„Nema više bogatih zemalja, ostali su samo bogati pojedinci. Ljudi koji su se obogatili pljačkajući javno bogatstvo i iscrpljujući prirodne resurse širom svijeta.”
Naomi Klein, žena koja je započela bitku s najmoćnijim ekonomskim i političkim silama na planetu, rođena je 8. svibnja 1970. u Montrealu. Ova nagrađivana kanadska spisateljica, novinarka, društvena aktiviskinja i autorica znamenite knjige No Logo – antiglobalističke Biblije 21. stoljeća, stekla je svjetsku slavu svojim istraživačkim radom i političkim analizama.
Veoma je kritična prema američkoj vojnoj invaziji na Irak i Afganistan te prema izraelskoj politici prema Palestini. Zbog činjenice da je u prirodi nereguliranog tržišta da bude nasilno, smatra Klein, trenutno smo svjedoci najprivatiziranijih ratova u ljudskoj povijesti.
U svojim tekstovima nas upozorava kako nakon katastrofa uzrokovanih ratovanjem dolazi do sistematske pljačke javne sfere, a javno bogatstvo odlazi u ruke najbogatijih korporacija i pojedinaca. Zagovornica je progresivnih mjera ekonomskog oporavka, ulaganja u obrazovanje, zdravstvo i industriju.
Aktivizam u krvi
“Nije vrijeme za traženje načina kako odbaciti novorođeni pokret protiv moći kapitala, već upravo suprotno: pronaći načine kako da ga prigrlimo, podržimo i pomognemo mu da se razvija u svojem ogromnom potencijalu. S toliko toga na kocki, cinizam je luksuz koji si jednostavno ne možemo priuštiti.“
Naomi Klein odrasla je u židovskoj obitelji s bogatom aktivističkom povijesti. Njezini roditelji su se preselili iz SAD-a u Kanadu jer su bili članovi pokreta otpora protiv Vijetnamskog rata. Njezina majka, Bonnie Sherr Klein, bila je veoma angažirana feministkinja i snimala je dokumentarne filmove, a najpoznatiji je onaj protiv pornografije, naslovljen Not a Love Story. Njezin otac, Michael Klein, bio je liječnik i cijelu svoju karijeru borio se za veću društvenu odgovornosti u medicini.
Tragove urođenog bunta i socijalne osviještenosti možemo pronaći još dalje u obiteljskoj prošlosti. Njezini djed i baka bili su veoma angažirani komunisti. Djed je radio kao animator u Disneyju, ali je dobio otkaz zbog štrajka animatora koji je organizirao. Njezin otac odrastao je okružen idejama o socijalnoj pravdi i rasnoj jednakosti koje je prenio i na svoju kćer. Aktivistički porivi prisutni su čak i u muževoj obitelji: Naomin suprug, Avi Lewis, radi kao TV novinar i autor dokumentarnih filmova, a njegovi roditelji su spisateljica i aktivistica Michele Landsberg i političar i diplomat Stephen Lewis.
U tinejdžerskoj dobi Naomi nije bila oduševljena time što ima javno angažiranu majku feministkinju. Mnogo vremena provodila je u trgovačkim centrima, bila opsjednuta konzumerizmom i modnim markama te odbacivala svaku vrstu politike. Promjenu svog svjetonazora pripisuje dvama događajima – prvo je majčin moždani udar. Navodi kako je ta godina, u kojoj je zbog brige za majku žrtvovala vlastito školovanje, najviše utjecala na njezino sazrijevanje i natjerala je „da ne bude takva balavica“. Drugi događaj koji ju je duboko promijenio i pobudio feministkinju u njoj bio je Montrealski masakr 1989. godine, u kojem je smrtno stradalo četrnaest kanadskih feministkinja.
Naomina slavna novinarska i feministička karijera započela je te iste godine kada je postala glavna urednica studentskog lista. Nakon treće godine fakulteta prihvatila je posao u tjedniku The Globe and Mail, koji joj je postao odskočna daska za daljnju karijeru. Uz The Globe and Mail, piše i za The Nation, In These Times, This Magazine i The Guardian. Neizostavna je medijska komentatorica za ekonomska pitanja i gostujuća predavačica na Harvardu, Yaleu i London School of Economics.
Borba protiv ekonomije bazirane na strahu
„Ako išta znam, onda je to da onih 1% vole krizu. Kada su ljudi u panici i kada su očajni, to je idealno vrijeme da ovi proguraju politiku koja ide u prilog korporacijama: privatizacija obrazovanja i socijalne zaštite, ukidanje javnih usluga, uklanjanje posljednjih prepreka korporativnoj moći.“
Proteklih godina Klein je mnogo putovala Južnom Amerikom, Azijom i Europom, proučavajući utjecaj antikorporacijskog aktivizma u svijetu i velikog raslojavanja između bogatih vlasnika korporacija i siromašnih radnika.
Njezina istraživanja rezultirala su nizom važnih publicističkih radova koji uvjerljivo dočaravaju mračno i bezobzirno naličje kapitalizma i promjene do kojih je došlo nakon booma multinacionalnih kompanija.
Neki od njezinih najpoznatijih radova su:
No Logo (2000.) je svojevrsni manifest protiv korporativnih globalizacijskih pokreta i jedan od prvih istraživačkih radova u kojem su jasno razotkrivene posljedice globalističke ekonomije u 90-tim godinama 20. stoljeća, dakle, sve one promjene koje su se dogodile nakon procvata multinacionalnih korporacija.
Knjiga Fences and Windows (2002.) okuplja autoričine tekstove nastale u periodu od dvije godine u kojima se bavi anti-globalizacijom, protestima i reakcijama policije na građanski neposluh. Kroz knjigu se provlače slike ograda i prozora: ograde predstavljaju isključenost i prepreke, a prozori mogućnosti za izražavanje alternativnih ideja.
Dokumentarni film The Take (2004.), u režiji Klein i njezinog supruga, bavi se situacijom u Argentini nakon kraha uzrokovanog uvođenjem neoliberalnih reformi. Posebnu pažnju su usmjerili na val preuzimanja tvornica i drugih poduzeća od strane radnika. Na vrhuncu ekonomske krize 2001., oko 200 argentinskih poduzeća “preuzeli/ozdravili” su njihovi radnici i pretvorili u zadruge.
The Shock Doctrine njezina je najprodavanija knjiga, u kojoj optužuje američke i ostale kapitalističke moćnike da koriste ratove i prirodne katastrofe kako bi svim zemljama nametnuli neoliberalni ekonomski sustav u kojem se uz pomoć privatizacije i smanjivanja socijalnih prava ekonomski uništavaju, potčinjavaju i izrabljuju društva i pojedinci. Kultna knjiga pretvorila se u istoimeni dokumentrani film u kojem autorica povlači paralelu između „šok terapije“ kod mučenja i „šok terapije“ u ekonomskoj politici.
Dobar primjer za to su CIA-ini eksperimenti s elektroškovima, uskraćivanjem sna i i izolacijom osumnjičenika, jer takva istraživanja dobro pokazuju kako se šokovima slama otpor zarobljenika i potčinjava tuđoj volji. Kao što je poslije mučenja pojedinac ”spreman” na suradnju, tako je i društvo nakon ratova, prirodnih katastrofa i terorističkih prijetnji podložno manipulaciji. Klein to potkrepljuje brojnim primjerima iz prošlosti koji se neprestano ponavljaju.
Kao primjere navodi torturu Pinochetova režima u Čileu 1973., rušenje Berlinskog zida i gospodarsku nestabilnost u Poljskoj i Rusiji u ranim osamdesetima, nezaustavljivu inflaciju u Boliviji, rat na Falklandskim otocima između Argentine i Velike Britanije, rat u Iraku i uništenje New Orleansa uraganom Katrina.
Occupy Wall Street
„Radikalna ljubav! To je ono što vidim na ovom trgu, prema načinu na koji hranite jedni druge, grijete se, dijelite informacije. Najdraži natpis koji sam ovdje vidjela glasi ‘Stalo mi je do tebe’. U kulturi koja trenira ljude da izbjegavaju pogledati jedni drugima u oči, da kažu: ‘Pustite ih da umru’, to je duboko radikalna izjava.“
Međunarodne simpatije Klein je zadobila svojim govorom The Most Important Thing in the World Now, koji je održala na protestnoj akciji Occupy Wall Street 2011., te demonstracijama protiv vodećih američkih banaka i multinacionalnih korporacija koje prosvjednici drže odgovornima za naglo osiromašenje svjetskog stanovništva i druge štetne efekte globalne financijske krize. Stotine prosvjednika okružile su Klein u parku Liberty Plaza na Mahnattanu, gdje je bilo zabranjeno korištenje mikrofona i ozvučenja kako se ne bi mogle čuti riječi podrške ugledne kanadske aktivistkinje.
Mi se na kraju samo možemo nadati da će glas ove iznimne žene dopirati do nas još dugo. Kada više nismo u stanju kritički razmišljati, čak niti sanjariti, Naomi Klein je jedna od rijetkih koja nam u doba sveopćeg rasta nezaposlenosti, bogaćenja elita i općeg osiromašenja stanovništva daje nadu da je drugačiji svijet moguć.
Ona smatra kako je za uspon razarajućeg kapitalizma i nametanje “doktrine šoka“ u budućnosti ključno da ne znamo za njezino postojanje. Kada se osvijestimo, postajemo „otporni na šok“ i nama je nemoguće manipulirati. Povijest nas je naučila da ukoliko za ovu krizu želimo rješenja koja će dovesti do zdravijeg, pravednijeg i mirnijeg svijeta, moramo uzeti stvar u svoje ruke i natjerati najveće svjetske moćnike da ih prihvate, jer demokracija nije samo pravo glasa, to je i pravo na dostojanstven život.
voxfeminae
