Blomberg je jučer objavio, pozivajući se na svoje izvore, kako američki potpredsjednik Mike Pompeo na nedavnoj Munchenskoj međunarodnoj konferenciji o sigurnosti nije uspio nagovoriti njemačku kancelarku Angelu Merkel i francuskog čelnika Emmanuela Macrona na slanje njihovih vojnih brodova kroz Kerčska vrata (morski tjesnac kroz koji se iz Crnog mora ulazi u Azovsko more, iznad kojeg je izgrađen novi ruski most koji povezuje poluotok Krim s ruskim kopnom, op.ZM.). Vođe dviju europskih država, prije svega Angela Merkel, odbili su sudjelovati u proturuskoj provokaciji.
Bloombergov izvor navodi kako su Merkel i Pence razgovarali u vrijeme Minhenske konferencije o sigurnosti, održane 16. veljače. Tada je kancelarka bila suglasna, u dogovoru s Macronom, poslati jedan brod prema Krimu u svojstvu zajedničke vježbe, ali Ukrajina je smatrala kako to nije dovoljno. Tada je Merkel, a za njom i Macron, odbila i tu namjeru o slanju jednog njemačkog broda. Francuska je to sve okarakterizirala kao „nepotrebnu provokaciju“ (Rusije). Sjedinjene Države ovim su činom željele pokazati Rusiji kako kako Zapadne i europske zemlje neće odustati od toga da „prolaz kroz kanal bude postojano otvoren“, izjavio je izvor.
Ova vijest najbolje potvrđuje koliko Sjedinjene Države danas igraju opasne „igre“, uvijek daleko od svoga teritorija, i koliko, zapravo, te „igre“ ovise o njezinim saveznicima. U ovom, konkretnom slučaju, osim sigurnosne, te „ige“ imaju i svoju gospodarsku, poglavito energetsku dimenziju, jer bi narastanje napetosti do maksimuma na relaciji Zapad-Rusija vjerojatno značilo i krah svih sadašnjih i budućih planova o proširenju europsko-ruske energetske suradnje i gotovo sigurni prekid izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji se gradi dnom Baltičkog mora i povezuje rusku i njemačku obalu, a koji SAD pod svaku cijenu žele zaustaviti pod izlikom prevelike europske energetske ovisnosti o Rusiji, opasnosti od njezine agresije i td. Naravno, u pozadini svega su isto takvi američki energetski interesi – umjesto „zlog“ ruskog plina, na europske prostore dovesti svoj „dobri“, „saveznički“, pa makar i skuplji ukapljeni plin.
S druge strane Washington, samostalno, vojno provocirati Rusiju nipošto ne želi. Štoviše, to je striktna naredba američkim terenskim zapovjednicima od strane samoga Pentagona, najbolje vidljiva još u vrijeme opasnog narastanja mogućih konfliktnih situacija između SAD-a i Rusije na nebu iznad Sirije, nakon što se Rusija odlučila uključiti u tamošnji vojni sukob na poziv predsjednika Bashara Al-Assada. Washington ni u kom slučaju ne želi zaratiti s Rusijom, ali teško da bi imao što protiv da se s njom zarate jedna Ukrajina, Gruzija, Poljska ili čitava EU, nakon čega bi on došao kao spasitelj, pomiritelj i obnovitelj svega razorenog. Međutim, i takve želje postaju polako stvar prošlosti. Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin u svom je govoru od prije desetak dana po prvi put jasno i glasno kazao, kako će bilo kakav budući napad na Rusiju sa strane europskih saveznica SAD-a biti okarakteriziran i kao američki napad i da će Rusija vojno odgovoriti po zapovjednim centrima na kojima se donose ključne odluke (na teritoriju SAD-a). Drugim riječima, američki Proxy War (rat tuđim rukama) protiv Rusije sa strane Zapada svršena je priča, osim ukoliko se Washington ne odluči krenuti na sve ili ništa i sam ga pokrene, u što nikako ne vjerujem. A čelnicima ključnih zemalja EU i prije ovog Putinovog govora bilo je jasno tko će najviše stradati u slučaju hipotetskog vojnog sukoba EU s Rusijom – naravno, oni sami. Iz tog razloga ni Ukrajina još dugo vremena neće postati članica NATO saveza, ma koliko Kijev to želio, koliko god ukrajinska vojska izvodila zajedničkih vojnih vježbi s NATO savezom, i koliko god svoje crnomorske luke otvarala za ugošćivanje američkih i britanskih vojnih brodova. Ukrajina je, jednostavno, prevelika „tempirana bomba“ s kojom se naivno zaigrala i EU, koja sada ne zna što s njom dalje činiti i koju financijski održava na životu isključivo zbog straha od njezinog prsnuća s po sebe i po druge nesagledivim posljedicama.
geopolitika
Bloombergov izvor navodi kako su Merkel i Pence razgovarali u vrijeme Minhenske konferencije o sigurnosti, održane 16. veljače. Tada je kancelarka bila suglasna, u dogovoru s Macronom, poslati jedan brod prema Krimu u svojstvu zajedničke vježbe, ali Ukrajina je smatrala kako to nije dovoljno. Tada je Merkel, a za njom i Macron, odbila i tu namjeru o slanju jednog njemačkog broda. Francuska je to sve okarakterizirala kao „nepotrebnu provokaciju“ (Rusije). Sjedinjene Države ovim su činom željele pokazati Rusiji kako kako Zapadne i europske zemlje neće odustati od toga da „prolaz kroz kanal bude postojano otvoren“, izjavio je izvor.
Ova vijest najbolje potvrđuje koliko Sjedinjene Države danas igraju opasne „igre“, uvijek daleko od svoga teritorija, i koliko, zapravo, te „igre“ ovise o njezinim saveznicima. U ovom, konkretnom slučaju, osim sigurnosne, te „ige“ imaju i svoju gospodarsku, poglavito energetsku dimenziju, jer bi narastanje napetosti do maksimuma na relaciji Zapad-Rusija vjerojatno značilo i krah svih sadašnjih i budućih planova o proširenju europsko-ruske energetske suradnje i gotovo sigurni prekid izgradnje plinovoda „Sjeverni tok 2“, koji se gradi dnom Baltičkog mora i povezuje rusku i njemačku obalu, a koji SAD pod svaku cijenu žele zaustaviti pod izlikom prevelike europske energetske ovisnosti o Rusiji, opasnosti od njezine agresije i td. Naravno, u pozadini svega su isto takvi američki energetski interesi – umjesto „zlog“ ruskog plina, na europske prostore dovesti svoj „dobri“, „saveznički“, pa makar i skuplji ukapljeni plin.
S druge strane Washington, samostalno, vojno provocirati Rusiju nipošto ne želi. Štoviše, to je striktna naredba američkim terenskim zapovjednicima od strane samoga Pentagona, najbolje vidljiva još u vrijeme opasnog narastanja mogućih konfliktnih situacija između SAD-a i Rusije na nebu iznad Sirije, nakon što se Rusija odlučila uključiti u tamošnji vojni sukob na poziv predsjednika Bashara Al-Assada. Washington ni u kom slučaju ne želi zaratiti s Rusijom, ali teško da bi imao što protiv da se s njom zarate jedna Ukrajina, Gruzija, Poljska ili čitava EU, nakon čega bi on došao kao spasitelj, pomiritelj i obnovitelj svega razorenog. Međutim, i takve želje postaju polako stvar prošlosti. Naime, ruski predsjednik Vladimir Putin u svom je govoru od prije desetak dana po prvi put jasno i glasno kazao, kako će bilo kakav budući napad na Rusiju sa strane europskih saveznica SAD-a biti okarakteriziran i kao američki napad i da će Rusija vojno odgovoriti po zapovjednim centrima na kojima se donose ključne odluke (na teritoriju SAD-a). Drugim riječima, američki Proxy War (rat tuđim rukama) protiv Rusije sa strane Zapada svršena je priča, osim ukoliko se Washington ne odluči krenuti na sve ili ništa i sam ga pokrene, u što nikako ne vjerujem. A čelnicima ključnih zemalja EU i prije ovog Putinovog govora bilo je jasno tko će najviše stradati u slučaju hipotetskog vojnog sukoba EU s Rusijom – naravno, oni sami. Iz tog razloga ni Ukrajina još dugo vremena neće postati članica NATO saveza, ma koliko Kijev to želio, koliko god ukrajinska vojska izvodila zajedničkih vojnih vježbi s NATO savezom, i koliko god svoje crnomorske luke otvarala za ugošćivanje američkih i britanskih vojnih brodova. Ukrajina je, jednostavno, prevelika „tempirana bomba“ s kojom se naivno zaigrala i EU, koja sada ne zna što s njom dalje činiti i koju financijski održava na životu isključivo zbog straha od njezinog prsnuća s po sebe i po druge nesagledivim posljedicama.
geopolitika
