Glupost nije, na žalost, simptom psihičke bolesti. Glupost nije životni nedostatak, uzročnik socijalne isključenosti, životni hendikep. Glupost je čisto zdravlje, najbolji obrambeni mehanizam, jamac sigurnog života u krdu. Tko nije glup, teško će sve ovo podnijeti.

Ovih dana, recimo, načitali smo se, kao i svake od posljednjih nekoliko jeseni, da je Zagreb najzagađeniji grad na svijetu. Pišu o tome kojekakvi portali, pišu, bogme, i ozbiljne novine, a vlastitim primjerima svjedoče i građani po društvenim mrežama. Ljudi ne mogu da dišu koliko im je zagađena atmosfera. Ako im, pak, kažete da to nije moguće, da Zagreb nema čime da bude zagađen, osim povremenim ekološkim ispadima s Jakuševca i pućkanjem ona dva dimnjaka na dvije toplane centralnog grijanja, i da je na bijelom svijetu, ali i na sivom Balkanu, mnogo tisuću puta zagađenijih gradova, u kojima je stvarno teško disati, oni vam govore da nemate pojma, proglašavaju vas teoretičarem zavjera, jer, eto, ne vjerujete izvještajima relevantnih međunarodnih institucija kakva je švicarski IQAir. I doista, tko neće vjerovati nečemu što se zove IQAir?

U Zagrebu ne postoje aktivni industrijski dimnjaci. U Hrvatskoj se odavno ne iskopava ugljen, nema ga na slobodnom tržištu i nitko se u ovom, kao ni u ostalim hrvatskim gradovima ne grije na ugljen. U Zagrebu se vrlo mali broj domaćinstava grije na drva. Riječ je o gradu od jedva osamsto tisuća stanovnika, s još uvijek vrlo protočnim prometnicama, tako da ni automobilsko zagađenje nije usporedivo sa zagađenjem u velikim gradovima. Također i ovo: Zagreb se s tri strane proteže u ravna panonska polja, a samo mu je s četvrte nevisoki brdski masiv. Dovoljno je da pirne i najslabiji vjetrić, i već je raznio svaku nečistoću u zraku… Tako to, vidite, izgleda iz perspektive potpunog diletanta i neznalice u pitanjima aerozagađenja, koji ima samo jednu, ali popriličnu, prednost u znanjima i saznanjima pred čuvenim švicarskim IQAirom. A ta je: bivao sam u raznim gradovima, i disao sam u svakom od njih. U jednom, koji je mnogo zagađeniji i teži za disanje od Zagreba u najzagađeniji zagrebački dan, rodio sam se, odrastao i proveo prvu mladost. I vjerujte mi da znam što govorim. Zagađenje zraka nije pitanje mjernih stranica, znanstvenih instituta i međunarodnih autoriteta. Zrak se, rekli smo to već, neprestano diše. I znate onaj osjećaj kad vam se čini da nemate što za udahnuti, kad zatvarate prozore, jer izvana stiže samo dim, i kad vam je sadržaj nosa crn kao ispušna cijev dizel kamiona? Pa tako cijele zime. Ima li toga u Zagrebu? Oprostite, ali nema. Ako mislite da ima, onda, kao ni IQAir, ne znate o čemu govorite. Djetinjstvo sam, kao i većina djece onoga vremena u mom rodnom gradu, proveo u teškim bronhitisima. A taj moj rodni grad, možda ćete znati koji je, nije tih godina bio najzagađeniji grad u Europi i na svijetu. Premda je, vjerojatno, bio pri vrhu.

I nakon duge kampanje lažnih vijesti, u koje smo povjerovali lakše i brže nego antivakseri u škodljivost vakcina, profesorica s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu Zvjezdana Bencetić Klaić obavijestila nas je čime se IQAir zapravo bavi: zastupanjem firme koja proizvodi pročišćivače zraka. Još nisu osvojili hrvatsko tržište, pa im je ovo neka vrsta reklamne kampanje. Zastrašivanje je, odavno smo to naučili, najefikasniji vid marketinga, naročito u ova predapokaliptična epidemijska doba. Ujedno, to je i društveno najopasniji, moralno najproblematičniji, oblik ekonomske, političke ili bilo kakve propagande. Recimo, ako se pitate zašto će polovica hrvatskih građana radije umrijeti od covida-19 nego što će se cijepiti, odgovor vam nije u sjećanju na komunizam, niti u totalitarnoj svijesti karakterističnoj za zemlje istočne Europe, odgovor je u dugogodišnjoj izloženosti lošim i toksičnim medijima, koji, pored svih ostalih svinjarija koje proizvode, odašiljaju propagandne poruke zasnovane na zastrašivanju. Ljudi ne znaju kako bi i na osnovu čega razlikovali zdravstveno-prosvjetnu kampanju koja se nemušto nastoji provesti u vremenima epidemije, i idiotsku propagandu švicarskih prevaranata. To nisu u stanju ne samo zato što, možda, nisu dovoljno pametni, nego i zato što je i sama kampanja Ministarstva zdravstva, Beroša, Markotićke i ostalih, u vezi covida-19, otpočetka bila zasnovana na- zastrašivanju.

To što se od korone umire, i što se necijepljenjem stvaraju pretpostavke za nove valove umiranja, zapravo ništa ne govori o smislu i sadržaju zdravstveno-prosvjetnih kampanja koje se protiv korone vode. Zastrašivanjem se naprosto ne vodi do zdravlja. Također, to što švicarski prevaranti lažu o zagađenju u Zagrebu nipošto ne znači da je Zagreb zračna banja. Ali kako ćete to ljudima objasniti nakon što ste ih danima plašili zrakom koji dišu? Po svoj prilici nikako. Možete ih samo pustiti da zaborave. Srećom, živimo u vremenu duge sadašnjosti i kratkog pamćenja, pa će zaboraviti brzo.

U cijeloj ovoj budalaštini, iskreiranoj kod IQAir (zamislite kako je sretan bio taj kopirajter, menadžer, što li je, kad je smislio ime firme: čuj inteligencija zraka!), samo jedna je odistinski zabavna stvar. Mjerna stanica Tobacco Travno! Zamišljam skupinicu multi-kulti Švicaraca, ili je u tome sudjelovao samo jedan čovjek, kako pokušavaju na daljinu iskreirati mjernu stanicu. Situacija je to kroz koju je prošao svaki amaterski romanopisac, koji bi da napiše roman za anonimni nagradni natječaj lokalnog izdavača, i sad radnju romana smješta u grad u kojem nikad nije bio. I onda na internetu vršlja po planovima Zagreba, obilazi ulice, mjerka toponime, i onda primijeti povelik natpis na planu grada: Tobacco Travno. Mora da je važno nešto što tako velikim slovima piše, ne bi li to bio odličan naziv za mjernu stanicu za ispitivanje kvalitete zraka u najzagađenijem gradu budućnosti?

Tobacco Travno obična je, već poprilično oronula trafika, koja u Travnom postoji, koliko ja pamtim, već punih četvrt stoljeća. U početku, bio je to elitni kiosk, koji je radio po cijelu noć, gdje smo kasno navečer kupovali sutrašnje novine, i gdje su lokalni pjančeki pivom i konjačićem do jutra premošćivali krizu. Činjenica da je Tobacco u to vrijeme bio cjelonoćni objekt odredit će, igrom slučaja, veličinu slova na mnogim budućim interaktivnim internetskim mapama Novog Zagreba, koje će biti prikazivane u vrijeme kada ova trafika već izgubi svaki značaj. Sve dok jednoga dana Tobacco Travno ne postane mjesto zagrebačke virtualne apokalipse. Zar to nije zgodna pričica o gradu, o zbilji i fikciji, te o snazi i izdržljivosti ljudske gluposti pred nejakim argumentima razuma.

jergovic