Nemam namjeru braniti Aleksandra Stankovića zbog postavljenih pitanja gostu emisije „NU2“ Predragu Mišiću-Peđi, hrvatskom branitelju srpske nacionalnosti, zbog kojih je Zbor udruga veterana hrvatskih gardijskih postrojbi, argumentirajući svoj zahtjev 'upornom i skandaloznom tezom' voditelja 'da se u Hrvatskoj vodio građanski rat', tražili od HRT-a njegovu suspenziju. Pogotovo ga neću braniti jer je prema gostu bio prilično neuljudan, za razliku od nekih drugih gostiju u svojoj emisiji.
No, želim na osobnim primjerima pokazati da je to bio i građanski rat, kako to obrazlažu ljudi koji nešto o tome i znaju (Neven Budak, Nikica Barić, Hrvoje Klasić). Na koncu, - Na osnovi čega kažu da građanskog rata nema ni u tragovima?! Koja je to definicija građanskog rata iz koje bi se potvrdilo da nije bilo “i” građanskog rata?! Pita se Hrvoje Klasić.
No, da kažem „svoje „ argumente.
U rano proljeće 1991. kada smo još živjeli u „idiličnoj“ slozi, u neformalnom razgovoru, kolegica s posla, inače srpske nacionalnosti, je izjavila otprilike:“ Ako dođe do rata, muž i ja tu nećemo ostati!“ Mi prisutni ostali smo zblenuti ko' ovce; „Kakvog rata? Što je njoj???“
Nedugo iza toga, susjed i ja gledamo s 4. kata kako općinski tužitelj pakira stvari u svoj „Moskvič“. Susjed, ko' kakva vračara kaže: „Nešto se sprema, zašto oni sada odlaze“?
A odlazili su i drugi ugledni ljudi srpske nacionalnosti. Poznati ginekolozi, direktori pošte, drvne industrije, zaposlenici u uredu ONO i DSZ, itd.
Kolegica s posla, udana za zaposlenika u općinskoj upravi, odlazeći u Banja Luku, umiruje svoju sestru i njene ukućane, te joj smirujućim riječima kaže kako će biti malo gužve 7-8 dana i biti će poslije sve u redu.
Kasnije smo laički odgonetavali razloge odlaska „viđenijih“ ljudi srpske nacionalnosti, i onako „logički“ dolazili do zaključka: Imali su zadatak skloniti se, kako ih se ne bi krivilo da su okrvavili ruke, a vratili bi se da preuzmu upravljanje tadašnjom općinom ili šire. No, to im se izjalovilo.
Kasnije smo saznavali za tajne sastanke po kućama, gdje su se dogovarale aktivnosti i funkcije pojedinaca. Bila je to stroga konspiracija, ali se okupljanja nisu baš potpuno mogla sakriti. S onim susjedom s 4. kata išao sam u uobičajenu posjetu ali nismo bili primljeni jer je kod domaćina bilo puno „gostiju“. Zblenuli smo se i pitali: Što je to????
Kao član Općinske skupštine, uz pristanak predsjednika, pokušao sam stupiti u kontakt s pripadnicima Skupštine iz okučanskog kraja, koji su „demonstrativno“ prestali dolaziti na sjednice, te ih nagovoriti da se vrate u skupštinske klupe. Od dva pokušaja, niti jednom se nismo sreli.
Čovjek koji je pokušao pripomoći, pozvao nas je nakon neobavljena posla na pivo u tzv PRC. A tamo su neke supijane spodobe gledale prijenos nekakvog političkog govora u Srbiji. Kao napaljeni veprovi, pjenili su se, škljocali su zubima i izvikivali prijeteće poruke hrvatskom državnom vrhu. Prisjelo nam pivo, pokupili smo se dok je bila prilika.
Već su nicale barikade (kninsko područje i Slavonija), a obični, naivni pripadnici nesrpskog življa Hrvatske, očekivali su da će se sve te nesuglasice unutar Hrvatske ipak riješiti. No, netko je ipak znao više. Evo primjera:
Početkom kolovoza dobio sam opomenu iz banke da sam otišao u minus. Kakav minus, nije moguće. Odem tamo kad vidi iznenađenja. Kao članu stambene zadruge u Bosanskoj Gradiški, došla su mi na naplatu 4 čeka, od kojih je jedan zadnji trebao stići tek u studenom. Zašto su mi poslali sva četiri a ne jedan po jedan u nadolazećim mjesecima? Sada sam i ja shvatio da su „oni“ u Bos. Gradišci dobili naputak od nekoga, kojim je znao što će biti.
Sredinom kolovoza 1991. otišao sam na gradilište svoje kuće u izgradnji. Najednom, iznad sebe čujem čudan zvuk u zraku. Nije avion – bilo bi glasnije, nešto što brzo leti zrakom. Nakon par sekundi čujem eksploziju. Bila je to prva minobacačka mina ispaljena iz nevelike udaljenosti. Iza nje, još jedna. Kasnije sam saznao da su pogodile kuću u južnom dijelu grada.
Nije bila nikakva vojska, već neki pojedinci koji su dobili nekakav specijalni zadatak.
No, bilo je to vrijeme kad se „šuškalo“ da su pouzdani članovi HDZ-a dobivali puške. Od koga i kakve – samo se naklapalo. Protiv koga – sada se već naslućivalo – protiv ovih minobacačlija i sličnih provokatora.
Dakle, oružani „ekscesi“ su počeli, barikade su podizane u Hrvatskoj, stanovnici hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti osjetili su da su na meti pobunjenika. Zar to nije građanski rat?
Pri tom tvrdim da je takav, podmukli, propagandno psihološki ( s pobunjenicima) pripremani atak na vlastitu domovinu daleko teži i složeniji nego agresija jedne države na drugu. I ne treba se vrijeđati kad se kaže da je kod nas bio i građanski rat, jer je vođen i protiv agresora i protiv pete kolone. A to, kad moraš gledati preko nišana i strepiti što ti se događa iza leđa, priznat ćete, gore je nego imati samo neprijatelja ispred sebe.
Jasno je da je u kasnijoj fazi, kada „pobunjenici“ nisu dovoljno „dobro“ odradili povjereni im zadatak, tzv. JNA dobila zapovjedi na čiju stranu će stati. Barem s onim sastavom koji nije pobjegao u svoje matične „republike“ odnosno novoformirane države. I od tog krnjeg sastava tzv. JNA, barem mi u Novoj Gradiški osjetili smo da je netko „iznutra“ davao koordinate za napade avijacije, topništva i VBR-ova (ured predsjednika općine, pošte, pripadnike ZNG kod Učilišta, itd)..
To je dalje bila bezdušna, svirepa i „zaslugom“ međunarodne zajednice, omogućena agresija na Hrvatsku. O tome se ne moramo sporiti. No, bez obzira na Deklaraciju o Domovinskom ratu, započeo je kao građanski rat, pa čak i bratoubilački. To je Stankovićev gost i potvrdio.
Budemo li ustrajali samo na bukvalno „naučenim“ definicijama, bez uvažavanja činjenica i drugačijih argumenata, nastavljamo voditi građanski rat u „miru“. Kao i u onom stravičnom, i sada imamo izbjeglice. Mislim da nam to ne treba, jer razna mišljenja i stavovi ne mogu promijeniti činjenice!
Umjesto zaključka: “Domovinski rat je bio i agresija i građanski rat i protiv toga nisam čuo niti jedan argument osim da ću ići u zatvor”, piše Hrvoje Klasić.
No, želim na osobnim primjerima pokazati da je to bio i građanski rat, kako to obrazlažu ljudi koji nešto o tome i znaju (Neven Budak, Nikica Barić, Hrvoje Klasić). Na koncu, - Na osnovi čega kažu da građanskog rata nema ni u tragovima?! Koja je to definicija građanskog rata iz koje bi se potvrdilo da nije bilo “i” građanskog rata?! Pita se Hrvoje Klasić.
No, da kažem „svoje „ argumente.
U rano proljeće 1991. kada smo još živjeli u „idiličnoj“ slozi, u neformalnom razgovoru, kolegica s posla, inače srpske nacionalnosti, je izjavila otprilike:“ Ako dođe do rata, muž i ja tu nećemo ostati!“ Mi prisutni ostali smo zblenuti ko' ovce; „Kakvog rata? Što je njoj???“
Nedugo iza toga, susjed i ja gledamo s 4. kata kako općinski tužitelj pakira stvari u svoj „Moskvič“. Susjed, ko' kakva vračara kaže: „Nešto se sprema, zašto oni sada odlaze“?
A odlazili su i drugi ugledni ljudi srpske nacionalnosti. Poznati ginekolozi, direktori pošte, drvne industrije, zaposlenici u uredu ONO i DSZ, itd.
Kolegica s posla, udana za zaposlenika u općinskoj upravi, odlazeći u Banja Luku, umiruje svoju sestru i njene ukućane, te joj smirujućim riječima kaže kako će biti malo gužve 7-8 dana i biti će poslije sve u redu.
Kasnije smo laički odgonetavali razloge odlaska „viđenijih“ ljudi srpske nacionalnosti, i onako „logički“ dolazili do zaključka: Imali su zadatak skloniti se, kako ih se ne bi krivilo da su okrvavili ruke, a vratili bi se da preuzmu upravljanje tadašnjom općinom ili šire. No, to im se izjalovilo.
Kasnije smo saznavali za tajne sastanke po kućama, gdje su se dogovarale aktivnosti i funkcije pojedinaca. Bila je to stroga konspiracija, ali se okupljanja nisu baš potpuno mogla sakriti. S onim susjedom s 4. kata išao sam u uobičajenu posjetu ali nismo bili primljeni jer je kod domaćina bilo puno „gostiju“. Zblenuli smo se i pitali: Što je to????
Kao član Općinske skupštine, uz pristanak predsjednika, pokušao sam stupiti u kontakt s pripadnicima Skupštine iz okučanskog kraja, koji su „demonstrativno“ prestali dolaziti na sjednice, te ih nagovoriti da se vrate u skupštinske klupe. Od dva pokušaja, niti jednom se nismo sreli.
Čovjek koji je pokušao pripomoći, pozvao nas je nakon neobavljena posla na pivo u tzv PRC. A tamo su neke supijane spodobe gledale prijenos nekakvog političkog govora u Srbiji. Kao napaljeni veprovi, pjenili su se, škljocali su zubima i izvikivali prijeteće poruke hrvatskom državnom vrhu. Prisjelo nam pivo, pokupili smo se dok je bila prilika.
Već su nicale barikade (kninsko područje i Slavonija), a obični, naivni pripadnici nesrpskog življa Hrvatske, očekivali su da će se sve te nesuglasice unutar Hrvatske ipak riješiti. No, netko je ipak znao više. Evo primjera:
Početkom kolovoza dobio sam opomenu iz banke da sam otišao u minus. Kakav minus, nije moguće. Odem tamo kad vidi iznenađenja. Kao članu stambene zadruge u Bosanskoj Gradiški, došla su mi na naplatu 4 čeka, od kojih je jedan zadnji trebao stići tek u studenom. Zašto su mi poslali sva četiri a ne jedan po jedan u nadolazećim mjesecima? Sada sam i ja shvatio da su „oni“ u Bos. Gradišci dobili naputak od nekoga, kojim je znao što će biti.
Sredinom kolovoza 1991. otišao sam na gradilište svoje kuće u izgradnji. Najednom, iznad sebe čujem čudan zvuk u zraku. Nije avion – bilo bi glasnije, nešto što brzo leti zrakom. Nakon par sekundi čujem eksploziju. Bila je to prva minobacačka mina ispaljena iz nevelike udaljenosti. Iza nje, još jedna. Kasnije sam saznao da su pogodile kuću u južnom dijelu grada.
Nije bila nikakva vojska, već neki pojedinci koji su dobili nekakav specijalni zadatak.
No, bilo je to vrijeme kad se „šuškalo“ da su pouzdani članovi HDZ-a dobivali puške. Od koga i kakve – samo se naklapalo. Protiv koga – sada se već naslućivalo – protiv ovih minobacačlija i sličnih provokatora.
Dakle, oružani „ekscesi“ su počeli, barikade su podizane u Hrvatskoj, stanovnici hrvatske i drugih nesrpskih nacionalnosti osjetili su da su na meti pobunjenika. Zar to nije građanski rat?
Pri tom tvrdim da je takav, podmukli, propagandno psihološki ( s pobunjenicima) pripremani atak na vlastitu domovinu daleko teži i složeniji nego agresija jedne države na drugu. I ne treba se vrijeđati kad se kaže da je kod nas bio i građanski rat, jer je vođen i protiv agresora i protiv pete kolone. A to, kad moraš gledati preko nišana i strepiti što ti se događa iza leđa, priznat ćete, gore je nego imati samo neprijatelja ispred sebe.
Jasno je da je u kasnijoj fazi, kada „pobunjenici“ nisu dovoljno „dobro“ odradili povjereni im zadatak, tzv. JNA dobila zapovjedi na čiju stranu će stati. Barem s onim sastavom koji nije pobjegao u svoje matične „republike“ odnosno novoformirane države. I od tog krnjeg sastava tzv. JNA, barem mi u Novoj Gradiški osjetili smo da je netko „iznutra“ davao koordinate za napade avijacije, topništva i VBR-ova (ured predsjednika općine, pošte, pripadnike ZNG kod Učilišta, itd)..
To je dalje bila bezdušna, svirepa i „zaslugom“ međunarodne zajednice, omogućena agresija na Hrvatsku. O tome se ne moramo sporiti. No, bez obzira na Deklaraciju o Domovinskom ratu, započeo je kao građanski rat, pa čak i bratoubilački. To je Stankovićev gost i potvrdio.
Budemo li ustrajali samo na bukvalno „naučenim“ definicijama, bez uvažavanja činjenica i drugačijih argumenata, nastavljamo voditi građanski rat u „miru“. Kao i u onom stravičnom, i sada imamo izbjeglice. Mislim da nam to ne treba, jer razna mišljenja i stavovi ne mogu promijeniti činjenice!
Umjesto zaključka: “Domovinski rat je bio i agresija i građanski rat i protiv toga nisam čuo niti jedan argument osim da ću ići u zatvor”, piše Hrvoje Klasić.
