Obavezno već dva desetljeća izlazim na izbore. Čak i kada odlučim ne izaći, nešto me čini nemirnim i uvijek, otkako imam pravo glasa, izlazim na biralište.
Već pet godina otkako sam se razišao sa svojom bivšom strankom, do prošle sam nedjelje radio sam uglavnom nevažeće listiće. Ovoga puta to nisam učinio jer sam po prvi puta vidio smisao u izboru čovjeka za kojega smatram kako nije dio aktualnog političkog establishementa, no ovoga puta su birači po prvi puta, bez mene, odlučili pokazati što misle o politici u cjelini.
Nije to nepoznata praksa, u nekim zemljama Unije, već godinama, tzv. stranka nevažećih ili bijelih listića, kako ih se kolokvijalno naziva, prelazi izborni prag, a u nekim zemljama dobija i blizu dvoznamenkastog postotka. U susjednoj nam Srbiji takav je postupak imao značajnijeg utjecaja na prošlim izborima kada su pobijedile stranke Ivice Dačića i Aleksandra Vučića te kad je predsjednik Srbije postao Tomislav Nikolić. Tako je ovoga puta bilo i u nas, stranka nevažećih listića mogla je dobiti jednoga zastupnika da je izišla s listom za Europski parlament. Umjesto toga, birači su u većoj mjeri pokazali što misle o Uniji i aktualnoj političkoj eliti.
Ipak, ukoliko ostavimo po strani sadržaj tih poruka, time su se bavili i bavit će se neki drugi mediji, ukoliko ostavimo po strani karakter parlamenta za koji smo birali zastupnike i ukoliko ostavimo po strani temeljno sociološko pravilo kako ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke iz zbroja raznorodnih motiva, potrebno je glede ovih izbora uočiti nekoliko važnih pouka.
Prvo, već spomenuti nevažeći listići, iako često mogu dovesti do dolaska na vlast većini potpuno neprihvatljivih političkih snaga, baš kao i mala izlaznost, predstavljaju jasan signal političkom establishementu kako je potrebno mnogo toga izmijeniti u programskom, komunikacijskom i tehnološkom smislu. Demokraciju i izbore birači, sada je već očito, promatraju kao tržište svojih interesa, stoga je kriviti birače za neuspjeh svoga "proizvoda" na tržištu pomalo neinteligentno. Čitavom nizu motiva za ispunjavanje nevažećih glasova zajedničko je upravo to da sada već respektabilan broj glasača smatra kako na tržištu zvanom politika nema "proizvoda" dostojnog njihove konzumacije.
Drugo, mala je izlaznost pogodovala listama s izraženom stranačkom strukturom. I doista, neki kvalitetni kandidati nisu uspjeli dobiti povjerenje građana uslijed kampanje koja se oslonila na nekoliko medijskih predstavljanja koje je malo tko, zbog potpuno promašenih nametnutih tema ovih izbora, pratio. Zastupnici dolaze iz stranaka koje su uspjele mobilizirati dovoljan broj svojih članova i simpatizera ili su već izašli građani po inerciji glasovali za njih. Ostao je čitav niz lista blizu izborenog praga. Posebno je to uočljivo u slučaju nekada jakih političkih snaga HSS-a i HSLS-a, na zajedničkoj listi, koji nikako da shvate kako za političku utakmicu nije dovoljno samo istaknuti kandidate i program. Potreban je rad sa članstvom i simpatizerima te njihovim obiteljima. Naime, lista o kojoj govorimo dobila je manje glasova nego što ima članova.
Treće, glede uspjeha ovih izbora nije pomogla niti povijesna mogućnost glasovanja za osobu putem sustava preferencijskih glasova, koji je potrebno za razmotriti i na drugim izborima u Hrvatskoj,. Najviše su preferencijskih glasova uspjeli dobiti Ruža Tomašić, koja je svojim izjavama i koketiranjem s borbom protiv ćirilice u Vukovaru uspjela mobilizirati euroskeptičnu opciju, i Tonino Picula čiji broj preferencijskih glasova prispodobljen broju glasova ostalih izabranih zastupnika sa SDP-ove liste u najmanju ruku odaje sav jad kadroviranja spomenute stranke na vlasti. Uistinu, osim Picule lista SDP-a doima se poput liste za političko trošenje kandidata.
Zaključimo, za posvemašnji fijasko izbora za Europski parlament nije kriva neinformiranost građana i njihovo neprepoznavanje europskih vrijednosti, važnosti Europskog parlamenta. Nije kriv niti euroskepticizam, niti neke društvene i ine nepogode. Nije krivo niti biračko tijelo koje, eto, usprkos svim aferama, voli glasovati za HDZ. Krive su u prvom redu okoštale političke elite kojima je krajnje vrijeme za promjenu retorike i ponašanja, krive su strančke središnjice zbog cirkusantski pripremanih kampanja i kadroviranja, a kriv je i cirkusantski odabir tema koje su predsjednik i premijer forsirali u kampanji.
Ostaje nam još jedino pričekati skore lokalne izbore, gdje će doduše, kako kaže Davor Gjenero, izlaznost biti nešto veća, no gdje će sasvim sigurno i pouke o kojima sam pisao, ukoliko se radikalno nešto ne promijeni, biti još uočljivije.
Izvor: SEEbiz
Već pet godina otkako sam se razišao sa svojom bivšom strankom, do prošle sam nedjelje radio sam uglavnom nevažeće listiće. Ovoga puta to nisam učinio jer sam po prvi puta vidio smisao u izboru čovjeka za kojega smatram kako nije dio aktualnog političkog establishementa, no ovoga puta su birači po prvi puta, bez mene, odlučili pokazati što misle o politici u cjelini.
Nije to nepoznata praksa, u nekim zemljama Unije, već godinama, tzv. stranka nevažećih ili bijelih listića, kako ih se kolokvijalno naziva, prelazi izborni prag, a u nekim zemljama dobija i blizu dvoznamenkastog postotka. U susjednoj nam Srbiji takav je postupak imao značajnijeg utjecaja na prošlim izborima kada su pobijedile stranke Ivice Dačića i Aleksandra Vučića te kad je predsjednik Srbije postao Tomislav Nikolić. Tako je ovoga puta bilo i u nas, stranka nevažećih listića mogla je dobiti jednoga zastupnika da je izišla s listom za Europski parlament. Umjesto toga, birači su u većoj mjeri pokazali što misle o Uniji i aktualnoj političkoj eliti.
Ipak, ukoliko ostavimo po strani sadržaj tih poruka, time su se bavili i bavit će se neki drugi mediji, ukoliko ostavimo po strani karakter parlamenta za koji smo birali zastupnike i ukoliko ostavimo po strani temeljno sociološko pravilo kako ne treba izvlačiti dalekosežne zaključke iz zbroja raznorodnih motiva, potrebno je glede ovih izbora uočiti nekoliko važnih pouka.
Prvo, već spomenuti nevažeći listići, iako često mogu dovesti do dolaska na vlast većini potpuno neprihvatljivih političkih snaga, baš kao i mala izlaznost, predstavljaju jasan signal političkom establishementu kako je potrebno mnogo toga izmijeniti u programskom, komunikacijskom i tehnološkom smislu. Demokraciju i izbore birači, sada je već očito, promatraju kao tržište svojih interesa, stoga je kriviti birače za neuspjeh svoga "proizvoda" na tržištu pomalo neinteligentno. Čitavom nizu motiva za ispunjavanje nevažećih glasova zajedničko je upravo to da sada već respektabilan broj glasača smatra kako na tržištu zvanom politika nema "proizvoda" dostojnog njihove konzumacije.
Drugo, mala je izlaznost pogodovala listama s izraženom stranačkom strukturom. I doista, neki kvalitetni kandidati nisu uspjeli dobiti povjerenje građana uslijed kampanje koja se oslonila na nekoliko medijskih predstavljanja koje je malo tko, zbog potpuno promašenih nametnutih tema ovih izbora, pratio. Zastupnici dolaze iz stranaka koje su uspjele mobilizirati dovoljan broj svojih članova i simpatizera ili su već izašli građani po inerciji glasovali za njih. Ostao je čitav niz lista blizu izborenog praga. Posebno je to uočljivo u slučaju nekada jakih političkih snaga HSS-a i HSLS-a, na zajedničkoj listi, koji nikako da shvate kako za političku utakmicu nije dovoljno samo istaknuti kandidate i program. Potreban je rad sa članstvom i simpatizerima te njihovim obiteljima. Naime, lista o kojoj govorimo dobila je manje glasova nego što ima članova.
Treće, glede uspjeha ovih izbora nije pomogla niti povijesna mogućnost glasovanja za osobu putem sustava preferencijskih glasova, koji je potrebno za razmotriti i na drugim izborima u Hrvatskoj,. Najviše su preferencijskih glasova uspjeli dobiti Ruža Tomašić, koja je svojim izjavama i koketiranjem s borbom protiv ćirilice u Vukovaru uspjela mobilizirati euroskeptičnu opciju, i Tonino Picula čiji broj preferencijskih glasova prispodobljen broju glasova ostalih izabranih zastupnika sa SDP-ove liste u najmanju ruku odaje sav jad kadroviranja spomenute stranke na vlasti. Uistinu, osim Picule lista SDP-a doima se poput liste za političko trošenje kandidata.
Zaključimo, za posvemašnji fijasko izbora za Europski parlament nije kriva neinformiranost građana i njihovo neprepoznavanje europskih vrijednosti, važnosti Europskog parlamenta. Nije kriv niti euroskepticizam, niti neke društvene i ine nepogode. Nije krivo niti biračko tijelo koje, eto, usprkos svim aferama, voli glasovati za HDZ. Krive su u prvom redu okoštale političke elite kojima je krajnje vrijeme za promjenu retorike i ponašanja, krive su strančke središnjice zbog cirkusantski pripremanih kampanja i kadroviranja, a kriv je i cirkusantski odabir tema koje su predsjednik i premijer forsirali u kampanji.
Ostaje nam još jedino pričekati skore lokalne izbore, gdje će doduše, kako kaže Davor Gjenero, izlaznost biti nešto veća, no gdje će sasvim sigurno i pouke o kojima sam pisao, ukoliko se radikalno nešto ne promijeni, biti još uočljivije.
Izvor: SEEbiz
