Velika ljubavna priča se od antičkih vremena do danas prepoznaje po tome što ne počinje, ne traje i ne završava kao ljubavna priča. Velika ljubavna priča zbiva se na marginama povijesti, kao malen i neugledan rukavac u delti silnoga društvenog romana, ona je posljedica progonstva, Holokausta, bolesti, velika ljubavna priča baš nikada nije samo to, ona iznevjerava vlastiti žanr i nije privatna stvar. Samo u roto-romanima, đačkim spomenarima i djevojački fantazijama stvari drukčije stoje, i ljubav se zbije kao ljubav, a mine kao odsustvo ljubavi. U životu i književnosti, svakodnevici i pravoj umjetnosti, velika ljubav je fusnota velike nesreće, društvenog prevrata i potresa. Onima koji žive običnim malim životima, kao crvi među crvima, Norvežani među Norvežanima, obućari među obućarima, neće se dogoditi velika ljubavna priča. Dogodi li im se, neće je prepoznati.
Regina Segal, izraelska udovica kojoj se bliži devedeseta, s unukom putuje u rodnu Varšavu da povrati obiteljsku imovinu otetu u Holokaustu. Ili barem mislimo da je tako. Odlazi u posjet gradu prema kojem ne osjeća ništa: “Uopće mi nije stalo do Varšave. To je samo veliko groblje.” Avion je pun divlje i raspuštene djece, sredovječnih ljudi, malograđana i strastvenih turista, koji putuju u obilazak domovine svojih postradalih predaka i rođaka. Scene u avionu su degutantne, takve da bi o njima teško mogao pisati netko tko nije Židov. To je ona siva zona naracije o židovskom kompleksu dvadesetog stoljeća: kada se Židovi u zbilji počinju ponašati kao figure iz antisemitskih predrasuda tada je za nežidova krajnje delikatno da o tome piše. Razgledajući plan i program čarter putovanja putnik do prozora kaže: “Više mi se sviđa Majdanek nego Auschwitz. Puno je strašniji.”
U Varšavi baka i unuka smještaju se u hotelu Krol. U ladici noćnog ormarića, tamo gdje loši hotelijeri na ogled gostu diskretno nude Bibliju, u tipskom izdanju nekakvog biblijskog društva s Novog Zelanda, baka pronalazi telefonski imenik Varšave. (Stvar je vjerodostojna: svjedočim da sam u sobama raznih poljskih hotela nalazio telefonske imenike.) Potpuno će je izmijeniti ono što pročita u imeniku, tako da najednom gubi svaki interes za povrat imovine. Kaže da neće zvati advokata: “S Poljacima ne želim imati nikakva posla!” Unuka je, naravno, zbunjena. Zašto su onda uopće i putovale u Varšavu?
Dalje slijedi neobično suptilna i duhovita analiza židovsko-poljskog odnosa, napisana kroz svojevrsni avanturistički putopis po Varšavi. Na margini te pripovijesti, a zatim i u njenom središtu – kao okosnica knjige “Imovina” – razvija se velika i posve neočekivana ljubavna priča. Ali o njoj dalje nećemo reći niti riječi, da je ne bismo kvarili.
Rutu Modan rođena je 1966. u Tel Hašomeru, u uglednoj liječničkoj porodici. Njen otac Baruh Modan, slavni onkolog, bio je dugogodišnji glavni ravnatelj u izraelskom ministarstvu zdravstva. Majka Mihaela proučavala je diabetes. Liječnica je i Rutina starija sestra. Ona se, međutim, nije zanimala za medicinu, nego je upisala akademiju za slikarstvo i dizajn u Jeruzalemu, i nakon studija se počela baviti novinskom ilustracijom, crtanjem dječjih slikovnica i stripom. Prije nekoliko godina u izdanju Fibre objavljen je njezin briljantni crtani roman “Izlazne rane”, pa pred Interliber, ove 2015. tiskan je i prijevod “Imovine”.
Ova je knjiga, dakle, strip, a velika ljubavna priča o kojoj je riječ, jedna od najdojmljivijih koju sam pročitao ili vidio u posljednjih tko zna koliko godina, ispričana je u formi stripa. I to je, zapravo, naš veliki problem. Naime, ako postoje knjige koje bi morali pročitati svi pismeni i civilizirani ljudi, i koje zalaze u našu antropološku autodefiniciju – onakvu, barem, kakvom je ovaj čitatelj zamišlja – a to je tako teško objasniti čak i nekim posve pristojnim ljudima koji, međutim, ništa ne čitaju, kako onda onima koji knjige čitaju sad još reći da bi pod svaku cijenu morali pročitati jedan strip? Predrasuda o tom žanru, ili umjetničkoj i pripovjedno-likovnoj vrsti, na takav je način ukorijenjena da ju je, čini se, nemoguće otkloniti i prekoračiti. Pametni i kulturni ljudi, među njima i poneki moji prijatelji, i što je najbolnije – upravo oni s kojima skoro svakotjedno razgovaram o knjigama i književnosti, stripove nisu čitali ni kao djeca, pa ne znaju kako bi ih počeli čitati kao odrasli ljudi. Za njih su strip Batman, Mandrak, Fantom, Blek Stena i crveni mundiri, i teško mogu shvatiti, a još teže emocionalno i estetski prihvatiti i uskladiti svoju koncentraciju s pretpostavkom da bi u stripu mogla biti ispričana neka važna i velika priča. Ili da bi, što im se čini još nevjerojatnije, strip mogao biti jedini medij ili žanr neke važne i velike priče. A “Imovina” Rudu Modan, iako se doima skoro kao storyboard za film, mogla je biti ispričana samo kroz strip.
Nepristajanjem na medij stripa gubi se cjelina umjetničke, književne i slikovne naracije našega doba. I to ne njezin manje važan ili marginalan dio. Dok čita “Imovinu”, čitatelju se sasvim ozbiljno čini kako strip danas nije manje važan od književnosti, a već od ranije zna, i to ne samo iz stripova Rutu Modan, da je izraelske trauma u odnosu na Europu, Holokaust, Palestince, arapski svijet i koješta drugo jasnije, šire i sadržajnije tematizirana kroz strip i crtani film, nego kroz književnost. Razlog tome je, vjerojatno, i odsustvo interesa za strip formalne ili neformalne državne cenzure. I nije to samo izraelski slučaj. Strip je posvuda na marginama službene kulture, još uvijek u carstvu slobode. Ono što je postalo zazorno u književnosti i na filmu nije zazorno u stripu.
Strip je mlada umjetnost, u biti mlađa i svježija od filma – iako su se, kažu, stripovi crtali još po zidovima prethistorijskih pećina, a svatko tko je bio u nekoj bolje oslikanoj katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi, mogao je zidne slikarije i ikonostase čitati kao stripove – i ta stripovska mladost pruža vrlo široko, nepregledno polje mogućnosti za priču. Pored toga, strip je izrazito transžanrovska, eklektična i sveobuhvatna umjetnička vrsta, koja se služi iskustvima književnosti, filma, kazališta, kojekakvih likovnih disciplina, od slikarstva i grafike do novinske karikature, tako da strip u svojim velikim trenucima nije samo strip, nego je i koješta drugo. O tome bi se po čitanju “Imovine” moglo nadugo razglabati, sve u pokušaju da se one koji ne čitaju stripove pokuša na to nagovoriti.
Rutu Modan odlična je crtačica briljantno koloriranih stripova – koloriranjem se, kao u Antonionnijevim filmovima iz eksperimentalne faze, sugerira atmosfera priče – ali je u njenom slučaju crtež uvijek u službi priče. Njeni su kadrovi konzervativno postavljeni, u scenografiji nema viška detalja, lica su blago karikirana, čime se u stripu izbjegavaju zamke crtačkog hiperrealizma. I sve to u “Imovini” sjajno izgleda i teče kao u velikoj romanesknoj priči, koja se nekoliko puta lomi u šokantno neočekivanim obratima, i završava kao apologija čiste ljubavi.
Prozna je jedna od posljednjih, zapravo posljednja varšavska ulica koja je sačuvala izgled iz vremena geta. U njemačkom ravnanju Varšave, i pretvaranju ovoga starog grada u veliko krumpirište, kako su to zamislili Hitler i njegovi bližnji, Prozna je nekim čudom ostala nerazrušena. Pošteđena je i u socijalističkim vremenima obnove i izgradnje, a prije nekoliko godina, baš u vrijeme kada je Rutu Modan crtala svoj strip, u slijepe i prazne prozore ciglenih višekatnica u kojima odavno nitko ne živi, uglavljene su slike bivših stanara, djece, žena, gospode, varšavskih Židova koji su prije rata u ovom gradu živjeli, Bogu se molili i usput se fotografirali. U nekoliko kadrova “Imovine” gledamo scenografiju Prozne ulice, i te fotografije u prozorskim oknima. Rutu Modan izbjegava objasniti njihovo značenje. One su naprosto tu. Neki će čitatelji znati otkud one i što znače, a drugi će preko njih naprosto preći. Ne treba svaki čitatelj shvatiti sve slojeve i značenja romana. Ustvari, nema čitatelja koji shvaća sve. Čak ni autor nema kontrolu nad cijelim romanom. Pogotovu on. Autor se često pravi da zna odgovore na pitanja svojih pažljivih čitatelja. Ne želi ih razočarati. A pomalo je i ponosan što je u njegovom romanu mnogo više toga nego u njegovoj glavi. “Imovima” je takav roman, i to je najveća pohvala velikoj Rutu Modan.
jergović
Regina Segal, izraelska udovica kojoj se bliži devedeseta, s unukom putuje u rodnu Varšavu da povrati obiteljsku imovinu otetu u Holokaustu. Ili barem mislimo da je tako. Odlazi u posjet gradu prema kojem ne osjeća ništa: “Uopće mi nije stalo do Varšave. To je samo veliko groblje.” Avion je pun divlje i raspuštene djece, sredovječnih ljudi, malograđana i strastvenih turista, koji putuju u obilazak domovine svojih postradalih predaka i rođaka. Scene u avionu su degutantne, takve da bi o njima teško mogao pisati netko tko nije Židov. To je ona siva zona naracije o židovskom kompleksu dvadesetog stoljeća: kada se Židovi u zbilji počinju ponašati kao figure iz antisemitskih predrasuda tada je za nežidova krajnje delikatno da o tome piše. Razgledajući plan i program čarter putovanja putnik do prozora kaže: “Više mi se sviđa Majdanek nego Auschwitz. Puno je strašniji.”
U Varšavi baka i unuka smještaju se u hotelu Krol. U ladici noćnog ormarića, tamo gdje loši hotelijeri na ogled gostu diskretno nude Bibliju, u tipskom izdanju nekakvog biblijskog društva s Novog Zelanda, baka pronalazi telefonski imenik Varšave. (Stvar je vjerodostojna: svjedočim da sam u sobama raznih poljskih hotela nalazio telefonske imenike.) Potpuno će je izmijeniti ono što pročita u imeniku, tako da najednom gubi svaki interes za povrat imovine. Kaže da neće zvati advokata: “S Poljacima ne želim imati nikakva posla!” Unuka je, naravno, zbunjena. Zašto su onda uopće i putovale u Varšavu?
Dalje slijedi neobično suptilna i duhovita analiza židovsko-poljskog odnosa, napisana kroz svojevrsni avanturistički putopis po Varšavi. Na margini te pripovijesti, a zatim i u njenom središtu – kao okosnica knjige “Imovina” – razvija se velika i posve neočekivana ljubavna priča. Ali o njoj dalje nećemo reći niti riječi, da je ne bismo kvarili.
Rutu Modan rođena je 1966. u Tel Hašomeru, u uglednoj liječničkoj porodici. Njen otac Baruh Modan, slavni onkolog, bio je dugogodišnji glavni ravnatelj u izraelskom ministarstvu zdravstva. Majka Mihaela proučavala je diabetes. Liječnica je i Rutina starija sestra. Ona se, međutim, nije zanimala za medicinu, nego je upisala akademiju za slikarstvo i dizajn u Jeruzalemu, i nakon studija se počela baviti novinskom ilustracijom, crtanjem dječjih slikovnica i stripom. Prije nekoliko godina u izdanju Fibre objavljen je njezin briljantni crtani roman “Izlazne rane”, pa pred Interliber, ove 2015. tiskan je i prijevod “Imovine”.
Ova je knjiga, dakle, strip, a velika ljubavna priča o kojoj je riječ, jedna od najdojmljivijih koju sam pročitao ili vidio u posljednjih tko zna koliko godina, ispričana je u formi stripa. I to je, zapravo, naš veliki problem. Naime, ako postoje knjige koje bi morali pročitati svi pismeni i civilizirani ljudi, i koje zalaze u našu antropološku autodefiniciju – onakvu, barem, kakvom je ovaj čitatelj zamišlja – a to je tako teško objasniti čak i nekim posve pristojnim ljudima koji, međutim, ništa ne čitaju, kako onda onima koji knjige čitaju sad još reći da bi pod svaku cijenu morali pročitati jedan strip? Predrasuda o tom žanru, ili umjetničkoj i pripovjedno-likovnoj vrsti, na takav je način ukorijenjena da ju je, čini se, nemoguće otkloniti i prekoračiti. Pametni i kulturni ljudi, među njima i poneki moji prijatelji, i što je najbolnije – upravo oni s kojima skoro svakotjedno razgovaram o knjigama i književnosti, stripove nisu čitali ni kao djeca, pa ne znaju kako bi ih počeli čitati kao odrasli ljudi. Za njih su strip Batman, Mandrak, Fantom, Blek Stena i crveni mundiri, i teško mogu shvatiti, a još teže emocionalno i estetski prihvatiti i uskladiti svoju koncentraciju s pretpostavkom da bi u stripu mogla biti ispričana neka važna i velika priča. Ili da bi, što im se čini još nevjerojatnije, strip mogao biti jedini medij ili žanr neke važne i velike priče. A “Imovina” Rudu Modan, iako se doima skoro kao storyboard za film, mogla je biti ispričana samo kroz strip.
Nepristajanjem na medij stripa gubi se cjelina umjetničke, književne i slikovne naracije našega doba. I to ne njezin manje važan ili marginalan dio. Dok čita “Imovinu”, čitatelju se sasvim ozbiljno čini kako strip danas nije manje važan od književnosti, a već od ranije zna, i to ne samo iz stripova Rutu Modan, da je izraelske trauma u odnosu na Europu, Holokaust, Palestince, arapski svijet i koješta drugo jasnije, šire i sadržajnije tematizirana kroz strip i crtani film, nego kroz književnost. Razlog tome je, vjerojatno, i odsustvo interesa za strip formalne ili neformalne državne cenzure. I nije to samo izraelski slučaj. Strip je posvuda na marginama službene kulture, još uvijek u carstvu slobode. Ono što je postalo zazorno u književnosti i na filmu nije zazorno u stripu.
Strip je mlada umjetnost, u biti mlađa i svježija od filma – iako su se, kažu, stripovi crtali još po zidovima prethistorijskih pećina, a svatko tko je bio u nekoj bolje oslikanoj katoličkoj ili pravoslavnoj crkvi, mogao je zidne slikarije i ikonostase čitati kao stripove – i ta stripovska mladost pruža vrlo široko, nepregledno polje mogućnosti za priču. Pored toga, strip je izrazito transžanrovska, eklektična i sveobuhvatna umjetnička vrsta, koja se služi iskustvima književnosti, filma, kazališta, kojekakvih likovnih disciplina, od slikarstva i grafike do novinske karikature, tako da strip u svojim velikim trenucima nije samo strip, nego je i koješta drugo. O tome bi se po čitanju “Imovine” moglo nadugo razglabati, sve u pokušaju da se one koji ne čitaju stripove pokuša na to nagovoriti.
Rutu Modan odlična je crtačica briljantno koloriranih stripova – koloriranjem se, kao u Antonionnijevim filmovima iz eksperimentalne faze, sugerira atmosfera priče – ali je u njenom slučaju crtež uvijek u službi priče. Njeni su kadrovi konzervativno postavljeni, u scenografiji nema viška detalja, lica su blago karikirana, čime se u stripu izbjegavaju zamke crtačkog hiperrealizma. I sve to u “Imovini” sjajno izgleda i teče kao u velikoj romanesknoj priči, koja se nekoliko puta lomi u šokantno neočekivanim obratima, i završava kao apologija čiste ljubavi.
Prozna je jedna od posljednjih, zapravo posljednja varšavska ulica koja je sačuvala izgled iz vremena geta. U njemačkom ravnanju Varšave, i pretvaranju ovoga starog grada u veliko krumpirište, kako su to zamislili Hitler i njegovi bližnji, Prozna je nekim čudom ostala nerazrušena. Pošteđena je i u socijalističkim vremenima obnove i izgradnje, a prije nekoliko godina, baš u vrijeme kada je Rutu Modan crtala svoj strip, u slijepe i prazne prozore ciglenih višekatnica u kojima odavno nitko ne živi, uglavljene su slike bivših stanara, djece, žena, gospode, varšavskih Židova koji su prije rata u ovom gradu živjeli, Bogu se molili i usput se fotografirali. U nekoliko kadrova “Imovine” gledamo scenografiju Prozne ulice, i te fotografije u prozorskim oknima. Rutu Modan izbjegava objasniti njihovo značenje. One su naprosto tu. Neki će čitatelji znati otkud one i što znače, a drugi će preko njih naprosto preći. Ne treba svaki čitatelj shvatiti sve slojeve i značenja romana. Ustvari, nema čitatelja koji shvaća sve. Čak ni autor nema kontrolu nad cijelim romanom. Pogotovu on. Autor se često pravi da zna odgovore na pitanja svojih pažljivih čitatelja. Ne želi ih razočarati. A pomalo je i ponosan što je u njegovom romanu mnogo više toga nego u njegovoj glavi. “Imovima” je takav roman, i to je najveća pohvala velikoj Rutu Modan.
jergović
