Takvog raspleta se, očito, pribojavaju i u HDZ-u, posebno zbog blizine lokalnih izbora
Uvjerljiva pobjeda nad kandidatom HDZ-a bila bi stanoviti vjetar u leđa SDP-u i oporbi
Poznata je stvar da je inflacija i psihološka kategorija. Pojednostavljeno rečeno, ako ljudi očekuju da će cijene rasti, više će kupovati – odmah, kako ne bi kasnije iste stvar skuplje plaćali. Takvom kupovinom raste potražnja, koja, pak, utječe na povećanje cijena.
Može se reći da sličan psihološki efekt često mnogi pokušavaju postići u politici. Stvoriti narativ o valu promjena koji se već zahuktao (ili, s druge strane, o fenomenalnoj situaciji koju nikako ne treba mijenjati). Cilj toga je stvaranje dojma kretanju političkih vjetrova u zemlji, nadajući se da će se na osnovu takve percepcije moći utjecati na stanje birača.
Gem i set, ali ne i meč
Prije dvadesetak godina, predsjednik tad oporbenog SDP-a Ivica Račan iskovao je sintagmu “gem, set i meč”, pokušavajući pokazati put povratka koalicije lijevog centra na vlast. Gem je bila pobjeda Stipe Mesića na predsjedničkim izborima 2005., set pobjeda oporbe na lokalnim izborima iste godine, a meč je trebala biti pobjeda opozicije na parlamentarnim izborima dvije godine kasnije.
Mesić je pobijedio, ni set nije za opoziciju loše prošao (HDZ je imao relativnu većinu na izborima u devet županijskih vijeća – trenutno ima 15 župana), no meč 2007. je opozicija, bez Račana koji je umro te godine, ipak izgubila.
Mi ili oni? Ispalo je – ili
HDZ je 2014. žestoko gurao svoju Kolindu Grabar-Kitarović, nadajući se da će njena pobjeda pogurati stranku natrag na vlast na parlamentarnim izborima 2015. godine. Usklik Tomislava Karamarka u izbornoj noći nakon pobjede Grabar-Kitarović: “Imamo precjednicuuu!” je postao kultni, kao i izjava tadašnjeg premijera Zorana Milanovića iste noći o tome da će na parlamentarnim izborima biti “mi ili oni”.
Ispalo je, doduše, “ili”, jer je o većini u Saboru na kraju odlučivao Most, pa je (kratkotrajni) premijer postao nezavisni Tihomir Orešković.
Zašto Dragan Primorac iskače iz paštete?
Slična priča se kuha i oko aktualnih predsjedničkih izbora. Cijela opozicija, pogotovo ova s ljevice i centra, nada se da će nova pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima značiti da je treći uzastopni mandat HDZ-a na vlasti – posljednji. “Imao je lošeg kandidata, loše upravlja državom i ovo je početak političkog kraja Andreja Plenkovića”, kazao je nakon što su objavljeni rezultati prvog kruga predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić.
Takvog raspleta se, očito, pribojavaju i u HDZ-u, posebno zbog blizine lokalnih izbora (svibanj) na koje bi se mogao preliti Primorčev očekivani poraz. Zbog toga posljednjih dana, dok Milanović kampanju odrađuje u revijalnom ritmu, Primorac iskače iz paštete, Plenković uvjerava da su mediji krivi za loš rezultat u prvom krugu, a stranka na terenu kumi svoje članove da dovedu još bar troje ljudi na glasanje 12. siječnja. Vjerojatno se malo tko ozbiljan doista nada da Primorac ovo može okrenuti i da Milanović može izgubiti nakon što je u prvom krugu dobio 49,09 posto glasova, ali za HDZ nikako nije isto izgube li sa, recimo, 60:40 posto ili mnogo većom razlikom.
I rekord nedovoljan
No, znači li uopće uvjerljivost pobjede da slijede promjene i na najvažnijoj razini – one u izborima za Sabor? Povijesni rezultati ne pokazuju baš jasnu sliku.
“Meč” koji je SDP još trebao osvojiti 2007. godine se nije dogodio. Pobijedio je, tijesno, HDZ Ive Sanadera, unatoč tome što je dvije godine ranije Stipe Mesić uvjerljivo pobijedio HDZ-ovu kandidatkinju Jadranku Kosor. S najvišom razlikom u svim drugim krugovima hrvatskih predsjedničkih izbora – 32,8 postotnih bodova. I nije bila dovoljan poguranac za promjenu vlasti u zemlji tamo gdje leži najveća politička moć – u Saboru i Vladi.
Josipović kao najava
Pet godina kasnije, HDZ je bio u dubokoj krizi. Njihov kandidat nije ušao ni u drugi krug, a Milan Bandić, kojeg je stranka podržala u pripetavanju sa SDP-ovim Ivom Josipovićem, nije bio ni blizu. Josipović je imao 20,6 postotnih bodova prednost i s lakoćom postao predsjednik.
Ovaj put je to bila jasna najava onog što se dogodilo skoro pune dvije godine kasnije. Koalicija lijevog centra koju je predvodio SDP je pomela HDZ na parlamentarnim izborima.
Uloga Grabar-Kitarović u preokretu Mosta
Grabar-Kitarović je, pak, pobijedila Josipovića u fotofinišu. Razlika od 1,4 postotna boda bila je, međutim, dovoljna da najavi kraj koalicijske Vlade Zorana Milanovića. No, ta pobjeda je pokazala koliko može biti važno imati svoju osobu na Pantovčaku. Grabar-Kitarović je nakon praktički izjednačenih parlamentarnih izbora i pregovora HDZ-a i SDP-a s Mostom, iako joj Ustav za to nije davao previše prostora, tražila da se dogovor o novoj Vladi postigne što prije, prijeteći da će u suprotnom proglasiti svoju, ekspertnu Vladu i poslati zemlju na izvanredne izbore.
Iako se u jednom trenutku činilo da će se Most dogovoriti sa SDP-om, nakon sastanka predsjednika te stranke Bože Petrova s predsjednicom Republike na Pantovčaku, Petrov je odjednom promijenio mišljenje i otišao s HDZ-om i Karamarkom. Nikad se nije doznalo što je točno bio sadržaj tog sastanka.
Nada Davora Bernardića
Pet godina kasnije, Zoran Milanović se vraća na veliku političku scenu. Ne pobjeđuje dramatično uvjerljivo, ali i solidna 5,4 postotna boda prednosti ispred Kolinde Grabar-Kitarović bili su sasvim dovoljni da tadašnji predsjednik SDP-a Davor Bernardić to doživi kao uvertiru u izbornu pobjedu i smjenu Vlade Andreja Plenkovića. Nije se, međutim, dogodilo. HDZ je uvjerljivo pobijedio na korona-izborima 2020. godine, a tek nešto manje uvjerljivo četiri godine kasnije.
Ukratko, povijest pokazuje da se znalo dogoditi i da najtanja pobjeda na predsjedničkim izborima (Grabar-Kitarović 2015.) bude najava promjene vlasti u Banskim dvorima. I da najuvjerljivija pobjeda (Mesić 2005.) ne mora biti dovoljna da pogura parlamentarnu oporbu do preuzimanja vlasti u zemlji.
Tek prvi gem
Čekajući, manje-više, tek odgovor na pitanje hoće li Milanović srušiti Mesićev rekord u uvjerljivosti svoje pobjede, nije teško zaključiti što će to značiti za parlamentarne izbore daleke 2028. godine (budu li održani u redovnom terminu). Stanoviti vjetar u leđa Hajdašu Dončiću i njegovim trupama – svakako. Kao i ozbiljna crvena zastavica upozorenja za HDZ i Plenkovića.
Ali, za proći prvi kroz cilj trebat će više, mnogo više od samo jedne pobjede. Uostalom, ako bismo se poslužili analogijom Ivice Račana, ovo je tek prvi – gem.
