Mislim da je godina bila 2003, vrijeme kada sam s još uvijek neokrnjenim entuzijazmom koristio svaku priliku da otputujem u Sarajevo, bila je kasna jesen, sjedio sam u tadašnjem Buybookovom caffeu u Radićevoj, kada se iz zvučnika začuo domaći reggae. Nije to u prvi mah bila naročita preporuka, domaći reggae je još od osamdesetih i beogradske Naye bio na zlu glasu, i u osnovi nisu ti naši rastafarijanci nikada bili ništa bolji od ovdašnjih kauboja, koji su tamburali sve od Dona Williamsa do Willieja Nelsona, ali onda se, bit po bit, stih po stih, dojam mijenjao i preokretao. Stvar je bila duhovita, pametna i zabavna, ali, što je najvažnije, zvučala je organski cjelovito. Nije to bila imitacija ritmova s kingstonskih sokaka, niti jamajčanske dijaspore u Londonu: reggae je tu bio samo model, stil i način da se nešto kaže i otpjeva, da se načini otisak vlastitog svijeta, i sive, blatnjave tranzicijske Bosne, koja je još uvijek čuvala svoj smisao za pripovijedanje, za humor i za riječi. Bila je to Dubioza kolektiv, bend za koji nisam čuo, koji je bio bez objavljenog albuma, a dolazio je iz Zenice, u to vrijeme po mnogo čemu najzelenijeg grada u Bosni i Hercegovini: tem, željezara nije radila, ili je radila s trećinom kapaciteta, pa se još uvijek sve zelenilo, tem su još friška bila sjećanja na mudžahedine koji su tokom rata u Zenici i oko nje imali svoja najjača uporišta, pa se i od njih sve zelenilo. Taj postapokaliptični grad na sat vožnje od Sarajeva istovremeno je djelovao prijeteće i privlačno, ali tko bi pomislio da će otamo doći prvi bosanski reggae bend.

Sutradan sam, vozeći prema Zagrebu svoj crni audi – koji je ulijevao strahopoštovanje, jer mu je registracija bila Zg 2577U, pa su namjernici bili uvjereni da je to U stvar šoferova ličnog izbora, a ne slučajnosti – slušao Dubioza kolektiv, s CD-a koji mi je netko nabrzinu spržio. Više se ne sjećam tko je to mogao biti. Već tada sam znao – to se naprosto moralo znati – da su te pjesme važne, u njima se ogledala epoha, bile su znak i zvuk jedne generacije, kroz njih je progovarao otpor i revolt, ali i duh jezika i zajednice koja je tim jezikom govorila. Naravno, moglo se i tada dogoditi, štoviše – bilo je to i vjerojatno, da Dubioza kolektiv nikad ne objavi album ili da ga objavi tako da se za bend ne čuje dalje od Kamberovića polja, Tetova i najdalje Kaknja i Ćatića…

Onda je objavljen prvi album, a nakon njega i još sedam albuma. Dubioza je od zeničkog najprije postala zeničko-sarajevski bend – što je faktički bila otpočetka, pa se njezina slava munjevito širila na lokalne radio stanice i televizije, e da bi uskoro preko Europe i svijeta postala regionalni fenomen. Od reggae benda pretvorili su se u svojevrsni fusion svega i svačega: punk, ska, hip hop, dub, elektro… Uz manirističke i autoironične pjesmice o pušenju marihuane, te spomene Babilona, gandže, sensimille i inih rastafarijanskih mitologema, slijedili su društveno angažirani i politični tekstovi koji su se, uglavnom, ticali bosanskih prilika, i obično su bili dnevno krajnje aktualni.

U vrijeme kada su bili na vrhuncima, na albumima “5 do 12” i “Firma ilegal” žestoko su nalegli na entuzijastičnu viziju bunta i prevrata usmjerenih protiv troimenih nacionalističkih vlasti u Bosni i Hercegovini. Taj je bunt, međutim, svoje pobornike nalazio u sarajevskoj općini Centar, i teško da je išao dalje od Marijin dvora, a kamoli da bi dopro izvan Sarajeva. “Meni je muka od vječne/nacionalističke furke/da me neko smješta u Bošnjake, Balije il’ Turke/Želim biti Hercegovac/Želim biti Bosanac/Zašto da u svojoj zemlji/živim kao stranac…”, pjevali su u to vrijeme, i začudo postajali sve poznatiji i slavniji. S jedne strane, bili su paljevina za urbanu mladež, onu iz općine Centar, ali i onu koja, kao i njihovi roditelji, jedne kriterije ima za po kući, druge za u školu, a treće na koncertu Dubioza kolektiva. S druge strane, ta bosanska drčna i duhovita tvrdoglavost, ta dramatična, revolucionarna i himnična pompoznost teme, silno će prijati regionalnoj omladini, bila ona u Zagrebu ili u Beogradu. Ljudi vole čuti pjesme pobune, čak i ako im nije ni na kraj pameti da se protiv nečega bune. Vole čuti takve pjesme čak i ako se u biti ne slažu s njima.

Pa onda, veliki hit: “Vratiće se Walter/jebaće vam mater”. I ovakva strofa: “Walter, nema stajanja sad/Walter, zauzmi gard/Walter je tu oko nas/Svi smo Walter kad kucne čas/Walter, nema stajanja sad/Walter, zauzmi gard/Ovaj grad, ova zemlja/ima zajeban karakter/najviše kad treba/Vratiće se Walter”. Tako se, eto, zazivao Kraljević Marko i Miloš Obilić u mitskome liku junaka jednoga filma koji je, pak, iz daleke daljine bio inspiriran stvarnim likom i djelom jednoga partizanskog konspirativca i ilegalca. I ne samo da se Walter, ili tačnije rečeno – Valter, nije vratio, nego se, zapravo, nije imao tko vratiti, niti se pravo znalo tko bi se to trebao vratiti. Bata Živojinović kao strip junak jednog metastaziranog filmskog mita ili Vladimir Perić, koji pogibe zadnjega dana rata, braneći električnu centralu? I šta bi to Walter učinio i kada bi ga bilo i kada bi se mogao tako vraćati?

Na prvim sljedećim izborima nacionalisti su pobijedili i u općini Centar. Tako je kraju došla kratka era bunta i pobune, kojoj se Dubioza kolektiv dobrohotno pridružio sa svojim urbanim budnicama. Ali, zašto su me te pjesme iritirale, iako su mi se, zapravo, sviđale, čim bih vlastiti jezik uspio čuti kao strani? Zato što sam, naročito iz perspektive publike ovog benda, već postariji? Ili zato što sam politički nepouzdan, zato što nisam za bunta i plenuma? Ne, nego zato što to naprosto nije bilo ono što sam otpočetka volio kod Dubioze. Umjesto da se bave zbiljom, oni su se najednom bavili nekakvom mitološkom, legendarnom projekcijom zbilje. Koji crni Walter, nema Valtera, nikad ga izvan stripa nije ni bilo.

Novi album, “Pjesmice za djecu i odrasle” vjerojatno će biti glazbeno razočaranje za sve pravovjerne sljedbenike benda. Od žestokog i opasnog fusion reggae-punk-dub stroja Dubioza se, kao u nekoj zloj čaroliji, pretvorila u Mali šlager sezone, u ljupki i ubavi dječji festival onovremenog Sarajeva, koji ima sve sastojke svoga odraslog parnjaka, kao što i novi Dubioza kolektiv ima sve sastojke vlastite prethodne inkarnacije, ali pripitomljene, podjetinjene, umivene… Tako je to na prvo uho, i ako se ne sluša o čemu, zapravo, oni sad pjevaju, i kako pjevaju. A kada se to čuje, cijela stvar zvuči mnogo ubojitije, ali i gorče nego što je ikad zvučala. Naime, nakon što se Walter fakat nije pojavio i nakon što je narod po tko zna koji put ispao pizda, a zapravo nakon što se u Bosni vidjelo ono što se vidi i u bilo kojoj drugoj zemlji svijeta, da glasači nisu ništa bolji od svojih elita i da takozvani mali čovjek nije bolji od velikog krvoločkog vođe, nastupila je rezignacije. I ovo su pjesme te rezignacije.

“Pionirska” je remek-djelo cinizma, pjesmica koja kao da je, ali zaista, došla s Malog šlagera sezone, s onim neodoljivim refrenom: “Pošaljimo mlade u dijasporu da rade/da kopaju kanale i farbaju fasade”, i nekoliko najtačnijih bosanskih stihova: “Prije bilo je bolje, za tu priču nemam volje/toliko bolje da se prodasmo/za flašu coca-cole”. Pa aktivistička “Pakšu”, koja bi mogla biti himna svih bosanskih, ali i hrvatskih i srpskih NGO aktivista, koji se još uvijek zalažu za opća prava i jednakost pred javnošću svih manjinaca. Pa “Rijaliti”, divna pjesmica o monstrumluku talent šouova. Pa “Internetska”, koja ne samo što govori o važnosti bežične konekcije u našem debilnom i primitivnom svijetu, nego nudi jednu od onih genijalnih interkulturalnih rima, pred kojom se toliki naši pjesnici i pjesnički klasici mogu pokriti ušima: Internet – Selamet. Pa “Treba mi zraka”, hit svih hitova, u čijem se refrenu punim glasom oglašava Dino Dvornik, relativizirajući u punoj mjeri svoju pokojnost.

Nova, rezignirana, gorka Dubioza u svoj je fusion uvela dva nova, ubitačna sastojka: pop i folk. Ali onaj sumračni bosanski folk, ispunjen kalesijskim zvucima i krajnjim konsekvencama turbo folka. A Dubiozin pop, koji je tu da razmekša stvar, da je učini pristupačnijom, postiže važniji efekt: ove pjesme čini otrovnijim. Opća se propast uvuče u uho kao zarazni refren.

Na kraju, prvi put ovo i nisu pjesme o Sarajevu i o Bosni, nego imaju svoj najširi regionalni značaj. Refren “Pošaljimo mlade u dijasporu da rade/da ribaju tanjire do kraja balade” prije će ući u hrvatsku nego u bosansku himnu. Ne samo zato što je bosanska himna nijema (što onda znači i da je – pametna i rječita), nego mnogo više zato što su Hrvati u EU. A kad si u EU, pasoš ti je konvertibilan, pa možeš u dijasporu da farbaš fasade i kopaš kanale bez ikakvih administrativnim prepreka.
Velika, dobra Dubioza. Kao onoga prvog dana.

jergovic