Na onoj slici Milana Steinera u prvom su planu frajle u crnom, sjede na drvenim klupama, iza njih slute se gospoda s polucilindrima, svi oni u vlaku koji iz Siska saobraća prema Zagrebu. Slika je iz vremena Velikog rata, iz tog doba kada se jedan naraštaj još imao čemu nadati, jedni kruhu, drugi slobodi, treći da će im se sinovi živi vratiti iz rata, ali ono što je meni današnjem na njoj začudno jest putničko odijelo. Kao da su u predvorju Hrvatskoga narodnog kazališta, a ne u lokalnom, provincijskom vlaku. Ili su se u to vrijeme grad i gradskost u nas prostirali sve do Karlovca i Siska, iako Zagreba nije bilo ni do Glavnog kolodvora? Kako god bilo, dok gledam u tu sliku na umu su mi dvojica današnjih iz Siska: Goran Dević i Dražen Dabić. Nisu oni ni nalik gospodi sa Steinerovih slika, ali svejedno pripadaju svijetu neke šire gradskosti. Endemi, sisačke degenije…
Dabićev antikvarijat, otvoren u drugom tjednu prosinca 2015. nešto je što Zagreb još nije vidio. Na distanciranoj adresi, u Bauerovoj na broju 9, gdje je nekoliko tjedana 1996. bio dućan Dione, a poslije više nije bilo ništa, u crno-crnim, anarhističkim, maljevičevskim bojama table s nazivom firme. To nije trgovina starih knjiga, kakva je bila neprežaljeni zrinjevački “Tin Ujević”, ili kakvi su danas antikvarijati “Brala” i “Jesenski i Turk”, gdje se među gomilama izdavačke i knjiške makulature nađu rijetki dragulji, i gdje je pravi užitak upravo u potrazi i prekopavanju. U tom je smisao posjeta ovoj vrsti antikvarijata: oni su rudnici prošlosti, u njima se nalazi istinska povijest vremena. Rovanje i prekopavanje njihovih utroba najbliže je ostvarenju ideje vremeplova.
Dabićev antikvarijat nije, međutim, rudnik. Ovdje nema makulature, jeftine literature, bezvrijednih izdanja, niti onih najtragičnijih izdavačkih promašaja, pretiražiranih naslova, koji se godinama i desetljećima povaljuju po knjižarskim pultovima, a u trenutku su se činili tako važnim, neprocjenjivim, sentimentalnim legitimacijama društva, naroda i epohe. Svaku ovu knjigu Dražen Dabić u glavu poznaje. Zna razliku između prvoga i drugog izdanja, vrijednost omotnice, ime dizajnera… Antikvar je u njegovom slučaju kustos muzeja, koji prodaje svoje eksponate. Neke od njih neće više nikada vidjeti. Drugi će se pojaviti nakon godina potrage, u rasturenim knjižnicama uglednih pokojnika, među knjigama udovica koje se spremaju za putovanje na drugi svijet. Dabić je sakupljač i trgovac rijetkim knjigama. Neke među njima su vrlo vrijedne, ako stvari mjerimo novcem. Druge su vrlo vrijedne, premda koštaju malo.
Zaštitni znak antikvarijata “bibliofil.hr”, nastalog na zasadima virtualne, internetske Dabićeve staretinarnice, crni je mačak, koji sjedi na knjigama. Riječ je, naravno, o živome mačku, koji se u knjižarevom životu pojavio nakon nekih privatnih i socijalnih brodoloma, ostavljen na nekom smetljištu. S njime, tim mačkom, započela je stvarna povijest antikvarijata u Bauerovoj, koji je godinama bio u Dabićevim planovima, zamišljan, projektiran, sanjan, da bi bio ostvaren tek nakon što je prethodna profesionalna karijera Dražena Dabića doživjela totalni krah.
Knjižar, najprije u Profilu, pa onda u Školskoj knjizi, posljednji je koji se ovim poslom u Zagrebu bavio po svim pravilima zanata, uviđajući razliku između toalet papira i knjiga, kioska i knjižare, trgovanja mješovitom robom i knjižarstva. Mirne duše, i bez straha da bismo ikoga mogli uvrijediti, možemo reći da je s Dabićevim odlaskom u antikvare nestalo knjižarstva u Hrvatskoj. Dovoljno je otići u Ljubljanu, Trst, Graz ili Beograd, pa vidjeti kako knjižare, zapravo, izgledaju. S tim da bijeg u antikvarijat za ovog čovjeka ne predstavlja bijeg u prošlost. Prije bi se reklo da je to bijeg u svijet, recimo baš u taj Trst, u Via San Nicolo, i u maleni antikvarijat Umberta Sabe, koji i danas vodi pjesnikov unuk. To mjesto jedan je od autentičnih tršćanskih kulturnih hramova. Antikvarijat u Bauerovoj nije mu inferioran. U Bauerovoj 9 započinje i završava jedna zagrebačka povijest. Mala povijest, koja svojom suštinom svakako nadmašuje sve naše velike povijesti. Po velikim smo povijestima zaturena i beznačajna europska provincija, Hegelov nepovijesni narod, europska pljeva i jad, dok smo po malim povijestima sve ono što jest Europa i što jesu ljudi iz gradova, ma gdje da žive.
Među prodajnim eksponatima malog Dabićeva muzeja su, recimo, probrana izdanja Binoze, onoga čudesnog nakladnika što su ga 1930. osnovala tri sudbinom i temperamentom različita čovjeka, sva tri novinara: Ivan Krznarić, Đuro Vilović i Ante Velzek. Knjige svjetskih i domaćih pisaca, nevjerojatno lijepih omotnica, što ih je Dabić tko zna kako i kod koga godinama pronalazio, preživjele su ratove, prevrate, pretrese, vlagu i nesretne sudbine svojih vlasnika. Neke od njih već znamo iz antikvarijata, neke i iz kućih biblioteka – ali redovito bez omotnica. Binozini su urednici stvarali knjige u vrijeme kada nije postojala plastifikacija. Papirne korice i omoti lako su uništavani. Njihova funkcija ionako je bila samo zaštitna – tako su se između dva rata doživljavale omotnice u platno ili u kožu koričenih knjiga – tako da su, skupa s njima, nestajala i mala remek-djela grafičkog dizajna.
Tu su izdanja beogradskog Nolita, dizajn Pavla Bihalija, valjda najljepše knjige ikad tiskane na ovim jezicima i zemljopisnim prostorima. Angažirani, uglavnom lijevi pisci, od Uptona Sinclaira do Louisa Adamiča, a bila bi tu i “Jedna mladost u Njemačkoj” Ernsta Tollera, da je prije nekoliko godina nisam otkupio od Dabića. Bihalijeve naslovnice vrište bojama, žanr-scenama i tipografijom međuratne ere, kao, možda, i najizrazitija djela srpskoga (jugoslavenskog) ekspresionizma, uopće. Da je radio unutar neke druge kulture, Pavle Bihali bi, unatoč kratkom životu – pao je kao žrtva holokausta, u logoru na Banjici, u Beogradu – bio naširoko slavljen. Ovako, on je tragična lokalna fusnota, čiji se značaj prepoznaje u rijetkim specijaliziranim monografijama, te u nekoliko muzeja i galerija. I u jednome zagrebačkom antikvarijatu.
Pisac još nije navršio četrdeset četvrtu kada je, sredinom 1937, Biblioteka nezavisnih pisaca oglasila izlazak Djela Miroslava Krleže u šest knjiga. Iste godine tiskane su četiri knjige, od kojih su dvije sudskom odlukom zabranjene (“Deset krvavih godina” i “Eppur si muove”. Intervencijom Anđelka Malinara, mladoga Krležina obožavatelja, koji je kod svoga oca, predsjednika Sudbenog setola, uspio ishoditi da razvuče s uručenjem odluke o zapljeni, knjige su, ipak, distribuirane i razaslane pretplatnicima. Sljedeće godine plan je proširen, pa su objavljena još četiri naslova, uključujući i uznemirujući roman “Na rubu pameti”. Izdavanje Djela prekinuto je na devetom tomu. Bližio se rat, Krleža se zavadio s drugovima i pao u nemilost Partije.
Dabić u ponudi ima komplet od devet tomova, svih devet s omotnicama. Postoji li još u nekoj kućnoj ili javnoj biblioteci takvo što? Gledam knjige koje dobro poznajem, iako njihove originalne omotnice nikad nisam vidio.
Dražen Dabić pripada onoj čudnovatoj sakupljačkoj sekti, ovisnicima koji će vlastite živote ucijeniti i usmjeriti putem vlastite strasti. Njihova ih ovisnost neće upropastiti, neće se oni rasuti po bolnicama, zatvorima i grobljima, kao što to biva s morfinistima, alkoholistima i kockarima, ali u njih ne samo da nije manja strast nego u narkomana, nego je, možda, dublja, sveobuhvatnija i sudbonosnija. O tome je pisao i u intervjuima govorio Umberto Eco, najslavniji živi sakupljač i bibliofil, Dabićev duhovni srodnik. Njemu bi, Ecu, vjerojatno bilo teško shvatljivo to spajanje dvije suprotstavljene, međusobno isključujuće sile: sakupljačke strasti i knjižarstva. Dražen Dabić, naime, rasprodaje ono što je sakupljao, a da ga na to ne nagoni neka grdna nesreća, nego priroda posla. I pritom je svjestan, to i kaže, da od njega odlaze knjige koje, možda, više nikada neće vidjeti. Trgovac koji pomalo žali svaku prodanu stvar.
Došao sam mu s obrazom na naselje. Donio nekoliko svojih rjeđih izdanja. Nešto je zadržao za sebe, drugo pušta u prodaju. Pa smo razgovarali: ja sam samo ponavljao kako je sve jako lijepo, kako knjige izgledaju posve nevjerojatno, kako je sve to savršeno složio. I sve je istina. Ovo je mjesto muzej nevinosti. Dabić mi je pokazivao plakate, memorabilije, potpisane fotografije – sve na prodaju. I sve ima svoju cijenu, koja je mnogo veća od onoga što se može izraziti u novcu.
Za prvog sam posjeta kupio pet knjiga. “Dnevnik: tridesetitri dnevnička zapisa o suvremenosti i suvremenicima”, “Možda uzaludno?”, “Krabulja” i “Mjesečina, noćni lijes”. Sve od istog pisca: prokletog hrvatskog pjesnika Gorana Babića. A peti je kratki roman Josea Luisa de Vilallonge “Čovjek krvi”, izdanje zagrebačke Zore iz 1962. Knjigu sam dugo tražio, po preporuci Ivana Lovrenovića, koji ju je imao u svojoj izgubljenoj biblioteci. Život kao sakupljanje izgubljenih biblioteka.
jergovic
