Nemojmo beatificirati demokraciju

Erdogan je održao svoj trijumfalni govor. Prema Visokoj izbornoj komisiji Turske, na nedjeljnom plebiscitu pobijedio je on. Za njegove ustavne promjene, ranije odbijene u parlamentu, sada je glasalo 51,4 posto birača. To je tanka pobjeda, ali ako je opozicija ne uspije srušiti optužbama za krađu glasova, Turskoj slijedi ukidanje parlamentarnog sustava i uvođenje predsjedničkog. S novim »sultanskim« ustavom, Erdogan postaje neograničeni vladar u državi gdje je već uveo izvanredno stanje i strpao u zatvore oko 50.000 protivnika režima, s njima novinare i književnike. On će imenovati ministre i smjenjivati ih kad mu se zamjere. Na izborima za šefa države moći će se kandidirati još dva puta, a parlament će biti sveden na pričaonicu bez moći.

Oporba tvrdi da je ovaj referendum ordinardna prevara i traži ponovno prebrojavanje glasova. Osporavaju rezultate sa 37 do čak 60 posto glasačkih mjesta. Sumnjivo im je da bi, kao što se tvrdi u službenim izvještajima, čak trećina kurdskih birača dala glas za Erdogana. Smatraju upravo nečuvenom odluku državne izborne komisije da će priznati i one glasačke listiće koje odbori na biračkim mjestima nisu ovjerili pečatom, a takvih, izgleda, ima dosta. Iz cijelog tog neregularnog paketa, Visoka izborna komisija poništit će samo one listiće »za koje se dokaže da su lažni«.

A najavljenim pokušajima rušenja ovakvih izbornih rezultata presudit će sudstvo, za koje antirežimske snage u Turskoj nemaju lijepe riječi. Dakle, loše se piše demokraciji u Turskoj, a to poručuju i izjave iz sjedišta EU-a, premda umotane u celofan. No, oprez s tom beatifikacijom demokracije. Ako se na turskom referendumu doista smišljeno kralo i varalo, pa ako bi se tamo to još dalo i dokazati, referendumsko »da« moglo bi se preokrenuti u »ne«. Međutim, čak kad bi se i uspjelo u tome da nekoliko postotaka moguće podmetnutih proerdoganovskih glasova bude anulirano, u pitanju je ipak odsječak od samo nekoliko postotaka. U ovom Erdoganovom jurišu na tursko društvo, taj bi ishod, naravno, bio važan i prekretnički budući da su omjeri tijesni. Ali pravi turski problem su ogromne, milijunske mase birača koje su od svoje volje, glasale za uvođenje predsjedničke diktature. Erdogan je izgubio u gusto naseljenim velikim gradovima, Ankari, Istambulu, Izmiru i drugima, ali zato se debelo namirio u provincijama. Te iste razlike i drugdje znaju odlučivati o ishodu izbora.

U bolje obrazovanim, otvorenim sredinama, gdje se razumije što je to slobodno društvo, a što su totalitarne podvale, puno je teže ljudima prodati rog za svijeću nego u zabačenim krajevima bez škola, pluralizma i pravih informacija. Zar slično nije bilo s Trumpom? Zar to nismo viđali i u Hrvatskoj? I kod nas su se ljubile slike političara za koje su građani bili samo stoka sitnog zuba, a ljudska prava predmet poruge, kao što sada Erdoganove slike ljube njegovi simpatizeri. A demokracija jest jedan čovjek – jedan glas. Dobra je to stvar samo kad je većina demokratski napredna, a inače može biti loša, čak i strašna. Najbolji saveznik dobre demokracije je dobro i široko obrazovanje. Zato pitajmo opet i opet naše vladare što je s našom reformom školstva. Dok se zgražamo nad Tursko

novilist