Nakon što je u studenom 2009. umro Hrvoje Božičević, vlasnik i utemeljitelj Edicija Božičević, i nakon što je ta vijest ispraćena sramotnom šutnjom ovdašnje nakladničke i književne bratije, posvetio sam mu Subotnju matineju, koja nije bila in memoriam samo jednome čovjeku, nego i njegovom malom poduzeću. Nekoliko dana kasnije telefonirao mi je pokojnikov otac Juraj – umirovljeni visoki činovnik u nekom hrvatskom ministarstvu – kaže da Edicije Božičević nastavljaju dalje bez obzira na Hrvojev odlazak. U sljedećih šest godina objavili su nekoliko desetina knjiga, uglavnom vrijedne i zanimljive beletristike, a Juraj Božičević se, premda bez ikakvog prethodnog iskustva u nakladništvu, pokazao u tom poslu vještijim od svoga sina. Uz njega su stasali neki od najboljih – ustvari neke od najboljih hrvatskih urednica i prevoditeljica.

Kada smo se prvi i posljednji put čuli tražio je od mene novinarsku podršku. Dao sam nekakvo obećanje, jer mi je bilo mrsko objašnjavati kako ja baš i nisam klasični novinar. Ili nisam ta vrsta novinara koji bi se osobama iz mog sektora nalazio na usluzi. Tada je Juraj Božičević o meni znao manje nego što sam ja znao o njemu. Jednom mi je poslao nove knjige na ogled – onako kako nakladnici šalju novinarima i književnim kritičarima – a poslije više nikad. Valjda se uvrijedio kad nisam objavio nikakvu vijest o Edicijama Božičević.

Kupovao sam njegova izdanja, kao što i inače kupujem ono što me zanima. Ne izdržim ni kada znam da će mi nakladnik poslati besplatni primjerak. Ono što kod hrvatskih pisaca i novinara u kulturi najviše prezirem jest to što ne kupuju knjige. Onda je prirodno i da ih ne čitaju. Posljednjih godina pisao sam o nekoliko Božičevićevih izdanja, navodio njegovu nakladu u godišnjim izvještajima o stanju propasti hrvatskoga izdavaštva i pismenosti, spominjao je među onih nekoliko malih izdavača koji uz veliku i jedinstvenu Frakturu čine posljednju utvrdu, Alamo hrvatske pismenosti i književnosti. Ne znam je li Juraj Božičević primjećivao te moje članke. I nije me bilo briga. Godilo mi je to što se ne znamo. Šutnja i neprepoznavanje melem su duši. A onda je u ponedjeljak 28. ožujka prostrujala vijest da je Juraj Božičević umro. I to na Uskrs, kako su svi naglasili. Za razliku od Hrvojeve smrti, Jurjeva je odzvonila. Slučaj je tako htio. Ili tog dana nije umro nitko drugi.

Posljednja knjiga Edicija Božičević koja se u knjižarama pojavila za njegova života roman je Christiana Krachta “Imperij”. Neobična, a moćna, duhovita i u svojoj duhovitosti prijeteća knjiga, koja sjajno dođe na kraj jednoga života, što se bio nastavio nakon što je kraju došao onaj drugi život. Sudbina Hrvojeva i Jurjeva kao da su udešene za neki nenapisani roman Christiana Krachta.

Potka “Imperija” u životopisu je stvarnog čovjeka, čudaka, vizionara i mesije Augusta Engelhardta, osnivača kokovorizma, utemeljitelja Reda Sunca, radikalnog vegetarijanca i nudista. Dotični je Nirnberžanin, dijete iz fine kuće, sin bogatog tvorničara boja i lakova, imao uredan život, završio je gimnaziju, studirao fiziku i kemiju, sve dok u jednom trenutku nije doživio epifaniju iliti Božje otkrovenje. Naime, nakon što mu se, kao poborniku zdrave ishrane, u rukama našla knjiga nekoga onodobnog voćojeda, u pamet mu je došlo – u pamet ili u centar u mozgu zadužen za religioznost – da ne treba jesti ništa drugo nego kokosove orahe (tako je i nastao termin kokovorizam). Zašto i kako? Vjerojatno ste nekakav bijedni ateist ako odmah niste shvatili zašto. Naravno, zato što je kokosov orah od svih jestiva najbliži Suncu, koje je, shvatit ćete odmah, Bog. Kokosov orah izraz je prvorazredne Božje milosti. A središte ljudskosti, ono o čemu najprije i jedino valja voditi računa je – mozak. Zašto mozak? Zato što je i mozak najbliži Suncu. Pritom, čovjek svu svoju energiju crpi iz korijena kose. Zato se ne bismo trebali šišati ni brijati…

Engelhardt je neko vrijeme izlagao novu vjeru po Njemačkoj, sve dok ga svi redom nisu ismijali i dok ga se obitelj nije odrekla. Pritom, njegov religijski sustav nije bio ništa manje logičan nego bilo koji drugi. Ali ljudima je, znamo to, naprosto smiješno u ono u što ne vjeruju, a vrijeđa ih ako se smijete onom u što vjeruju.

Ali August Engelhardt nije se pokolebao, nego je brodom otplovio u Novu Pomeraniju – njemački protektorat u indonežansko-papuanskim zabitima – gdje je kupio otočić da na njemu živi u skladu sa svojom vjerom. Našao je barem jednog istomišljenika, kao i nekolicinu domorodaca koji će ga opsluživati u kokosnoj evangelizaciji svijeta.

Kako je bio istinski vjernik, August Engelhardt je naokolo hodao gol, nije se šišao ni brijao i hranio se isključivo kokosovim orasima. Naravno, to je ostavljalo sve strašnije posljedice na njegovu tijelu, ali nije ga bilo briga. Važan je mozak, a mozak od kokosa samo napreduje. Na kraju je umro mlad i neshvaćen, s navršene četrdeset tri, od Bog zna koje i kakve avitaminoze. Umro je kao mučenik vjere, i tu ne bi trebalo biti šale.

Ako vam se ova priča učini kao stvorenom za književnost, to znači da nikada niste ni pokušavali pisati roman. Znači da niste pisac ili da ste grozan pisac. Naime, u sudbini Augusta Engelhardta takav je višak gotove fikcije da će svaki pravi pisac od nje pobjeći. Ili skoro svaki pravi pisac. Onaj koji nije pobjegao, Christian Kracht, defikcionalizirat će Engelhardtov životopis, radikalno prekodirati i preusmjeriti priču, i napisati neku vrstu radikalne satire. Njegov “Imperij” avanturistički je roman s elementima novog evanđelja, pikarskog romana, putopisa, društvene kronike, ali i romana o njemačkoj duši, na način kako je temi pristupao jedan posve drukčiji pisac – Thomas Mann.

Kako se ova priča odvija krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme belle epoque, otkrivanja dalekih egzotičnih zavičaja, a onda i Velikog rata, čitatelj će je nužno čitati kao svojevrsnu alegoriju njemačke povijesti. Kracht nema ništa protiv toga. On svoju priču baš i nutka na takvo čitanje. Ionako je pisana iz očišta daleke budućnosti i sa saznanjem što se Nijemcima i svijetu dogodilo zatim. I naravno, pripovijest o neopaganstvu (a kokovorizam je, bezbeli, oblik neopaganstva), pa još i vegetarijanskom i nudističkom, mora čovjeka asocirati na specifična čudaštva Adolfa Hitlera i na užase nacizma. Ono što se sviđa Augustu Engelhardtu svidjet će se i Hitleru: sve, osim kokosovih oraha, koji mu, srećom ili na žalost, ipak nisu pali napamet. Da jesu, možda bi umro prije nego što postane Führer…

Na jednoj, vrlo specifičnoj ali neskrivenoj razini, ovaj se roman čita kao gorko i radikalno ruganje s njemačkim mesijanizmom. Naravno, Kracht se ruga i s koječim drugim. Jedini s kojim se nipošto ne ruga je sam August Engelhardt. Pravi pisac zna da se nikad i ni po koju cijenu ne smije rugati svome junaku. Prema njemu on ima sve moralne obaveze: mora se identificirati s njim, mora svoj život sravniti s njegovim, i na kraju mora gorjeti na lomači zajedno s njim…

Ovo posljednje umalo što se Christianu Krachtu nije i dogodilo. Naime, koliko god su Nijemci ozbiljan svijet, koliko god nam se može učiniti da kod Nijemaca svaki čovjek radi svoj posao, u skladu sa svojim darom i temperamentom, događaju se i suprotni slučajevi. Pa tako i Georg Diez, pisac i novinar, koji je pročitavši ovu i još nekoliko Krachtovih knjiga zaključio da je Christian opasan i zlehud desničar. Ono što bi ga u Hrvatskoj preporučilo za naviše počasti, u Njemačkoj je ravno najtežoj presudi i književnoj likvidaciji. No, srećom Njemačka je velika zemlja, književni kritičari i čitatelji općenito drže do istine i do vlastite časti – a pitanje časti je obraniti knjigu od sramoćenja – te se Georg Diez na kraju proveo kao bos po trnju ili, ljepše rečeno, kao da je vlastitim kurcem omlatio gloginje. Ali njegov slučaj ipak je vrlo poučan, i govori nam koliko su opasni nedaroviti čitatelji, oni koji nisu u stanju pogoditi tonalitet teksta, pa satiru čitaju kao himnu, ruganje kao gloriju…

“Imperij” je, kao i roman “Ja ću biti tu, na suncu i u sjeni”, objavljen kod jednoga u međuvremenu likvidiranog nakladnika, prevela Nataša Medved. Učinila je to opet maestralno, uz superiorno poznavanje jezika na koji prevodi. Knjiga od jedva dvjestotinjak stranica nudi jedan od onih velikih užitaka u tekstu kad čitatelju fali knjiga koju je upravo pročitao, i najednom mu više ništa drugo ne valja, a Krachta – inače oholog Švicarca, još jednog sina iz bogate kuće, ali i karijernog novinara, trenutno nastanjenog negdje na američkog Zapadnoj obali – predstavlja u društvu onih nekoliko probranih europskih književnih čudaka, recimo uz Mathiasa Énarda i Lászla Krasznahorkaia.

Nema gordije tačke na život gospodina Jurja Božičevića od ovoga romana.

jergović