Četrnaest afričkih zemalja, nekadašnjih francuskih kolonija, iako su odavno stekle nezavisnost, još i danas plaćaju porez svome kolonizatoru - Francuskoj!
Kada je Sékou Touré odlučio 1958. izvući Gvineju iz kolonijalnog ropstva i povesti je putem nezavisnosti, elita u Parizu toliko je bila bijesna da je odlučila uništiti sve što je njezina uprava stvorila u toj zemlji. Tri hiljade Francuza napustilo je uskoro Gvineju odnijevši sa sobom svu imovinu koja se mogla ponijeti, a uništivši sve što nije moglo s njima: škole, vrtiće, zgrade javne uprave, automobile, traktore... Neki su čak na odlasku otrovali konje i krave na svojim farmama, a hranu u skladištima uništili. Smisao tog bjesomučnog čina bio je poslati poruku drugim francuskim kolonijama da će cijena njihove emancipacije biti vrlo visoka.
Slobodni, ali siromašni
Strah se nakon toga uvukao među afričku političku elitu, piše Mawuna Remarque Koutinin, izdavač i mirovni aktivst, u tekstu objavljenom u on-line magazinu Silicon Africa. Nakon događaja u Gvineji nitko nije smogao hrabrosti slijediti primjer Sékou Touréa čije je čuveno geslo bilo: “Radije ćemo uživati slobodu u siromaštvu nego bogatstvo u ropstvu”.
Sylvanus Olympio, prvi predsjednik Republike Togo, malene države u zapadnoj Africi, pronašao je kompromisno rješenje s Francuzima. Nije želio da njegova zemlja i dalje bude pod francuskom vlašću, pa je odbio sklopiti nastavak pakta o kolonizaciji kakav mu je predložio tadašnji francuski predsjednik Charles De Gaulle.
No, pristao je plaćati godišnji porez Francuskoj za sva materijalna dobra koja je stvorila u njegovoj zemlji. To je bio jedini uvjet da ih Francuzi ne bi, kao u Gvineji, na odlasku uništili. Međutim, iznos kolonijalnog poreza kojeg je Togo trebao platiti Francuzima bio je ogroman i iznosio je te 1963. godine gotovo 40 posto tadašnjeg državnog budžeta.
Budući da se Togo našao u teškoj financijskoj situaciji, Olympio je, kako bi izvukao zemlju iz te stuacije, odlučio ukinuti dotadašnji kolonijalni novac FCFA (Franak za francuske afričke kolonije ili kraće - kolonijalni franak) i uvesti vlastitu valutu.
Ubistva i državni udari
Dana 13. januara 1963. godine, tri dana nakon što je Togo počeo tiskati vlastiti novac, skupina profrancuskih vojnika ubila je predsjednika Olympija. Njih je predvodio bivši pripadnik francuske Legije stranaca, narednik Etienne Gnassingbé koji je za taj krvavi posao od Francuza navodno bio nagrađen sa 612 američkih dolara. Olympiov san bio je izgraditi neovisnu, suverenu i samostalnu zemlju, ali Francuzima se ta ideja nije sviđala.
Dana 30. juna 1962. godine, Modiba Keita, prvi predsjednik Republike Mali, odlučio je poput Olympia u Togou, povući kolonijalni franak, valutu koju su Francuzi nametnuli u dvanaest svojih afričkih kolonija. Za Keitu, koji je težio socijalističkoj ekonomiji, bilo je jasno da bi nastavak pakta s Francuskom bio teret daljnjem razvoju zemlje. No i Keita će, poput Olympija, postati žrtvom. Neće ga, doduše, ubiti, ali će 19. novembra 1968. biti svrgnut u državnom udaru kojeg je predvodio još jedan bivši legionar, poručnik Moussa Traoré.
Toom tog dramatičnog razdoblja borbe afričkih zemalja za oslobođenje od kolonijalnog ropstva, Francuska se s punim povjerenjem mogla osloniti na bivše pripadnike Legije stranaca koji su izveli većinu državnih udara protiv legalno izabranih predsjednika.
Legionari ruše vladare
Tako je 1. januara 1966. bivši legionar Jean-Bédel Bokassa predvodio državni udar protiv Davida Dackoa, prvog predsjednika Centralnoafričke Republike. Dva dana kasnije, Maurice Yaméogo, prvi predsjednik Gornje Volte, današnje Burkine Faso, svrgnut je u državnom udaru kojeg je predvodio Aboubacar Sangoulé Lamizana, još jedan bivši legionar koji je prethodno sudjelovao u gušenju oslobodilačkih ustanaka u francuskim kolonijama Indoneziji i Alžiru.
U oktobar 1972. Mathieu Kérékou, dotadašnji tjelohranitelj predsjednika Republike Benin Huberta Maga, predvodio je državni udar. I Kérékou je, pogađate, prethodno prošao obuku u francuskim vojnim školama.
U proteklih pedeset godina u Africi se dogodilo ukupno 67 državnih udara u 26 zemalja od kojih su 16 bile francuske kolonije (Togo, Tunis, Obala Bjelokosti, Madagaskar, Ruanda, Alžir, Mali, Gvineja...). Čak 61 posto državnih udara dogodilo se na području frankofonske Afrike.
Bez Afrike bili bi siromašni
Francuska se očajnički i žestoko, bez obzira na cijenu, borila da zadrži svoje afričke kolonije. U martu 2008. godine, bivši francuski predsjednik Jacques Chirac izjavio je:
“Bez Afrike, Francuska bi dospjela u društvo zemalja Trećeg svijeta”. Njegov prethodnik, François Mitterrand još je 1957. proročanski ustvrdio: “Bez Afrike, Francuska neće imati budućnosti u 21. stoljeću”.
U ovom trenutku, čak 14 afričkih zemalja dužne su Francuskoj, kroz kolonijalni ugovor, davati 85 posto svojih novčanih rezervi Francuskoj središnjoj banci. One i danas moraju plaćati kolonijalni porez Francuskoj. Povijest je pokazala kako lideri zemalja koje to odluče odbiti bivaju ubijeni ili u boljem slučaju svrgnuti u državnim udarima. Oni koji poslušno ispunjavaju obveze, bivaju nagrađeni privilegijama raskošnog života, dok im sunarodnjaci uglavnom žive u krajnjem siromaštvu i bijedi.
Otkidaju od usta i daju Francuskoj
Iako je zapadni svijet odbacio takav zao kolonijalni sistem, Francuska nije spremna napustiti ga jer joj svake godine, kroz tzv. kolonijalni porez, donosi oko 500 milijardi dolara.
Koutinin piše kako se afričke čelnike često optužuje za korupciju i služenje tuđincima, a na štetu vlastitih nacionalnih interesa, no postoji objašnjenje za takvo ponašanje. Oni naprosto rade tako jer se boje da će biti ubijeni ili svrgnuti, tvrdi Koutinin.
Odredbe Kolonizacijskog pakta iz 1950. godine
Teško je povjerovati kakvih se ugovornih obveza moraju držati bivše francuske kolonije u Africi, danas formalno nezavisne države. Evo nekih ključnih stavki:
Kolonijani dug Sve novonastale “nezavisne” države trebaju otplatiti infrastrukturu koju im je izgradila Francuska tokom kolonizacije;
Nacionalne rezerve Sve bivše kolonije moraju deponirati svoje novčane rezerve u Francuskoj centralnoj banci. Gruba je procjena da Francuska godišnje “ubere” oko 500 milijardi dolara od zemalja koje praktički i nemaju pristup svome novcu;
Prirodni resursi Francuska ima ekskluzivno pravo na novootkrivene prirodne resurse na teritorijama bivših kolonija;
Javni natječaji Bivše kolonije moraju na natječajima dati prednost francuskim firmama;
Vojska i vojni savezi Svi koji žele steći čin u vojskama svojih zemalja moraju proći obuku u Francuskoj. Države su obvezane na savezništvo s Francuskom u slučaju rata te imaju zabranu ulaska u vojne saveze s drugim zemljama;
Službeni jezik Obveza je da francuski bude službeni jezik tih zemalja i da se koristi kao jezik u obrazovnom sistemu;
Podnošenje računa Države moraju Francuskoj slati godišnje izvještaje o svojim financijskim stanjima.
Komentar: Kao što vidimo, Francuska nije zainteresirana za stabilnost u Africi nego za iskorištavanje zemalja kako bi profitirali.
