Želi li zbilja gradonačelnik Bandić da mu kino Europa bude “centar filmske izvrsnosti”, kako je i najavio, onda će dalje upravljanje kinom povjeriti onome tko je i dosad njime upravljao. Boris T. Matić podigao je Motovunski, a potom i Zagrebački filmski festival. Prvi je krajem devedesetih postavio na u nas do tada neviđenu organizacijsku i civilizacijsku razinu, koja će u sljedećih dvadesetak godina biti mjerilo ne samo za Hrvatsku, nego i za širu regiju. Stvorio je producentsku kuću koja je godinama snimala one malo jeftinije hrvatske filmove, koji su, međutim, prolazili mnogo, mnogo bolje na europskim i svjetskim festivalima. Prvi je s kratkim filmom dobacio do glavnog programa festivala A kategorije i jedini je od Hrvata osvajao Srce Sarajeva za najbolji dugometražni igrani film. Konačno, on je od kina Europe, jedne od crnih rupa i jazbina odumirućih zagrebačkih kinematografa, koji su po kratkom postupku prenamjenjivani uglavnom u nefilmske i antikulturne svrhe, uspio stvoriti najrespektabilniju instituciju urbane i elitne kulture. Hrvatska je mala i kulturno zapuštena zemlja, pa drugi takav ovdje naprosto ne postoji. Zna to gospodin Bandić, znaju to i svi drugi, pa je onda malo smiješno govoriti o kinu, o filmu i o izvrsnosti. Matić, naravno, nije muž bez greške i mane, i ne znamo kada se i oko čega razišao s gradskim gospodarima, ali ako ga se već išćeruje iz zagrebačke Europe, rado bismo da čujemo o čemu je doista riječ.

Kada je shvatio da će ga gospodin Bandić izbaciti iz kina koje je stvorio, Boris T. Matić je revoltirano otkazao programe koji su slijedili do isteka njegova ugovora s gradom, pa tako i Festival tolerancije, koji je nakon toga premješten u drugi javni prostor, u dvoranu Studentskog centra, znamenitu po tome što u zadnje vrijeme ugošćuje vjersko-prosvjetiteljske i duhovne programe gospode Ane Bučević i Darija Kordića. Gospođa Nataša Popović, direktorica Festivala tolerancije i Centra za promicanje tolerancije i sjećanja na Holokaust na društvenim mrežama, tom se prigodom, kako se moglo pročitati u njegovu saopćenju, okomila na Matića, jer je u javnosti upotrijebio izraz “Bujrum”. “E pa, gospodo, u Zagrebu se kaže Servus!”, citira Matić gospođu Popović.

Ali ni to ne bi danas bila naša tema. Pače, podsmjehnuli bismo se Matiću, pošto na to imamo pravo, jer smo na tolerantnima koji ne toleriraju bujrume položili dva-tri životna doktorata, pa bismo ojađenom Matiću privatno dobacili našu staru zavičajnu: Stan’ der malo od Doboja Mujo”, ali uvažana je gospođa Popović nastavila dalje, te je Matiću spočitnula i ovo: “zatvorena vrata kina samo 400 metara od srušene sinagoge 75 godina kasnije”. A to već jest tema.

Evo i zašto. Ove je godine u sklopu Adventa u Zagrebu, te u suorganizaciji Grada Zagreba, održan edukativno-zabavni program “Advent Stara Tkalča”, gdje su se slučajni prolaznici i turisti, htjeli ne htjeli, uz zvukove starih zagrebačkih šlagera i šansona, izvoljeli uputiti u obrtničku povijest ove lijepe i stare gradske ulice. Tako smo gledali, iznijete na ulicu, ljupko rekonstruirane interijere onodobne brijačke, ljekarničke, bačvarske, urarske i, čini mi se, trgovačke radnje, sve s imenima i prezimenima davno pokojnih obrtnika i zanatlija, koji su, pretpostavljamo, stekli legendarni status među svojim sugrađanima. Svaka je ulična scenografija nosila naziv i logotip sponzora, obično tvrtke koja se danas bavi istom ili srodnom djelatnošću. I zapravo sve je bilo u skladu s duhom trenutka, i sve bi bilo tako obično i svakodnevno kao i slučaj Borisa T. Matića, da se tu nije našla i jedna malena i ubava kobasičarska radnja, s pultom i starinskom vagom, te s nešto istaknutijim imenom davnog obrtnika.

Nama, koji za njega znamo, i gdje je radio, i što je bio, i što proizvodio, poznato je i da dotični mesar i kobasičar nikada nije imao obrt u Tkalčićevoj ulici. Njegova radnja je od 1911, kada se vratio sa specijalizacije po velikim bečkim i njemačkim kasapnicama, najprije bila na Kaptolu, pa na onom prethodnom, starom Dolcu, u Bakačevoj, i na kraju, po otvorenju nove tržnice 1930. godine, Pod zidom. Možda, doista, u Tkalčićevoj nije bio mesarnica, ali po okolnim ulicama tih je godina vrijedno radilo barem dvadesetak mesara, tako da nipošto nije mogao biti slučajan izbor ovoga jednog.

Rečeni se zvao Ivan Werner. Hrvat katolik, iz stare zagrebačke obitelji, rodio se 1887, te su ga roditelji poslali u gimnaziju, ali njemu se nije učilo. Mladić je našao sebe u mesarstvu. Njegove bečke godine podudarile su se s vladavinom gradonačelnika Karla Luegera, znamenitog po antisemitizmu, populizmu i pridobijaju masa među lumpenproletarijatom i malograđanima, onih koji su umjeli uživati u onome što je užasavalo samoga Franju Josipa: maltretiranju i diskriminiranju Židova. U Zagrebu, Werner je svoj ugled gradio na dvije stvari: na tome što svatko voli imati svog mesara, da mu ostavlja bolji komad mesa, i na tome što je pravi Zagrepčanec, upućen u sve tajne jučerašnjega i današnjeg Zagreba. Usto, kažu da nije bio lišen ni smisla za humor. Ili, rečeno jezikom epohe, bio je vicig (witzig).

Tako je, još dvadesetih, postao gradski zastupnik, pa jedan od čelnih Zagrebačkog zbora (Velesajma), što je u ono vrijeme bio jedan od markantnijih gospodarskih položaja. U neka doba gospon mesar postaje član Ustaškog pokreta, a Pavelić ga početkom svibnja 1941. imenuje za gradonačelnika. Werner će do kraja godine zadržati svoju mesnicu, ali sad će se baviti drugim poslovima: recimo pridobijanjem za grad od Židova otete Tvornice cementa na Črnomercu, koju je podigao i učinio vrlo profitabilnom Adolf Müller. A taj Müller je sagradio, i njime kulturu svoga grada darivao, slavno Balkan kino, tojest ono kino Europa o kojemu je danas riječ. Ali ta bolna, kolektivnog posramljenja u svih slučajnih prolaznika što su za vrijeme adventa išli niz Tkalčićevu vrijedna podudarnost između mesara i kobasičara Wernera i graditelja kina Müllera, i dalje ne bi bila tema naše opservacije. Tema nije ni to što je Leo Müller, Adolfov sin, kojemu je otac testamentom iz 1932. zavještao kino, iste 1941. već bio ubijen u Jasenovcu.

Ovo je tema: listopada 1941. Ivan Werner objavio je dekret o rušenju sinagoge, pod ciničnim obrazloženjem da se građevina ne uklapa u glavni urbanistički plan. Rušenje započinje 10. listopada i traje sve do travnja 1942, navodno da bi se susjedne zgrade sačuvale od oštećenja, a zapravo da bi se šire građanstvo učinilo što odgovornijim i prisutnijim u činu rušenja. Rušenje je pomno fotografirano, a slike su izložene na izložbi čiji naslov uvijek vrijedi u cjelini navoditi: “Židovi. Izložba o razvoju židovstva i njihovog rušilačkog rada u Hrvatskoj prije 10. travnja 1941. Rješenje židovskog pitanja u N.D.H.” Ivan Werner umro je 26. lipnja 1944. na gradonačelničkoj dužnosti.

Onaj tko je “Advent Stara Tkalča” obilježio uspomenom na Ivana Wernera, taj je, naravno, dobro znao koga to vraća u živu memoriju grada i kome to podiže spomenik. Naravno da tu nije riječ o Wernerovim češnjofkama i hrenofkama, niti o telećoj plećki, nego je riječ o sinagogi i o njenom polaganom sadističkom rušenju, riječ je o dekretu i o potpisu, riječ je o Müllerovoj ciglani, a onda i o svim onim ljudima, zagrebačkim Židovima kojih do kraja Wernerova načelnikovanja više nije ni bilo.

Spomenik Ivanu Werneru stajao je u Tkalčićevoj ulici, s desne strane, tamo pri vrhu ulice, od 1. prosinca 2018. do 6. siječnja 2019, koliko je trajao i “Advent Stara Tkalča”. Pokraj njega sam prošao barem dvadeset puta, svaki se put zagledavši u Wernerovu kobasičarnicu nasred ovoga današnjeg Zagreba. Pa kao što je nemoguće da autori koncepta nisu znali tko je bio Ivan Werner, tako je nemoguće i da sam bio jedini koji je spomenik primijetio. Manje od četiristo metara daleko od srušene sinagoge. (I prešutio bih ga, jer ako ne smeta baš nikom, zar da smeta meni?)

Nije pošteno kada gospođa Popović u istoj rečenici s Borisom T. Matićem spominje srušenu sinagogu, dok se u suorganizaciji Grada postavlja spomen, makar i jednokratan, njezinu rušitelju. Možda Mujo od Doboja nema pravo prljati Zagreb svojim bujrumima, ali on nije rušio sinagogu. A nije bio ni pokrovitelj i suorganizator priredbe. Servus i laka vam noć. Sretan vam mrak bez Matićeva kina! 

jergovic