Prvi sam put nelegalno izdanje svoje knjige vidio prije desetak godina, kada mi je, u vrijeme tamošnjeg zimskog sajma knjiga, na platou ispred Skenderije prišao sramežljiv djevojčurak, i na potpis mi pružio otužnu kupusaru, umnoženu na bankpost papiru u fotokopirnici ukraj autopijace, negdje u nigdinama posavske Arizone, na čijim je koricama od najjeftinijeg kartona pisalo: “Mama Leone”. U mojim je očima to bio komad smeća, i to onog smeća koje me osobno ugrožava i ponižava, ali u njezinim je očima to bila knjiga, koju je na rukama držala onako pažljivo i pobožno kao što knjižničar drži posljednji sačuvani primjerak inkunabule na čijim je stranicama ispisana prva i posljednja istina o svijetu. I naravno da sam joj se potpisao na njenu knjigu. Ne samo da sam se potpisao, nego mi nije ni na kraj pameti bilo da joj kažem kako s njezinom knjigom nešto nije u redu. Kako bi nebilo u redu ako su u knjizi sve moje priče, upravo onako kako sam ih i napisao?
I poslije mi se događalo da naiđem na svoja lažna i fotokopirana izdanja ili da po internetu nalazim ukradene PDF-ove ili knjige koje je nepoznati počinitelj skenirao od prve do posljednje stranice, i izložio ih na prodaju ili na besplatno korištenje, i nikad mi to, kao što bi netko krivo pretpostavio, nije godilo taštini. Svaki put bih osjetio isti bijes i istu mučninu: bijes se ticao razbojništva kojem, savršeno nemoćan, nazočim, a mučnina se ticala te odvratno loše, diletantske izvedbe lažne knjige s mojim imenom na naslovnici. Nije mi ni na kraj pameti bilo da razglašavam to da sam orobljen, najprije zato što od javnosti u toj stvari ne može biti naročite koristi, a onda i zato što sam pretpostavljao čime bi me dobronamjernici pokušavali utješiti ili čime bi se našalili. To što se kopira, falsificira, krade i krivotvori samo ono što nečemu vrijedi, ili tačnije rečeno: samo ono što ima prođu na tržištu, okradenom nije nikakav kompliment. Slikar ne osjeća ponos kad mu opljačkaju atelje, iako je na svijetu mnogo onih koji bi željeli biti slikari, pa čeznutljivo zamišljaju kako bi to bilo lijepo kada bi netko pokrao njihove amaterske mazarije. Ovi drugi nikada neće shvatiti prve. A takozvana javnost, naročito u eri tabloida i elektronskih toaletoida, nije u stanju zamisliti kako izgledaju stvari iz perspektive nekoga tko doista jest slikar. Ili pisac. Eto, zato je u današnjoj Hrvatskoj o ovoj vrsti razbojništva najbolje šutjeti.
U Hrvatskoj su, zahvaljujući Ivi Josipoviću i njegovima, dobro zaštićena autorska prava muzikanata redom, od krajnje ozbiljnih do skroz neozbiljnih glazbenika, važno je samo da su nešto snimili i da to netko emitira, ili da samo postoji pretpostavka kako netko to emitira. Bauk ZAMP-a kruži Hrvatskom, progone ga režimski mediji, ali uglavnom samo zato što je Josipović onkraj režima. Da se neki desni i bogobojazni josipović dosjetio istoga čega se dosjetio agnostik josipović, danas bi ZAMP bio boguugodna i domoljubna institucija, a glazbenička autorska prava smatrala bi se nacionalnom svetinjom. Ali nije to važno, važno je da su u kolektivnoj, dakle tabloidnoj, percepciji autorska prava nešto što se ima isključive veze s muzikom i s filmom.
Pa onda kada naši čuju da je piratska stranka pomela konkurente na parlamentarnim izborima na Islandu, ili da se anarhističke stranke na Zapadu bore za radikalnu redefiniciju autorskih prava, prvo i jedino što im padne na pamet bude slobodno skidanje filmova s interneta i ukidanje glazbenog nameta na kafiće. I ne pomisle da je tu riječ o nečemu što je puno ozbiljnije i profitabilnije: o lijekovima, automobilima, softveru i hardveru, industriji na kojoj počiva moderni kapitalistički svijet, a onda i o internetu, Googleu, Facebooku…
Ali daleko smo otišli, daleko sam otišao, sve u pokušaju da utišam bijes i otklonim gađenje, uzrokovane otkrićem da je neka razbojnička družina, sastavljena od hulja i ništarija, kukavica koje nisu u stanju da opljačkaju banku, ukradu i odnesu kvartovski bankomat ili barem obiju kladionicu i kiosk, stvorila cijelu jednu industrijicu lažnih izdanja, pa ih je izložila na prodaju preko Amazona. Da su takvo što samo pokušali učiniti u nekoj ozbiljnoj zemlji, u nekoj pravnoj državi, recimo u Njemačkoj ili, ne daj Bože, u Velikoj Britaniji ili Americi, policija im ne bi pokucala na vrata, nego bi, kao u stereotipnim scenama iz drugorazrednih akcijskih filmova, nogom provaljivali ista ta vrata, i u sljedećoj ih sceni strpali u Sing Sing ili, vjerojatnije, u psihijatrijsku ustanovu jer im je na um palo ne to da se bave kriminalom, nego su to još i oglasili, i ne samo da su oglasili, nego su otvorili dućan na Amazonu. Ali kako ovaj zakutak Europe baš i ne obiluje ozbiljnošću i kako je pravna država ovdje šega, šala i zajebancija, ili sredstvo za provođenje terora nad protivnicima režima i pripadnicima nezaštićenih manjina, razbojnicima je dato da slobodno ostvaruju svoje poslovne planove. I mogu se samo nadati da će uskoro biti izabrani za poduzetnika godine. Što u hrvatskom “izdavaštvu” i “knjižarstvu” i ne bi bio prvi slučaj.
A čemu se okradeni, orobljeni, opljačkani i poniženi mogu nadati? Jedino tomu da će Amazon, kao što su i obećali, “u roku od sedam dana” razmotriti pritužbu. I opet smo u toj priči donji: da se Amazonu tako s istom prijavom javio netko iz konvertibilnih zemalja svijeta, pritužbu bi razmotrili i riješili u roku od sedam minuta. Naravno, u strahu od tužbe. A kome bismo, molit ću, mi mogli tužiti i Amazon, i rečene razbojnike? Hrvatskom sudu? Ili da ih prijavimo policiji?
Prije nekoliko mjeseci popustio sam pritisku okoline, pa sam otišao na policiju, tamo u Heinzelovu, da prijavim krađu intelektualne svojine, te krađu identiteta, koji su se upravo odvijali u virtualnom svemiru. (Ne bih ovom prigodom više o tome, jer stvar nije razriješena, krađa u kontinuitetu i dalje svakodnevno traje, koliko god hrvatsku policiju za tu stvar zabolje pendrek…) Ljubazno su me primili, izložio sam što sam imao, oni su rekli da će mi se uskoro javiti nadležna osoba, bit će neki inspektor. Kako se nitko nije javljao, dva mjeseca kasnije izvolio sam se telefonski raspitati: tad mi je rečeno da je postupak u toku, i da će mi se nadležna osoba javiti u ponedjeljak. Od tada je prošlo barem petnaest ponedjeljaka, ja sam shvatio ono što sam pretpostavljao i na početku, a čega moja okolina nije bila svjesna… Neće hrvatska policija učiniti ništa, a zašto neće, o tome možemo nasamo. Kako god, trebao bih biti baš jako naivan da razbojništvo s Amazona prijavljujem u Heinzelovoj. A uvjeren sam da neće bolje proći prijave li pljačku ni drugi koji su ovom prigodom opljačkani: Ante Tomić, nasljednici Miroslava Krleže i Predraga Matvejevića, vlasnici fotografija koje su lopovi upotrijebili za naslovnice svojih “izdanja”.
Naravno, kriminalnu je skupinu – ili pojedinca – lako razotkriti. Na Amazonu su, naime, vidljivi računi na koje liježe novac od trgovine lažnim izdanjima. Nije teško detektirati ni kompjutore s kojih su lopovi djelovali prijavljujući se Amazonu, a sasvim je moguće da su se i registrirali vlastitim imenima i prezimenima. Zašto da to ne učine, od čega bi to strahovali?
Naravno, moguće je, premda to i nije tako važno, da banda koja je otvorila svoju ne baš tako malu virtualnu knjižaru na Amazonu nije iz Hrvatske, nego je, recimo, iz Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije… Ali ako bismo bacali oklade, kladio bih se da su, ipak, Hrvati. Naime, samo bi hrvatskom razbojniku na um palo da Ivu Andrića uvrsti u korpus hrvatske književnosti i u “biblioteku” naziva “Hrvatski klasici”. Nikakve tu trgovačke logike nema, samo prostodušna i podrazumijevajuća logika nacionalizma: Ivo Andrić među hrvatskom publikom baš i nije neki osobito čitan i prodavan pisac, pa da ga se iz marketinško-trgovačkih razloga uvrsti među “Hrvatske klasike”.
I tu bi se moglo stati: ionako smo o ovom danas pripovijedali samo da bismo naglasili da u vezi ove stvari osjećamo samo bijes i gađenje. Istina, bijesa je sve manje – na svoje “izdanje” na Amazonu bijesan sam koliko i na žohara u kuhinji – ali gađenje raste – iako mi se žohari nešto i ne gade. Amazon će, vjerojatno, ukloniti tu malu i smrdljivu diletantsku knjižaricu, ili će iz nje samo nestati mog imena, i sve će biti kako je i bilo. I dalje će neki prostodušan svijet misliti kako je sve to samo dobra reklama, a oni jadni i jalni pisci u pokušaju čeznutljivo će i s ljubomorom zamišljati kako se sve to događa i njima, i kako, zapravo, i nema većeg uspjeha ni priznanja nego da ti tako ukradu knjigu.
Ali što je, zapravo, od svega najgore: da mi, evo danas, priđe neko nedužno čeljade, i prinese mi lažno izdanje moje knjige, baš kao da mi na blagoslov prinosi najveću dragocjenost na svijetu, što bih učinio? Napisao bih posvetu, potpisao se, i sve učinio da ni krivom ni dužnom ne razbijem iluziju. Ali, otkad je svijeta, od toga i žive svi krivotvoritelji. I zato je njihova rabota tako odvratna, a ne zbog novca koji će posredno opljačkati vlasnicima originala. Je li ovo jasno? Ako nije, pođite na Amazon. Algoritam više ne radi.
jergovic
