Drugim riječima, mirovinski sustav zapravo je pokriće za nešto što nema veze s mirovinskim sustavom, ali ima sa socijalnim i drugim pravima. Treba li država financirati ta prava? Neka od njih sigurno treba, ali ne putem mirovinskog sustava. Međutim, nijedna se vlada nije usudila dirnuti u taj osinjak i istinski reformirati mirovinski sustav, pa ni Plenkovićeva
Trebaju li i Hrvati raditi dulje i hoće li produljenje radnog vijeka spriječiti kolaps mirovinskog sustava? Odgovor na prvo od ta dva pitanja neprijeporno je potvrdan. Demografski su trendovi sve nepovoljniji, a životni vijek sve dulji, ali to još uvijek ne znači da je i odgovor na drugo pitanje iz prve rečenice potvrdan.
Formalno zakonodavno produljenje radnog vijeka i oštrije sankcioniranje prijevremenog umirovljenja, odnosno smanjenje mirovina, najvjerojatnije neće spriječiti slom mirovinskog sustava. Produljenje radnog vijeka nije ključno za održivost našeg mirovinskog sustava, jer se njegov temeljni problem krije se u činjenici da država putem mirovinskog sustava vodi socijalnu politiku, i to već godinama i desetljećima.
Hrvatska ima čak 17 različitih kategorija mirovina po posebnim propisima, koje se kolokvijalno nazivaju povlaštenim mirovinama. Veteranske mirovine kojih je i najviše – čak više od 70 tisuća – samo su jedna od njih.
Tu su i bivši pripadnici HVO-a, njih skoro sedam tisuća, a među onima koji mirovine dobivaju »prema posebnim propisima« su i bivši politički zatvorenici, veterani iz Drugog svjetskog rata, bivši politički dužnosnici i suci Ustavnog suda, akademici, ali i rudari i radnici koji su bili izloženi azbestu.
Broj tih kategorija i brojnost njihovih korisnika, po kojima je Hrvatska jedinstvena u EU-u, nije moguće objasniti isključivo činjenicom da je Hrvatska jedina europska zemlja s recentnim iskustvom razornog i krvavog rata.
Očito je, naime, da je država proteklih desetljeća bila vrlo kreativna kada je trebalo zadovoljiti potrebe pojedinih društvenih skupina koje su političke garniture zbog ovih ili onih razloga, opravdanih ili neopravdanih, nagrađivale mirovinama koje zapravo i nisu prave mirovine jer nemaju pokriće u uplatama u mirovinski sustav.
Za te mirovine država svake godine mora izdvojiti šest milijardi kuna od kojih, prema službenim podacima, čak dvije milijarde nije »pokriveno« radnim stažom i uplatama korisnika tih mirovina, čime dolazimo do otprilike istog iznosa od 40-tak milijardi kuna što ga ministar Pavić spominje kao cijenu referendumskog odbacivanja njegove reforme do 2040. godine.
Osim povlaštenih, tu su i zajamčene mirovine, primjerice za poljoprivrednike, a valja spomenuti i desetke tisuća radnika koji su devedesetih završili u prijevremenoj mirovini kao nusprodukt kriminalne privatizacije i deindustrijalizacije zemlje.
Drugim riječima, mirovinski sustav zapravo je pokriće za nešto što nema veze s mirovinskim sustavom, ali ima sa socijalnim i drugim pravima. Treba li država financirati ta prava? Neka od njih sigurno treba, ali ne putem mirovinskog sustava. Međutim, nijedna se vlada nije usudila dirnuti u taj osinjak i istinski reformirati mirovinski sustav, pa ni Plenkovićeva.
Naš mirovinski sustav samo je samo vjerno ogledalo Hrvatske. Naivno je od (ne)uređene države kao što je Hrvatska očekivati da ima drukčiji i uređeniji mirovinski sustav.
novilist
