Jedna od učestalijih tema, u posljednje vrijeme,   kojom javnost brusi mišljenja i stavove je učenička uniforma.  Općina i škola Barilović, barem za širu javnost, bili su pioniri „epohalnog“ otkrića, ali je sve podignuto za barem dvije oktave kada je gradonačelnik Zagreba , u svojstvu „dobročinitelja“, ponudio obući  zagrebačke pučkoškolce, i navući školnike i roditelje. Ili, uzeti im mjeru!

Gotovo referendumski, o tome su se izjašnjavali roditelji, nastavnici, škole općenito. Prema nekim rezultatima (neprovjerenim) za sada je fifti:fifti, što bi trebalo značiti da nedostaje makar onaj jedan glas preko, da bi dobili svi. No, „najpravednije“ rješenje će biti:    oni koji su ZA će dobiti , a koji nisu ZA neće dobiti ništa. Demokratski!

Od malena ih navikavamo da je bolje „jamiti“ nego ostati bez ičega.

Normalno da zagovornici uniformiranja imaju „neoborive“ argumente:

  1. Čim učenik obuče uniformu, odmah je daleko spremniji za učenje nego bez uniforme. To je još davno otkrio Ivan Petrovič Pavlov, ruski fiziolog i nobelovac. Istina, on je proučavao slinjenje sa psima, i ustvrdio proces formiranja tzv. uvjetnog (kondicioniranog) refleksa. Isto je i s učenicima.  Dok kod pasa popratni zvuk izaziva slinjenje, potrebu za jelom, uniforma uvjetuje slinjenje i glad učenika za učenjem! Osobito ako vide uniformirane učiteljice kojima uniforma naglašava „atribute“!

  2. Uniforma sakriva socijalne razlike. To je provjereno još u socijalističkoj državi kada je bila propisana radna odjeća, tj. plave kute. Mi koji smo ih imali čast nositi, „nikako“ nismo mogli dokučiti tko je jad i bijeda a tko sin prvoborca, predsjednika općine, direktora poduzeća. Ali onda su i plaće ujednačavane, pa se to zvala „uravnilovka“, protiv koje je ustao „osvješteni“ hrvatski puk, kad mu je „puk'o film“!

  3. Uniforma razvija osjećaj zajedništva, (u prijevodu) pripadanja, podvrgavanja, pokoravanja. Sadašnji osnovnoškolci nemaju razvijen takav osjećaj, i kad su zajedno, svaki pipka po svom mobitelu, s vršnjakom preko stola se dopisuje, umjesto da priča. Uniforme će to zasigurno razriješiti i sva će djeca, umjesto „mobiteliranja“ igrati ringe-ringe-raja.  Onako, da osjete što je zajedništvo. Dobar primjer su mnogi naši branitelji, koji su po Velebitu nosili krvave gaće, različito odjeveni. Te i takve „uniformirane“ gaće su ih učile zajedništvu, a to reklamiraju i sada. Samo, nešto ih običan puk još ne slijedi.  Ne znam zašto?

  4. „Učenici će manje izostajati s nastave“, piše Nataša Čičin – Šain, rehab. educ. Kad sam pročitao ovo otkriće, postalo mi je jasno zašto nikada nisam zbrisao s nastave. Nije to bilo zbog moguće „isplate“ kod kuće, kaišem ili brezovom šibom (neke od odgojnih mjera iz mog djetinjstva), već zbog osjećaja pripadnosti s onima koji su također nosili kute. Čim smo obukli kute, „nestale“ su sve moguće nepodopštine iz naših glava. „Kuta“ nas je spašavala od svih bolesti i poroka ondašnjeg društva.



  1. „Učenici i roditelji su pod manjim svakodnevnim pritiskom što odjenuti“. Taj problem naročito je izražen kod djece koja imaju puno robe pa se ne mogu odlučiti. Zašto djecu navikavati na red u ormaru, ustajanje na vrijeme, doručkovanje, kad preko gaća može navući uniformu i problem riješen. Blažene uniforme!

  2. „Uniformiranost umanjuje zadirkivanje i zlostavljanje te nasilje među učenicima“. Ma, tek sada nam je jasno da svo vršnjačko nasilje dolazi od „vidljivih“ socijalnih razlika po odjeći, markiranoj, skupoj-jeftinoj, čistoj-prljavoj. Ne znam kako će „osvještena“ mladež reagirati ako netko ošteti uniformu?  Hoće li biti „sankcioniranja“ od ostalih vršnjaka, jer tu „svetinju“ se mora poštovati.

  3. Genijalno je otkriće iste gospođe kad kaže: „Učitelji postaju objektivniji prema učenicima“. Pa da, i učitelji su samo ljudi. Nije svejedno hoćeš li nekom djetetu iz utjecajne obitelji zabiberiti kolac, ili ćeš to učiniti nekom „jadu“ iz Kozari Boka. Sada će učitelji imati opravdanje, jer „nisu mogli“ razaznati plavooko i crnooko dijete! Kuta donosi objektivnije kriterije a ne osposobljavanje učitelja iz dokimologije (nauka o ocjenjivanju)!  Samo, hoće li nakon „objektivnijeg“ ocjenjivanja, glavešine tražiti ukidanje uniformi, tek treba pokazati vrijeme!


Osim „pozitivnih“ konstatacija koje navodi spomenuta Nataša Čičin –Šain, lakše mi se složiti s nekim možebitnim negativnostima uniformiranosti. Pa tako navodi:

  1. „Uniforme umanjuju dječju individualnost

  2. Učenici će uvijek pronaći načina da izraze svoju osobnost, pa će češće pribjegavati manje poželjnim oblicima ukrašavanja tijela (tetovaže i piercing)

  3. Škole bi trebale biti mjesta u kojima se različitost slavi i hvali

  4. Politika uniformi obvezuje roditelje da ih plate (kao dodatni trošak), što može biti opterećenje kada je u obitelji više školaraca

  5. Dijete u uniformi može svejedno biti žrtva zlostavljanja djece iz drugih škola ili okruženja

  6. Djeca se u uniformi ne osjećaju ugodno što utječe na njihov osjećaj opuštenosti

  7. Model uniformiranja teško je provesti u praksi (teško je dobiti suglasnost svih roditelja i djece te natjerati djecu da ih poštuju)

  8. Nametanje uniformi protivi se demokratskim načelima po kojima svatko ima pravo izraziti svoju osobnost na način na koji želi, ukoliko ne ugrožava druge

  9. Neka istraživanja pokazala su da uniforme nemaju nikakav učinak na akademski uspjeh djece“


Ovo posljednje mi se naročito čin važno.  Em je bilo „nekih“ istraživanja, em nema bitnog efekta u  rezultatima učenja. Tome u prilog dodao bih da sva trabunjanja o uniformama u školama otkrivaju našu notornu zaglupljenost, lakomislenost i povodljivost.

Ako do sada (u „slobodnoj“ državi Hrvatskoj) nismo osjetili potrebu da djeca po potrebi obuku  „zaštitnu radnu odjeću“, znači da u našem sustavu obrazovanja nedostaje prakticiranje znanja i vještina. Nekada je bilo  domaćinstvo 2 sata tjedno,  tehnički i proizvodni odgoj 3 sata po učeniku, likovna kultura 2 sata, a išlo se i na proizvodni i društveno koristan rad. Svega toga danas nema, u školu možemo dotjerani i ulickani jer se samo sjedi u klupama i piše, odnosno sluša. Oni koji bi mogli nešto praktično postići, jako su zakinuti.

Na kraju i jedno pitanje svima nama: Ne bi li bilo pametnije, umjesto uniformi obnavljati i opremati škole suvremenim učilima, računalima i kabinetima, nego izigravati jednakost koje nema? Još bi nam Kim Il Jun(ac) mogao postati uzor! A imamo tako krasnih primjera, gdje lokalna vlast (iako nije nadležna), pomaže u osuvremenjavanju nastave. Grad Nova Gradiška jedan je od lijepih  primjera!