Pored samog broja članaka posvećenih temi na portalima i ostacima štampe, najuvjerljiviji pokazatelj trenutne važnosti neke teme je Indexova odluka da prenese neki “Facebook komentar u cijelosti”. Nekad se radi o relativno poznatim protagonistima javnog života, a nekad su posrijedi ljudi za koje nitko nikad nije čuo. Jedini konzistentni kriterij pri odabiru je alergija na javni sektor i radnička prava. A kad je kriterij tako zadan onda ne čude bizarne kvalifikacije kojima se legitimira transformacija korisnika društvenih mreža u neplaćenog Indexovog kolumnista. Nekidan je tu transformaciju doživio korisnik Facebooka koji je na Indexu predstavljen kao “zagrebački poduzetnik s dublinskom adresom”.

Ne znamo što Zagrepčanin koji živi u Dublinu poduzima niti zašto to što poduzima upravo u Dublinu poduzima, a ne u Zagrebu, ali smo saznali što misli o zabrani rada nedjeljom. Trenutno najvažnijoj temi u Hrvatskoj. Naravno, ne misli ništa dobro. No, isti taj poduzetnik u dijaspori misli da je Jugoslavija ličila na normalnu državu jedino u periodu od 1988. do 1990. godine, tako da se nećemo zadržavati na njegovoj argumentaciji. On je tu samo slučajni indikator vrućine teme. Kao što svi dobro znamo, famozni Stožer je u sklopu relaksacije mjera odlučio vrijeme trgovina vratiti na staro, uz skraćeno radno vrijeme subotom i zabranu rada nedjeljom. Sva liberalna inteligencija je taj potez pročitala kao ustupak Katoličkoj crkvi i pritom se ponosno šepurila svojom analitičkom oštricom koju ni epidemiološki trikovi ne mogu osujetiti.

Predstavnici Stožera opovrgavaju političku dimenziju odluke i tvrde da su smatrali epidemiološki opravdanim da se u sklopu produživanja radnog vremena jedan dan osigura kao neradni. I učinilo im se da bi nedjelja mogla biti najzgodniji dan za zatvaranje trgovina. Ako je epidemiološki nužno da se u ovakvoj situaciji jedan dan proglasi neradnim, onda je to sigurno nedjelja. Međutim, to ne znači da se ne može ideološki profitirati na epidemiološkoj nužnosti. Nakon pobjede nad stranačkom opozicijom i pandemijskog prigušivanja Miroslava Škore, Andreju Plenkoviću itekako odgovara usputno povlađivanje Kaptolu. I tu je liberalna inteligencija u pravu, makar navodna grandioznost tog uvida ne reflektira toliko društvenu i političku stvarnost koliko ekonomske interese onih koji ih plaćaju.

Naime, hrvatski mejnstrim mediji koji se smatraju liberalnim za oglašivače se bore, između ostalog, i stalnim prokazivanjem Crkve i vjernika. Na primjer, danas su svi ti mediji prenijeli navodne naputke o funkcioniranju crkvi u narednom periodu. Pritom su svi u naslovu istaknuli da nema limita broja ljudi koji može doći na misu. Ali su “zaboravili” izdvojiti naputak po kojem mora biti poštovana distanca između vjernika od dva metra u svim smjerovima. Naravno, sasvim je drugo pitanje hoće li se taj naputak poštivati i tko će njegovu provedbu nadzirati, ali ovdje se očito radi o “podmazivanju” publike, dizanju broja klikova i borbi za novce oglašivača. A ta će borba u postpandemijskoj recesiji biti sve oštrija. Koliko se Plenković skriva iza epidemioloških mjera, toliko se i liberalna inteligencija skriva iza interesa svojih gazda. Razlika je u tome što Plenković to čini proračunato, dok liberalna inteligencija uopće ne zna da to radi i misli da su posrijedi isključivo njihovo slobodoljublje i beskompromisna analitika.

Pored njihova pravedničkog bijesa, kolumne, stupce i postove najviše je proteklih dana punila klerikalna desnica koja je, naravno, slavila. Željka Markić si je čak i prisvojila zasluge za privremenu zabranu rada nedjeljom. Njihov, pak, motiv je sasvim jasan: rad u interesu Katoličke crkve i brendiranje u smjeru zaštite radnika. Barem na jedan dan. Koliko brige za pravdu, istinu i radnike ima i kod jednih i kod drugih svjedoči gromoglasna šutnja o jednom drugom prijedlogu koji još nije stupio na snagu i koji se samo stidljivo pojavio na medijskoj margini. Naime, potpuno su previdjeli zahtjev Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) da se suspendira zakon o radu. Ne smeta ih dakle potpuno ukidanje radnih prava dok god se ne radi nedjeljom i dok god se za neradnu nedjelju može optužiti Plenkovićevo lizanje oltara. Kao što nisu nikad ni postavljali pitanja o tome plaćaju li poslodavci prekovremene i naknade za rad vikendom.

I zato valja podsjetiti da nam slobodne vikende za odlazak na sushi ili u crkvu, kako kome paše, nisu poklonili ni slobodno tržište ni bog već sindikalna borba.

bilten