Foto: AFP / Stringer



Hrvatska se u 2017. godini nalazila među zemljama Europske unije s najnižim troškovima rada po satu, dva i pol puta ispod prosjeka Europske unije, pokazalo je izvješće europskog statističkog ureda Eurostata. Rezultat je to dugogodišnjih sistemski provođenih reformi poput fleksibilizacije radnih odnosa, deregulacije, snižavanja poreza, ograničenja sindikalnog organiziranja i općenito političkog konsenzusa svih stranaka oličenih u favoriziranju poduzetništva.

Ove strategije istovremeno nisu bile popraćene stvarnim planovima razvoja ekonomije u zemlji, osim turizma – čiji je uspjeh također više posljedica mediteranskih geopolitičkih i socioekonomskih okolnosti nego planskog razvoja turističkog sektora. U konačnici je ovakva nekoordinacija dovela do toga da ljudima u Hrvatskoj jednostavno postaje neisplativo raditi. Često užasni radni uvjeti – koji u turizmu gotovo u pravilu uključuju i iživljavanje šefova i/ili gostiju nad uslužnim radnicima – u kombinaciji sa niskim plaćama, čine i ovaj nekad poželjan radni sektor sve nepoželjnijim. Shvativši da hrvatski radnici možda nisu spremni raditi za plaće koje su poslodavci spremni dati, potonji su se okrenuli uvoznim radnicima, mahom iz BiH. Mamljenima ugodnim radnim uvjetima koji na papiru prečesto ne odgovaraju stanju na terenu.

“Budalaste” ideje

Stoga iseljavanje. Rad u Hrvatskoj više jednostavno nije garancija osigurane egzistencije, dapače, često je uzrok narušenih zdravstvenog stanja čije saniranje je onda potrebno platiti, pošto ni zdravstvo više nije u potpunosti javnofinancirano. Pitanje koje se neprestano postavlja u komentarima u medijima, u kuloarima i u neslužbenim kanalima je zašto bi itko ostao ovdje raditi kad u drugim EU zemljama mogu biti višestruko plaćeni i pronaći posao u struci, jer u Hrvatskoj, osim konobara, kuhara i spremačica, dojam je, ni ne otvaraju se druga radna mjesta.

Poslovni.hr tako danas u svojoj povremenoj rubrici najtraženijih poslova ističe da su najtraženiji sezonski radnici, konobari, kuhari i drugi turističko ugostiteljski poslovi. A manjak radnika rezultirao je rastom plaće u turizmu i do 20 posto. Dok vas Poslovni.hr pokušava uvjeriti da se situacija progresivno poboljšava, a Večernji list smatra “budalastom” ideju povećanja plaća radnicima kao demografske mjere, treba imati na umu da je potrebno povećati broj novostvorenih radnih mjesta koja također moraju biti raspoređena po svim strukama, posebno po onima koja spadaju u poslove koji proizvode visoku dodanu vrijednost, a ne tek po turizmu.

Pitanje za hrvatske političare koje mora uključivati i pozivanje na odgovornost za donesene politike je dakle dosta jednostavno: kako je moguće, s obzirom na proklamirano, da zemlja s jednim od najnižih doprinosa na troškove rada u EU istovremeno nema plaće dostatne za prosječan život (tzv. living wage)? Zanimljivo je, kao dopuna pitanju političarima, informacija da su ekonomski najrazvijenije zemlje istovremeno one s najvišim doprinosima na troškove rada, poput Francuske i Švedske.

bilten