Pripremam predavanja o demokraciji. Demokracija cvate u bogatim društvima. Propada i pretvara se u kulisu u društvima izvan kruga zemalja u kojima je nastala.
Fukuyama uvjerljivo statistički pokazuje da viši stupanj razvoja i ekonomski napredak pomažu demokraciji. Ronald Inglehart smatra da je napredak takav da se sasvim mijenjaju društvene vrijednosti i nestaje društvo racionalnosti. Jan Torell (”Determinants of Democratization”) u studiji provedenoj u čak 165 zemalja pronalazi vezu demokracije i ekonomskog napretka (Democracy is promoted by long-term structural forces such as economic prosperity) – demokracija pomaže napredak.
Napredak i bogatstvo su pretpostavka demokracije. Siromaštvo i demokracija ne idu zajedno. Tiranski i nedemokratski režimi su manje uspješni.
I kod nas je svojevremeno takva tvrdnja bila popularna. Primitivizam, šovinizam i ksenofobija liječe se ekonomskim napretkom. Ekonomskim napretkom i tehnologijom nestat će ljudska glupost i fanatizam.
Ante Marković, usidren u povijesti kao uspješan premijer i tehnokrat, tvrdio je da rješenje političkih sukoba leži u ekonomskom napretku i stabilizaciji. Mudar i promišljen, uspješan kad je trebao riješiti razvojne zadatke, propao je kao političar na izborima.
Njegov slučaj nije izoliran. Politika na ovim prostorima nije politika razumne proračunatosti, hladne dobroćudnosti i znanja. U politici, pa makar se ona zvala demokracijom, nije važno znanje, već volja za moć, manipuliranje osjećajima, intrige, klike i kontrola državnog aparata sile i medija.
Ideja da su demokracija i ekonomski razvoj povezani prije se vidi u tome da totalitarizam uvijek znači stvaranje slojeva ulizica kojima se ne smije oponirati, vlast koja se ne smije kritizirati. Ne pomaže demokracija razvoj koliko ga autoritarna vlast uništava.
U takvim sistemima cvatu i grade se mostovi koji ništa na spajaju, tvornice bez sirovina i zastarjele tehnologije, slojevi urbanog proletarijata ovisnog o vlasti, zaluđeni igrama i lažnim sjajem, vlade s privatnim računima u Švicarskoj.
Demokracija i pljačka ne idu zajedno. Opljačkana zemlja ne zaostaje samo ekonomski, ona je nesposobna za pravi kapitalizam i poduzetništvo.
Ako kapitalizam i jest pljačka, on je i sistem razvoja tehnologija, predanog rada, racionalnog trošenja. Mislili smo da demokracija vodi iz jadnog društva u obilje i ekonomiju trećeg tisućljeća.
Nije pitanje pomaže li demokracija napredak ekonomije ili obratno – traži li razvijena ekonomija demokraciju. Singapur nije demokracija, a konzervativna zemlja Kina je uspješna ekonomija, a nije demokracija.
Jednostavno reći da će razvoj razriješiti probleme nije istina. Napredak u kojem se krade, ali više i lakše, neće biti potpora institucijama zaštite prava.
Društvena nepravda i nejednakost smrt su svake institucije. Neki bogati postaju moćni, moćni zgrću imovinu i tek je pitanje kako će stvoriti privid zajedničkog interesa, nacionalnog jedinstva.
Statističke korelacije stvaraju krivi dojam. Kod nas veliki dio BDP-a spada u trgovinu i potrošnju, turizam. Stvara privid uspješne ekonomije.
Obilje se temelji na zaduživanju, a još više na tome da globalno ima novca i da je zaduženje povoljno. Stvaraju se kolektivni i organizirani slojevi i grupe klijenata, političke stranke žive na račun javnog troška i lojalnih glasača te klijentističku izbornu bazu. Kao što pljačka ne stvara kapital, već blago u jazbini, tako klijentilizam ne stvara građane ni javni interes.
Ne radi se o globalnom fenomenu, mada putujući stalno vidimo isto. Oko vođa i vizionara okupljaju se kamarile slijepih i lažljivih obožavatelja koji žele unovčiti svoju predanost vođi, hipokriziju lupanja u prsa i isticanja svojih zasluga i žrtvi pretvoriti u plaće i rente, slavu i priznanja.
Ta društva po prirodi stvari onda žive u mitovima koji prikrivaju stvarnu stagnaciju, žive u mržnji prema boljima i zavist prikrivaju svojim nebeskim pozivom.
U takvim društvima sasvim mirno žive objašnjenja o tome da su prevareni i iskorišteni s osjećajem da su najbolji u ljubavi, sportu ili uživanju u životu. Za njih nebo nigdje nije tako plavo, vode tako bistre kao kod kuće, a stvarno žive u gradovima oljuštenih fasada, prostih i neduhovitih grafita, slabog odvoza smeća, divljeg prometa.
Herojstvo se dokazuje u vožnji u kojoj ginu nevini, poštenje je tek fraza onoga koga još nisu otkrili.
U desetak zemalja se vode postupci protiv predsjednika i premijera zbog grubih krađa, zloupotreba i mita, petljanja s velikim kompanijama, korištenja crnih fondova. To ne može biti igra povijesnih slučajnosti.
Pitanje nije treba li demokracija bogato društvo ili je obratno, već može li društvo pljačke javnog dobra, mogu li divlje bitke za tron biti podloga za vlast zakona, podjelu vlasti, za odgovornost i etiku obavljanja poslova, profesionalnost i nepristranost.
Jednakost i harmonija u društvu ne idu zajedno s logikom podređenosti prorocima i vođama, izostanak demokracije siguran je znak da je poremećen osjećaj da su svi jednaki u zajednici, da su društva podijeljena u skupine koje se ne mogu pomiriti.
Vladari koji žele biti iznad zakona to ne rade iz svoje opakosti i nekrofilskog karaktera, već radi toga što su produkt i izraz društva podjela.
Pitanje o tome jesu li bogatstvo i demokracija uzajamno uvjetovani je općenito i krivo. Nije stvar u mišljenjima i ideologijama, stavovima i programima, već u tome koliko u konkretnom društvu vlada gramzivost, koliko bez osude prolaze kršenja ustavnih i zakonskih, pa i moralnih principa.
Da li novine, emisije i portali slave uspjehe i šire poruke o uspjesima vlade ili pak otkrivaju korupcijske skandale, prevare i gluhoću, rastrošnost i bezobrazluk moćnih.
Nisu oni ni glupi ni pametni, razlike nisu u načitanosti i znanju jezika, već im je isto odlučuju li o zajedničkim interesima i imovini ili svojom odlukom nekome, a najprije sebi, bez odgovornosti daju tvornicu i hotel, koncesiju, položaj i zaposlenje. To su njihove stvarne društvene uloge, a ne one koje su opisane u zakonima i pravilnicima.
Čak ni pobornici tehnološkog optimizma ne mogu biti slijepi na to da nove komunikacije i mreže ne stvaraju nove slobode, već slatku ugodu otuđenja u virtualni svijet prividne zajednice, lažnih vijesti i pravih tračeva, varljive potrebe za novim dobrima i zabavu u životima drugih.
U virtualnom svijetu demokracija je virtualna činjenica.
Znam da su utopistička društva tek stilska figura koja pokazuje što ne valja u realnosti. Zato mi je lako otrpjeti primjedbu da demokraciju idealiziram.
Predajem na europskom sveučilištu (110 studenata iz 72 zemlje!) i strani studenti lako razumiju da ne govorim samo iz našeg neponovljivog iskustva i tužnih okolnosti, jer je i drugdje slično.
I njima govore o napretku, o tome da trebaju biti zahvalni što im je dobro. Naši pak o tome da se radi o teoriji, a ne o budućnosti.
Mladi misle da budućnost pripada njima (sjetite se filma ”Kabaret”) bez truda i razmišljanja. Naši će učiti fraze o krvi za domovinu, žrtvi za neovisnost, nikome oprostiti, nikad zaboraviti. Stvarnost ne prihvaća fraze, a ni ljudi ne žive od mitova.
Već sam i ranije citirao W. B. Yeatsa:
Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anarchy is loosed upon the world,
The best lack all conviction, while the worst
Are full of passionate intensity.
Doista, kod nas centar ne drži, periferija se raspada, anarhija iz dubina prijeti, dobri se povlače, a loši su puni strasti da preuzmu vlast.
Traže: Dajte nam vlast i riješiti ćemo sve, a ne znaju mnogo. Takvima dati demokraciju je propast.
Počinjem sumnjati da nam je ekonomski napredak jamac demokracije. Siguran sam da nam nedostatak odgovornosti i demokracije krči put u jadno društvo.
autograf
Fukuyama uvjerljivo statistički pokazuje da viši stupanj razvoja i ekonomski napredak pomažu demokraciji. Ronald Inglehart smatra da je napredak takav da se sasvim mijenjaju društvene vrijednosti i nestaje društvo racionalnosti. Jan Torell (”Determinants of Democratization”) u studiji provedenoj u čak 165 zemalja pronalazi vezu demokracije i ekonomskog napretka (Democracy is promoted by long-term structural forces such as economic prosperity) – demokracija pomaže napredak.
Napredak i bogatstvo su pretpostavka demokracije. Siromaštvo i demokracija ne idu zajedno. Tiranski i nedemokratski režimi su manje uspješni.
Ante Marković, usidren u povijesti kao uspješan premijer i tehnokrat, tvrdio je da rješenje političkih sukoba leži u ekonomskom napretku i stabilizaciji. Mudar i promišljen, uspješan kad je trebao riješiti razvojne zadatke, propao je kao političar na izborima
I kod nas je svojevremeno takva tvrdnja bila popularna. Primitivizam, šovinizam i ksenofobija liječe se ekonomskim napretkom. Ekonomskim napretkom i tehnologijom nestat će ljudska glupost i fanatizam.
Ante Marković, usidren u povijesti kao uspješan premijer i tehnokrat, tvrdio je da rješenje političkih sukoba leži u ekonomskom napretku i stabilizaciji. Mudar i promišljen, uspješan kad je trebao riješiti razvojne zadatke, propao je kao političar na izborima.
Njegov slučaj nije izoliran. Politika na ovim prostorima nije politika razumne proračunatosti, hladne dobroćudnosti i znanja. U politici, pa makar se ona zvala demokracijom, nije važno znanje, već volja za moć, manipuliranje osjećajima, intrige, klike i kontrola državnog aparata sile i medija.
Ideja da su demokracija i ekonomski razvoj povezani prije se vidi u tome da totalitarizam uvijek znači stvaranje slojeva ulizica kojima se ne smije oponirati, vlast koja se ne smije kritizirati. Ne pomaže demokracija razvoj koliko ga autoritarna vlast uništava.
U takvim sistemima cvatu i grade se mostovi koji ništa na spajaju, tvornice bez sirovina i zastarjele tehnologije, slojevi urbanog proletarijata ovisnog o vlasti, zaluđeni igrama i lažnim sjajem, vlade s privatnim računima u Švicarskoj.
Demokracija i pljačka ne idu zajedno. Opljačkana zemlja ne zaostaje samo ekonomski, ona je nesposobna za pravi kapitalizam i poduzetništvo.
Ako kapitalizam i jest pljačka, on je i sistem razvoja tehnologija, predanog rada, racionalnog trošenja. Mislili smo da demokracija vodi iz jadnog društva u obilje i ekonomiju trećeg tisućljeća.
Nije pitanje pomaže li demokracija napredak ekonomije ili obratno – traži li razvijena ekonomija demokraciju. Singapur nije demokracija, a konzervativna zemlja Kina je uspješna ekonomija, a nije demokracija.
Jednostavno reći da će razvoj razriješiti probleme nije istina. Napredak u kojem se krade, ali više i lakše, neće biti potpora institucijama zaštite prava.
Društvena nepravda i nejednakost smrt su svake institucije. Neki bogati postaju moćni, moćni zgrću imovinu i tek je pitanje kako će stvoriti privid zajedničkog interesa, nacionalnog jedinstva.
Statističke korelacije stvaraju krivi dojam. Kod nas veliki dio BDP-a spada u trgovinu i potrošnju, turizam. Stvara privid uspješne ekonomije.
Obilje se temelji na zaduživanju, a još više na tome da globalno ima novca i da je zaduženje povoljno. Stvaraju se kolektivni i organizirani slojevi i grupe klijenata, političke stranke žive na račun javnog troška i lojalnih glasača te klijentističku izbornu bazu. Kao što pljačka ne stvara kapital, već blago u jazbini, tako klijentilizam ne stvara građane ni javni interes.
Ne radi se o globalnom fenomenu, mada putujući stalno vidimo isto. Oko vođa i vizionara okupljaju se kamarile slijepih i lažljivih obožavatelja koji žele unovčiti svoju predanost vođi, hipokriziju lupanja u prsa i isticanja svojih zasluga i žrtvi pretvoriti u plaće i rente, slavu i priznanja.
Ta društva po prirodi stvari onda žive u mitovima koji prikrivaju stvarnu stagnaciju, žive u mržnji prema boljima i zavist prikrivaju svojim nebeskim pozivom.
Politika na ovim prostorima nije politika razumne proračunatosti, hladne dobroćudnosti i znanja. U politici, pa makar se ona zvala demokracijom, nije važno znanje, već volja za moć, manipuliranje osjećajima, intrige, klike i kontrola državnog aparata sile i medija
U takvim društvima sasvim mirno žive objašnjenja o tome da su prevareni i iskorišteni s osjećajem da su najbolji u ljubavi, sportu ili uživanju u životu. Za njih nebo nigdje nije tako plavo, vode tako bistre kao kod kuće, a stvarno žive u gradovima oljuštenih fasada, prostih i neduhovitih grafita, slabog odvoza smeća, divljeg prometa.
Herojstvo se dokazuje u vožnji u kojoj ginu nevini, poštenje je tek fraza onoga koga još nisu otkrili.
U desetak zemalja se vode postupci protiv predsjednika i premijera zbog grubih krađa, zloupotreba i mita, petljanja s velikim kompanijama, korištenja crnih fondova. To ne može biti igra povijesnih slučajnosti.
Pitanje nije treba li demokracija bogato društvo ili je obratno, već može li društvo pljačke javnog dobra, mogu li divlje bitke za tron biti podloga za vlast zakona, podjelu vlasti, za odgovornost i etiku obavljanja poslova, profesionalnost i nepristranost.
Jednakost i harmonija u društvu ne idu zajedno s logikom podređenosti prorocima i vođama, izostanak demokracije siguran je znak da je poremećen osjećaj da su svi jednaki u zajednici, da su društva podijeljena u skupine koje se ne mogu pomiriti.
Vladari koji žele biti iznad zakona to ne rade iz svoje opakosti i nekrofilskog karaktera, već radi toga što su produkt i izraz društva podjela.
Pitanje o tome jesu li bogatstvo i demokracija uzajamno uvjetovani je općenito i krivo. Nije stvar u mišljenjima i ideologijama, stavovima i programima, već u tome koliko u konkretnom društvu vlada gramzivost, koliko bez osude prolaze kršenja ustavnih i zakonskih, pa i moralnih principa.
Da li novine, emisije i portali slave uspjehe i šire poruke o uspjesima vlade ili pak otkrivaju korupcijske skandale, prevare i gluhoću, rastrošnost i bezobrazluk moćnih.
Nisu oni ni glupi ni pametni, razlike nisu u načitanosti i znanju jezika, već im je isto odlučuju li o zajedničkim interesima i imovini ili svojom odlukom nekome, a najprije sebi, bez odgovornosti daju tvornicu i hotel, koncesiju, položaj i zaposlenje. To su njihove stvarne društvene uloge, a ne one koje su opisane u zakonima i pravilnicima.
Čak ni pobornici tehnološkog optimizma ne mogu biti slijepi na to da nove komunikacije i mreže ne stvaraju nove slobode, već slatku ugodu otuđenja u virtualni svijet prividne zajednice, lažnih vijesti i pravih tračeva, varljive potrebe za novim dobrima i zabavu u životima drugih.
U virtualnom svijetu demokracija je virtualna činjenica.
Znam da su utopistička društva tek stilska figura koja pokazuje što ne valja u realnosti. Zato mi je lako otrpjeti primjedbu da demokraciju idealiziram.
Predajem na europskom sveučilištu (110 studenata iz 72 zemlje!) i strani studenti lako razumiju da ne govorim samo iz našeg neponovljivog iskustva i tužnih okolnosti, jer je i drugdje slično.
Stvaraju se kolektivni i organizirani slojevi i grupe klijenata, političke stranke žive na račun javnog troška i lojalnih glasača te klijentističku izbornu bazu. Kao što pljačka ne stvara kapital, već blago u jazbini, tako klijentilizam ne stvara građane ni javni interes
I njima govore o napretku, o tome da trebaju biti zahvalni što im je dobro. Naši pak o tome da se radi o teoriji, a ne o budućnosti.
Mladi misle da budućnost pripada njima (sjetite se filma ”Kabaret”) bez truda i razmišljanja. Naši će učiti fraze o krvi za domovinu, žrtvi za neovisnost, nikome oprostiti, nikad zaboraviti. Stvarnost ne prihvaća fraze, a ni ljudi ne žive od mitova.
Već sam i ranije citirao W. B. Yeatsa:
Things fall apart; the centre cannot hold;
Mere anarchy is loosed upon the world,
The best lack all conviction, while the worst
Are full of passionate intensity.
Doista, kod nas centar ne drži, periferija se raspada, anarhija iz dubina prijeti, dobri se povlače, a loši su puni strasti da preuzmu vlast.
Traže: Dajte nam vlast i riješiti ćemo sve, a ne znaju mnogo. Takvima dati demokraciju je propast.
Počinjem sumnjati da nam je ekonomski napredak jamac demokracije. Siguran sam da nam nedostatak odgovornosti i demokracije krči put u jadno društvo.
autograf
