke u pravilu sve o svakome u Brodu znaju, detaljno su upoznati i informirani o životopisu svakog Brođanina-OZNA SVE DOZNA, vrlo su aktivni na brodskim portalima i društvenim mrežama i prate tko šta piše i komentira, to zapisuju uredno u svoj rokovnik i o politički nepodobnim komentarima odmah izvještavaju vođu čopora oliti predsjednika stranke.
Oni znaju sve posebno o vašem privatnom životu, tko je bio udbaš, a tko kosovac, tko je sa zastavnikom Jovom Jovićem Mikijem jeo grah i prdio u JNA, pa onda, čiji je dida bio u ustašama i čiji u partizanima, u opisu njihova radnog mjesta je da obvezno saznaju tko je i gdje bio 91. godine, to je vrlo važan domoljubni detalj i ako postoje neki kompromitirajući podaci, a oni uvijek naravno postoje, onda opet obvezno treba o tome obavijestiti detaljno vođu čopora.
A prema potrebi treba ga izvijestiti i o tome tko je uz svoje žene imao i ljubavnice ili usput još i jebavao neke kurve sa strane. No, međutim, ta pravila su važila u Slavonskom Brodu sve do Uskrsa.
Sada, na Veliku subotu, dan uoči Uskrsa, svi su političari došli na našu brodsku tržnicu, primjećujem, svaka politička stranka ima svoj stolić oliti štand, heklanim stoljnjacima urešen, košarice prepune ofarbanih jaja, i gle, zanimljivo…
Nema više čopora. Nema više ni vukova. Nema više ni neprijatelja. Ni neprijateljstva, svi su božja djeca i poput božjih apostola i dobrih anđela svi dijele uskršnja jaja i pisanice, svi su sretni, gledam naše brodske političare, svi su vrlo aktivni, kršćanska samilost preplavila je njihova lica, toliko ljubavi i sreće nisam doživio tko zna kada.
I Bog na nebu mogao bi umrijeti od sreće kada gleda naše brodske političare, prepune kršćanskog milosrđa i dobrote.
A meni vrag neda mira. Mene nešto kopka u duši. Hoću ja nekako doći do glavnog vuka i vođe glavnog brodskog čopora vukova, do gradonačelnika Mirka Duspare.
Snimio sam ga, ali sada mu još samo još moram prići. Ali kako ću do njega kada su ga kao tjelohranitelji okružili njegovi pravaši. Kao njegovi bodygard, Isusa ti! Probijam nekako prvu liniju obrane pravaša i infiltriram se u njihove redove. Blijedo me svi gledaju.
-Koji si sad pad ti?
-Oprostite, jeli jedan komunjara može malo doći do gradonačelnika?
-E, pa kad si komunjara, onda nema nikakvih problema.
Duspara me krajičkom oka osmotrio, takvu bradu i dugu kosu nije vidio još dok se borio s četnicima na Velebitu i sad se sigurno pita, pa koji kurac ja sad želim.
-Oprostite gradonačelniče, ali mene nešto muči.
-A šta to tebe muči Lončar?
-Pa vidite, moj urednik SBPeriskopa Veljko Lukić, a i moj prijatelj kolumnist s istog portala Stribor Uzelac Schwendemann, dobili su tužbu za duševne boli od ravnateljice Gradske knjižnice Ružice Bobovečki i njezine zamjenice Sanje Vulete. Šezdeset tisuća kuna, nije li to malo previše za duševne boli?
-Schwendemann puno vrijeđa - odgovori mi Duspara
-Istina, to je istina. Ali je puno i zadužio naš grad sa svojim dobrim djelima. Zar se to ne bi moglo riješiti na neki drugi način?
-Njemu je grad dosta dao.
-I to je istina.
Ako se uzme u obzir da recimo najveći brodski pjesnik Dinko Lončar Dino, sa najviše objavljenih knjiga poezije u Slavonskom Brodu, nije nikada od Grada dobio ništa, onda je doista Stribor dobio od Grada dosta i tu je Duspara u pravu.
Ali, da li baš mora biti šezdeset tisuća kuna za duševne boli? Oliti zaštitu dostojanstva i digniteta, kako se to sada stručno veli.Mogu li se duševne boli liječiti s parama?
Koliko bi onda po toj logici stvari, pitam se, trebao Duspara tražiti za svoje duševne boli, jer su i jedan i drugi čerečeili i vrijeđali Dusparu na sva zvona kad god su mogli i to jebački oštro i vrlo agresivno, jebački vrlo brutalno. Imali po toj logici stvari i Duspara onda pravo tražiti od suda naknadu za svoje duševne boli? Vjerojatno bi se obogatio na račun duševnih boli.
Ima puno pravo i on tražiti i tužiti, ali to nikada nije učinio. A zašto je onda to učinila ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki i njezina zamjenica? Možda zato što je žena i što jednostavno ne dozvoljava, kako ona misli, da netko po njoj javno pljuje pa makar on bio i neki nobelovac Ernest Hamingway, a ne jedan običan Stribor Uzelac Schwendamann. Ok, ima i tu logike. Slažem se. Ali brate mili, šezdeset tisuća kuna, što obje ukupno traže, to je ipak malo previše, i čovjek onda ne može a da se ne zapita da li one to rade da doista s tolikim novcima izliječe svoje duševne boli ili da napune dobro svoj džep i svoju uskršnju košaricu.
-A što je sa Veljkom Lukićem?
-Poštovani gradonačelniče, sin mu je nedavno ostao bez posla u jednoj školi i čovjeku je jako teško.
-U kojoj školi mu je sin radio?
-E sad, iskreno govoreći ne znam. Ali znam samo da mu nije lako jer ni sam ne radi, ovo svi pišemo volonterski za njegov portal bez ikakve naknade, i mislim da je ovo malo previše, 60.000,00 kn za duševne boli. Pa to će im uništiti i život i zdravlje i brak….Pa eto, kada bi malo porazgovarali sa Ružicom Bobovečki bio bih vam beskrajno zahvalan. Uvijek postoji put i način da se to riješi bez suda, uvijek postoji način za pristojni i javni dijalog.
I tako je naš kratki razgovor završio.
Narogušeni i smrknuti pravaši gledali su me mrko, ljubomorni su kad im netko otme Dusparu pa makar i na pet sekundi, a kamoli pet minuta. To oni odmah doživljavaju kao da je eksplodirala bomba u udruzi Pravaš.
Možda bi ih trebalo s vremena na vrijeme podsjetiti da su se svi oni nasisali dosta financijske i materijalne koristi i novaca i fotelja na račun imena i prezimena Mirka Duspare i da bi on trebao biti i naš gradonačelnik i svih nas Brođana, i da u ovome gradu postoje i neki drugi ljudi sa svojim mukama i problemima koji također trebaju pomoć gradonačelnika.
A ne samo članovi Udruge pravaš!
A sad, da li će u ovom slučaju gradonačelnik nešto diplomatski pomoći u smislu mojegsamoinicijativnog nastojanja. Primio je na znanje, živi bili pa vidjeli!
I tako šićare naši brodski politički diletanti i sitni prevaranti, špijuna danas više nego ikad, svaki čopor ima najmanje bar po desetak svojih aktivnih i nekih pet do deset su spavači, uvijek spremni da se aktiviraju na zov vođe.
Špijuni koji rade za političke stranke u pravilu sve o svakome u Brodu znaju, detaljno su upoznati i informirani o životopisu svakog Brođanina-OZNA SVE DOZNA, vrlo su aktivni na brodskim portalima i društvenim mrežama i prate tko šta piše i komentira, to zapisuju uredno u svoj rokovnik i o politički nepodobnim komentarima odmah izvještavaju vođu čopora oliti predsjednika stranke.
Oni znaju sve posebno o vašem privatnom životu, tko je bio udbaš, a tko kosovac, tko je sa zastavnikom Jovom Jovićem Mikijem jeo grah i prdio u JNA, pa onda, čiji je dida bio u ustašama i čiji u partizanima, u opisu njihova radnog mjesta je da obvezno saznaju tko je i gdje bio 91. godine, to je vrlo važan domoljubni detalj i ako postoje neki kompromitirajući podaci, a oni uvijek naravno postoje, onda opet obvezno treba o tome obavijestiti detaljno vođu čopora.
A prema potrebi treba ga izvijestiti i o tome tko je uz svoje žene imao i ljubavnice ili usput još i jebavao neke kurve sa strane. No, međutim, ta pravila su važila u Slavonskom Brodu sve do Uskrsa.
Sada, na Veliku subotu, dan uoči Uskrsa, svi su političari došli na našu brodsku tržnicu, primjećujem, svaka politička stranka ima svoj stolić oliti štand, heklanim stoljnjacima urešen, košarice prepune ofarbanih jaja, i gle, zanimljivo…
Nema više čopora. Nema više ni vukova. Nema više ni neprijatelja. Ni neprijateljstva, svi su božja djeca i poput božjih apostola i dobrih anđela svi dijele uskršnja jaja i pisanice, svi su sretni, gledam naše brodske političare, svi su vrlo aktivni, kršćanska samilost preplavila je njihova lica, toliko ljubavi i sreće nisam doživio tko zna kada.
I Bog na nebu mogao bi umrijeti od sreće kada gleda naše brodske političare, prepune kršćanskog milosrđa i dobrote.
A meni vrag neda mira. Mene nešto kopka u duši. Hoću ja nekako doći do glavnog vuka i vođe glavnog brodskog čopora vukova, do gradonačelnika Mirka Duspare.
Snimio sam ga, ali sada mu još samo još moram prići. Ali kako ću do njega kada su ga kao tjelohranitelji okružili njegovi pravaši. Kao njegovi bodygard, Isusa ti! Probijam nekako prvu liniju obrane pravaša i infiltriram se u njihove redove. Blijedo me svi gledaju.
-Koji si sad pad ti?
-Oprostite, jeli jedan komunjara može malo doći do gradonačelnika?
-E, pa kad si komunjara, onda nema nikakvih problema.
Duspara me krajičkom oka osmotrio, takvu bradu i dugu kosu nije vidio još dok se borio s četnicima na Velebitu i sad se sigurno pita, pa koji kurac ja sad želim.
-Oprostite gradonačelniče, ali mene nešto muči.
-A šta to tebe muči Lončar?
-Pa vidite, moj urednik SBPeriskopa Veljko Lukić, a i moj prijatelj kolumnist s istog portala Stribor Uzelac Schwendemann, dobili su tužbu za duševne boli od ravnateljice Gradske knjižnice Ružice Bobovečki i njezine zamjenice Sanje Vulete. Šezdeset tisuća kuna, nije li to malo previše za duševne boli?
-Schwendemann puno vrijeđa - odgovori mi Duspara
-Istina, to je istina. Ali je puno i zadužio naš grad sa svojim dobrim djelima. Zar se to ne bi moglo riješiti na neki drugi način?
-Njemu je grad dosta dao.
-I to je istina.
Ako se uzme u obzir da recimo najveći brodski pjesnik Dinko Lončar Dino, sa najviše objavljenih knjiga poezije u Slavonskom Brodu, nije nikada od Grada dobio ništa, onda je doista Stribor dobio od Grada dosta i tu je Duspara u pravu.
Ali, da li baš mora biti šezdeset tisuća kuna za duševne boli? Oliti zaštitu dostojanstva i digniteta, kako se to sada stručno veli.Mogu li se duševne boli liječiti s parama?
Koliko bi onda po toj logici stvari, pitam se, trebao Duspara tražiti za svoje duševne boli, jer su i jedan i drugi čerečeili i vrijeđali Dusparu na sva zvona kad god su mogli i to jebački oštro i vrlo agresivno, jebački vrlo brutalno. Imali po toj logici stvari i Duspara onda pravo tražiti od suda naknadu za svoje duševne boli? Vjerojatno bi se obogatio na račun duševnih boli.
Ima puno pravo i on tražiti i tužiti, ali to nikada nije učinio. A zašto je onda to učinila ravnateljica Gradske knjižnice Ružica Bobovečki i njezina zamjenica? Možda zato što je žena i što jednostavno ne dozvoljava, kako ona misli, da netko po njoj javno pljuje pa makar on bio i neki nobelovac Ernest Hamingway, a ne jedan običan Stribor Uzelac Schwendamann. Ok, ima i tu logike. Slažem se. Ali brate mili, šezdeset tisuća kuna, što obje ukupno traže, to je ipak malo previše, i čovjek onda ne može a da se ne zapita da li one to rade da doista s tolikim novcima izliječe svoje duševne boli ili da napune dobro svoj džep i svoju uskršnju košaricu.
-A što je sa Veljkom Lukićem?
-Poštovani gradonačelniče, sin mu je nedavno ostao bez posla u jednoj školi i čovjeku je jako teško.
-U kojoj školi mu je sin radio?
-E sad, iskreno govoreći ne znam. Ali znam samo da mu nije lako jer ni sam ne radi, ovo svi pišemo volonterski za njegov portal bez ikakve naknade, i mislim da je ovo malo previše, 60.000,00 kn za duševne boli. Pa to će im uništiti i život i zdravlje i brak….Pa eto, kada bi malo porazgovarali sa Ružicom Bobovečki bio bih vam beskrajno zahvalan. Uvijek postoji put i način da se to riješi bez suda, uvijek postoji način za pristojni i javni dijalog.
I tako je naš kratki razgovor završio.
Narogušeni i smrknuti pravaši gledali su me mrko, ljubomorni su kad im netko otme Dusparu pa makar i na pet sekundi, a kamoli pet minuta. To oni odmah doživljavaju kao da je eksplodirala bomba u udruzi Pravaš.
Možda bi ih trebalo s vremena na vrijeme podsjetiti da su se svi oni nasisali dosta financijske i materijalne koristi i novaca i fotelja na račun imena i prezimena Mirka Duspare i da bi on trebao biti i naš gradonačelnik i svih nas Brođana, i da u ovome gradu postoje i neki drugi ljudi sa svojim mukama i problemima koji također trebaju pomoć gradonačelnika.
A ne samo članovi Udruge pravaš!
A sad, da li će u ovom slučaju gradonačelnik nešto diplomatski pomoći u smislu mojegsamoinicijativnog nastojanja. Primio je na znanje, živi bili pa vidjeli!
