Napomena: Na današnji dan 2012. godine umro je Miroslav Jurić Mirec, vodeći brodski novinski pisac, osnivač Novog brodskog lista. Tim povodom objavljujem predgovor koji sam napisao za njegovu knjigu "Sitnozoridbe".
___________________
Govoriti, s razlogom, protiv vlasti, utoliko, ne znači govoriti protiv Hrvatske, dapače, govoriti, s razlogom, protiv vlasti, najviše je što za hrvatsku budućnost možete učiniti. (M. Jurić: Riječ- dvije o odanosti)
Po dubini spoznaje političke stvarnosti i stilu pisanja, po intelektualnim dometima i vještini iznošenja misli Miroslav Jurić-Mirec svakako spada u sam vrh brodskog i hrvatskog novin(ar)stva svih vremena. Politolog, magistar znanosti, sveučilišni profesor, novinski pisac- Jurić je napisao brojne radove u desetljetnom nizu intenzivnog objavljivanja, itekako provjerljive dokaze o izrečenoj tvrdnji, a ova knjiga ukoričenih odabranih kolumni, tiskanih tijekom deset godina izlaženja Novog brodskog lista pod nazivom „Sitnozoridbe“- definitivna je ukupnost razloga o njegovoj veličini. Svoju reagiralačku strast i lijevi angažman intelektualca u kaotičnom vremenu sloma jedne i nastajanja druge države, iskazivao je, naglasimo, u Novom brodskom listu, pa se tu zapravo radi o posebnoj vrsti međusobne uvjetovanosti i čvrstoj, gotovo nerazlučivoj stopljenosti, čak do neodvojivosti. To je jednostavno neizostavan element priče o njegovom spisateljskom stvaranju, uvjet postojanja istog, i on će u ovom predgovoru biti posebno istaknut.
I
Novine je osnovao u tandemu sa Striborom Uzelcem Schwendemannom krajem 1993. godine. Nezavisni gradski dvotjednik, kako je NBL nazvan zbog predviđenog ritma izlaženja, te zbog vlasničkih i ideoloških svojstava, odmah je stekao status intrigantne lokalne senzacije s okusom drukčijosti prevenstveno spram ondašnjih profesionalnih medijskih hvalitelja režima, a osvojio je značaj i značenje neumoljivog, preciznog dijagnostičara postkomunističkih tranzicijskih bolesti sa specifičnim hrvatskim simptomima, koje, zbog svoje žilavosti, žestine i epidemiološkog karaktera nisu u punom naletu zaobišle ni Slavonski Brod. Od samog svog početka NBL zauzima teorijski dokazan, napose, zdravorazumski stav da je hrvatska stvarnost produkt prevladavajuće konzervativne, nacionalističke ideologije organicističkog usmjerenja, a koja se upravo nasilno nametnula kao isključiva, monopolistička, nedodirljiva nacionalna misao predvodnica odnosno izriče zapravo lokalpatriotski stav da je poremećena brodska svakodnevica do tegobnosti življenja i besperspektivnosti posljedica djelovanja mjesnih političkih, kulturnih i privrednih mediokriteta. Od prvog broja, dakle, pa iz broja u broj u narednih deset godina, koliko je izlazio, predvođen vrsnim, poticajnim uredničkim i autorskim sposobnostima Miroslava Jurića, bez ikakvog političkog nadzora objavljivanog novinskog sadržaja, NBL je bio zastupnikom građana Broda, obespravljenih i izigranih u globalno-državnoj akciji „imaš domovinu- vrati posao i dom“. Dosljedni markirant obilja nonsens storys iz lokalnog malograđansko-političkog života, uporni kroničar kvazidemokratskih besmislica koje teku, s prezirom i podsmjehom otklonjen od dnevnopolitičkih zahtjeva vlasti, izrovano polje-poligon na kome su se vodile bitke protiv bahatosti, uskogrudnosti i barbarstva propagatora tzv. vjekovnog načina življenja, protivnik samozvanih zastupnika nacionalnih svetinja i nametnutih etnopraktikanata, vrela platna na kojoj se otapao led netrpeljivosti i partikularizmi svih vrsta, otvoreni protivnik praktičara nasilja, laži i gluposti, ironizator mjesnih političkih veličina i njihove glupave ozbiljnosti u pokušajima da skriju svoje podzemne interese, kompetentni analitičar društvenih procesa- NBL je u svoje vrijeme bio svojevrsni barometar političkog nevremena, koji, naravno, obješen na zid povijesnog slijeda, nije mogao spriječiti dolazak i manifestiranje razornih padalina i oluja, ali koji je prognozirao i upozoravao da se moraju pronaći zakloni i vlastiti kišobrani.
Nadsumativna autorska strategija preispitivanja bogomdanih istina, serviranih građanima od strane vlasti, stranaka i udruga kao gotova jestiva za ideološko šopanje, proizlazila je i iz bliske svjetonazorske usmjerenosti okupljenih autora-suradnika koje je urednik Mirec znao spretno okupiti i do uzbudljive vožnje razgibati njihovu potencijalnu energiju. U toj vožnji oslanjalo se na dva važna smjerokaza- osobnu slobodu i dostojanstvo, a nalikovala je katkada na anarholiberalni spust, slalom, ali bez prolaženja kroz obilježena vrata od zastavica koje su zaboli ložači državnog stroja, birokratski upravljači mjesnog kafkijanskog zamka, domaći zaslužni politički zlostavljači, nametnuti autoriteti i stranački lideri, poluobrazovani, jednoumni tumači nacionalne i svjetske povijesti, needucirani kormilari Broda. Vožnja, ili još bolje, traweling, bez prolaženja, dakle, između zastavica kao domoljubne signalizacije koja vodi do njihovog cilja- opće poslušnosti i pokornosti. Tako se NBL izborio za status jednog od amblema duha vremena, vremena koje će ostati zapamćeno po dominantnom i podatnom mentalitetu krda, diskvalifikacijama Drugog na bazi hereditarnosti, provincijalnim meštrima državnog ceremonijala, po najcrnjoj reakcionarnoj regresiji, ali i po sjajnim autorskim feralima, luminima, malim svjetiljkama hrabrosti duha, poput Mireca, spremnih bez obzira na posljedice osvijetliti povijesnu tminu. NBL je bio intelektualna sabirnica razuma, poštenja, težnje za istinski dobrim i lijepim, slamka na koju su disali struka i moral potopljeni žitkim nanosima najobičnijeg smeća.
II
Jedan od važnih inženjera i projektanata tih deset veličanstvenih godina humanističkog otpora despotskom karakteru „mladih“ institucija i sebičnim nastojanjima njihovih reprezentanta, uz pomoć, kako je Krleža rekao, kutije olovnih slova, jedino što je čovjek do danas izumio kao oružje u obranu svog ljudskog ponosa, bio je, istaknimo to bez ikakvih ograda, Miroslav Jurić. Svoje je tekstove gradio besprijekorno preciznim jezikom, analitičkim alatom konstruiranim na apsolutnom poznavanju materije o kojoj piše, bilo da je riječ o kategorijama uprave, politike, prava, ili psihologije, kulture, religije. Svaki njegov tekst, u tom smislu je i poput kakve intelektualnog arheološkog nalazišta, prepunog nalaza kao poveznica sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Bez ikakvog pretjerivanja može se ustvrditi da je Jurić najbolji stilist suvremenog brodskog novinarstva. Gust je to stil, težak, za čitatelja zahtjevan, a rečenice, ma koliko ornamentičkih ukrasa i rukavaca imale, slijevaju se, često uz pomoć, što je posebno karakterisčno, svrsishodnih riječi- neologizama- u jasno ušće tvrdnji, stavova i mišljenja. Ispisao je najupečatljivije stranice subverzivne i danas upotrebljive kritike novonastale višestranačke elite formirane tijekom kontroliranog kaosa ranih devedesetih. Na egzemplaran način argumentirao je njenu nakaznost, nevizionarsko, nekreativnoo rezoniranje prepuno predominatnih zabluda. Mikrosocijalne sukobe detektirao je kao posljedice unutar i međustranačkih sukoba uglavnom iniciranih iz metropolskih centrala, a provođenih od vjernih i taštih lokalnih vođa u koje ne ubrajamo one koji su se zbog pokušaja realiziranja vlastitih zamisli uhvatili u kolo sa sapličućim patuljcima duha i akcije. Duboko zainteresiran za politiku- instrument ostvarivanja općeg Dobra, ali kao diplomirani politolog bio je svjestan svih prepreka za realizaciju zadanih ciljeva, što je interpretirao kao odsustvo energije preispitivanja. Kroničarski ustrajno, često na način realističnog cinika, s očiglednom zanatsko-intelektualnom supremacijom komentirao je dnevnopolitičku aktivnost brodskih podružnica političkih stranaka zapravo kao podjelu plijena koji se dobiva poslije tzv. demokratskih izbora, plijena koji se zove Grad, tvornice, trgovine, zemljište, njegovi stanovnici, njihova muka i nade. Upravo na način kirurga u svojim je sitnozoridbama oštrim skalpelom kritike dekonstruirao stvoreni neue ordnung, lažnu monolitnost principa aktualne politike, njen razlaz s istinom, bahatost, neobrazovanost, umišljenost o vlastitom poslanstvu u tkivu Nacije, svojim vrijednosnim sudovima rastakao je banalnost službene kulture i ograničenost kulturtregera kao musavih, snishodljivih sluškinja politike, a raznorazna medijska (o)glasila shvaćao je kao oblik i metodu psihologije podvrgavanja u praksi. U navedenom smislu, Mirecove Sitnozoridbe ultimativne su dijagnoze totalitarnih pretenzija brodskih državotvornih i stranačkih struktura. Sitnozoridbe su briljantne dijagnoze poslije kojih je bolesti bilo lakše shvatiti, trpjeti i oduprijeti im se. Gdjekad, suočen sa zastrašujućom količinom neprosvijećenosti i trpljenja masa kroz što su najluđe ideje podvlašćivanja prolazile kao vrući nož kroz maslac, Jurić nije mogao drukčije reagirati nego kao kazališni kritičar koji gleda Jarryjevog Kralja Ubua- u kome se nižu apsurdi i u kome se progovara o gnjusnim vladarima i glupom narodu koji mu se pokorava. On ocjenjuje režiju, glumačke izvedbe, kostimografiju i koreografiju zakrabuljenog plesa, teatra apsurda, šmiranje, krivo podijeljene uloge, predstave s pjesmom i pucanjem.
III
Pored načina u medijima koji danas svoju prošlost podstrekača i udarnih snaga intolerancije, bespogovornih, instrumentaliziranih glasnogovornika vladajućih garnitura, s nepodnošljivom lakoćom pokušavaju izbrisati kao što se spužvom briše kreda s ploče, premda su njihova (ne)djela uklesana zauvijek u mramor kolektivne memorije, postojao je Mirecov način. Radilo se o dva suprotstavljena poimanja i pristupa novinarstvu. S jedne strane kritika svih oblika nasilja, s druge strane apologija poretka; jedni o nelagodi u kulturi, drugi s novopronađenim darom za ulogu čuvara tradicije i nacije (rode da ti pojem); na jednoj strani stručnost, poniknutost i slobodarstvo, a s druge puka obaviještenost i konformizam; u NBL-u istinoljubivost, kod njih propagandizam; kod prvih oslobođeni intelektualni potencijali, a kod drugih sputavanje inicijativnosti; prvi kao vječna opozicija, a drugi kao instrument pozicije; jedni za razvoj civilnog društva, a drugi za militarističke tekovine; kod jednih individualizam do kreativne anarhičnosti; a kod drugih disciplina i uređivanje; u jednih prikazivanje narodnih prilika kao narodnih neprilika, a kod drugih birokratsko rezonerstvo; Mirecov NBL u funkciji stvaranja duhovnog ozračja koje omogućava transparentnost društvenih odnosa, a konkurencija u funkciji komercijalizacije i terećenja društvenih odnosa tajnovitošću namjera; jedni zainteresirani za iskustva socijalnih sudbina, a drugi puki promatrači tlačenja; jedni su stvarali izvan zadanih koordinata nacionalno-državnih okvira, a drugi su bili pobornici historiografskog revizionizma koji državu glorificira. Način pisanja kako ga je pojmio Jurić i povijest NBL-a kojeg je usmjeravao Miroslav Jurić, i povijest njegove konkurencije bile su dvije su različite povijesti u istom kozmičkom vremenu i na istom malom prostoru, baš kao što postojale dvije povijesti jednog te istog društva u kojem se živjelo. Ako ima nešto što Jurić otvoreno nije podnosio jeste fraza. U tom smislu u potpunosti je prihvaćao Krležino određenje: Fraza pretvara ljudsku riječ u ispraznost, osjećaje u kalupa, misli u glupe sheme. Ona nije laž, ni istina ni iluzija. Deplasirana grimasa, kreveljenje u krivom trenutku i na krivom mjestu! Tajanstvena snaga kobne fraze o „svetim stvarima“ domovine, boga, uvjerenja i li principa jedno je od najmračnijih historijskih strašila.
IV
Tragatelj za egzistencijalnim smislom, istraživač koji zauzima idejne pozicije po vlastitim zakonima gibanja koje su na liniji lijevih svjetonazorskih interpretacija, budan kao svijeća, jer je namjerno pristrano pojmio, a u interesu svih, da se san o bijegu u slobodu pretvorio u noćnu moru, obrazovan, preziratelj konformizma, alergičan na kič, površnost i lažni sjaj na svim razinama življenja- Jurić je pametan autor čija je samobitnost i originalnost u tekstovima toliko očita da bi se ispod njih mogao potpisati bilo tko, a opet bi bilo potpuno jasno da se o njemu radi. Odbrani tekstovi u Sitnozoridbama preživjeli su sud vremena, a su impregnirani su brojnim primjerima visoke opće kulture, moralnim vagama, skrivenim značenjima, pletenice su to u čije su vitice upletene polemičnost i umijeće definiranja izazova budućnosti.
Zaključimo, Jurić je angažiran, sartreovski situiran autor u svom vremenu, njegov je sudac na temeljima vlastite savjesti kao zova brige, on je autor koji pisanje shvaća kao protumoć spram moći države, najhladnije nemani od svih nemani, i njenih instrumenata.
Bila nam je čast zajedno putovati i sitnozoriti s Mirecom u Novom brodskom listu.
