Nancy Fraser: Kako je feminizam postao sluškinja kapitalizmu – i kako ga vratiti natrag

Kao feministkinja, oduvijek sam pretpostavljala da boreći se za emancipaciju žena gradim bolji svijet – egalitarniji, pravedniji i slobodniji svijet. No u zadnje sam se vrijeme počela zabrinjavati da ideali koje su izborile feministkinje služe posve drugačijim ciljevima. Osobito me brine činjenica da naša kritika seksizma danas nudi opravdanje za nove oblike nejednakosti i eksploatacije.

Bojim se da se pokret za oslobođenje žena okrutnom igrom sudbine zapleo u opasnu vezu s neoliberalnim stremljenjima ka izgradnji slobodnotržišnog društva. Time bi se moglo objasniti kako je došlo do toga da se feminističke ideje, koje su svojevremeno bile dio radikalnog pogleda na svijet, sve više pojavljuju izražene u individualističkim terminima. Dok su feministkinje nekoć kritizirale društvo koje promiče karijerizam, danas savjetuju ženama da se moraju „prilagoditi“ („lean in“). Pokret koji je nekada prioritetizirao društvenu solidarnost, danas slavi žensko poduzetništvo. Perspektiva koja je nekoć vrednovala „brigu“ i međuzavisnost danas potiče individualno napredovanje i meritokraciju.

Iza ovog preokreta stoji dubinska promjena u karakteru kapitalizma. Državno-upravljani kapitalizam poslijeratnog razdoblja ustupio je mjesto novom obliku kapitalizma – „deorganiziranom“, globaliziranom, neoliberalnom. Feminizam drugog vala pojavio se kao kritika prvog tipa, ali je postao sluškinja drugome.

S vremenskim odmakom, danas možemo vidjeti da je pokret za žensko oslobođenje istodobno ukazao na dvije različite moguće budućnosti. U prvom scenariju, nagovijestio je svijet u kojem je rodna emancipacija išla ruku pod ruku s participatornom demokracijom i društvenom solidarnosti; u drugome je obećavao novi oblik liberalizma, koji bi – kako ženama, tako i muškarcima – bio u stanju osigurati blagodati individualne autonomije, povećanog izbora i meritokratskog napretka. U tom je smislu drugi val feminizma bio ambivalentan. Budući da je bio kompatibilan s bilo kojim od ove dvije različite vizije društva, bio je podložan dvama različitim povijesnim elaboracijama.

S moje točke gledišta, feministička ambivalentnost u posljednjih je nekoliko godina riješena u korist ovog drugog, liberalno-individualističkog scenarija – no ne zato što smo bile pasivne žrtve neoliberalne zavodljivosti. Naprotiv, trima važnim idejama smo same pridonijele tom razvoju.

Jedan od doprinosa bila je kritika „obiteljske plaće“: ideala obitelji u kojoj je muškarac privređivač, a žena domaćica koji je bio ključan za državno-organizirani kapitalizam. Feministička kritika tog ideala sada pruža legitimitet „fleksibilnog kapitalizma“. Naposljetku, ovaj se oblik kapitalizma u velikoj mjeri oslanja na ženski plaćeni rad, osobito niske nadnice u sektoru usluga i proizvodnje, koji ne obavljaju samo mlade neudane žene, već i udane žene, te žene s djecom; ne samo rasizirane žene, već žene gotovo svih nacionalnosti i etnicitetâ. Kako su žene preplavile tržište rada diljem svijeta, ideal obiteljske plaće iz državno organiziranog kapitalizma zamijenjen je novijom, modernijom normom – koju je feminizam, izgleda, sankcionirao – koja podrazumijeva obitelj s dva privređivača.

Čini se kako je nebitno što realnost na kojoj se temelji novi ideal podrazumijeva bijedne razine plaća, smanjenu sigurnost zaposlenja, pad životnog standarda, strelovit porast broja radnih sati po kućanstvu koje se mora odraditi za nadnice, povećanje dvostrukih smjena – danas često i trostrukih ili četverostrukih smjena – te porast siromaštva, sve češće koncentriran u domaćinstvima u kojima je žena glava obitelji. Neoliberalizam pretvara željezo u zlato razrađujući narativ ženskog osnaživanja. Pozivajući se na feminističku kritiku obiteljske plaće ne bi li opravdao eksploataciju, upregnuo je san o ženskoj emancipaciji u pogon akumulacije kapitala.

Feminizam je dao i drugi doprinos neoliberalnom etosu. U razdoblju državno organiziranog kapitalizma, s pravom smo kritizirali suženu političku viziju koja je bila tako intenzivno usmjerena na klasnu nejednakost da joj je uspjelo previdjeti „ne-ekonomske“ nepravde kao što su nasilje u obitelji, seksualno zlostavljanje i reproduktivno ugnjetavanje. Odbacujući „ekonomizam“ i politizirajući „osobno“, feministkinje su proširile politički program ne bi li osporile status hijerarhija utemeljenih na kulturnim konstrukcijama rodne razlike. Rezultat je trebao dovesti do proširenja polja borbe za pravdu tako da se obuhvati i kulturu i ekonomiju. No, stvarni je rezultat bio jednostrana usredotočenost na „rodni identitet“ nauštrb egzistencijalnih pitanja. Još gore, feministički zaokret prema politikama identiteta preskladno se uklopio s rastućim neoliberalizmom, koji je prije svega stremio tome da potisne svako sjećanje na društvenu jednakost. U suštini, apsolutizirale smo kritiku kulturnog seksizma upravo u trenutku kada su okolnosti zahtijevale posvećivanje udvostručene pozornosti kritici političke ekonomije.

U konačnici, feminizam je neoliberalizmu doprinijeo i trećom idejom: kritikom paternalizma države blagostanja. Iako je ta kritika nedvojbeno bila progresivna tijekom razdoblja državno organiziranog kapitalizma, ona se u međuvremenu spojila s neoliberalnim ratom protiv 'države kao dadilje' i njegovim odnedavnim ciničnim prihvaćanjem nevladinih organizacija. Znakovit primjer su „mikrokrediti“ – program malih bankovnih zajmova siromašnim ženama na Globalnom Jugu. Predstavljen kao osnažujuća alternativa 'odozdo' – za razliku od državnih projekata koji dolaze 'odozgo' i prepuni su birokracije – mikrokredite se promiče kao feministički protulijek za osiromašenost i podčinjenost žena. Međutim, ono što se propušta spomenuti jest uznemirujuća podudarnost: mikrokrediti su se razgranali upravo kada su države napustile makrostrukturne napore u borbi protiv siromaštva, napore koje kreditiranje na maloj skali nikako ne može zamijeniti. Dakle, i u ovom slučaju su feminističke ideje upotrijebljene od strane neoliberalizma. Perspektiva koja je originalno bila usmjerena na demokratiziranje državne moći kako bi se osnažilo građane, sada se koristi kako bi se legitimiralo marketizaciju i povlačenje države.

U svim ovim slučajevima, feministička ambivalentnost bila je razriješena u korist (neo)liberalnog individualizma. Međutim, drugi, solidarni scenarij, možda je još uvijek na životu. Aktualna kriza pruža priliku da se još jednom počnemo baviti njime, povezujući iznova san o ženskom oslobođenju s vizijom solidarnog društva. U tu svrhu, feministkinje moraju prekinuti svoju opasnu vezu s neoliberalizmom i povratiti naša tri 'doprinosa' za naše vlastite ciljeve.

Prvo bismo mogli razbiti prividnu vezu između naše kritike obiteljske plaće i fleksibilnog kapitalizma, tako da se zauzmemo za oblik življenja koji pomiče naglasak s plaćenog rada i vrednuje neplaćene aktivnosti, ukljućujući, no ne isključivo – rad na skrbi za druge. Kao drugo, moramo prekinuti vezu između naše kritike ekonomizma i politika identiteta, tako da integriramo borbu za transformaciju statusnog poretka koji se temelji na maskulinim kulturnim vrijednostima s borbom za ekonomsku pravdu. I konačno, moramo presjeći lažnu vezu između naše kritike birokracije i slobodnotržišnog fundamentalizma, tako što ćemo se iznova zaogrnuti plaštom participativne demokracije kao sredstva za jačanje moći javnosti koje je potrebno kako bi se zauzdalo kapital u svrhu pravde.